DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
120 godina
Ante Rilović
Ante Rilović, pjesnik i prozaist, piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Sam prevodi svoje uradke. Rođen je u Podgorici, R Crna Gora, 07.03.1933. Osnovnu školu je polazio u Podgorici, Splitu, Zagrebu i Osijeku, gimnaziju u Osijeku i Zagrebu. Maturirao je 1951. u I. Muškoj gimnaziji u Zagrebu. Iste godine upisao je Medicinski fakultet u Zagrebu, koji je završio 1957. Specijalizirao je kirurgiju i završio postdiplomski studij iz gastroenterologije i hepatologije. Magistrirao je 1982., doktorirao 1989. na istom fakultetu. Radio je kao kirurg i savjetnik i predsjednik Liječničke komisije u zdravstvenom osiguranju. 1992. godine je umirovljen zbog posljedica dobivenih na radu (saobraćajna nesreća pri povratku kući). Poslije umirovljenja živi i piše u Zagrebu.
Motivi njegova djelovanja kroz pisani tekst su stradanja civilnog stanovništva za vrijeme drugog svjetskog rata i poslije njega, način obračuna s takozvanim „klasnim neprijateljem“, Jugoslavija kao nesretna tvorevina zbog nastojanja velikosrpskih nacionalista za podčinjavanje drugih naroda, te odnosi u zdravstvenim ustanovama i stranputice u liječenju povrijeđenih.
Na Velikom anonimnom jubilarnom opće-jugoslavenskom natječaju Republičkog odbora SUBNOR-a, RTV Sarajevo i IP „Svjetlost“ povodom četrdesete godišnjice NOB i socijalističke revolucije, koji je svakih deset godina organizira druga republika, roman „Smrt Johana Kohna“ pobijedio je za prikazivanje na televiziji. Do realizacije nije došlo.
Ante Rilović: Odjel za opekline, roman (kratka verzija);
Neregistriran. Vlastita naklada
Tisak: „Štamparija obrazaca“, Jurišiće uL 17/2
Ante Rilović: Stranputicama Kosova, roman;
Nakladnici: NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE, Zagreb
i MLADOST, Zagreb.
ISBN 953-6014-07-6, 1994.
Ante Rilović: Portreti, pjesme;
Džepna knjiga, d.o.o. Ul. Ljudevita Gaja 17/2 desno, Zagreb,
ISBN 953-6674-00-9, 2001.
Ante Rilović: Rani radovi, pjesme;
Džepna knjiga, d.o.o. Ul. Ljudevita Gaja 17/2 desno, Zagreb,
ISBN 953-6674-02-5, 2001.
Ante Rilović: Klonuća, pjesme;
Džepna knjiga, d.o.o. Ul. Ljudevita Gaja 17/2 desno, Zagreb,
ISBN 953-6674-01-7, 2001.
Ante Rilović: Sjeta, pjesme;
Džepna knjiga, d.o.o. Ul. Ljudevita Gaja 17/2 desno, Zagreb,
ISBN 953-6674-06-8, 2001.
Ante Rilović: Zbilja, pjesme;
Džepna knjiga, d.o.o. Ul. Ljudevita Gaja 17/2 desno, Zagreb,
ISBN 953-6674-05-X, 2001.
Ante Rilović: Chagallove fantazmagorije, pjesme;
Džepna knjiga, d.o.o. Ul. Ljudevita Gaja 17/2 desno, Zagreb,
ISBN 953-6674-13-0, 2002.
Ante Rilović: Odjel za opekline (duga verzija);
Džepna knjiga, d.o.o. Ul. Ljudevita Gaja 17/2 desno, Zagreb,
ISBN 953-6674-01-7, 2001.
Ante Rilović: Asistent, roman;
Džepna knjiga, d.o.o. Ul. Ljudevita Gaja 17/2 desno, Zagreb,
ISBN 953-6674-07-6, 2001.
Ante Rilović: Na traumi, roman;
Džepna knjiga, d.o.o. Ul. Ljudevita Gaja 17/2 desno, Zagreb,
ISBN 953-6674-08-4, 2001.
Ante Rilović: Mirela, roman;
Džepna knjiga, d.o.o. Ul. Ljudevita Gaja 17/2 desno, Zagreb,
ISBN 953-6674-09-2, 2001.
Ante Rilović: Ivin put, roman;
Džepna knjiga, d.o.o. Ul. Ljudevita Gaja 17/2 desno, Zagreb,
ISBN 953-6674-03-3, 2001.
Ante Rilović: Smrt Johana Kohna, roman;
Džepna knjiga, d.o.o. Ul. Ljudevita Gaja 17/2 desno, Zagreb,
ISBN 953-6674-16-5, 2006.
Ante Rilović: Torbar Marko, roman;
Džepna knjiga, d.o.o. Ul. Ljudevita Gaja 17/2 desno, Zagreb,
ISBN 953-6674-17-3, 2006.
Ante Rilović: Kepovi, roman;
Džepna knjiga, d.o.o. Ul. Ljudevita Gaja 17/2 desno, Zagreb,
ISBN 953-6674-18-1, 2006.
