DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Vinko Buj
Vinko Buj rođen je u Jelsi na otoku Hvaru 03.02.1938.g. (otac Stjepan, djed Vicko). Završio je I. Gimnaziju u Zagrebu, a 1964. godine je diplomirao
psihologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u istom gradu. Više je godina proveo na radu i daljnjem usavršavanju u Njemačkoj, gdje je specijalizirao Medicinsku
psihologiju, a 07. lipnja 1977. godine je doktorirao psihološke znanosti na Sveučilištu u Hamburgu. Autor je tuceta znanstvenih i stručnih studija na hrvatskom,
njemačkom i engleskom jeziku, te koautor stručne knjige iz psihološke domene (na njemačkom). Skoro je deset godina bio direktor Kotarskog savjetovališta za
odgoj djece i mladeži u Nordhornu, također u Njemačkoj, a potom je predavao Medicinsku psihologiju u svojstvu honorarnog sveučilišnog profesora u različitim
njemačkim gradovima. Oženjen je slikaricom Marijom-Meri Buj. Žive u zajedničkom kućanstvu s boksericom Majom i žutom mačkom Misi.
Promotor je morskih pejzaža, legendi s mora, poglavito svoga rodnog otoka Hvara ("Najljepši otok mora Jadranskoga“), opisuje život ribara, težaka
mediteranskom ironijom i humorom koji "grize, a ne boli“. "Dijalozi njegovih otočana ("…na momente prelaze u Čehovljevu gorku ironiju, trepere
poput neke melodiozne simfonije…“) spadaju u najbolja ostvarenja u knjizi: zorno se pri tom osjeća huk Velike modrine, šum maslina i borova i ono
neopisivo što prelazi u mistično…“Njegovi su sedmorizmi nova književna podvrsta – aforizmi od po sedam riječi, koje je autor, vjerojatno, prvi primijenio
u književnosti. U svojoj novijoj knjizi "Tajna formula zlata“, uz objavljenu staru alkemijsku formulu za dobivanje zlata iz olova, traženje te formule predstavlja
samo metaforu u slojevitom zapletu/raspletu romana.
Prethodne su mu neke priče objavljene u Zagrebu (˝Republika˝, ˝Večernji list˝). Između ostalog je i dugogodišnji član Društva hrvatskih književnika iz Zagreba (utemeljenog 1900.g.). Njegovi su hobiji: literatura, astrofizika, šah, borilačka vještina nanbudo i duge šetnje sa suprugom i psom ˝Majom˝. Jedan dio godine provodi u Zagrebu, a manji u Splitu i na 'Najljepšem otoku (Hvaru) mora Jadranskoga'.
Veći se dio životopisa nalazi u njegovim knjigama.
Objavljene knjige:
1. MERKFÄHIGKEIT UND INTELLIGENZLEISTUNG BEI
HIRNORGANIKERN UND BEI VISUEL TRAINIERTEN
VERHALTENSGESTÖRTEN (znanstveni rad priznat kao
disertacija i obranjen na Sveučilištu - HAMBURG) 1977.g.
2. ERZIEHUNGSBERATUNGSSTELLE: EIN MODELL
FÜR DEUTSCHLAND (stručna knjiga) nakl. Kreisverwal-
tung Nordhorn, Njemačka, 1978.g.
3. MODRA STRANA SVIJETA (novele), nakl.Hartly, Zagreb, 1991.g.
4. NEOBIČNE NOVELE (novele), nakl. Hartly, Zagreb, 1993.g.
5. KAMENI BISKUP(novele,humoreske,aforizmi),nakl.Hartly,
Zagreb, 1995.g.
