Društvo hrvatskih književnika Zagrebački književni razgovori Govor predsjednika DHK na otvorenju 34. ZKR-a
DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.04Lis
Govor predsjednika DHK na otvorenju 34. ZKR-a
Govor predsjednika DHK na svečanom otvorenju 34. Zagrebačkih književnih razgovora.
Hrvatska kultura konačno oslobođena „dužnosti“?
(Govor predsjednika DHK-a na svečanosti otvorenja 34. Zagrebačkih književnih razgovora, održan 3. listopada 2013.)
Poštovana izaslanice gradonačelnika grada Zagreba gospođo Novoselec, vaše ekscelencije, dragi gosti sudionici 34. Zagrebačkih književnih razgovora, poštovani članovi i dužnosnici Društva hrvatskih književnika, dragi prijatelji, predstavnici medija,
od srca vas pozdravljam na samim početcima naših tradicionalnih međunarodnih književnih razgovora, najstarije takve manifestacije u našoj zemlji.
Dragi naši gosti, dobrodošli u hrvatsku prijestolnicu, dobro se osjećajte među nama i uživajte u ovim darovanim trenutcima našega zajedništva, trenutcima koje ove godine posvećujemo vrlo važnoj temi, sudbini, odnosno položaju književnika i pisca u Europi danas. Vjerujem da poput mene osjećate živom i sudbonosnom temu o kojoj ćemo sljedeća tri dana u ozračju prijateljstva, međusobnoga razumijevanja i kolegijalnoga uvažavanja raspravljati, nastojeći naći odgovore i rješenja na pitanja koja zajednički smatramo iznimno važnima ne samo za nas, pojedine osobnosti, koji dolazimo iz različitih sredina i zemalja, koji smo poučeni različitim životnim iskustvima i koje more i slične i različite brige.
Ove godine održavamo našu međunarodnu manifestaciju u zemlji koja je netom postala članicom Europske unije, dakle zajednice u kojoj bi različitost nacionalnih jezika i kultura imala ostvarivati osobitu suradnju i prožimanja. Ako se prisjetimo našega vrloga književnika s početka 20. stoljeća, Antuna Gustava Matoša, taj je tradicionalist i univerzalist u jednoj prigodi jasnim riječima naznačio našu hrvatsku pripadnost Europi – ne samo dakako kao geografskom pojmu, nego i kao kulturnom nadsupstratu, duhovnoj zajednici: „Vi dobro znate da je ponajveća naša strast Evropa, Zapad, Evropa umjetnosti, znanja i slobode, pa ako danas slušamo s poštovanjem svaki novi zvuk te velike kulturne simfonije, ne radimo li isto što su činili najbolji naši literarni prethodnici? Mi nismo samo Hrvati; mi smo i Evropljani“ (SD, XIII, 84). Pri tomu je mislio na one najveće, na Marka Marulića, latinista humanista svjetskoga glasa, na Ruđera Boškovića, znanstvenika i književnika svjetske reputacije, na Ivana Gundulića, pjesnika slobode europske širine, na Marina Držića, svojevrsnoga preteču velikoga Shakespearea, ali i na mnoge druge koji su svojim prinosima obogatili europski duhovni i kulturni krajolik i koji su iz toga duhovnoga i kulturnoga europskoga pejzaža preuzimali ono najbolje, ono najvrjednije, ono najvitalnije.
Ulazak u Europsku uniju – iako je riječ o primarno političkom događaju – kako sam istaknuo 10. srpnja 2013. u Europskom saboru – sjajna je prigoda i za novo ogledanje hrvatske književnosti i hrvatske kulture u duhovnom životu europskoga organizma i njegovoj književnoj i kulturnoj sferi. Jer zona književnosti jest ta bez koje ni sama politika, ni ekonomija, pa ni sama „materijalna“ povijest ne može dosegnuti razinu humanoga osmišljenja.