Pad Iglerovih, roman;
Džepna knjiga, d.o.o. Ul. Ljudevita Gaja 17/2 desno, Zagreb,
ISBN 953-6674-12-2, 2005.
Ante Rilović: Usudne noći, roman;
Džepna knjiga, d.o.o. Ul. Ljudevita Gaja 17/2 desno, Zagreb,
ISBN 953-6674-14-19, 2005.
Spas kroz Krista. roman;
Džepna knjiga, d.o.o. Ul. Ljudevita Gaja 17/2 desno, Zagreb,
ISBN 953-6674-19-X, 2005.
GORKE ISTINE I-VI
roman
I. ON I ONE
l.
Sva proljeća moga života bila su ista, puna nade i nekog čudnog nemira. Što se sve nije iskrilo preda mnom, dočaravajući mi štošta? Dah proljeća budio je do tada potisnute osjećaje. Uzdušje nevinosti osjećalo se svagdje, čak i onda kada djevičanskog ničega, nigdje, nije bilo. Koja djeva ne bi djevica u mojim očima? Svaka je bila poput prirode koja se budi, pupajući kao i ona. Htjele su si dati oduška, zavesti nekoga, i dati mu se. Napast je pretvarala svaku u grotlo žudnje. Da li je koje imalo dno? Da li se moglo zadovoljiti? Morao sam doživjeti ljubav, zadovoljiti neku pohotnicu, koja je, kao i to proljetno ozračje, odisala djevičanstvom, i kad djevica nije.
Bile su izazov, ne samo vanjštinom i načinom na koji su pokazivale žudnju, već i nečim s čim su osmišljavale, ne samo svoje postojanje, već i smisao našeg. Emocije koje pri tome doživljavamo su presudne za način na koji doživljavamo svijet oko sebe. One određuju naš stav prema okruženju, i svemu onome, čemu smo izloženi u njemu. Zadovoljena pohota stvarnost čini ljepšom nego što je. Lakše joj se prilagođavamo, rjeđe dolazeći u sukob s njom. Kad bi izazvani posegnuli za kojom, sve bi se pretvorilo u igru, na oko, bez ikakva smisla. Svaka je od nje bila i te kako pomno osmišljena, vodila je cilju, bez obzira koliko će obostranog napora biti potrebno za njegovo postizanje. Moj je bio uvijek isti: tjelesno sjedinjenje. Pri tom mi ni nakraj pameti nisu bile nastranosti poput nasilja, sadizma, incesta i homoseksualizma. One, još gore stvari od ovih, neću ni spominjati, iako se tako reći svakodnevno susrećemo s njima kao izmišljotinama, usmjerenim na blaćenje još u nastranost ne ogrezlih pojedinaca. Zanimalo me, da li i njima padaju na pamet te stvari. Moje paranoidno doživljavanje njihove emancipacije, koja je bila odgovorna za seksualnu revoluciju šezdesetih godina, oslikavalo je mnoge kao najobičnije seksualne monstrume, koji se ne ustručavaju ničega u nastojanju da zadovolje žudnjom razjedena tijela. Unutarnju napetost koja ih pri tome razdire mogle su prevazići samo seksualnim zadovoljenjem.
Proljeće je probudilo u meni želju za zadovoljavanjem njihovih požudnih tijela. Da li je to bio izljev podsvjesnog, ili ne, ne znam, no, bilo što da ju je izazvalo, djelovalo je više nego blagotvorno na moje opće raspoloženje. Gonilo me van iz mog doma, na ulicu, tamo gdje sam se s nekom, zavodljivijom od moje žene, mogao sresti. Morao sam utažiti glad za seksom, bolje reći ljubavi, jer nje odavno nije bilo u mom domu. Bio sam siguran da se svi ljudi koje srećem osjećaju tako, i da svi na ulici traže isto. Čemu to vodi, ne znam, no u svakom slučaju transformacija društva je bila neophodna. Lucidan sam, u to nema sumnje. Svi nadareni ljudi su to, pa i ja. Nemojte mi se smijati što imam takvo mišljenje o sebi, da nemam, ne bih se upuštao u sve što činim. No, na moju sreću, i svih nas, nadarenost i natprosječna prirodna i stečena inteligencija, nikoga ne lišavaju osjećaja za zajednicu. Najgore što se svakom može dogoditi je da postane zombi. Ako su sociopati na pola puta da to postanu, onda su svi psihopati manje više to. Mnogi tvrde da budućnost pripada njima, a ne nama. Za uspjeh u društvu, poput našega, potrebna je krajnja bezosjećajnost i potpuni gubitak savjesti. Do tih zaključaka nisam došao olako, za njih je potrebna dobro odabrana pozicija, i mjesto na kojem se što, što to zahtijeva, uprizoruje.
Engleski tekst vidi na https://sites.google.com/site/anteriloviccom1/
Poezija:
ESHILOVA SAM MINIJATURA
1.
