Veselko KOROMAN, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, književni kritičar, putopisac, književni povjesničar i antologičar, rodio se 7. travnja 1934. u Radišićima kod Ljubuškog. Nakon završene pučke škole u tom gradu, te srednje ekonomske i Više pedagoške u Mostaru, na sarajevskom Filozofskom fakultetu diplomira književnost i filozofiju.
Najprije je član bivšeg Udruženja književnika Bosne i Hercegovine; zatim hrvatskog centra PEN-a, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne sa sjedištem u Mostaru, Društva hrvatskih književnika sa sjedištem u Zagrebu i Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Od 1969. do 1972. urednik je časopisa ŽIVOT (u Sarajevu), a od 1995. do 1998. časopisa OSVIT (u Mostaru). Sada živi uglavnom u rodnom mjestu.
Dobitnik je "Poletove" nagrade za prozu, Udruženja književnika Bosne i Hercegovine za poeziju, "Goranova vijenca" za ukupni književni rad i nagrade "Dubravko Horvatić" za poeziju.
Ukupno je objavio 428 pjesama. Od toga 95 ih je uvršteno u 62 antologije, 11 u čitanke, a 170 prevedeno na druge jezike.
Njegov književni rad monografski je prikazan u knjigama: Vlatko Pavletić: O poeziji Veselka Koromana i razgovor s njim o poeziji (Sarajevo, 1987.) i Kritičari o Veselku Koromanu (Mostar, 2001; priredio Pero Šimunović).
Knjige
TREBA NAĆI ČETIRI NAČINA
Ne treba biti naivan. Dva mrava su jedan
i još jedan mrav. Dva mrava kao dvije ruke.
Posustane li jedan – ne će obadva.
Ode li u šumu mlađi, bit će u domu stariji.
I dozvat će se ako zatreba.
I s dviju strana će doći.
Ne treba biti naivan. Jedan mrav je jedan
i više nijedan mrav. Jedan mrav kao jedna vrata,
Zaspi li jedinac – zaspalo je sve.
Ode li u šumu izjutra, bit će u domu praznina.
I ne će ga dozvat ako zatreba.
I s dviju strana ne će doći.
Ne treba biti naivan. Treba naći četiri načina.
I više njih ako ustreba. Jednu tvar što počiva
u brdima. Koja odnese dva mrava
kad zgrabe jednoga.
Treba misliti, kopati po suncu,
učiti od orla i od poskoka.
KRALJEVSTVO SOTONE
Oporba je Božjem kraljevstvu
na Zemlji. Ne može jedno bez
drugog, uvjeren je čovjek, i eto
kako odavno razumije pljusak
što rastjeruje plamenje, satira
koji mami nježnost, koludrice u
vinogradu.
Ali ne misli Svemoć - ni kad sijeva
iz nas, ovdje, da ne poludimo –
da desnom treba lijevo. Očajnici,
mi tako mislimo. Tužniji od sove:
ja i ti. Što nas je mnoštvo,
više nego trave u polju.
Dok obziri prema sebi, i bližnjem
svom, od starine, teški su još. Pa
ne mogu, ne smijem reći što odnekle,
ne znam kako, već znam. Nego se
kadikad, sjedeći na brijegu, samo
nadam:
Kad zađe sunce, ovamo, gdje sve je
daleko, i lijepo stoga (gledajući
iz Japana), zvuci će šumski, možda,
i ptice domaće s njima, na papir
neispisani načešljati, napjevati
to.