DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Hrvoje Kovačević
Rođen je 27. siječnja 1966. u Požegi. Tijekom srednjoškolskih dana bavio se stripom, amaterskim i animiranim filmom. 1985. u Zagreb dolazi studirati arhitekturu, crta karikature, šalje ih na međunarodne festivale i nudi redakcijama svih tiskovina za koje je čuo, nakon što je diplomirao bavi se marketingom. 1. siječnja 2002. postao je profesionalni pisac.
Iako je još tijekom studenskih dana napisao dvije burleske koje je bezuspješno nudio uglavnom zagrebačkim kazalištima, početak njegovog pisanja vezan je uz pojavu književnog časopisa Plima 1993. Godinu dana kasnije počinje pisati priče za djecu koje objavljuje u Modroj lasti, a 1996. objavljuje Tajnu Ribljeg Oka, prvi roman koji je danas u školskoj lektiri, uz još četiri druge knjige, te prvi u nizu od šesnaest knjiga koje u naslovu imaju riječ tajna. Za roman Tajna Crne kutije dobio je nagradu Grigor Vitez.
Dvije trećine opusa od tridesetak knjiga koliko je do sada objavio namijenjen je djeci. U dijelu opusa namijenjenog odraslima ističe se serija od pet kriminalističkih romana u kojim inspektor Odjela za seksualne i krvne delikte Policijske uprave požeško-slavonske Robert Vidmar uz pomoć kvartovskog policajca Mladena Crnkovića rješava slučajeve složenih ubojstava. Uz to je objavio sedamdesetak priča u periodici, piše drame (za dramu Studen Sudnjeg dana dobio je 3. nagradu Marin Držić, a za dramu Profesionalna deformacija nagradu SFERA) i scenarije, surađuje s radijem (izvedeno mu je dvadesetak radio drama) i televizijom. Danas živi u Stubičkim Toplicama. Oženjen je i ima dvoje djece.
Kontakt:
hrvoje.kovacevic1966@gmail.com
0954847560
- Tajna Ribljeg Oka (Znanje, 1996.-Školska knjiga, 2012.) – roman za djecu
- Tajna Crne kutije (Znanje, 1998.) – roman za djecu
- Tajna Zmajeva vrta (Mozaik knjiga, 2000.) – roman za djecu
- Tajna Zlatnog Zuba (Znanje, 2000.- Školska knjiga, 2012.) – roman za djecu
- Tajna mačje šape (Mozaik knjiga, 2002.-Znanje, 2006.- Školska knjiga, 2013.) – roman za djecu
- Tajna tužnog psa (Znanje 2002.- Školska knjiga, 2012.) – zbirka priča za djecu
- Tajna graditelja straha (Znanje, 2003.- Školska knjiga, 2013.) – roman za djecu
- Tajna šutljivog dječaka (Znanje, 2005.) – roman za djecu
- Tajna sretnih susjeda (Znanje, 2006.) – roman za djecu
- Tajna Titana Horvata (Mozaik knjiga, 2007.) – roman za djecu
- Tajna šaptača lubenicama (Znanje, 2008.) – roman za djecu
- Tajna Stubičkih Toplica (Znanje, 2009.- Školska knjiga, 2013.) – roman za djecu
- Tajna Zantara Vidovnjaka (Školska knjiga, 2013.)
- Tajne ljetnog kampa (Školska knjiga, 2014.)
