Ivan Kutnjak

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Ivan Kutnjak

Članovi društva

Ivan Kutnjak

RITTERLAND

Velik, golem dio našega bića pripada onome

Što bi se moglo nazvati dijalektalnim (I. Frangeš)

Plorantis Kroejše – vsa skerb ka me hrani

A k Sigetu nekšem novomu me pela:

Junakof boš mela; jazyk bo ti vzela

Na ojrobski bela röslein britki strani.

Plorantis Kroejše saecula su doga

Toga – čemer, drači i vtoplene ladje,

I natešče voga – vu zeleno sadje

I bleščeči Vuzem pol' korizme z roga!

I noga je bosa. A bosa je noga

Ojzdi drugač doma neg' v luckoga loga

Kalu koj' se riše žveplom i sombrerom...

Ej, Kroejša, nigder, zdi se več nikade

Horvackohervatske res friške balade

Spukjnenim jazykom – hižnim a gewehrom...

DUŠI DATI ŽMAHA

Duši dati žmaha, rekbi: naj si diše

Kak su vezda v nadra kišile se kiše

Rabarbare klare i france neveste

Kak su i gda jesu siestile se sieste...

Časa si ga zeti, vremena i cajta

Pa makar sponova vu bindofs po vajta

Jerti kajti drugač ftrgnol si si šiju:

Po kepenjku z hrpta bobnaju i biju

Blaženi pajdaši: Joži, Franci, Jurek

Rekbi: potestates, tražbina, pandurek

Se kaj te nažula: ta nesnečka buga

Duši dati meha, naj žveglica z cuga

Spopeva tej „ave“ vu žote narave

Molto apercato, magnifico grave...

.......

... Štefica Črni Black znala je i za koliko će benzin poskupjeti jer bi Generalni iz Durmola dan ranije umjesto kile uzeo kilu i pol paradajza: - Gospon Genijâlni, pa to je pedeset posto! Je Štefica, a kaj ste vi mislili!? – odvratio bi Mr. Geny Jalny. Isto je tako znala tko će i kako proći na izborima za Miss tera ofčice jer bi se tri dana uoči glasovanja putem televizije dolje u Kalčićevoj i Naškoj guralo i blejalo na tisuće ovaca ispred dvije gradske berybernice, a gdje bi im se skidalo ljetnu vunu zajedno s kožom i ispiralo uši od nametnika tj. loših vijesti s Ponedjeljkom otvorenog losionom za brijanje. - Štefica, kak Medvednica stojî s glivami ? - znao bi je upitati. – Mislim, onimi z točkicami - nastavljao bi u šaljivom tonu 'Hektorović' konverzaciju. - A… čujte gospon Micek kaj vam bum rekla, ne bu se toga za čas niti za vračtvo moglo nabrati! Kaj ne vidite ovo na vulici! Kaj vam to zgledî na nekaj drugo nek na nori svet… I gde bude potlam sega toga još i nore glive moči napriliku najti…

Obično bi mu nakon toga zamotala u novinski papir, a onda još i u pisanu salvetu i velikodušno tutnula u džep domaću kobasicu ručne izrade iz Sanoborskog Griča, takorekuči Slaviftiča, kalibra Em48 kroz 4Em48 kakve naručuje redovito za svoj štantD'rankna Host'en na Harmici, prateći taj dražesni jutarnji ceremonijal riječima: - Toga ja imam več nek vi, fala mu budi i dika svetomu Gašpar - patronušu! Bok vam daj zdravje i pravu pamet kak i našem Antiši… Saračeviču… Šarčeviču, Šančeviču ili… kak se je ono zval, velite: Krajničevič, tak nekak…

/.../

Za jednoga takvog izbivanja – a radilo se o prijateljskoj kamp-utakmici na ispadanje između Obzorova i Zmedereva – u polumračnu hodniku punom dima, između priručnekuhnice i okrugle čajđinice na čoše, a u kojoj su glasno premještali lego kockice Yogo i Zogo, novi stanar Rogo nagazio je Kvržici – Bubiju na rep nekim očito planinarskim cipelama s oštro nazubljenom plastikom. Znao je Ljutko – a tako ga vazda zvahu u predahu sjednica nakon zamorna dnevnoga reda samo njegovi najbliži prijatelji: jedan ćelavi prisjednik Vanjskoga Odbora pa visoki mršavi konzultant i korepetitor Diplomatskog Kora i mala hitra učiteljica u miru s debelim crnim cvikerima - kada se raspredalo o prvomu čitanju organoleptike pivskih kobasica, da je zavjera na vidiku. U tišini pobacao je svoje stvari u vreću za PET, isplaniravši kako će pošiljku pričekati u haustoru, skriven iza kontejnera, kada je teta Mici nakon 16 uri dovuče do prizemlja. - Čekaj malo, pa tu se više ne radi o zajebanciji! Nešto se ovdje gadnoga sprema - zaključio je Bouby i kidnuo bez ijedne riječi oproštaja.

