Stjepan Vukušić

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Stjepan Vukušić

Članovi društva

Stjepan Vukušić

Stjepan VUKUŠIĆ (Stinica kod Senja, 11. rujna 1931.), pjesnik, pripovjedač i jezikoslovac. Osnovnu je školu završio u Jablancu, gimnaziju u Senju, a Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je stekao i doktorat filoloških znanosti. Predavao je u krčkoj gimnaziji, a od 1965. na Pedagoškoj akademiji u Puli i na Pedagoškom, odnosno Filozofskom fakultetu – od 1984. kao redoviti sveučilišni profesor. Radio je u uredništvu časopisa "Istarski mozaik" i "Istra" te bio urednik i priređivač knjiga u ediciji Istra kroz stoljeća. Član je Odbora za dijalektologiju Razreda za filologiju HAZU, a jedno je vrijeme bio u Uredničkom vijeću časopisa "Jezik".
Od prve proze "Oproštaj" (časopis "Novela-film", Zagreb, 1953.) književne radove različitih rodova i vrsta objavljuje gotovo neprekidno preko pola stoljeća. Pjesme i prozne crtice prevođene su mu na esperanto, slovenski, talijanski i njemački jezik. Pjesmama i prozom predstavljen je u brojnim zajedničkim knjigama i panoramama. Znanstvene i stručne radove iz jezikoslovlja objavljuje od prve polovice sedamdesetih godina u gotovo svim poznatijim jezikoslovnim časopisima. Glavni je ishod toga rada Knjiga četvrta Velike hrvatske gramatike.

Knjige

Burobran (novele i crtice), Rijeka, 1970., Pula, 1976.
Da život ne pogaziš (pjesme), Rijeka, 1973.
Svijet pod listincem (priče), Pula, 1979.
Usporedbe dvaju novoštokavskih naglašavanja – stiničkog i Daničićeva (jezikoslovna studija), Senj, 1982.
Uskraćene blagosti (roman), Pula, 1982.
Nacrt hrvatske naglasne norme na osnovi zapadnog dijalekta (monografija), Pula, 1984.
Iznad pelina (pjesme), Senj, 1989.
Podgorski vjetar (roman), Zagreb, 1996.
Duh u kamenu (roman), Zagreb, 1997.
Zvijezde nad Gočanom (roman), Pula, 2003.
Admiral (roman), Zagreb, 2004.
Za mlade svih godina (novele i priče), Senj, 2005.
Tuđin među svojima (roman i dvije pripovijesti), Rijeka, 2006.
Naglasak u hrvatskome književnom jeziku (Knjiga četvrta Velike hrvatske gramatike), suautori Ivan Zoričić i Marija Grassell-Vukušić, Zagreb, 2007.

TRIPTIH

1

Mene su zaboravile jasike
na svome sam pragu uzbudio medvjeda domaćina
ja neželjen gost zaboravljen od zova
koprivo pod rebrima moje kolibe
sjednem li u šipražje
tuga će na rupe bivših očiju
vodit mravlje povorke

2

Moje osniježeno
vjetrovito ognjište
tko će zaustaviti hladan pepeo
moje nenaseljenosti
ti zvijezdo davna
kaži ruku povratka
u beskrajnu pijesku vremena

3

Ja što dolazim sa zakovana puta
evo vidim tvoje bijele ruke
koje pružaš da premostim tuđe otoke
s tobom se bliži moja bijela plima
i znam da sam samo tebe čekao

