Ivan Zoretić

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Ivan Zoretić

Članovi društva

Ivan Zoretić

IVAN ZORETIĆ, pjesnik, pripovjedač, romanopisac te profesor filozofije, rođen je 8. svibnja 1958. u Tounju. Ime toga drevnoga grada vjerojatno dolazi od keltskoga town, jerbo se starinjski izgovara i piše Tovunj, a sagrađen je na mjestu rimske Arucije.
   Tounj je smješten na tromeđi Like, Gorskoga Kotara i Korduna, pokraj vrela rijeke Tounjčice, pritoci Mrežnice, na staroj Jozefinskoj cesti, s jedinstvenim dvopodnim kamenitim mostom. U «belemu gradu kamena i čišanj (trešanja)» pohađao je osnovnu školu, staru preko 220 godina, još iz doba Vojne krajine, po riječima ravnatelja, kao najbolji učenik svih vremena.
   Srednju je školu završio u Karlovcu, a za odličan uspjeh, biva oslobođen polaganja mature. Potom upisuje studij filozofije i sociologije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je pri Katedri indijske filozofije na temu: »Rana buddhistička etika».
   1981. na Filozofskome fakultetu predvodi pobunu Zbora studenata protiv tadašnje pogubne Reforme školstva, odnosno ukidanja gimnazija i uvođenja općih srednjih škola. Potpisuje peticije, naslovljene na Skupštinu SFRJ, protiv suđenja političkim neistomišljenicima. Zbog toga, te u raznim prigodama, istupajući sa stanovišta građanskih i hrvatskih prava, biva 1983. na odsluženju vojnoga roka u JNA uhićen u Derventi i na Vojnome sudu u Sarajevu, u namještenome procesu, osuđen po članku 133. KZ SFRJ ( verbalni delikt, prekršaj mišljenja, neprijateljska propaganda, iliti zabrana govora ) na godinu i pol ropstva. Kaznu je izdržao u Staroj Gradiški.
   Budući da su mu, kao bivšemu političkome osuđeniku, dakle politički nepodobnome, sva vrata zatvorena, razmišlja o emigraciji, ali ipak ostaje u Domovini i radi razno-razne poslove, od čuvara stanova na Jarunu, do disco-jockeya u Makarskoj, među čime valja istaknuti Omladinski radio 101, 1985./86. i sudioništvo u antireklamama, emisiji Intervencija i slično. Također povremeno radi na zamjenama po zagrebačkim srednjim školama.
   Dolaskom slobode i demokracije u Hrvatsku 1991. stječe stalnu profesuru na X. gimnaziji, gdje predaje filozofiju, logiku i sociologiju.
   Zalaže se za pomirbu ustaša i partizana te svojevrsno pomirenje korijenskoga i glasovnoga pravopisa.
   Član je Hrvatskoga filozofskoga društva, Hrvatskoga društva političkih zatvorenika, Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika.

   Prvim pjesmama javlja se 70-tih u emisijama za mlade na Radio Karlovcu ( Kutak poezije ) i Radio Zagrebu ( Crvena jabuka ).
   Objavljuje pjesme i prozu na III. programu Hrvatskoga radija u emisijama Hrvatska proza i Poezija naglas, Radio- roman, u Republici, Hrvatskome slovu, Zatvoreniku itd.
   Nastupao je govoreći svoje i druge pjesme na Jutrima poezije Pod starim krovovima, Filozofskome fakultetu, II. programu Hrvatskoga radija, u Tvornici, na Bookfestu, HTV-u, književnoj večeri u Kazališnoj kavani...

Napisao je sljedeće knjige:

DNEVNIK ČUVARA STANOVA, 1996., Arkadia, Zagreb – roman;
Radio roman I. – V., 2008., Hrvatski radio, III. program

ŠARENE PTICE, oslikao Velimir Rački, 2001., Zoraj, Zagreb – sbirka pjesama; Izbor pjesama objavljen je na Hrvatskome radiju, III. program u emisiji Poezija naglas, Hrvatskome slovu, Republici i drugdje.

KRISTALNI GRAD, 2004., Artresor, Zagreb – pjesnički roman.

U pripremi - KARDINAL I HAŠOMANI – sbirka pripovijedaka s CD-om.
Više pripovijedaka iz ove sbirke već je u nekoliko navrata objavljeno na III. programu Hrvatskoga radija u emisiji Hrvatska proza te u Republici.

Predstavljanja objelodanjenih knjiga održana su u KIC-u, KD Vatroslav Lisinski i KC Centra Kaptol u obliku multimedijskih događaja sa sudjelovanjem, urednika, kritičara, izdavača, glumaca, glazbenika, slikara, kipara i umjetničkih plesačica.
Brojne kritike i prikazi njegovih djela objavljivani su na svim mrežama Hrvatskoga radija i Hrvatske televizije, OTV-u, Radiju 101, Obiteljskome radiju, Hrvatskome katoličkom radiju, Radio studentu, Radio Karlovcu, u Vjesniku, Večernjem listu, Jutarnjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Vijencu, Hrvatskome slovu, Hrvatskome obzoru, Školskim novinama itd.