- Tajna najboljih prijatelja (Školska knjiga, 2018.) – roman za djecu
- Tajna malog brata (Školska knjiga, 2019.) – roman za djecu
- Zašto baš ja? (Znanje, 2006.) – namjenski roman za djecu
- Idemo dalje (Znanje, 2004.) – zbirka priča za djecu
- Ljubav Gagule Petog (Klub prvih pisaca, 2004.) – roman za djecu
- Kuma Slava, brat i krava (Sysprint, 2004.- Školska knjiga, 2013.) – roman za djecu
- Anđelova šala (Znanje, 2007.) – roman za djecu
- Nebo iznad Kapelščaka (Alfa, 2022.) – roman za djecu
- General Kiro miš (Naklada Haid, 2004.) – slikovnica za djecu
- Prijatelji Šumskog Sokola (Klub prvih pisaca, 2015.) – slikovnica za djecu
- Aba Mali Suncokret (Semafora, 2018.) – slikovnica za djecu
- Ingin bijeg i Naserova smrt (Strijelac, 2001.) – dva kratka romana za odrasle
- Putnikova smrt (Fraktura, 2003.) – roman za odrasle
- Tanga boy (Mlinarec&Plavić, 2005.-Znanje 2008.) – roman za odrasle
- Neuspjeli pokušaj (Nova knjiga Rast, 2005.-Znanje 2008.) – roman za odrasle
- Jedan manje (Herceg tisak, 2005.-Znanje 2008.) – roman za odrasle
- Dora Mali Otrov (Nova knjiga Rast, 2007.-Znanje 2008.) – roman za odrasle
- Ciganska nevjesta (Znanje, 2008.) – roman za odrasle
- Dragi pokojnik (HZKD, 2008.) – zbirka drama za odrasle
- Zvijer, anđeo, sudac (Fraktura, 2009.) – zbirka priča za odrasle
- Šesti pisac (AGM, 2015.) – roman za odrasle
- Ministar u jezeru (HENA COM, 2020.) – roman za odrasle
ULOMAK IZ ROMANA ZA DJECU «TAJNA SRETNIH SUSJEDA»
Onda je konačno stigao majstor, nizak, snažno građen, žutokosi momak nervoznih pokreta, duboko svjestan vlastite važnosti. Uletio im je u kupaonicu i bez puno pitanja munjevito poput krtice prokopao dio zida oko cijevi. Brzo je postavio dijagnozu, jednu od onih koje nitko ne želi čuti: Kvar je ozbiljan, ne može ga samo tako riješiti, nekakvim krpanjem, na primjer. Iz laiku teško shvatljivih razloga za uspješno otklanjanje kvara morat će kopati i iz susjednog stana. Pa su se nakon postavljene dijagnoze zaputili do vrata susjednog stana.
I tako sada stoje pred vratima na kojima je pločica s prezimenom Tkalčić. Čekaju da se nešto dogodi, vjerojatno uzalud. Nervozni majstor upravo zvoni već četvrti put, a vrata su još uvijek neumoljivo zatvorena. Tiho je kako to već obično i jest tijekom prijepodneva radnih dana u stambenim zgradama, ma koliko velike one bile. Tek poneka domaćica, umirovljenik ili dijete na tko zna kojem katu puštaju vodu. Nekoliko katova iznad njih zavija i neki nesretni pas.
- Oni su na poslu? – upita majstor.
- Valjda – slegne ramenima Igor Kovačević.
- Koliko ih ima? – nastavlja majstor s pitanjima trenutno nemajući pametnijeg posla.
- Koga to? – čini se da otac ne uspijeva iz glave izbaciti probleme s posla.
- Pa vaših susjeda! – majstor nervozno diže ruke.
- Aha, njih… A ima ih… jedno… troje.
- Niste baš bliski? – majstor začuđeno promatra Igora Kovačevića.
- Da, moglo bi se reći da baš nismo pretjerano bliski – neuznemireno potvrđuje ovaj.
- Nedavno su doselili? – majstor nudi priliku za razumno objašnjenje.
- Pa ne baš nedavno – Igor Kovačević nehajno odbija tu mogućnost. – Doselili su se prije, nego što se Tin rodio. Zašto vas to muči?
- Ne muči me – mladić odustaje od pokušaja razumijevanja međususjedskih odnosa.
Zvuk otključavanja vrata začuli su kada su već izgubili nadu i okrenuli se prema stanu Kovačevića. Prvo su ugledali mačku, mrzovoljnu i debelu. Išetala se iz stana i zagledala u njih. Tin blagog pojma nije imao da mu susjedi imaju mačku. Nakon mačke izašla je i gospođa Tkalčić.