MIJATOVA STAZA

Uspeo se ne osjetivši napora i stao pod pojasom kosodrvine na rubu Staze, skrovita livatka koji je Mijat davno otkrio. Na ravni uz bijelu liticu Plavac, osamaren, mirno pase, a neizmjerna šutnja prijeti Ivanu dok brza nepogrješivo odabranim lijevim rubom livade… Odjednom stane kao ukopan: Mijat, nagnut na suženi razmak dva bora krivulja i malo iskošeno prignut, kao da je tu duboko zaspao. A Ivan već odnekuda zna da Mijata više ne može probuditi nijedan glas na Zemlji.
"Sine moj jedini!" jekne Ivan nesvjesno i primi kruta Mijatova ramena. Sjeo je potom na zemlju i gledao sina posve izbliza: "Zašto li je amo iša? Da drugi od njega ne obole? Da vidi Stazu koju je otkrija? Da ne ostavlja krvave tragove za kućon? Ništa se ne more doznat", misli Ivan i sad gleda dolje na zelenu livadu gdje mirno pase konj uz bijelu liticu, a gore su više neprohodni Kukovi i među njima niže kamenje poplavljeno klečinom gustom kao more…
Blizu je noć, ne će dospjeti pokopati sina, a ne može ga tu ostaviti niti ga može niti ima zašto vraćati u Dulibu jer sve govori da je Mijat želio ovdje zauvijek ostati.
Ivan je noćio u Stazi.
U zoru je počeo kopati raku oštrom kamenom pločom i tako je iskopa da je u polovici visine bila uža a gore šira. Na dno je naslagao suhih iglica od bora krivulja, pa na to položio Mijatovo tijelo. Onda je upoprijeko nad njim složio red nalomljenih suhih oblica te je po njima naslagao svježa borova granja i tek je tad sve zasuo zemljom…
Mijat je tako bio zavijen u borove iglice i drvo – zaštićen od zvijeri i zemlje.
Ivan se s mukom uspravi te pođe kući kao poslije svakog posla. Ali ne prešavši ni sto koraka, stane i okrene se natrag… Sve je nekako znao i sve dobro vidio… Tu kraj gorskih litica, pod laku zemlju od naslaga bora krivulja, pokopan je njegov jedini sin Mijat, bez sanduka, neobrijan i neuređen, u pokrpanoj odjeći. Od njegova groba, odmah za uskim pojasom kosodrvine, prestaju šume i počinje krš što se neprohodnim grebenom strmo uspinje do planinskih rudina koje se na drugoj strani odmah prostiru iza ruba bòrika… Na visinskom kraju ovog dijela zemlje kojim snježnim šutnjama odlazi tvoje mrtvo tijelo, Mijate? Koliko tišine oko tvoga groba, koje udaljenosti od čovjeka… Ti si, Mijate, uz tu kosodrvinu zauvijek otputovao u neku svoju odabranu zemlju… Ostao si samac, ali zna se da si katkad viđao nadnaravne žene: u prolaznom liku oblaka nad brdima ili tamna stabla prignuta u sutonsku pozadinu neba… I ništa se stvarno s tim likovima više nije moglo mjeriti…

(ulomak iz romana Podgorski vjetar)