U L I C A ( iz «Šarenih ptica» )

Ulicu mi sagradite podpunoma novu
Da se ne uplićem komu u posjed
A ta ulica neka bude ravna
Jer je meni sve ravno

Ulica mi treba žurno
Da uselim sve bezkućnike i klošare
I napokon kad se svi smjeste
Da se dočepam stana

Treba mi duga ulica
Do koje se dugo dolazi
I iz koje se dugo ne odlazi
Po mogućnosti takova ulica

V J E Č N O S T   ( iz «Kardinala i hašomana» )

     Razgovaraju i nazdravljaju sebi i svojim zajedničkim nenazočnim prijateljima, u Kostanjcu, za šankom nastojećki, dva pjesnika i prijatelja. Za njih se zna, da je onaj stariji, mršavi s bradom, usvojio dosta mlađega, tjelesno snažnoga, obrijanoga i kratko podšišanoga, ali zaista nakratko. O čemu se radi?
   Stari nema djece, a mladi, kako bismo to rekli, nema otca, pa su oni na nekoj pijanki, kod nekoga u stanu, složili o tome ugovor, obojica podpisali, u dva primjerka, za svakoga po jedan. I od tada su se počeli oslovljavati s: "tata" i "sine".
   Ali obostrana radost nije dugo potrajala. Niti cijeli jedan dan. Drugoga dana prije podne se je u Klubu književnika nešto važno događalo i susretnu se i njih dvojica tamo i stadoše se, na iznenađenje svih prisutnih, oslovljavati s "tata" i "sine". Ubrzo "sin" zamoli "otca":"Tata daj mi dvadeset tisuća dinara za sendvič i cigarete". Tada je "tata" prosvjedno ustao, iz zadnjega džepa od hlača izvadio svoj primjerak ugovora o posvojenju, razklopio ga kao na čitanje, a potom prstima obiju ruka uhvatio sredinu gornjega ruba papira A-4 i razdrapao popola, zgužvao sve skupa i ubacio u staklenu pepeljaru, uz izjavu "pred svima":"Više ti nisam tata!"
   Kostanjac u Palmotićevoj je stara gostionica, nešto između suterena i podruma sa stubama koje se spuštaju s ulice i vratima s debelim šarenim kockastim staklima, najjeftinija birtija u Zagrebu. Topla hrana je između Kvatrića i Britanca jeftinija jedino u Miliciji u obližnjoj Petrinjskoj i u Elektri na petom katu u Gundulićevoj. Ali tamo se samo jede i gađaju te redoviti čudni pogledi i povrh svega pitanje kuharice:"Vi radite kod nas?", na koje treba odgovoriti i nije mjesto pjesnicima, koji više vole razgovor uz čašicu, nego bogzna što.
   Vani je vedar sunčan proljetni dan, ali stari pjesnik je još u zimskom kaputu. Mladi pjesnik se je odjenuo u skladu s vremenom u vjetrovku. Kako tko ulazi i izlazi tako je vrtložast vjetar dopuhnuo nekoliko topolinih pahulja, da li sa Zrinjevca ili Ribnjaka, tko će znati, skroz ovamo dolje u podzemlje, odakle se opet uzvratice, Palmotićevom širi miris pečene ribe.
   Dvojicu je pjesnika, koji su neko vrijeme, u glasnom smijehu, bili zauzeti hvatanjem topolinih pahulja, iza šanka, smiješeći se, prisluškivao sijedi razgovorljivi konobar južnjačkoga naglaska.
   U Kostanjcu nije bilo gužve, ali je zato bilo bučno. Iz susjedne sobe, kao podmornice sa svega nekoliko stolova s prastarim kockastim stolnjacima i limenim pepeljarama u boji, dopiralo je nekoliko gromoglasno prodornih glasova, poprilici, kao kada operni pjevači razgovaraju na pozornici velikoga kazališta.
   U prvoj prostoriji je za jednim žutim stolom bez stolnjaka, u sjeni prema zahodu, sjedio uz svoj gemišt, polupijani neobrijani starac, mrmljajući sebi u bradu i povremeno šireći prste na rukama, kao da drži nekakov oveći balon.
   Za drugim žutim stolom, na koji je padao snop jake svjetlosti s mutnih vratnih stakala, sjedilo je dvoje, srednjih godina, razčupanih od vjetra, po svoj prilici ne bračni par, jelo jadranske lignje i pilo pola litre Babića "iz bačve", nadvikujući se s onima iz susjedne sobe i pjesnicima sa šanka. Sijedi je konobar dobrodušnoga izgleda slušao pjesnike, ali se je često podulje zagledavao u ženu za stolom, koja je za razliku od svoga partnera, bila okrenuta licem.
   Mladi pjesnik, rječitiji, pije travaricu i kecka i draži staroga pjesnika, koji je jači u pantomimi i pije lozovaču. Obaviti oblakom dima, jer neprestano puši ili jedan, ili obadvojica, došli su i, kako to već biva, do spora. O kakovu sporu se radi? Tko će prije od njih dvojice ući u vječnost? Što se tiče slave, u tom smislu. Ja ću prvi. A ne ćeš ti, nego ja.
   I tako, nakon nekoliko podpunih suprotnosti, stari pjesnik, inače vješt u gestikulaciji rukama, pokaza u pozi prometnika s razkrižja, gore prema stubama, odakle je, sa šarenih prozorčića, na vratima s Palmotićeve, strujilo nekoliko jakih zraka svjetlosti, plavkastih od duhanskoga dima:
- Izvoli!