- Gospođo, došli smo vam razvaliti zid u kupaonici – odlučnim je glasom obavijesti majstor.
- Što? – gospođa Tkalčić palcem i kažiprstom desne ruke pojača slušni aparat koji joj je na ručki naočala smješten iza uha.
Dakako, Kovačevići nisu znali da ona nosi slušni aparat. To je valjda i razlog zašto joj je tako dugo trebalo da otvori. Osim toga, to bi mogao i razlog zašto djed Srećko svojevremeno nije uspio s njom zapodjenuti razgovor. Istina, od zadnjeg je takvog pokušaja prošlo nekoliko godina, no gospođa Tkalčić sasvim sigurno nije gluha od jučer.
Do sada se Kovačevići nipošto nisu ubili razmišljajući o njoj. Tek im je usputni dojam bio da je ona antipatična žena. I da su oni njoj antipatični. Trenutno im se čini da bi takvi zaključci mogli biti sasvim pogrešni. Igor Kovačević visok je čovjek, krupan, sklon debljanju. Na poslu mora biti uredan, često je u elegantnom, poslovnom odijelu s kravatom, no dopušta si malo dužu kosu koja na njegovoj velikoj glavi djeluje poput grive. Uz to je kao i sad često smrknut. Sasvim je moguće da ga se gospođa Tkalčić boji.
- Došli smo vam razvaliti zid u kupaonici! – ponovi majstor, ovoga puta glasnije.
- Pa zašto? – preneraženo pita gospođa Tkalčić.
- Zašto? – majstor smišlja kako bi sitnoj ženici bez elementarnih znanja o vodoinstalaterskoj znanosti koja se unatoč tome drznula postaviti pitanje objasnio jedan tako složen problem. – Gledajte, gospođo, u ovoj zgradi postoje vodovodne instalacije. Shvaćate?
- Da – spremno klimne gospođa Tkalčić.
- To su cijevi. Sve su to uglavnom cijevi. Kroz neke od tih cijevi stiže topla voda, kroz neke hladna, a neke cijevi služe za odvod prljave vode iz stanova. Svaki stan ima svoje cijevi, a zgrada ima zajedničke. Još me uvijek pratite?
- Da.
- Dakle, imamo zajedničke vertikale na koje su spojene cijevi svakog pojedinog stana. Svima je nama u interesu da cijevi bude što manje, to je valjda jasno. Mislim: svi želimo što manji broj cijevi. Em tako zauzimaju manje mjesta, em s njima ima manje gnjavaže.
- Jasno je – strpljivo potvrđuje gospođa Tkalčić.
- E, zato su na svaku vertikalnu cijev priključene po dvije kuhinje ili kupaonice susjednih stanova. U ovom je konkretnom slučaju došlo do oštećenja na spoju vertikalne cijevi za odvod prljave vode i cijevi iz vaših kupaonica.
- Nikakvo oštećenje ja nisam primijetila – napomene sitna žena.
- Slušajte, gospođo, ja vam radim u Hitnim intervencijama – iz nekog razloga ovu je primjedbu majstor doživio kao uvredu. – Nisam nikakav fuš majstor. Ako ja utvrdim da oštećenja ima, onda ga ima. I ne morate brinuti. Nakon što uklonim oštećenje, sve ću vratiti u zatečeno stanje.
- Dobro, dosta je priče – umiješa se Igor Kovačević. – Krenite već jednom na posao.
- Obavit ću to, dakako. Ja sam profesionalac. Samo… – majstor pročisti grlo jer mu je glas iznenada postao viši za pola oktave. – Možete li, molim vas, maknuti tu mačku?
Tek sada svi sa čuđenjem zapaze da se mali, energični majstor boji mačke. Zapravo, čini se da je netko to ipak već prije zapazio. Mačka. Ona neprestano momka gleda ravno u oči. Teško je reći boji li se ovaj svake mačke ili baš mačke Tkalčićevih. Moguće je i ovo drugo. Mačka Tkalčićevih nipošto nije obična. Prvo, zbilja je neprirodno debela, a taj je dojam još pojačan bogatom, njegovanom dlakom koja valjda svjedoči o nekom boljem pedigreu. Drugo je taj njen mrzovoljni pogled. Čovjeku nije teško pomisliti da ova mačka za mrzovolju ima razuman razlog. A ako je čovjek baš maštovit otići će u svojim pretpostavkama i dalje pa pomisliti da je mrzovoljna zato što je na vijestima maloprije čula kako na Dalekom Istoku jedu mačke.