6. CRNI VALI (roman), nakl. Hartly, Zagreb, 1996.g.
7. GROB PORED MORA (novele, aforizmi), nakl. Hartly, Zagreb, 1996.g.
8. MODRA BARKA (probrane novele,humoreske,aforizmi), nakl.Hartly, Zagreb, 1998.g.
9. ZLATNI RT (modre ili hvarske novele, raznobojne novele, sedmorizmi), nakl.Hartly, Zagreb, 2002.g.
10. TAJNA FORMULA ZLATA (roman), nakl. Aurum 79, Zagreb, 2008.g.
11. ZLATNI SEDMORIZMI (probrani aforizmi od po sedam riječi), nakl. Aurum 79, Zagreb, 2008.g.
" ZLATNA TAJNA " (2007.g.)
Zamodrila siva mora, Moja knjiga skriva slova:
Zašumili bori s gora, Zlato stvorit' iz olova.
Potamnili puti ljuti, Alkemijsko sanje davno
Rasplinu se oblak žuti. Ostvarit ću zbilja, stvarno!
Samo varna nada osta Zašto hlepit' za svu sreću,
Koja tihi naslut posta, Ili tražit' tajnu veću?
Da ću jedne zore sjajne Nema veće na Planetu,
Domoći se Zlatne tajne. Tako piše u sonetu.
Stoga neću tajne nove
Da ne budim zlatne snove…
Što ću naći na svom kraju?
Mir ću naći, mora znaju!
--- BOŽJI EKSPERIMENT ---
(Requim doktora Mengelea)
Grof Samuel Nicolas von Sarkozy zastane, zakašlje, a potom nastavi: "Da, to je bilo nešto nečuveno, takva se zamisao mogla roditi samo u jako poremećenom
umu! Nitko nikada do tada nije došao na takvu monstruoznu ideju. A on je znao, znao je da je upravo on prvi u povijesti svijeta zamislio takav eksperiment,
on doktor Josef Mengele, čovjek koji će egzaktno dokazati Božju egzistenciju. Znate, on je bio veliki vjernik.“
Stari profesor na tren zašuti i teško uzdahne. Njegova dugoljasta aristokratska glava pomalo klone, a oči se - samo su mu oči bile mlade – sklopiše i time
njegovo lice posta još starije. Usporeni su pokreti i bezbrojne bore na licu odavale da je vrlo, vrlo star.
" Nakon brojnih ali bezuspješnih pokušaja oživljavanja tzv. animalnom toplinom…Vi znate? Držao bi zatvorenike, pretežno Židove i Slavene, čitavu noć u
ledenoj vodi, a zatim bi ih strpao u krevet, ako su preživjeli, između četiri gole djevojke, vjerujući da će ih njihova "animalna" toplina uspjeti oživjeti… Naravno,
skoro se nitko od tih jadnika nije oporavio. Poumirali su… Ali to ga nije obeshrabrilo: počeo je seriju novih eksperimenata, jer je htio kontrolirati proces rađanja.
U tu bi svrhu uštrcao mladim ženama "Mengeleov eliksir" direktno u rodnicu. Samo se po sebi razumije da su žene umirale u strašnim mukama. Kad bi se njihovo
umiranje odužilo, osobno bi im uštrcao injekciju cijankalija. Vrlo milosrdno…Radio je i druge eksperimente i to poglavito na djeci i blizancima. Što su ta zlosretna
djeca morala pretrpjeti, to je, to je nezamislivo! Umirala su užasnom smrću, a poneki preživjeli bio postao teški invalid."
Grof Sarkozy ponovno zašuti. Bili smo uvjereni da ga muče uspomene koje je preživio u nacističkom logoru. Je li Mengele i njega mučio?
Tko da ga to upita?
" Znate, kakav smo mu nadimak dali? Anđeo smrti! Pravi nadimak za čovjeka koji, zapravo, i nije bio čovjek…Moguće bi ga poneki vajni psihoanalitički
orijentirani psihijatar pokušao donekle opravdati teškim djetinjstvom ili psihopatskim devijacijama ličnosti, ali za nas u logoru on nije bio psihopat ili duševni
bolesnik, on je bio Utjelovljeno Zlo, on za nas nije bio čovjek nego pravi Anđeo smrti.