VIŠESMJERNE PRIČE

Probudih s uvijek istim vidikom najšireg dijela Velebitskog kanala i s Lunom kao drugom obalom već u pozlati jutrenoga sunca, dok će tu, na Obali bana Stjepana Šubića, znam, još potrajati sjena goleme planine. Noćas je oporavan san segnuo duboko u mene, kao da sam nakon teška posla našao svoje pravo vrijeme. Pa i jest: moje se veliko pospremanje približilo kraju u većini glavnih motiva i namisli. I lijepo bi bilo sve to završiti baš na ovom mjestu. Ali iz te cjeline pospremanja ne mogu isključiti zimovalište mojih predaka, a rado bih se vratio i nedovršenoj, dijelom pučkoj priči o nesretnoj sudbini Jure (Jurka) i nekako završetak priče, barem za sebe, zatvorito jer mi se uporno vraća kao nesavladiv motiv.
Uz jablanačko kupalište zdesna i stjenovitu Ablanu slijeva, a sa širokim vidikom na strmine Velebita, vukući breme najrazličnijih sjećanja, bližim se središtu Porta.
Onda trajekt otplovi dok drugi još nije uplovio. I prognana tišina krajine odjednom se vrati kao iz neba i odozgo s planine. I s tim zatišjem odnekud se vrati staro Podgorje. Tek sad iz hlada ispod dudova izrone domaći glasovi kao prežitak nebrojenih selidbi… Sabirem pozornost na te poznate i nepoznate glasove. A gledam izbliza, sjedeći uz kavu i malko zaklonjen ogradnim cvijećem, i ta ljudska obličja s kojima i s kakvima odrastah.
"Mijo ti se j' veza špagon za samar na ratnoj bedeviji i tako po noć' jašija do vr'a planine, kosija i nosija; vuka i za peton, a sad mu jasen reste s ognjišta i s groba, govori zgrbljen čovjek azijatskih očiju oštro ocrtanih podočnjacima.
A drugi, opaljena lica i spepeljene kose, prihvati:
"A šaka mu j' bila kol' da j' ija kvas, velka, a kad te š njom i dovati – ništa: kaj vrićicon luga, a gle ti Stipe Rokina: mala šaka u njega, a čokne l' te š njon, ode t' glava kaj peka pod ožegon."
Malo predaha, pa opet onaj avarskih očiju:
"Lega Mate Lukin pod oraj prid kućon, a odjednon kiša kaj iz kabla. 'Diž se, jadan', velin mu: 'smočit će te do kosti.' 'Neka, neka, Joso moj', veli un, 'pušti me da ležin na rodnoj grudi. '"
Za kratkim smijehom opet onaj spepeljene kose:
"A znaš li što veli Marko Tomin? Da j' sija u lad pod jasen da zera odane, a zmija mu od kile na pleći s grane ljosnila ."
Ovi su se u Portu posve udomaćili.
A sve to, skraja, s nogom na nisku vezištu za barke i s laktom na koljenu, neuklopljeno sluša ili ne sluša neki šareno začarapljen starčić odnekud iza Jablanca kao da je netom izvađen iz pučkog muzeja. Pa tu ne zna što bi sam sa sobom … Od mezopotamskih vremena muči se takav čovjek, brđanin, na svojoj katabazi, na svome silasku k moru i u gradove.

Sve sam vrijeme ovdašnjega boravka proveo na Obali bana Stjepana Šubića i gore u srednjoj i visokoj planini. Obađoh ljetišta i jeseništa, a sad je čas da odem u Prisojno, to naše zimište ispod Samogreda, Ploča i Zelenkovače.
Vozeći se okukom put Panosa, vidim dolje uz more kameni put ispod Hrastovače. A danik već nosi odozdo topao i mirisan zrak. Tuda, uz more hodao sam pred pola stoljeća, lagahan, i sve je isto na tom starom putu od Gradine do Stinice, samo su ljudi otišli. U zapuštenim ogradama još se zelene zagušeni bademi. Skupine iz turističkoga naselja u Stinici idu u Jablanac, manje u trgovinu, a više da se po tim kozjim stazama uz more zdravo prohodaju i nadišu smorca.
Već se vozim oko Suvopolja, ali mi je misao još uvijek dolje, na kamenom putu između Jablanca i Stinice. Već tko zna po koji put vidim tamo na uzmorskoj stazi nesretnoga Jurka, na tragu čudne mu sudbine. Ni strvi ni krvi, težak je to izričaj, ali baš on ostade jedina izvjesnost u Jurkovoj neizvjesnoj sudbini. Sve su drugo dvojbeni dodatci inačicama jedne priče. I ova je moja samo jedna od tih. Od drugih se razlikuje tek po jednome utkanome koncu legende. Teško je pomiriti se s tim da netko netragom nestane …
Pravo mu je ime bilo Jure, a tu negdje, između stare Podgradine i antičke Murule, današnje Stinice, zauvijek mu se izgubio trag. A već se davno zamelo i traganje za njim. Ja sam, jamačno zbog svojeg dugoga izbivanja, valjda i posljednji tragalac. Tako, barem pričom…
"Kaži, ćerce, barem: Zbogom, Jurko!", naricala je ožalošćena baba Ana kad se u vrijeme trešnjeva cvata ugasila od sušice njezina jedina kći Marija.
A mali Jure, koji je samo na trenutak u toj naricaljki babe Ane postao od smiljenja Jurkom, zatrepće pod oblukom u kolijevci te od straha i sam zaplače.
Skrenuh na ugibalište ispod Gornjih Bilena da se nesmetano predam narastanju priče.
Premda je Jure u kolijevci zaplakao zbog prejakih zvukova u kući, ženama koje su pritrčale djetetu tad se učinilo da to siroče već u kolijevci oplakuju majku.
x    x    x