Čim ju je gospođa Tkalčić uzela u naručje, mačka izgubi znatan dio svoje zlokobnosti. Sitna ju je žena podigla prilično lako što znači da nije onako teška kao što izgleda. Put u stan Tkalčićevih sada je slobodan. No, trenutak prije, njego što je majstor iskoristio prilika, u hodniku se pojavi domar Lojzek. Sitni se, potpuno sjedi muškarac s velikim naočalama debelih stakala, u plavoj kuti svojim uobičajeno sporim korakom zaputi prema njima.
Unatoč neuglednom izgledu, domar Lojzek dokazao je svim stanarima goleme zgrade da je čvrst i izdržljiv čovjek. Dužnost domara obnaša već barem šest-sedam godina. Nijedan drugi prije njega nije uspio izdržati duže od tri mjeseca. Mnogi su pokušali, većinom umirovljenici, no bilo je i mlađih ljudi. Svi su brzo odustajali tvrdeći da nikakvi novci ne mogu platiti gubitak zdravlja, psihičkog i fizičkog, uzrokovan stalnim stresom kojemu je domar izložen. Golema je zgrada opaka prema onima koji je nastoje na bilo koji način dovesti u red. Imao je i gospodin Lojzek svoje krize, u više je navrata viđen kako plače i vrišti da on to više ne može izdržati, ali bi se svaki put iz toga nekako izvukao.
Okupljeni pred ulaznim vratima Tkalčićevih obraduju se domarevoj pojavi, posebno Kovačevići. U majstorovu tvrdnju kako on nije nikakav fuš majstor sitna je žena mogla, ali i nije morala povjerovati. Domaru će sasvim sigurno povjerovati. Uostalom, on je mirovinu dočekao kao vodoinstalater. Još se više obraduju kada se pokaže da gospodin Lojzek poznaje majstora Hitnih intervencija.
- Kaj je, mali? – polako progovori domar gledajući majstora. – Živ si, ha? Još te nisu mačke rastrgale?
- Pustite me, gospon Lojzek – odvrati ovaj odjednom nekako pitomo. – Na prošloj mi je intervenciji pukla kanalizacijska cijev. Govana je bilo na sve strane.
- Meni ti je tak svaki dan – uzdahne stari majstor. – Kaj ovdje imamo?
- Ha, otišao je spoj. Moram ga iz ovog stana promijeniti.
- Samo ti to sredi. Bum ti poslije potpisal.
- Dogovoreno.
Nakon toga majstor uleti u stan, a domar se polako odgega natrag prema dizalima usput provjeravajući je li u ovom hodniku sve u redu. Zadivljujuće je kod gospodina Lojzeka to što on tijekom svih tih godina obnašanja dužnosti domara svoj posao obavlja savjesno. Bilo ih je prije njega koji su zabušavali. I svejedno nisu izdržali.
Na hodniku ostanu Kovačevići, gospođa Tkalčić i mačak. Koliko god nerado čavrljao sa susjedima, Igoru Kovačeviću sada je jasno da mora s prvom susjedom razmijeniti nekoliko uljudnih rečenica. Ubaci mobitel u džep hlača, počeše nos pa pogleda sitnu ženicu s mačkom u naručju. Treba mu poprilično vremena da bi smislio što će reći.
Kada ga pitaju čime se bavi, Igor Kovačević izjašnjava se kao stručnjak za marketing. Odgovor baš nije precizan, no ni njegov posao nije precizno određen. Po zanimanju je ekonomist i u jednoj maloj marketinškoj agenciji radi sve što treba. Jadranka Kovačević po zanimanju je psiholog. Radi u istoj marketinškoj agenciji, također sve što treba. Posao im je dinamičan, svaki dan razgovaraju s mnogo ljudi, znaju biti itekako šarmantni. Poslije posla jednostavno više nemaju snage biti šarmantni. Tin je mnogo puta od oboje čuo da im nakon posla treba samo mir.