Dakako, brzo je saznao za taj nadimak, ali umjesto da se uvrijedi, Mengele ga je rado prihvatio. Zar nije smatrao da je on Übermensch, Nadčovjek prema
Nietzscheu, neka vrsta poluboga koji nikome ne odgovara za svoja nedjela, a gospodar je – pazite, to je osnovna crta svih diktatora od Staljina,
Hitlera i Pola Pota! – života i smrti? Čvrsto je u to vjerovao.
I sam uviđajući da su svi njegovi zloglasni eksperimenti propali, kao i da nikada neće dobiti Nobelovu nagradu za medicinu, za čim je stalno hlepio,
Anđeo smrti je odlučio provesti nezamisliv, u biti jednostavan, ali strašan eksperiment, kojeg još nitko nikada nije pokušao izvesti: egzaktno će dokazati postojanje
svemogućeg Boga! Ono što nitko nije uspio dokazati, a ja vjerujem da je to nemoguće dokazati, čak ni najbolji mozgovi poput Aristotela, Kanta, Hegela, svetog
Anselma i veleučenog sveca i grofa Albertusa Magnusa, (koji je, navodno, od olova pravio zlato) uspjet će samo on, veliki doktor Mengele! Brzo se u logoru
pročulo da planira novi eksperiment koji će po okrutnosti zasjeniti sve prijašnje ako je to uopće moguće, a nazvat će ga 'Božjim eksperimentom'. U početku
nismo znali što time želi dokazati, ali smo imali opravdani naslut da sprema nešto grozno, nešto užasno, nešto što će nam donijeti nezamislive muke i patnje i to i
fizičke i psihičke. Nakon što se to saznalo, petorica su pokušala pobjeći iz logora. Bili su ubijeni u pokušaju bijega. Možda smo svi mi to trebali učiniti, ali
prokleta i varna nada, da će se možda ipak nekako preživjeti, možda je moguće izbjeći smrt ako se bude poslušan i izvršava naloge, da, ona nas je spriječila."
Profesor von Sarkozi zastane, usta mu se stisnuše, a šake stegnuše. Mi smo se kao po komandi nagnuli naprijed da bolje čujemo.
" Da, odlučio je dokazati da Bog postoji, ni manje ni više. Kao što sam kazao, Mengele je bio vjernik i to fanatični vjernik. Svake je nedjelje, išao na misu,
čak je u svojoj "ordinaciji", bolje rečeno mučilištu, imao na zidu srebrni križ. Križ! Kad bi čovjek iznad njegove glave ugledao raspelo s dugoljastim, dobrim i
izmučenim licem Rabija i potom bacio pogled na Mengelea, kultiviranog intelektualca u bijelom, čovjeka velike kulture, ni u snu nije mogao slutiti kakva je to
bestija, kakav je to… Jednom dok sam čistio njegovu ordinaciju, on je, znate, volio da taj posao obavljaju intelektualci, da nas ponizi ili poštedi, ne znam, ušao je
i ne pogledavši me sjeo za klavir. Neko je vrijeme zamišljeno sjedio, a potom su ispod njegovih prstiju počeli izvirati čarobni zvuci, prepuni tuge i žaljenja za nečim
što se više ne može vratiti natrag…Da, da, pogađate, svirao je Mozartov "Requiem". Ukočio sam se, stojeći onako s metlom u ruci, a čini mi se, da skoro nisam ni
disao. Božanska muzika! A kako je samo svirao… Zašto bi neki nepoznati bog dao takav dar ovom nadzločincu Anđelu smrti? To nitko ne zna. Ne znam koliko je
dugo svirao, ali je to za mene predstavljalo dugo, vrlo dugo. Nakon što su odjeknule posljednje note veličanstvene lamentacije, opet je neko vrijeme sjedio bez riječi.