Opet su cvali bademi kad se Mate iz susjedstva premještao viseći na mišićavim rukama od početka do kraja orahove grane pred kućom, a Jure ga udivljeno gledao s istodobnom sjenkom zavisti jer se on ne može ni podignuti na granu, a kamoli je ovako proći viseći svom težinom na rukama.
"Oćeš li, zlato, palačinku ili skorupa?", zove baba Ana, a Jure sad istrese na nju svu svoju gorčinu:
"Ne ću ništa. Pušti me na miru!"
Tako: Jure zavidi Mati na spretnost i snazi, a Mate Juri na skorupu i slatkim palačinkama jer se u njegovoj kući spremaju tek frite, i to sam na Badnjak, a palačinke nikad.
x    x    x

Uz dubok zuj pčela cvatu trešnje u ogradi pred kućom, a Jure se sabere, pa smirenom kretnjom, odapevši palac s kažiprsta, usmjeri obojenu špekulu pravo u udaljenu rupicu po ispranoj i uglađenoj zemlji, sad već suhoj i punoj iskrica od sunca poslije kiše. I ta špekula u prozirno živim bojama zbilja se zavrti i smiri nadno rupice. Opet se Jure sabere i udobno smjesti te s kažiprsta noktom izbaci novu špekulu koja suigračevu točno izbije, a sama se na mjestu zavrti. Dok se protivnici u čudu zgledavaju, Jure pun radosti i ponosa lizne jagodice te negdje skraja dirne zemlju i nosi u usta prah da zadovolji neku dublju kemijsku glad što se u njem pomakla. Eto, što Jure ne može na orahu, može bolje od svih drugih na zemlji – špekulom.
x    x    x

A baba Ana htjela bi usrećiti to svoje siroče barem palačinkama, skorupom ili medom u saću. Boli je što Jure još u kolijevci ostade bez majke, koju mu ona želi zamijeniti koliko je god to moguće i tako ju barem u tome oživiti. Ali to babino vječno nutkanje Jure doživljava kao zanovijetanje i smetnju što ga ljuti više od ičega na zemlji. Sama ti poji sve te palačinke, i skorup, i med u saću, a meni daj mira da se lipo igran i gledan šarene leptire na menduli …
x    x    x

Vršnjaci zavidljivo gledaju lugareva sina, gutajući slinu na tolike ponude razmaženom unuku, a Jure njima još više zavidi što imaju majke, mlade žene koje se s njima veselo igraju, a on ima samo oca koji je vječno u službi i ovu babu koja ga nepogrješivo zove na palačinke baš onda kad on nema teka, a najviše se od svega na svijetu želi igrati, igrati … Svojim špekulama punima prozirnosti i boja.
I veli on jedanput babi Ani:
    Ja ću na Stinicu, da nisam tute.
    Ako Bog da, ranko!
    Ali ja ću svedno ić.
    Ako Bog da.
    A što ako ne da?! – pobuni se unuk.
Slušale su to i susjede i smijale se tomu kao djetinjariji, ali stara Ana izrazi brigu: nije joj, veli, drago što mali oće priko volje Božje. I tako jadna baba Ana neveselo prekriži ruke na trbuhu vidjevši kako propadaju sve njezine nade da će ikad tom djetetu moći zamijeniti majku.
x    x    x

