Snimka programa Dana hrvatske knjige bit će dostupna na Youtubeu i Facebooku.
Program
Dodjela nagrada Dana hrvatske knjige ("Judita", "Davidias", "Slavić")
Razgovor s dobitnicima
Obrazloženje članova prosudbenog povjerenstva
Rođendanske čestitke
Odlukom Hrvatskog sabora iz 1996. godine, 22. travnja obilježava se Dan hrvatske knjige, kao simboličan čin sjećanja na Marka Marulića i njegova djela "Judita" dovršenoga u Splitu 22. travnja 1501. godine.
Od 1997. godine, u organizaciji Društva hrvatskih književnika i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, dodjeljuju se godišnje nagrade Dana hrvatske knjige (sastavljene od novčanog iznosa i povelje), tj. "Judita" – za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini, "Davidias" – za najbolji prijevod djela iz hrvatske književne baštine na strane jezike ili najbolju knjigu, odnosno, studiju inozemnog kroatista o hrvatskoj književnoj baštini, te "Slavić" – za najbolji autorski knjigom objavljeni prvijenac.
POVJERENSTVO NAGRADE DANA HRVATSKE KNJIGE
Nagradu Judita za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini za 2020. godinu dobiva
Luko Paljetak
za knjigu
Književni pretinci (Matica hrvatska, Zagreb, 2020.)
Nagrada Judita dodjeljuje se Luku Paljetku za djelo Književni pretinci (studije iz novije hrvatske književnosti) u izdanju Matice Hrvatske, Zagreb 2020.
Da je slavni naš pjesnik u istoj osobi i vrijedan i ugledan filolog, poznato je odavno, jer objavio je od 1990. naovamo cijeli niz stručnih knjiga, ponajviše posvećenih hrvatskoj književnosti, i to novijoj. Taj je odsječak naše književne povijesti predmet zanimanja i u ovoj zbirci rasprava, koja se – usprkos različitosti tema i višestrukosti pristupa – doima iznimno konzistentnom, te je možemo s pravom uzeti kao pregled onih imena i dostignuća koja se u našoj literaturi XX. stoljeća doimaju osobito važnima ili intrigantnima.
Počinjući od sebi najbliže, dubrovačke tradicije, Paljetak niže najprije rasprave o braći Vojnović, pa o Franu Supilu, da bi se potom latio Nazora i Ivane Brlić Mažuranić, A. B. Šimića i Begovića, Frangeša i Ujevića, Šegedina, Slamniga, Dizdara i Martića, i napokon Krunoslava Quiena. Kod raznih autora zanimaju ga različiti aspekti njihova djela: jednom je to motivika, drugi put stih, treći put simbolika, a koji put se radi i o ponekom posve previđenom sloju piščeva djelovanja, poput, npr., Nazorovih drama.
Ali, čime god se bavio, ovaj autor zapravo uvijek proučava literarnost izabranih tekstova, ono po čemu oni jesu prije svega književni. A to danas i nije tako čest slučaj, pa utoliko i nije čudno što Paljetak stiže do sasvim originalnih i zanimljivih uvida nad kojima se vrijedi zamisliti. Naravno, to mu ne bi bilo moguće da nije njegove iznimne filološke spreme, izvrsnog poznavanja materijala i stroge metodološke discipline. A o njegovoj vjeri da je novija hrvatska književnost vrijedna svakoga istraživačkog napora, ne treba posebno ni govoriti, jer ona izbija iz svakoga retka. Pa ako je Judita među ostalim i nagrada za promicanje hrvatske književnosti, vjerujemo da ona i po tom kriteriju dolazi u prave ruke.
Akademik Pavao Pavličić
POVJERENSTVO NAGRADE DANA HRVATSKE KNJIGE
NAGRADU "D A V I D I A S" za najbolju knjigu odnosno studiju inozemnog kroatista u 2020. godini dobio je
Maciej Czerwiński
za knjigu
Čvorovi prijepora. Jezici i znakovi tradicije (ALFA d.d., Zagreb 2020)
Obrazloženje nagrade
Knjiga uglednog poljskog slavista, profesora na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu Macieja Czerwińskog Čvorovi prijepora. Jezici i znakovi tradicije („Alfa“, Zagreb, 2020.) nov je i originalan doprinos promatranju pojedinih tema hrvatske književnosti i kulture, razmotrenih u filološkom i teorijskom promišljanju, ali i u kontekstu širih društveno-povijesnih zbivanja. Prof. Czerwiński pronalazi kao bitnu točku dugotrajnog prijepora u novijoj hrvatskoj kulturi i politici dvije različite koncepcije koje su se razvile u doba hrvatskog narodnog preporoda: prva je utemeljena na nacionalnim osnovama tj. na tradiciji Trojedine kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, dok je druga internacionalna koncepcija osnovana na tradiciji Velike ilirije tj. kraljevstva ujedninjenih Slavena (poznatog još od Jurja Križanića i Mavra Orbinija). Autor vrlo argumentirano i objektivno sagledava složenost političkih i geopolitičkih okolnosti kao i javnih pojedinaca koji su u „postojećim okolnostima postulirali određena rješenja“ ( Čvorovi prijepora, str.10). Nizom odličnih zapažanja Czerviński komentira i postpreporodnu dominaciju službenog štokavskog standarda koji potiskuje, posebice u stavovima hrvatskih književnih kritičara i jezikoslovaca, stvaralaštvo na čakavskom i kajkavskom narječju, te autor time detektira strah“ od višestoljetnog mukotrpnog prevladavanja