- I, eto, trebao nam je puknuti nekakav spoj da se već jednom upoznamo – konačno progovori Igor Kovačević.
- Ha, što ćete – odvrati gospođa Tkalčić gledajući mačku u svome naručju.
- Kako vam je kćer?
- Dobro je.
- Gdje je ona sada? Radi?
- Živi s mužem u Šibeniku – objasni gospođa Tkalčić i dalje gledajući mačku.
- Mhm – klima Igor Kovačević, a Tin je prilično siguran da mu otac kao ni on nema blagog pojma da se mlađa Tkalčićka udala i odselila. – A kako vam je muž?
- Umro je prije dvije godine.
Tin ne pamti da je na očevom licu ikada vidio gluplji izraz.
ULOMAK IZ PRIČE ZA ODRASLE «MOJE STUDIRANJE»
Sama po sebi nevažna epizoda «Zagrebačkog klađenja» ući će u svjetsku povijest kao detonator koji je pokrenuo proces nesagledivih razmjera. Pretpostavljam da će način na koji je vijest o mom studiranju odnosno načinu polaganja ispita stigla iz Zagreba u London ostati zauvijek nerazjašnjen. Nesretna koincidencija je Velika Britanija baš u to vrijeme bila zasićena uobičajenim oblicima klađenja. U tome je trenutku zanimanje za konjičke utrke bilo u laganom opadanju, nogometaši su baš friško izveli nekakve svinjarije s namještanjem rezultata, a Kraljevska obitelj, kao tradicionalni predmet klađenja, naprotiv nije već neko vrijeme izvela neku spomena vrijednu svinjariju. Čak ni djecu nisu pravili pa se Britanci nisu mogli kladiti ni na spol djeteta.
S druge je pak strane funta u to vrijeme bila nestabilna što uvijek rezultira povećanim zanimanjem za igre na sreću. Dakle, volje za klađenjem je bilo, a isto tako i želje da se osvježi dotadašnja rutina. Znam, zvuči malo neobično s obzirom da govorimo o Englezima koji izuzetno cijene tradiciju, ali bilo je baš tako.
Ako zrelo promislimo, shvatit ćemo da je povijest mnogo puta krenula u smjeru u kojemu je krenula samo zato što su se određeni događaji zbili baš u trenutku u kojemu su se zbili. Da su se neke stvari dogodile godinu dana prije ili poslije, mjesec, tjedan ili samo dan prije ili poslije, danas bi svijet zacijelo bio sasvim drugačiji. Tako je bilo i sa stizanjem vijesti o mome studiranju na Britansko tlo. Pogodila je baš pravi, najnesretniji mogući trenutak.
Klađenje na moje polaganje ispita na arhitektonskom fakultetu počelo se širiti Velikom Britanijom.
Iako sam u to vrijeme potpuno nesvjestan situacije u kojoj se nalazim, danas ipak s priličnom sigurnošću tvrdim da u vrijeme dok je klađenje bilo pod nadzorom britanskoga podzemlja, nije postojao pritisak na profesore i njihove asistente kojim bi se utjecalo na proces moga studiranja. Organizatori klađenja su samo ozvučili profesorske kabinete. Tada su se, naime, pratili samo moji usmeni ispiti.
Svote koje se okreću u britanskim kladionica munjevito rastu, iznad svih očekivanja. Uskoro postaju astronomske. Idu u red veličine godišnje potrošnje Velike Britanije na uvoz nafte, na primjer. To, dakako, privlači pozornost organiziranog kriminala cijeloga svijeta. Klađenje na moje studiranje nezaustavljivo se širi izvan britanskih okvira. Nove kladionice niču na sve strane. Uključuju se zločinačke organizacije cijeloga svijeta. Klađenje poprima nevjerojatne razmjere, sa crnih top lista potiskuje do tada najunosnije djelatnosti – krijumčarenje droge, krivotvorenje umjetnina i prostituciju, najbogatiji i najočajniji prestaju opsjedati kockarnice Monte Carla i Las Vegasa te se prepuštaju novoj strasti. Tek tada počinje pritisak na moje profesore kako bi se moglo utjecati na tijek moga studiranja i tako namještati ishode klađenja.
