DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Franjo Džakula
Franjo Džakula, hrvatski književnik Franjo Džakula rođen je 27. studenoga 1946. u Pješivcu, općina Stolac, Bosna i Hercegovina. Godine 1948. donešen je u selo Strizivojnu gdje završava prva četiri razreda osnovne škole, a druga četiri razreda završava u susjednom Vrpolju. Na Pedagoškoj akademiji u Slavonskom Brodu diplomirao je ruski jezik. Gotovo cijeli radni vijek vezan je za Osnovnu školu “Ivan Goran Kovačić“ u Đakovu gdje trenutno obavlja dužnost voditelja Osnovne glazbene škole. Od rane mladosti piše uglavnom poeziju, prevodi s ruskog jezika. Objavio je i nekolicinu kratkih priča u periodičnim časopisima i godišnjacima. Poeziju objavljuje u knjigama tek krajem prošlog stoljeća. U nakladi Matice hrvatske Vinkovci izlazi mu prva knjiga pod imenom Razglednice i pogovorom književnice Vlaste Markasović. Koautor je knjige S dragih nam polja koja je posvećena dolasku Ivana Pavla II. u Đakovo i knjige Dragutin Tadijanović u Đakovu, zajedno s književnikom Mirkom Ćurićem. Samostalno je obradio i uknjižio povijest Osnovne škole “Ivan Goran Kovačić“ Đakovo prigodom pedesete obljetnice. Radove objavljuje u različitim časopisima i periodikama, npr. Republika, Klasje naših ravni, brčanska Riječ, osječka Revija, Vijenac, Hrvatsko slovo itd. O njegovoj poeziji pisali su do sada dr Josip Užarević, dr Stanko Andrić, dr Goran Rem, dr Jakov Sabljić, književnica Božica Zoko…
Djela
• Razglednice (pjesme, 1998.)
• Baštinik drveta, Đakovo, (pjesme, 2001.)
• Pisma djeteta, Đakovo, (pjesme, 2002.)
• Pjesme o sjenama, Đakovo, (pjesme, 2004.)
• U srcu modrom od godina, Đakovo, (pjesme, 2006.)
• Zrna gorušice, Đakovo, (pjesme, 2009.)
• Zapisi o zelenim slikama, Đakovo, (pjesme, 2010.)
Kraj postaje
Kraj napuštene postaje,
među četiri omorike,
stajala je dotrajala kuća.
Oko nje ljubičaste i žute sabljice.
Među sabljicama djetinje oči,
zahvaljuju za dugovječno proljeće.
Radosnice suze gledaju
prema suncu.
U njima kao čista slika
blista vedrina duše.
Podigoše se ruke,
obrisaše radost,
i duša se vrati u nutrinu.
O lijepe sjene sjećanja,
djetinje duše u nama!
Pismo zauvijek
Ja, François Villon
što leži bez odrješenja
u grabi,
pojeden od nižih bića,
zagrljen kostima skitnica.
Mjerim vrijeme lubanjom
u kojoj vjetar pjeva pjesmu, pregorku.
I ne znam zašto Svemogući,
ne izmakne već jednom
ispod nas zemlju.
I kad htjedosmo pokajanje,
nitko od nas više nije imao jezika.
Klonite se, ljudi, naše opomene
i pomirite se u sebi!
Ne gledajte bogatome kroz prozore
ni razliveni blud u tami stuba!
Utješite potrebne blagim dlanom ruke
i pomolite se ponekad za nas!
Gledajte što učinismo svome srcu
i kako mudrost prokockasmo vinom,
među stolovima i čađavom tavanicom!
I ne idite za nama!
Svevišnji, pošalji ulje u posudi
dok je još modro nebo!
Ako ne plane vatra iz nje,
doći će dobri anđeo.
Ili hladnim očima,
Razori tragove prkosnika!
Protiv sebe
Vlasti!
Kada nakalemimo voćku,
mi smo je pripitomili
protiv njene volje.
Zarobili,
a ona to nije htjela.
Da se nju pitalo,
ostala bi sa sestrama u šumi.
