Veselko Koroman

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Veselko Koroman

Članovi društva

Veselko Koroman

Veselko KOROMAN, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, književni kritičar, putopisac, književni povjesničar i antologičar, rodio se 7. travnja 1934. u Radišićima kod Ljubuškog. Nakon završene pučke škole u tom gradu, te srednje ekonomske i Više pedagoške u Mostaru, na sarajevskom Filozofskom fakultetu diplomira književnost i filozofiju.

Najprije je član bivšeg Udruženja književnika Bosne i Hercegovine; zatim hrvatskog centra PEN-a, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne sa sjedištem u Mostaru, Društva hrvatskih književnika sa sjedištem u Zagrebu i Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Od 1969. do 1972. urednik je časopisa ŽIVOT (u Sarajevu), a od 1995. do 1998. časopisa OSVIT (u Mostaru). Sada živi uglavnom u rodnom mjestu.

Dobitnik je "Poletove" nagrade za prozu, Udruženja književnika Bosne i Hercegovine za poeziju, "Goranova vijenca" za ukupni književni rad i nagrade "Dubravko Horvatić" za poeziju.

Ukupno je objavio 428 pjesama. Od toga 95 ih je uvršteno u 62 antologije, 11 u čitanke, a 170 prevedeno na druge jezike.

Njegov književni rad monografski je prikazan u knjigama: Vlatko Pavletić: O poeziji Veselka Koromana i razgovor s njim o poeziji (Sarajevo, 1987.) i Kritičari o Veselku Koromanu (Mostar, 2001; priredio Pero Šimunović).

Knjige

Grad prema sjeveru (pjesme), Mostar, 1957.
Crne naranče (pjesme), Sarajevo, 1965.
Knjiga svanuća (pjesme), Sarajevo, 1967.
Svjetiljka od trnja (pjesme), Sarajevo, 1971.
Pogled iz zrcala (kritike i eseji), Sarajevo, 1974.
Sjaj i rana (pjesme), Sarajevo, 1975. Izabrane pjesme, Sarajevo, 1975.
Na tom svijetu (pjesme), Sarajevo, 1977.
Svijet ili dvije polovice (razmatranja), Sarajevo, 1979.
Mihovil (roman), Sarajevo, 1983; Međugorje, 2000; Mostar, 2003.
Jezik na pašnjaku (izabrane pjesme), Zagreb, 1984.
Pjesme i zapisi (izabrane pjesme i razmatranja), Sarajevo, 1985.
Dok vlada prah (pjesme), Zagreb, 1986.
Zemljom, snovi (novelete), Banja Luka, 1987.
Poems (pjesme na engleskom), Sarajevo, 1988.
Zeleni se što je bilo (pjesme), Sarajevo, 1989.
Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas (antologija), "Forum", 11-12, Zagreb, 1990.
Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (antologija), Mostar, Split, Međugorje, 1995.
Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas (antologija, drugo, prošireno izdanje), Mostar, Split, Međugorje, 1996.
Potraga za cjelinom (eseji, kritike, članci, putopisi, razgovori), Zagreb, 1996.
Na dan svega (pjesme), Zagreb, 1997.
Razgovori o književnosti i ostalom, Zagreb, 1998.
U zemaljsko vrijeme (izabrane pjesme), Zagreb, 2000.
Sok od velebilja (pjesme), Zagreb, 2001.
Estratto di belladonna (pjesme na talijanskom), Rim, 2002.
Ljubuški (pjesničko grafička mapa s Đurom Sederom), Zagreb, 2002.
Plaćene riječi (kritike, članci, polemike, pisma, nekrolozi, razgovori, eseji, govori, izvješća, putopisi), Zagreb, 2003.
Sabrane pjesme, Zagreb, 2004.
Svijet ili dvije polovice - Sarajevski listići (razmatranja), Zagreb, 2004.
Prijadranske kiše - Zemljom, snovi (pripovijetke i novelete), Zagreb, 2005.
Moja pisma suvremenicima, Zagreb, 2006.
Deadly nightshade juice (pjesme na engleskom), Toronto, 2006.
Czarne pomarańcze (pjesme na poljskom), Warszawa, 2007.
Hrvatska drama Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (antologija), Mostar, 2008.
Stariji od vremena (pjesme), Zagreb, 2008.

TREBA NAĆI ČETIRI NAČINA

Ne treba biti naivan. Dva mrava su jedan
i još jedan mrav. Dva mrava kao dvije ruke.
Posustane li jedan – ne će obadva.
Ode li u šumu mlađi, bit će u domu stariji.
I dozvat će se ako zatreba.
I s dviju strana će doći.

Ne treba biti naivan. Jedan mrav je jedan
i više nijedan mrav. Jedan mrav kao jedna vrata,
Zaspi li jedinac – zaspalo je sve.
Ode li u šumu izjutra, bit će u domu praznina.
I ne će ga dozvat ako zatreba.
I s dviju strana ne će doći.

Ne treba biti naivan. Treba naći četiri načina.
I više njih ako ustreba. Jednu tvar što počiva
u brdima. Koja odnese dva mrava
kad zgrabe jednoga.
Treba misliti, kopati po suncu,
učiti od orla i od poskoka.

KRALJEVSTVO SOTONE

Oporba je Božjem kraljevstvu
na Zemlji. Ne može jedno bez
drugog, uvjeren je čovjek, i eto
kako odavno razumije pljusak
što rastjeruje plamenje, satira
koji mami nježnost, koludrice u
vinogradu.

Ali ne misli Svemoć - ni kad sijeva
iz nas, ovdje, da ne poludimo –
da desnom treba lijevo. Očajnici,
mi tako mislimo. Tužniji od sove:
ja i ti. Što nas je mnoštvo,
više nego trave u polju.

Dok obziri prema sebi, i bližnjem
svom, od starine, teški su još. Pa
ne mogu, ne smijem reći što odnekle,
ne znam kako, već znam. Nego se
kadikad, sjedeći na brijegu, samo
nadam:

Kad zađe sunce, ovamo, gdje sve je
daleko, i lijepo stoga (gledajući
iz Japana), zvuci će šumski, možda,
i ptice domaće s njima, na papir
neispisani načešljati, napjevati
to.