Cijelo 20. stoljeće sa svim svojim zastranjivanjima, od triju totalitarizama – od kojih se jednoga mi u Hrvatskoj očito teško odričemo – do dvaju svjetskih ratova, sudbonosno utječe na hrvatsku književnost i opterećivalo ju je posebnim zahtjevima te prisiljavalo da se vrlo često brine o neknjiževnim pitanjima. Potkraj 20. stoljeća hrvatska književnost i hrvatska kultura bi u vremenu državne nacionalne emancipacije napokon mogla predahnuti i osloboditi se raznih oblika tendencija i „dužnosti“ u borbi za vlastiti jezik, za državnu samostalnost i očuvanje nacionalnoga identiteta, kako su uglavnom sebi nametale tijekom čitave naše povijesti. Mogle bi se konačno osloboditi napasti zvane politika i suočiti se same sa sobom, sa svojom, nerijetko praznom, slobodom. No je li se hrvatska kultura, je li se hrvatska književnost istinski oslobodila spomenutih „dužnosti“? To je pitanje koje zahtijeva posve određene odgovore i duboko vjerujem da ćemo ih ovih dana čuti, kao što ćemo čuti i odgovore naših prijatelja koji nam dolaze iz Bugarske, Njemačke, Slovačke, Ujedinjenoga Kraljevstva, Norveške, Makedonije, Grčke, Portugala, Slovenije...
Tema naših razgovora – rekoh – sudbinska je tema jer zadire u nas same, u naše poslanje, u smisao naših života, u svrhu našega djelovanja: to je uvijek djelovanje u jeziku, to je uvijek književna poruka, nama samima, onima koji s nama žive i dijele isto podneblje, istu tjeskobnu egzistenciju, isti problem ljudskoga opstanka. Pitamo se kakav je naš položaj, i to u vremenu koje nimalo nije sklono književnosti jer je danas ona izgubila svoju važnost, svoju popularnost i svoje mjesto, a njezini stvaraoci svako povlašteno mjesto za koje su možda su mislili da ga posjeduju, ali ga u pravom smislu posjedovali nisu. Ta, svjedoci smo da je kultura, pa čak i ne svim političarima primjerice uvijek na jeziku, ali ni traga od nje u srcu. Kad se novac kreše, kreše se najprije kulturi. To je dakle pitanje naših egzistencija, vrijednosti u koje vjerujemo i za koje živimo. Možda se u ovoj općoj nesigurnosti, u ovoj strašnoj svakodnevnoj jurnjavi za kojekakvim probitcima i informacijama, za slikanjem i za prvim mjestima, u strašnom aktivizmu koji više uopće ne poznajeconsideratio, sabranost i promišljenost, vrijeme unutarnjega odvagivanja – kako bi rekao Joseph Ratzinger, i ne dotičemo pravih pitanja našega opstanka i smisla našega pisanja. Možda se vidimo ili nastojimo vidjeti u raznim performansima, možda nas više privlači senzacija reklama, samoreklama i estrade, minutaža na takozvanoj javnoj televiziji – jer mislimo da je, ako svjetla reflektora nisu u nas uprta i ako nas svakodnevno ne obasjavaju, naš položaj upitan, besmislen, nikakav, irelevantan. No ako je tako, ako se zaista predajemo efemernostima i senzacijama ovoga svijeta pohlepe i užitka, koliko griješimo u svojim razmišljanjima i u svojim postupanjima, koliko iznevjerujemo svoje poslanje, svoje djelovanje, svoje savjesti...
