DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Branka Primorac
Branka Primorac (Zagreb, 1946.), spisateljica za djecu i odrasle, novinarka i fotografkinja. Osnovnu školu pohađala na Novoj cesti u Zagrebu, gimnaziju u Dobojskoj bb, studirala i diplomirala na Fakultetu političkih znanosti, završila jednogodišnju novinarsku školu CINK (Centar za izobrazbu novinarskih kadrova) pri FPZ-u. Udata, majka dvoje djece. Piše od djetinjstva, još u četvrtom osnovne škole objavila je tekst "Kineski paviljon" u dječjem časopisu “Radost”, prve književne radove (priče) objavljivala u omladinskom časopisu “Tina” (1972. – 73.) pod djevojačkim imenom Branka Matić. Cijeli radni vijek provela kao novinarka i urednica u “Večernjem listu”, bila urednica edicije VL „Najbolji hrvatski romani 20. stoljeća“ i dugi je niz godina mentorica na svim razinama LiDraNa. Dosad objavila devet knjiga, romana i priča za djecu i odrasle, k tome jedan stručni priručnik za novinarstvo. Napisala je nekoliko priča i dramu za radio, ali i krimi priče objavljene u VL pod pseudonimom Adela M. Fisher; dobila dvije književne nagrade. Za časopis „Modra lasta“ napisala serijal u deset nastavaka „Martino obećanje“. U posljednje vrijeme imala je više samostalnih fotografskih izložbi, u Zagrebu, Požegi, Grazu, Budimpešti, Pagu, Zadru i više kolektivnih kao članica CroArtPhoto kluba.
Za djecu
Maturalac, 1993., (Nagrada “Mato Lovrak” za najbolji dječji roman u 1993.), lektira za sedmi razred osnovne škole;
Mama, pazi pas!, 1993.;
Sve zbog Ane, 1996.;
Ljubavni slučaj mačka Joje, 1998., lektira za peti razred osnovne škole;
Moj djed astronaut, 2002.;
Zvonka Zmaj i Tri kavalira, 2012.;
Martino obećanje, 2012./2013., priča u 10 nastavaka u Modroj lasti.
Priručnik
Novinarstvo u školi, 2010. kao koautorica.
Za odrasle
Perešin, život i smrt, 2001. (Nagrada Bili su prvi kad je trebalo za najbolju knjigu s temom iz Domovinskog rata);
Divlje godine, 2010.
Branka Primorac
Zvonka Zmaj i Tri kavalira
Nĭ hăo? (Dobar dan) Prva lekcija iz kineskog
1.
Naguravanje s Rašpinim momcima, sjećao se Đuro, počelo je naglo, dok je glave pune znakova kineskog pisma, potpuno isključen iz vanjskog svijeta, žurio kući s posljednjeg školskog sata: Hajde, frajeru, daj tu crkavicu iz džepa. Valjda ti je mama dala za užinu. Daj pedeset kuna! Kratko su djelovali miroljubivo, prijateljski, klaunovski nasmiješeno, a onda su mu se trojica primakla i počela unositi u lice. Slina je frcala po vjeđama i obrazima. Usrknuli bi glasno i napinjali se da ispljuvka bude što više. Druga dvojica s leđa su ga povlačila za odjeću. Pokušao ih je zaobići, ali slijedili su ga kao hijene. Koliko bi on zakoračio unazad ili u stranu isto toliko bi koraknuli za njim. Stalno je bio u sendviču između petorice. Jedan ga je podbadao štapom u slabinu.
Nemam. Samo ovo, rekao je suho izvadivši sitniš koji mu je ostao tko zna od kojeg odlaska u trgovinu. Nije bilo ni za dvije kune. Razočarani, počeli su ga pritiskati žešće. Misliš da je to dostojan prilog za genija Rašpu? Izvrni džepove! zapovjedili su poslije udarca u želudac. Refleksno se zgrčio. Netko ga je udario u stražnjicu tako da je zaronio nosom u prašnjavo tlo. Počeli su mu sami prebirati po hlačama zavlačeći ruke u sve džepove njegovih traperica. Daj, momak, vidiš onog tamo velikog, pokazivali su Đuri figuru u izmaglici. Vidiš, on ti ne voli hodati. Zato mora u autoškolu, a autoškolu se mora platiti. I to skupo. Zato smo došli po prilog. Bolje ti je da mu ga daš dobrovoljno, jer ako ti polomimo noge, ti ne samo da nećeš više morati hodati nego nećeš morati ni u autoškolu. Odmah ćeš dobiti kolica, a za njih, braco, ne treba autoškola.Ušteda, ogromna ušteda.
Na to bi se nakaradno smijali, kreveljili, što je Đuru šibalo jače od udaraca.
Budući da pretraga džepova nije dala rezultata, bacili su se na njegov ruksak. U neznanju izrekao je laž. Njima je dobro došla kao razlog za novu porciju batina. Odlazeći s mobitelom, još su se i šalili: Dobro si rekao da nemaš mobitel! Stvarno ga nemaš! Za oproštaj ostavili su mu zvečku koja je bila gora od svakog batinanja: Ostaj zdravo do novog susreta. Nemoj da te drugi put nađemo praznih džepova, kavalirčiću! Za pozdrav još se netko popišao na njega, što je bilo gore od najgoreg. Taj je detalj svima zatajio. Bilo ga je sram. Pogotovo ne bi podnio sažaljenje i onu djedovu: Teška situacija! Kad pomisli na taj trenutak, u nosnice mu navali kiseli smrad. Nije pomoglo što je laktovima zaklonio lice. Dobio je po kosi i zatiljku, a kad se pridigao, tanašni je mlaz kliznuo niz vrat i leđa. Osjetio je njegovu neugodnu toplinu i intenzivan miris. Svaki put se strese kad se toga sjeti.
Đuro se mjesecima oporavljao od strašnog iskustva. Svaki put kad bi Rašpini momci na nekog nastrnuli, a činili su to u nepridvidivim razmacima, vraćao mu se strah od ponovnog susreta. Spašavala ga je jedino spoznaja da će njegovi Bobo i Maro, zapravo Božidar i Maroje, taj put biti uz njega. Odmalena su dobri prijatelji. Kako ne bi bili prijatelji kad imaju toliko toga zajedničkog: istu godinu rođenja, adresu stana, imena po djedovima, čak su na istom katu u četverokatnici bez lifta, pubertet u prolazu, bend u povojima, u istom su 8. a razredu u najljepšoj školi u gradu i nadimak primjeren ponašanju.
popis članova