Nenadano se okrenuo prema meni. Gospodo, nećete mi vjerovati, ali u njegovim očima sam vidio suze. Nije ih skrivao. Pretrnuo sam, jer me zbog "zabušavanja"
mogao dati strijeljati. To je činio i za manje stvari. Naglo mi reče blagim, gotovo nježnim, glasom: “Gospodine grofe, možete ići. Danas ne morate čistiti.“
Odjurio sam što sam brže mogao, jer vidjeti Mengelea kako plače, to je bilo opasnije nego vidjeti Meduzu koja me je mogla pretvoriti u kamen. On plače!
Dakle, Anđeo smrti još ima neku zalihu suza – za Mozarta, ali ne za obične smrtnike. Ovo nisam nikome u logoru rekao."
Mi smo se iznenadili: sve smo očekivali, ali ne da će 'Doktor smrti' prosuziti. Vjerojatno smo, doduše, ne odmah, pomislili na krokodilske suze.
" Nekoliko dana kasnije, odvedoše me u neku veliku prostoriju, gdje se već nalazilo nekoliko muškaraca i žena posve golih. I ja sam se morao skinuti.
Nakon toga sam morao stati u grupu br. 3, gdje su se nalazili oni koji ne vjeruju u Boga. Moram napomenuti, da su nacisti pedantno vodili kartoteku, u kojoj je
bila upisana i naša vjeroispovijest. U grupi broj 1 nalazili su se, muškarci i žene zajedno, katolici, u grupi broj 2 ljudi židovske vjeroispovijesti, a ja, kao što rekoh,
ja sam pripao grupi broj 3, grupi onih bez vjere. Kad se skupilo dvadeset i četiri čovjeka, dakle u svakoj grupi po osam nesretnika, pred nas stupi Anđeo smrti,
dostojanstvena i zgodna pojava s licem visokog intelektualca. Izbjegavajući da pogleda našu golotinju, gledao nas je ravno u oči i održao kratki govor.
Kazao je da mu je cilj dokazati Božju egzistenciju, a to još prije njega nitko nikada nije uspio!. On će nas podvrći jednom eksperimentu, doduše, žali, reče,
jer je eksperiment prilično neugodan – što smo drugo i očekivali nakon mnogih glasina o tom pokusu? – ali on je uvjeren, da će Svemogući, koji bez ikakve
sumnje postoji, pomoći onima koji ga mole, vole i prizivaju. Upravo to, želi dokazati da Bog ne napušta svoje stado i da će mu u svakoj prilici pomoći, a on
doktor Josef Mengele zna da će biti tako! Ergo, jamči slobodu svakom logorašu i logorašici koji sudjeluju u eksperimentu, budući da će to biti nepobitan znak
da ih je On, Najmilosrdniji i Svemogući, spasio, te će u tom slučaju poštovati Njegovu volju i smjesta otpustiti takve…Među nama se začuje žamor, ali Mengele
pokretom ruke uspije da zašutimo… Ja sam mislio, što mi se strašnije može dogoditi od ovoga logora, stoga ću rado prihvatiti čak i dobrovoljno svaki pokus, jer
ipak, ako mu se može vjerovati, postoji minimalna šansa da ću ga preživjeti i napustiti slobodan ovaj pakao.
Anđeo smrti nam na kraju reče, da se ne opiremo eksperimentu, jer bi takvi bili okrutno kažnjeni, a osim toga, sada imamo na raspolaganje trideset minuta, za
koje vrijeme moraju vjernici intenzivno moliti svoga boga za pomoć. Ostali mogu, reče i fino se nasmiješi, za to vrijeme pušiti i pokaže osam kutija cigareta na stolu,
točno onoliko koliko je bilo "bezbožnika".
Ja sam tada prvi i posljednji put u životu pušio. Nakon što sa se prvim dimom zagrcnuo, počeo sam osjećati ugodu, kao što osuđeni na smrt intenzivno doživljava
boje, svjetlost čak i posljednju večeru. Vjernici su klekli i prosuo se žamor molitve na mnogim jezicima, jer "On" zna sve jezike, tako vjeruju. Uz mene je bio neki
prastari gospodin, koji reče, da ni on nije nikada pušio jer se bojao karcinoma pluća – on je liječnik – ali sada, i starac lukavo namigne, želi pušiti, pa makar mu to
bila posljednja cigareta u životu. Uspije se nasmijati bezubim ustima."