višeglasja“. Refleks spomenutih kulturoloških strujanja /prijepora autor analizira nizom eseja koji započinju od šezdesetih godina 19. st. pa do današnjice, interpretirajući rad Augusta Šenoe (u noveli Vječni Žid) problematiku tzv. srbokatoličkog pokreta u Dubrovniku, ratne galicijske teme Miroslava Krleže i njihovo protezanje sve do 2. svjetskog rata, stvaralaštvo i memoaristiku Ivana Meštrovića i Bogdana Radice, romane Ivana Supeka i Nedjeljka Fabrija, retoriku hrvatskih komunista, tj. Novogovor ili jezik propagande i totalitarizma, te semiotička razmatranja o hrvatskom jeziku u sustavu kulture, odnosno o književnom jeziku kao znaku. Spomenute prijepore i književnoumjetničke prezentante pojedinih kulturnih gibanja autor promatra kroz teoretsku, filološku, semiotičku, književnopovijesnu i društveno-povijesnu raščlambu. Knjigu odlikuje autorova izvrsna znanstvena upućenost u područje kroatistike, spisateljska vrsnoća i zanimljiv, kod nas učestalo zaobilažen, izbor građe koji kroz više povijesnih razdoblja razlaže pojavu utopističkih sveslavenskih društveno-političkih koncepcija te se refleks tih zbivanja s učestalo tragičnim ishodom za hrvatski narod odražava i u višestoljetnom lancu književnih djela pa i samih umjetnika, od kojih su mnogi poput Bogdana Radice, Ivana Meštrovića i Vinka Nikolića završili u egzilu. Popularno rečeno, stručan i analitičan pogled „sa strane“ na pacijentovo stanje, nerijetko je precizniji, smioniji, hladnokrvno objektivniji od pogleda „iznutra“, a prof. Czerviński odlično dijagnosticira ideološke pojavnosti kod hrvatskih intelektualaca i pisaca koje ekvilibriraju između polova visoke zanesenosti i autodestruktivnosti, ali promatrajući ih prvenstveno u okviru dosega literarnosti i umjetničkog oblikovanja, te im pridružuje uvjerljivu književnu valorizaciju, ali i postavlja kao znak za razmišljanje i moguću pouku budućim generacijama.
Dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek
POVJERENSTVO NAGRADE DANA HRVATSKE KNJIGE Nagradu Slavić
za najbolji autorski knjigom objavljeni prvijenac za 2020. godinu dobiva
Lora Tomaš
za knjigu
Slani zrak (Hena com, Zagreb, 2020.)
Knjigom Slani mrak Lora Tomaš po prvi se put javnosti predstavlja kao književnica. Prije te knjige u hrvatskom kontekstu imali smo ju priliku upoznati kao književnu kritičarku i prevoditeljicu s indijskog jezika, dok se u južnoj Aziji, gdje je provela nekoliko godina, intenzivnije predstavila i kao publicistica. Južnoazijsko reportersko iskustvo vjerojatno joj je pomoglo da i vlastitu domovinu promotri drugačijim očima, odnosno da lakše uoči neke njezine specifičnosti. Jedan od takvih fenomena zasigurno su hrvatski otoci, kojima se i bavi u svojem književnom prvijencu.
Radi se o dokumentarno-fikcijskoj prozi u kojoj se kroz skicu neimenovanog malog pučinskog otoka i njegovih rijetkih stanovnika ustvari pokušava prodrijeti u suštinu otočnih mentaliteta. U želji da čim preciznije ocrta navedenu osjetljivu i višedimenzionalnu problematiku, autorica je pribjegla opsežnom istraživanju i prikupljanju dokumentarnog materijala, koji ipak nije odoljela književno aranžirati. Rezultat svega toga složena je ne samo dokufikcijska nego i žanrovski hibridna proza, u kojoj se izmjenjuju kazivanja i dijalozi autohtonih likova (često na čakavštini), ulomci dnevnika i sličnih zapisa, opisi fotografija, otočna vjerovanja itd. Većinu građe čine sjećanja kako samih likova/kazivača, tako i zapisivačice koja posreduje dio njihovih svjedočanstava. Pritom niti kazivači niti zapisivačica ne prikrivaju nepouzdanost vlastitih sjećanja, a čitatelj u njihovu istinitost ima pravo posumnjati s obzirom na to da neki od njih npr. i sami tvrde da svakodnevno razgovaraju „s barem pedeset mrtvih ljudi“. Neprestano se, dakle, isprepliću prošlost i sadašnjost, sjećanja i dokumenti, pa i živi i mrtvi. Sve to čini cjelinu koju čitatelj, dakle, može mirne duše čitati kao ono što i je – književni tekst neovisan o zbilji. Zapisivačica sama svoj tekst naziva „kolaž-otok“, što bi vjerojatno bila i najtočnija žanrovska označnica ovog izrazito fragmentiranog i žanrovski hibridnog teksta, koji bismo mogli promatrati i kao roman.
Najviše pažnje u romanu posvećeno je migracijama s otoka, kao i prijateljskim, ljubavnim i obiteljskim odnosima, u kojim se ponajprije portretiraju žene, koje se – najčešće ostavši same gotovo na pustom otoku – hrabro bore s ekonomskim, društvenim i ostalim izazovima. U svakom slučaju, neovisno o tome koliko pripadaju zbilji a koliko fikciji, otočni svjetovi i otočni mentaliteti prikazani u ovom višestruko inovativnom romanu djeluju uvjerljivo, što svjedoči o autoričinoj pripovjedačkoj zrelosti, na kakvu rijetko nailazimo među debitantima. Zbog svega toga Slani mrak Lore Tomaš zaslužuje nagradu Slavić za 2020. godinu.
Doc. dr. sc. Mario Kolar