Jesen je i dan je oblačan. Jure se sagnuo na vratnicu izlaznih vrata pa gleda stare, neravne ploče na Cilnici, ispred senjskog Ožegovićianuma. Poslije ručka svi su se nekamo razišli: u sobe, u grad, a on ne zna što bi sa sobom. Premda mu je baba Ana, tamo u Podgorju, silno nadosađivala uvijek istim nutkanjem, sad bi slasno pojeo cijeli red palačinki jer je i danas ostao gladan, pojevši samo komad suha kruha za ručak, dok velike komade već natrulih patliđana u varivu nije od gađenja mogao ni gledati.
Svi su se već skupili za učenje, pa u učionicu ulazi i odgojitelj "Zec", na što se đaci laćaju knjiga i bilježnica. A Juri se ne mili ni početi posao, a kamoli napisati tri domaće zadaće. Uostalom, možda profesori, sutra, ne će ni poglédati zadaće, pa ako ih i pregledaju, on ni sa svojim napisanim zadaćama ne će bogzna što izravnati jer već više puta nije napisao. Iz tintarnice hlapi zelena tinta i to je ugodno i sjeća te na nešto… Obojena špekula kotrlja se po uglađenoj zemlji i zavrti se nadnu rupice. "Jure ti cilja kao nitko drugi", čuje se pohvala. Ä, sutra će nasreću u školu, pa kud puklo da puklo.
    Gdje ti je, Jure, zadaća? – pita profesorica zastavši među klupama.
    Ja, ovaj…
    A, moj dragi, ne ide to tako. Ti već triput nemaš zadaće.
I vrati se Jure babinim palačinkama i utabanoj iskričavoj zemlji gdje se kotrljaju obojene špekule.

Opet ga ukućani, protiv njegove volje, poslaše u drugu školu, na Lošinju.
S otoka, na kojem je dobio neku uniformu, gleda ustremljene u nebo vijence Velebita i, sjedeći na obali, misli na zuj pčela i na šarene leptire po granama u Prisojnom, na podnožju te sad daleke planine. S nekom čeznutljivom zahvalnosti, po prvi put tako, sjeća se tanjurića s palačinkama i hladnim skorupom. Pa mu uniforma opet tijesna, pretopla, te nostalgično lunja obalom i sjeda na kamenu rivu izlažući lice svježini s planine. Dugo motri riblja jatašca u smirenoj vodi, ali mir mu nagriza misao da će sad-na zvoniti za nastavu.
    Što bleneš tu za vrijeme nastave? – okosi se glas nad njegovom glavom.
    Gle, posve si uprljao novu uniformu – doda podoficir jedva nešto stariji od njega i kažiprstom upre prema školi:
    Begaj!
Nato Jure i "odbega" iz te druge škole u Prisojno pod Velebitom.
x    x    x

Baba Ana već leži na pastelnoj zaravni Svetog Nikole, otac se preselio u drugi zaselak, nekoj postarijoj ženi, a sestra se udala te ubrzo narađala djece. Ta jedina a starija sestra svaki dan ga potiče: "Nađi kakvu žensku i osamostali se. Ne možeš ovako do smrti."
Kud bi ja sad? – pita se Jure sjedeći uz more i mozga, a ništa ne izmozga. Prisojno s iskričavom zemljom po kojoj se kotrljaju prozirno–obojene špekule, sa zujem pčela i šarenim leptirima ostalo je na podnožju planine, a sestra se s brojnom obitelji preselila k moru.
To je gotovo sve što se zna o Juri. A ovo dalje moj je konac te žalosne priče.