Kada zvijezda iznad nje izgori,
njezin pepeo se premjesti
i svijetlo zamre.
Kolika patnja!
A ljudi se dive
i ne plaču.
Dio svemira kada istraje
i odsluži zadaću,
koja mu bi zadana.
Čak i novorođenci spavaju
i nema potresa.
Kada se čovjek izgubi,
nastane velika samoća
u odajama srca.
I ono se, zaleđeno već za života
predaje smrti.
Na srijemskoj ravnici
Moj prijatelj je klonuo među nemoćne.
Stanite granate!
Govorim bezumom
kao nekim živim bićima.
Još domalo dijelili smo
posljednju cigaretu.
Nešto je kao djelić groma
zazviždalo kraj moga uha.
Nešto nedostojno čovjeka,
svakako.
I mi se nismo stigli oprostiti.
Nepojedeni mesni doručak
i po njemu zelena voda,
prevrnut na oranici.
Moga prijatelja više nema.
I ta okrutna istina
razdvaja moj svijet
u kome sam ja još uvijek živ
i onaj potonji kome on sada pripada.
Kiša pada, gusta i jednolična
po meni živom
i po njemu koji je zanijemio.
Razlistavam šatorsko krilo
i pokrivam njegovu mladost.
I svoje suze.
Pitanja prijekom sudu
Prijekom sudu se ne postavljaju pitanja.
Tako misle čak i filozofi.
Neupitan,
on bez imalo napora
briše stvorove kao brojeve.
Da ga oslovim:Časni sude!
Po čemu :Časni…
Mogu li vjerovati,a nisam bio ni začet?
A vi kojih sada nema.Suci-Vuci?
Zna li možda netko od stražara?
(Moram pitati nekoga od stražara.
Oni dulje žive od sudaca).
Sjeća li se itko davne četrdeset pete,
onoga trnja
na kojem su ostale bijele kute
djevojaka iz bolnica
povedenih da prate bolesne?
I bolesnici su ljudi
zar ne,Prijeki sude?
Vojake nije bilo teško skupiti,
opkoliti,pobiti.
U stvari svoje bližnje.
Oprosti mi povijesti,
malo sam zatečen tvojim izgledom.
Ponekad izgledaš
kao izmučena mati u porođajnoj tajni.
Ili kao zločin pokriven dronjcima.
A što kažu tvoji bližnji?
Na primjer:Zeljopis.
Zemljopis je i kronika mrtvih pod zemljom.
Zar zaista nitko ne zna,
gdje su otišle bijele djevice
u bolničkim kutama?
Znam ipak da u svačijoj priči,
bije srce tame.
Sazdan od slabosti
Kažete da sam ozbiljan.
Nikada nisam susreo biće
koje bi bilo nalik meni, stidljivu.
I ono što vidite na obrazu,
tek je obrana od straha.
Na crti gdje se gubi snaga grla, ostaje bez glasa.
A ipak se smijem nekim nepomičnim grčem.
O,kakav sam umjetnik,skrivač!
U trenu ukočen strahom,
ja samo vidim sve vas uzorite i moćne
i svoje suze stida koje se boje izaći.
Rat sam proveo u bunkeru vlastitog tijela,
nemoćan da dopužem do zaklona.
Skupljen,sitnije duše od amebe,
prkosih dalekim plotunima.
Uvijek uredan,
mekih koraka prijetvorne mačke.
Slučajni pogled lijepe žene,
a ja smušen do bola.
Ja koji sam morao ljubiti žar rakije,
da bih legao sa zadnjom pustoši.
Lišen mogućnosti pogrješaka,
i tako potpuno slobodan,
mislim kako mi nema ravna
odavde do sunca.
A moji bližnji?
A moji daleki?
Titani?
Planine od snage.kao oceani.
Idoli moji koji nikada preda mnom
ne pokazaše žutu kožu slabosti.
Ne skinuše odjeću do nagosti.
I tko je tu onda u zabludi?
O,Bože moj!
Pokaži mi,
kakvom se to lakoćom obitava na zemlji
koju ponesoše svi uzoriti iz matere.
Da se bar malo odmorim od sebe!
popis članova