Mi smo si zorno predočili tri grupe jadnih, mršavih, golih ljudi koje, bez sumnje, čeka smrt, a oni se još nadaju i očekuju pomoć od neke nezemaljske pravde.
I kao da nam čita misli, stari grof
nastavi:
" Vjerujem da si možete zamisliti dvije grupe golih jadnika koji su osuđeni na smrt, koji kleče i mole Onoga, a on vlastitog sina nije htio spasiti, a svemoguć je.
Tako stoji u Bibliji…A njih hoće, ako ga odano i ponizno zamole i ako se pokaju za svoje grijehe. Treća se grupa jadnika zavila dimom i nitko od nas nije pričao:
svi smo, zaista, požudno pušili. Možda su se neki u mislima obraćali nekom svom zaboravljenom bogu iz njihova djetinjstva, ali nitko o tome nije ni zucnuo.
Čuo se samo žamor višejezične molitve, vapaj prokletih i ostavljenih, i odjednom iz susjedne prostorije gdje se nalazila ordinacija Anđela smrti, dopru do nas
čudesni zvuci Mozartova "Requima“. I tada mi sine: ovaj requim doktor Mengele nije svirao nama, svirao ga je čitavom čovječanstvu, svirao ga je i vama, svirao
ga je čak i sebi…O, Bože!"
Učeni grof von Sarkozy ponovno zašuti. Nesvjesno je okretao glavu desno-lijevo, kao da i sada želi jasnije čuti sumorne zvuke smrti…
" Meni se činilo, a možda i svim "pušačima", da žalobna muzika ne dolazi samo iz Mengeleove ordinacije, nego da izvire ispod nas, spušta se odozgo, obavija
nas poput svile sa svih strana, tješeći nas pred neizbježnu smrt…Mengele naglo prekine Requiem po prilici na polovici (je l' ga Mozart završio? neki tvrde, da nije)
i osvane pred nas točno nakon pola sata. Stražari smjesta prekinuše molitvu vjernika. Neki od nas zaplakaše. Svi se ponovno postrojiše, samo ne neka prelijepa
djevojka, koja se nalazila u grupi katolika: nije bila u stanju ustati. On je bezizražajno pogleda, po prilici kao što bogomoljka promatra skakavca neposredno prije
gozbe, a stražari je silom podigoše. I nju će, ovaj cvijet djevojaštva, krvnik dati pogubiti… Potom reče, da je vrijeme da eksperiment počne. Izvodili su po dvojicu
iz grupe broj 1. Svi smo šutjeli, nitko se više nije usudio ni moliti a ni pomaknuti, nevoljko sluteći da je na ovome svijetu ovaj Arhanđeo smrti moćniji od svih bogova
i anđela života. Ni on se nije micao. Stajao je ispred nas i gledao kroz prozor. Vjerovao sam da je nadgledao svoj eksperiment. Naglo se začuju dva krika, a potom
tupi pad. Nakon što su izvedeni svi iz grupe broj 1, vazda su se čula po dva krika i buka kao da netko pada s visine. Ponekad bi se začuo i revolverski hitac.
Kasnije sam saznao, da su tako dokrajčili smrtno ranjene bez nade za oporavak. Tada sam, nenadano, stekao naslut, a vjerujem i većina jadnika, da osuđenike
bacaju sa stražarskog tornja. A on je bio visok točno dvanaest metara. Polako mi je sinuo smisao, bolje rečeno besmisao, Božjeg eksperimenta, a to sam kasnije i
sam doživio: Mengele je nesretnike dao bacati s tog tornja, želeći dokazati da će neki bog ili vrag pomoći "svojima"! Izgleda da se to nije dogodilo, stoga je bio
pomalo neraspoložen. Potom je na red došla grupa 2. I oni su ispustili po jedan krik, potom pad i tišina."