Čudan sjet u meni tinja,
znan svima.
Ruho lude drugi tka.
To je sudbina.
Ruho lude drugi tka?
Kažeš: "To je sudbina?"
Tko je drugi, reci mi!
To moramo znati svi!
Dječački snovi:
štošta svakog mori.
Što bi htio biti, reci?
Kad to rekneš da si, pazi!
U tebi se drugi budi:
luda to već ludi.
Sve igra posta.
Komedije je zaista dosta.
Obmane dave:
ljubav hine.
S njima se ne mogu doseći visine.
S drugim hoćeš reći?
Da.
Drugi je obmana prava:
pun je zala
k'o stara budala.
Egzotika sve je drevna:
starina snena.
Tajna,
ponekom samo znana:
margina mračnih stanja.
Sumračje uma
prati me svuda:
Eshilova sam minijatura.
2.
Svijet je pun mana.
Tko od nas ne sanja?
Blebeću ljudi štošta.
Od svakog samo ludost
k'o kost osta'.
Koji od nas velik ne htje' biti?
To ne treba kriti.
Grijeh to nije.
Ludost isto tako.
To želi svatko.
3.
Slutnja za štošta bi kriva:
diva se zaljubi u diva.
K'o beskraj neznanih daljina
pulsira u meni poruka jedna:
dan svoj čeka.
K'o otac da mi zbori,
zašto me stvori.
Čudno to je sročen zapis o meni.
Želja u stvari - iskon daleki:
ponavljanje svega želi čovjek neki,
ne tako mi ni daleki.
Tjeskoba čina,
puna hira,
muči.
K'o jedno od svjetskih čuda,
poruka tinja luda.
Sumnjam da se sve baš tako zbilo.
No, sve i da nije,
"igrat" se smije.
Najgore od svega je to,
što ne znam tko sjeda
za igraći stol.
4.
Kriza vrijednosti to je.
Vrijedno, doista, što je?
Prisebnost možda?
Il' zanat neki stari:
nešto što na stol može da se stavi.
Ljudi!
Piše vam "drugi"!
Sumračje uma to je.
Broj vam kazuje tko je.
Besmislen, gorak,
možda i ćorak:
k'o usud gord i nepredvidiv.
Sutra će možda netko proniknut tajne;
Danas čame
u ponoru beznađa i strave.
Onostranost muči
i uči.
Pogotovo kada je izvor zla:
kobno upozorenje.
Eshilovo sam stvorenje.
Žrtva okultnih sila
znana svima.
Pričina, laž.
Drugi" u tebi:
čovjek da se snebi.
Eto me "ante portas"!
Tko je kontra?
I zašto?
Možda nas neka slijepa sila,
iz dubina podsvjesne tmine,
goni da ne damo nikom u visine.
6.
Sreća je ljudska sazdana od pasija:
u meni ih čitava armija.
Među njima jedna zlatotokom sija.
To je poezija.
Juvenilna ufanja,
amaterski krici:
iskustva,
skitnje,
užici.
Orgazam duše.
Uzdaj se samo u se'!
Između obale dvije
sotona gnijezdo vije.
7.
Tinja nakana.
Možda i onostrana?
Luda.
K'o poriv neki daleki.
Na trusnom tlu kob.
Zov.
Rekoh ti sve:
NE!
8.
Uzaludno znam da je sve.
Slamka sam jadna.
Adova usta gladna
u stopu me prate.
Praznine.
Žrtva sam divljine.
Igre.
Zla duha.
Natruha.
Sve je k'o "science fiction".
Apartman čekam u Puli il' Zemuniku.
Skinite maske!
Za djecu su "skaske"!
Spadala za stolom,
u igri.
Nije ih malo.
Strah me hvata.
Nisu ono što bi moj tata.
9.
Ruka neka nadamnom stoji
i nikog se ne boji.
Eshil je imao pravo.
Tragično sve je znam.
Poludjet ću do kraja jedan dan.
Sve je k'o ružan san.
Spomen neki:
opomena.
Svijet daleki
poruke šalje:
Dalje! Dalje!
Čudne žudnje u svijesti:
obelisk nečije obijesti.
Žrtva sam skromnosti,
askeze duha,
natruha.
Igram i sad,
a da ne znam s kim.
Ponosim se tim.
11.
Bol je možda za sve kriva
da živi sve u meni k'o istina.
Natruha kob čeka.
Neka.
Prizori mučni: vrtlog strave.
Odustajanja.
U meni tinja ljubav lažju okovana:
trag vremena na pravom mjestu.
Bol tanana,
duša shrvana,
ljubav izgubljena.
Osjećam je k'o svoju.
Slika opora:
žrtve smo bogova,
poljana očaja
i vječnih smiraja.
12.
Halucinacije neke:
spletke
jače od mene
otvaraju oči snene.
Ironija ovodobnih čuda
prati me svuda.
Narcisoidna k'o sve oko mene i u meni:
korijeni sve su njeni.
„PORTRETI“ pjesme. Banja Luka 1962.
popis članova