DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
120 godina
Srećko Lorger
Srećko Lorger rođen je 17. prosinca 1944. godine u Dubrovniku. Gimnaziju pohađa u Splitu. Nakon studija (komparativna književnost i slavistika) zapošljava se u Nakladnom zavodu Marko Marulić u Splitu. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina urednik je nekoliko biblioteka Zavoda te časopisa Vidik i lista Gdje. Zatim se zapošljava u novinskoj kući Slobodna Dalmacija do 1993. godine. U novini Slobodna Dalmacija i tjedniku Nedjeljna Dalmacija radi kao novinar i urednik. U tom, dva desetljeća dugom radnom stažu, obavlja razne odgovorne funkcije, osobito u kulturnoj rubrici. Stalni je suradnik lista Dan i glavni urednik revije Glas Dalmacije i Biblioteke Dalmatika.
Objavljuje knjige pjesama:
Reparacije, Nakladni zavod Marko Marulić, Split, 1968.
Obrazac P-1 (post-art), autorsko izdanje, Split, 1981.
Elektroliza je kao malo dijete, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1985.
Radovi mu se tiskaju u mnogim publikacijama: Dometi, Mogućnosti, Pitanja, Oko, Dubrovnik, Književne novine, Új Symposion, Westeast, Ulaznica, Adresa, Stvaranje, Dialogi, Tisa, Anali, Zadarska smotra, Croatica et Slavica Iadertina… Pjesme se prevode na nekoliko jezika (slovenski, talijanski, mađarski…), a zastupljen je u više antologija. Npr. Najnovije hrvatsko pjesništvo, Zagreb, 1971; Ubili so ga z opekami (Antologija hrvaške avantgardne poezije, Franci Zagoričnik), Maribor, 1981; Koreografija teksta (Goran Rem), Zagreb, 2003; Panorama hrvatskog intermedijalnog pjesništva (1940–1991), časopis Riječi, Sisak, 2002. itd. Od pjesničkih priznanja valjalo bi izdvojiti Povelju Westeast (Kranj, 1980) i nagradu Međaši Književne akademije (Bijelina, BiH, 1990).
Od 1993. godine isključivo se bavi znanstvenim radom. Gotovo svakodnevno, od 2003. do 2005. godine objavljuje dijalektološke članke, 778 podlistaka u rubrici Mozaik Slobodne Dalmacije.
Filološke radove sabrao je u knjigama:
Dalmatinske riči, VBZ, Zagreb, 2008.
Sve je to jena kužina (Dalmatinske riči II.), VBZ, Zagreb, 2010.
Riči iza brda, Slobodna Dalmacija, Split, 2013.
Bliži se kraj desetogodišnjeg rada na velikom rječniku govorā Poljičke knežije (republike).
SINKOPE
ili esej o zaptivanju
(kapanje — zidna kuka — nevidljivi čavli — pred vratima — prozirnost — kompleksna krila — stakla staklara — naročiti rezovi — slavine, slavine — strujno kolo — kratki spoj — boje i zakoni — ključevi — krivine rupare — njega alata — dužnjače i veznjače — krovni neprijatelj — žlijeb — opet kapanje)
Prema: Günther Voss, Erica Reese: Knaurs Handwerksbuch, Droemer Knaur, München, 1973.
Dometi, 3/1981.
Elektroliza je kao malo dijete, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1985.
* * *
Najčešće to zapazimo noću.
Iznenada nas nešto probudi.
Kao da čujemo kucanje sudbine
ili protjecanje vremena.
Ne.
Nije to sudbina,
nije to vrijeme.
To je — vodovodna slavina.
* * *
Jednog lijepog jutra pokraj kreveta leži
»Svitanje u planini«
u teškom pozlaćenom okviru 120 X 80 cm.
Još sinoć je visjelo
tamo
na trostrukoj kvačici.
Jutros »Svitanje« osvane na podu,
a u zidu
zjapi rupa
velika kao dukat.