Postao sam težak svojima, shvaća Jure, pa i njemu teže od toga. Izmiče mu tlo pod nogama. I najteže mu prići ženskoj, ovako pod moraš.
A nekog dana, ipak, onako nemotivirano, stade snubiti neku Porćanku, a ona mu, tako zaskočena, otkreše:
"Ma što je tebi, esi l' blesav il' se sa mnom sprdaš?"
To ga strašno povrijedi, a kući ne može s tom dodatnom mukom, pa noć provede uz more na pijesku.
Nakon dugih prekapanja odluči poslati u snuboke prijatelja iz djetinjstva, ali ni taj ništa ne obavi.
Već je dugo Porćanki iza Jablanca – Anđelki iz Jetera – bio iskreno naklonjen, ali ni u svojoj najtajnijoj misli nije dosad prema njoj od strahopoštovanja učinio ni najmanji korak. Svega se i svačega u njem izdogađalo do odluke da nekako priđe toj gornjaškoj djevojci. Uočio je da ona svako jutro odnosi otpatke i pepeo u spremnik pod kamenjem na lijevoj strani Porta. I pričeka je tu, na putu k Zavratnici.
Prva mu nazove dobro jutro i to odjekne u njemu kao da se, evo, otvoriše već zabravljena vrata vremena. Odzdravio je i krenuo dalje kao da je taj susret bio posve slučajan.
"Dobro jutro, Jure!", ponavljao je u sebi utvrđujući to za dugo pamćenje.
Idućih je dana živio od tog Anđelkina pozdrava. Ali ubrzo Portom krene glas da je Anđelka oboljela od leukemije. I jednog dana pozovu roditelji njene poznanike da ju, koliko se može, razgovore. Među njima se našao i Jure. Gledao je Anđelku, svim bićem otvoren za njezinu žalost. A i bila je Anđelka odveć istančana i blijeda, više no tijelo valjda samo duša.
Tu njezinu prozračnu zblaženost nosit će Jure do kraja svojih malobrojnih dana.
Za koji mjesec Anđelku pokopaše kod crkvice Svetog Nikole.
Jure nije više svraćao sestri u Mršiće. Noćivao je u kućetku kraj mora gdje su ribari ostavljali poderane mreže i suvišan pribor. Tko zna koliko je to trajalo.
Pušio je sve više. "Puši, brate, kaj "Lika" il' "Starčević", a to dakako nije ni rijeka ni pokrajina, a ni osoba, već su to linijski brodovi što su silno dimeći u svakoj nastanjenoj drazi Podvelebića plovili cijeli dan od ispod Karlobaga do sušačkog porta Baroša.
Počeo se Jure i kockati. Jedne bi večeri sve izgubio, a druge opet sve dobivao. I dok mu neke večeri karta ide kao luda, odjednom protrne od Ivačina pogleda, hladna i oštra kao ubod nožem. Taj će me sotonjak još ubiti, misli prestravljen, ali se drži kao da je sve u redu. Karte mu i dalje dolaze kao da ih je sam za sebe složio. Te će me karte ubiti, ali rukom ovog Ivače.
No jedne je noći izgubio sve. I ne smogne novca za kartaški ulog. Bi mu jasno da ga sad ne će ubiti Ivača, ali on sam mora razmisliti o sebi.
x    x    x

Negdje na putu od Gradine do antičke Murule stao je nad onim produbljenim rupama u kojima tmulo, zatvoreno tutnji i krkoči more uvlačeći se pod kopno, pa, razbivši se o tvrdu planinu, vječno uzmiče s ojađenim gloženjem oblutaka.
Ispod tmastih oblaka s jugoistoka otežalo more navire kao rastaljeno olovo. Gnjile travuljine s otpadcima minuloga ljeta uhrpile se obalom kao krupni izbljuvci. Smuči mu se od pomisli na susret s tom olovnom masom i nagne se na pajasen što izrasta iz pijeska. Zamisli na tren povratak u Mršiće i na to mu se smučilo još više.
Neko je vrijeme, tako oslonjen na iskošeno deblo, gledao oko sebe kao da traži neko uporište.
Odjednom izgovori kao iz nekog tuđeg grla:
"Ništa vam ne ostavljam."
I neki ga prkos prosrsi od glave do pete.
"Niste me htjeli, sad neću ja vas. Ja sad neću više nikoga. Hoću samo sebe."
Riječi je ponavljao sa slatkom gorčinom koja mu je dizala nešto iz dubine – kao unutarnji plač što ostaje suh i nanosi bol.
"Nemam s vama ništa. Sam ću ja sebe dogledat. Ne ćete me ni pokopati niti dolaziti na moj grob. Sve ću vam oduzeti i ništa vam ne ostavljam. Sve je samo moje."
Gušio se u osvetničkoj slasti svoga samouništenja.
"Za me nema mjesta na zemlji ni na moru. A za vas nema mjesta u meni."
I ode posve sam u one produbljene rupe gdje se sastaje velebitsko podnožje s jadranskim podmorjem.
Da te itko, tad, kao dobra baba Ana od smiljenja nazva Jurkom, ili ti kao Anđelka iz Jezera reče: "Dobro jutro, Jure", možda bi i ti uskrsnuo iz tog svoga pakla.
Gore visoko zrakoplov je, ostavljajući za sobom dugu bijelu prugu, plovio kao po nekom obrnutom moru.
x    x    x
(ulomak iz veće cjeline)

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

Članovi društva