Sutradan u Glastniku Ribičko Kulturnog Prosvijetnog Dručtva 'Grô Svièta' izići će oglas sljedećega sadržaja: 'Tko je mozy bitno bri metio ili ne daibozy susreo velikok tobozi umiliatok mačga nalig beztnoj lizici odnosno gloniranomu may munuuu s dugu crvenu glaku a bijlim capica my i plauu vrbcu od šam tunga-lunga ogo wrata i ban anum u ušima t'est uštima a odaziva se na ime Laulou nega pot hidno nazowe na mobilny 33585 posivny 00 685 Uret ot Zamijenik odnosno Vosni Bark ot Erotsky Unia u bilo koie toba danas pa chak i po notju. Šivotinia je ne werovadno obazno po šivod Ztanovničtvo. Neka ne islazi na ulitza prez kradku cev odnosno u naimanju rugu prez bejsibol balyca! Vrednoga nalasnig t' est donositelya vašni eh informacie ochekuye bogato nakrada - ulazdnica za dve osobi u pički ku(hinii) odnosno. Biblijo TeKa Sto svecki lisaca. Iz podunavckago cliva u izdanju Šušenberg defe De; zaedno s Politzom. A koje će mu se fečeras zvečano odručiti u milicii.“

Bubiju je sve to mirisalo na antraks. Zato je što prije želio na vlak, onaj za Budinščinu i Magjarevo pa prema Turčinu i Teplitzama fon Aquae. Tamo se uvijek moglo naći birano društvo nekog senatora ili Cezara Del Belo odnosno Iljfa iz Petroffa na rehabilitaciji sa začepljenim venama ili traljavim zaliscima bez jamstva proizvođača.(Drankna H'osten)

.........

Prostorima Bacaljine književne topografije caruje umjerenost, caruju neki izvanvremenski zakoni ljepote i dobrote; na stranicama Piazza Navone dominira zatišje bez frontalnih buna i nevera. U njima je nazočan tek individualni bunt i rezignacija, rekbi neobična individualna sudbina - koja, doduše, izaziva opću sućut, ali koja će kasnije i samu sebe ismijati ( kao u priči Tisuću koraka poslije večere )...

/.../

U tim se prostranstvima skrivaju negdje i dometi i prednosti Bacaljina pripovjedačkoga talenta: (ne)poklonik suvremena rastrzanog, traumatizirana pisma, tragalac za neobičnostima u običnome, zazirući od banalnih i ishitrenih obrata, vodeći pričalačku napetost bez snažnih, isforsiranih oscilacija i detonacijainteresnim poljem suvremena čitatelja, prilagođenu lomnomu skeletu suvremena putnika Nigdinom neta i unterneta, Bacalja restituira prostore Šimunovićeve duge,koja nadvisuje cijeli naš život, u utrci s (nevidljivim) (Ne)vremenom na najbolji mogući način.

U tom smislu Bacaljina proza je i omladinska i dječja, i proza za odrasle janjce, škanjce i sanjalice - vječite putnike ka nekim (doduše potonulim) atlantidama, a kojima nas je - nakon svih Scilâ i Haribdâ - neuništivi čovjekov duh za kormilom našega lomnoga podgrađa prevezao u snu (života).

/Ljekovita kupelj u dobroj staroj kapljici - Njekolike - zakašnjele? ne bi se reklo! -reš fleksije uz kratke proze R. Bacalje)

Na putu eksperimentalnog uništavanja komunikacije našao se stanovit broj radikalnih pjesničkih imena u suvremenom hrvatskom književnom prostoru, aterirajući u tzv. semantičkom konkretizmu, poeziji dosjetke ili kako ih već sve ne zovu. Kovačeva nije zabludila u grafizme, u anarhokorske labirinte, u persiflažu naracije i t. sl., nastojeći sačuvati pjesničku riječ na stanovitom pijedestalu, poput kućnih larâ, duboko svjesna da prehrabar odmak može biti poguban po poeziju i po autora. U tom smislu Kovačeva iskazuje simpatije za elitnu pjesničku tradiciju, svjesna međutim da je njezina sudbina u vremenu s previše egzistencijalnih upitnika neizvjesna.

/.../

Pa iako je suvremeno pjesništvo - prema Milanji - sve manje fabulativno, sve manje narativno, sve manje tematizirano, sa sve izraženijom težnjom da pjesnik bude i intelektualac, da ironizira i relativizira sebe i svijet oko sebe, ipak se suvremeno žensko pismo (kajkavsko) dade otčitati i kao ispovjedna lirika, pretrpana prikrivenom ili otvorenom ironijom, umjesto deklarativne, patetične romantike. Lirski svijet suvremene (kajkavske) poetese je nokturalni piktogram, snovita intervencija vršcima prstiju u razlijano crnilo tuša na bijelome kvadratu papira. ( Postmodernistička pjesnička ziskavanja i harcuvanja – U povodu najnovije knjige stihova E. Kovač Čudovita, Čakovec, 2007)