* * *
Kod naročito glatkih površina,
gdje skrivamo vještinu
spajanja drva od kritičkog oka,
ili tamo gdje jednostavno
izrađen dio namještaja želimo oplemeniti
premazom poetične boje,
moramo čavle zabijati
duboko.
* * *
U nizu sistema brava
najmanje brige ima čovjek
s bravom trećeg tipa.
Ako već izgubite
ključ takvih vrata,
izgubite ga
kada su nezaključana.
* * *
Suprotno od vrata,
prozor na prvi pogled ostavlja dojam
izrazite prozirnosti.
Bistar,
uperen u plave daljine.
Okvir?
To je kostur,
tvrda stvarnost prozora.
* * *
Prozori su složeni.
Jedna strana postojanja
okrenuta je van,
duga unutra.
Stoga trpe
od kompleksa otvorenosti
i od kompleksa zatvorenosti.
* * *
Put do novog prozorskog stakla
počinje kada se upravite staklaru.
Staklo 4/4, staklo 6/4 i staklo 8/4.
Tajanstveni staklari.
* * *
Imate li kod kuće
okruglih prozora?
Ako nemate,
povucite dijamantom krug.
* * *
Jednom teče melodično mrmoreći,
a potom kao mitraljez.
I ove nepodopštine
prave nam bore na licu.
* * *
Gledajući divnu pečenu gusku
iz infra-crvene pećnice,
nježno oblivenu svjetlošću žarulja,
pomislimo da elektricitet nije sam.
* * *
Električna struja
neukrotiva i nerazumna
s pucanjem i blijeskom
preko usijane spojne točke
bez otpora odjuri natrag
k svom izvoru.
Nakon takvog događaja,
obično ostanemo sjediti
u mraku.
* * *
Boja nije plin,
nije električna struja.
I zakoni su drukčiji.
Tko živi između sivo obojenih zidova,
postaje tužan,
u sobi s crvenim tapetima,
nemirnije spava nego u svijetlozelenoj,
u plavoj se lakše prehladi,
nego u žutoj.
O, ne dopustimo
kočenje živopisnog poleta.
* * *
Ako već želimo češće susrete
sa zavrtnjima i navrtkama,
moramo biti nešto šire ruke.
Jeftini ključevi gori su od nikakvih.
Vremenom im se čeljusti prošire.
* * *
Gorka je istina:
običnom pilom ne možemo
načiniti okrugao rez.
Krut list pile zna samo pravo.
Za krivine
potrebna je pila-rupara.
A nju,
nju možemo nabaviti
kao samostalnu napravu.
U svakom slučaju,
rupare su prikladne
i potrebne.
* * *
Dlijeto nije sjekač,
usko dlijeto nije odvrtač.
(Mnogi su stolarskom pilom
rezali i olovne odvodne cijevi!)
Valja očekivati tek pasivan otpor,
tupost.
* * *
Opeka je izrazito kolektivno biće.
Njezina težnja za društvom lijepo se vidi
na gotovom zidu.
Kako leže
tako ih nazivamo:
dužnjačama i veznjačama.
Dužnjača uvijek uzdužno,
a veznjača poprečno.
Ako su opeke
meso zida,
onda je žbuka
njegova koža
* * *
Za krovnu konstrukciju
najužasniji je od svih užasa
— strizibuba.
Podmukla,
na pamet joj ne pada površina.
Kasnije,
kada se izleže,
crna ili mrka,
dugačka centimetar-dva,
zazuji potkrovljem.
I još nešto:
Cerambycidae leti od lipnja do kolovoza.
* * *
Krovni žlijeb pripada krovu
kao kotač kolima
ili
kravata večernjem fićfiriću.
Zapravo,
što je to žlijeb?
* * *
Slavina, međutim, i dalje pravi
istom snagom
svoje vodene sinkope
u ponoćnoj tišini.
Sada zvuče kao podsmijeh.
Opet u hladnom krevetu.
Skrušeni.
A onda, prihvaćamo se prve pomoći,
prve pomoći za slavine koje kaplju.
To je OROPAKS.
popis članova