Iako smo očekivali u tzv. Božjem eksperimentu doktora Mengelea nešto užasno, nezamislivo i grozomorno (ja sam pomislio na riječ “brozomorno“), na ovo
nismo bili spremni. Svi smo se kao jedan zgrozili. Ne, to nije prava riječ: nitko to nije u stanju opisati!
" Konačno je došla na red i moja grupa. Stari mi se bezubi doktor osmjehne. Ja to nisam uspio. Ponovno su odvodili po dvojicu, i opet krik, pad, tišina.
Na kraju povedoše i njega koji se s mukom kretao i mene. Mengele se naglo pokrene i zagleda se u mene. Stražar me smjesta pusti. “ Žao mi je gospodine grofe,
jer volite Mozarta!“ Gospodo, i u toj situaciji jasno shvatih apsurd ovih riječi, postane mi kristalno jasno da je ovaj nečovjek neizlječivo duševno poremećen, da on
nije zvijer, nije ni ubojica u pravom smislu riječi, nego nešto gore, nešto neopisivo užasno…
Popeše nas na visoki toranj, pri tom su liječniku morali pomagati dva naoružana stražara, koji, začudo, skrenuše pogled. Ipak malo ljudskosti. Prvo baciše njega,
a on ne pisne, potom dođe red na mene. Ne, draga gospodo, nije preda mnom prošao čitav život kao što se to obično događa svim ljudima pred smrt: ja nisam na
ništa mislio, gotovo sam ravnodušno promatrao okrvavljenu dubinu, gdje su stražari žurno odvlačili bezživotnog starca. Njega nisu trebali dokrajčiti revolverom. Volio
bi da i ja tako umrem. Odgurnuo sam stražara i sam skočio. Ne, to nisam učinio iz hrabrosti, više iz ravnodušnosti. Nisam ni osjetio bol, nego kao da me netko
udario. Užasnuo sam se: ja nisam bio mrtav. Zažmirio sam očekujući metak. Odjednom preda mnom iskrsne Anđeo smrti. Iznenađeno me i s nevjericom promatrao,
budući da sam ja bio jedini - to sam kasnije saznao - koji je neznatno ranjen preživio smrtonosni skok. Naredio je da me odnesu u bolnicu za nacističke
dužnosnike.
Što da vam dalje kažem? Njegovali su me kao da sam jedan od njih. Bolesni nacisti su me propitkivali o padu, a ja nisam znao odgovoriti zašto sam ja, baš ja,
ateist preživio, a ne netko drugi. Imao sam samo slomljenu desnu ruku i dva rebra. Nije bilo unutarnjeg krvarenja. Kao da ste pali sa skija, smijući se reče mi cinični
doktor Terway. Sutradan se svi užurbaše i skočiše s kreveta osim teških bolesnika: u sobu je stupio 'Božji eksperimentator'. Dugo me šutke promatrao. "Gospodine
grofe, Vi ste jedini preživjeli, iako ne vjerujete u Svemogućeg. Ipak On postoji i ja ću to dokazati boljim eksperimentom! Negdje sam pogriješio. Vama sam obećao
slobodu iako ste Židov, i održat ću riječ. Leben Sie wohl!"
Izliječili su me i zaista pustili na slobodu s lažnim papirima. Anđela smrti više nikada nisam vidio. Čuo sam da se puno godina kasnije utopio negdje u Brazilu…
Ja se i dandanas radujem da je tom velezločincu propao Božji eksperiment i da nije - upravo on! - mogao dokazati Božju egzistenciju!"
I nama bi drago. Grof Samuel Nicolas von Sarkozy dostojanstveno ustane, nakloni se. a potom umine iza tamne zavjese u uglu koju smo tek tada zamijetili.
Novosti DHK
Miro Gavran osvojio nagradu „Zvonimir Golob“
Nagrađeni Ivana Šojat i Miro Gavran
Finalisti Nagrade “Anto Gradaš”
Članovi društva
Trenutačni broj članova: 533
Zaključno sa datumom: 22. 05. 2019.
popis članova