Evo, još se jednom prisjećam dragoga Matoša i njegovih riječi o ulozi pjesnika koji je samo onaj tko posjeduje superiornu moć riječi i izraza: „Pjesnik je oblak, ubija gromom, bije gradom, natapa oranice i nabujava rijeke blagoslovnim svojim daždom ili tek sine na svečanom obzorju i iščezne poput uzdaha za vrelim sunašcem ili zvjezdicama, hladnim i pospanim. Hrvatska bi njiva možda već usahnula da ne poznaje ovakovih oblaka“ (SD, III, 264). Da, ali bi usahnula i svaka druga njiva. Jer pjesništvo liječi sve nedaće običnoga života, pa i kad se gušiš u blatu svakodnevice kojom te zapljuskuju politika i ekonomija, ako su ti nevolja i očaj došli do grla, jedan jak trenutak: zlatna, jaka krila, i već si u visinama, slobodan poput ptice, slobodan za sebe i za druge. Kad dakle govorimo o našem položaju, valja nam misliti o onim sposobnostima kako bismo pri donošenju svake odluke imali na umu onu maksimu svetoga Tome Akvinskoga: virtuosa (igitur) vita estcongregationis humanae finis – krjepostan (stoga) je život svrha ljudske zajednice (Th. Aquinus, De regno ad regem Cypri, Liber I, Caput XV.)
U čemu bi dakle bila temeljna karakteristika našega položaja i našega stvaranja? Svakako ne u oholosti, egotizmu i prvenstvu. Ona je u prvom redu u služenju, a svako glavno obilježje naše knjige, naše pjesme, naše riječi trebalo bi biti slavlje slobode, nasuprot noći robovanja našim slabostima, i propustima, razočaranjima i neuspjesima, malodušnostima i padovima, raskidima i izdajama... Kako li gori u našem srcu kad se uzmogne čuti jaka, iscjeliteljska, sućutna i potporna riječ. Naše je poslanje prevrednovanje svih besperspektivnosti, svih mržnja, svih podjela i svakoga nasilja. Naš je položaj krhak kao što je krhak položaj svakoga čovjeka jer je svjestan svoje prolaznosti i neumitna odlaska, no naš je položaj i slamanje okova i jarma sužanjstva i robovanja lažnim vrjednotama i prolaznim ispraznostima zabludjela svijeta. Nije li naš veliki prethodnik sveti Augustin govorio: ljudska je povijest borba između dvaju oblika ljubavi, ljubavi prema sebi – sve do razaranja svijeta, i ljubavi prema drugomu – sve do odricanja od samoga sebe. Dan-danas živimo u razapetosti spomenute dvojbe.
Ovdje zastanimo, duboko svjesni da riječima, srcem i duhom dotičemo sami sebe, druge i drukčije, samu Riječ, Logos, i ona nas, Riječ, Logos, određuje sub specie aeternitatis, a uvijek u sukobu i razapetosti između dvaju poredaka, onoga svjetovnoga i onoga božanskoga.
Dragi gosti, uzvanici i prijatelji,
treći dan našega zajedništva očekuje nas kao dan odmora – onaj dan koji je za Židove subota, za kršćane nedjelja – a koje su kao dane odmora francuski revolucionari izbacili iz svoga kalendara. Očekuje nas put i izlet u Križevce, prekrasan grad, koji je 1252. dobio povlastice slobodnoga kraljevskoga grada, grad podno sura a lijepa Kalnika, grad mnogih znanih Hrvatica i Hrvata, Sv. Marka Križevčanina, Ljudevita Vukotinovića i Antuna Nemčića, književnika, Franje Markovića, književnika i estetičara, prve hrvatske operne dive Sidonije Erdody Rubido, dirigenta Vladimira Kranjčevića i skladatelja Dubravka Detonija, glumice Nine Vavre i redatelja Miroslava Mikuljana, enciklopedista Frana Gundruma Oriovčanina i mnogih drugih. Iskreno se nadam da će vas posjet tomu gradu, prelijepim Križevcima, ispuniti posebnim dojmovima. Bilo bi sjajno kad biste mogli nazočiti Križevačkim štatutima...
Hvala vam na pozornosti!
Božidar Petrač, predsjednik Društva hrvatskih književnika
popis članova