Na više sam mjesta pročitao kako se pritisak vršio i na mene osobno, ali to nije točno. Na mene nitko nikada sve do danas nije izvršio nikakav oblik pritiska. A u ono vrijeme ne samo da na mene nije vršen pritisak, nego ja nemam blagog pojma da moje studiranje godišnje obrće milijarde funti, dolara, rubalja i japanskih jena. Mirno odlazim na predavanja, crtam programe i učim za ispite. Bio sam tada još vrlo mlad i neiskusan i ništa me u životu nije posebno brinulo. Divni su to dani bili!
Naravno, gangsterima cijeloga svijeta bilo je u interesu da se moje školovanje što više produži, a da to ipak ne bude sumnjivo kladioničarima. Ruku na srce, kladioničari baš i nisu imali razloga za neku veliku sumnjičavost. Ako se vi kladite na uspješnost predaje programa ili polaganja kolokvija nekog studenta na drugom kraju svijeta, samim tim činom potvrđujete da se ne radi o normalnom studentu koji bi nakon pet, sedam ili deset godina trebao diplomirati ili odustati od daljnjeg studiranja.
A kao što rekoh, na moje se profesore vršio pritisak, najblaže rečeno. Dragi Bog zna što su sve ti jadnici proživljavali. Nikada nisam čuo neposrednu ispovijest nekoga od njih, za takvo što nijedan preživjeli jednostavno nije smogao hrabrosti, ali sam mnogo kasnije čuo strašne priče. A ti ljudi zbilja nisu nikom ništa skrivili. Samo su se u krivom trenutku našli na krivom mjestu.
Najgore im je bilo u početku, dok je djelovanje pojedinih zločinačkih organizacija još bilo sasvim neusklađeno. Recimo, događalo se da nekom profesoru kod kojega sam slijedeći dan trebao imati ispit ujutro dođe kosmati Rus, dopodne ogromni Crnac, a popodne istetovirani Japanac. Rus zahtijeva da me pusti, Crnac da me sruši, a Japanac da me ponovo pozove samo na usmeni. Usplahireni profesor zove policiju ili čini neku sličnu glupost, mene u pravilu sruši, ne zato što mu je to rekao Crnac ili zato što se eventualno nisam spremio, nego zato da pokaže kako nije labav, a za dva dana njegovo tijelo pronalaze u nekom kontejneru za smeće. Ili mu je pomahnitali Rus preko koljenja prebio kičmu kao suhi štap, ili ga je nečujni Japanac viteški izmesario kao britva oštrim mačem, već prema tome koji ga se prvi dočepao. Užasno, zar ne?
Kasnije su profesori postali lukaviji. Zapravo, bila je to prirodna selekcija. Oni najlukaviji su opstajali. Oni principijelniji su živjeli samo do trenutka moje predaje prijavnice za ispit u referadu. Poslije toga je brzo slijedila katastrofa. Lukaviji su profesori otvoreno obavještavali gangstere o zahtjevima konkurencije. Pa su onda čekali da to gangsteri međusobno riješe. Kasnije su postupali po naputku onoga koji je preživio. Čak bi od njega često znali dobiti i bogatu nagradu. I čir na želucu kada se sjete da sa mnom eventualno opet moraju imati posla.
Usporedo s opadanjem smrtnosti među profesorima, raste smrtnost među gangsterima. Nova djelatnost organiziranog kriminala dovodi do pravog planetarnog rata u podzemlju. Prije je znalo biti sukoba među zločinačkim organizacijama, normalno, no tada su se borile dvije, najviše tri skupine oko određenog teritorija. Sada se odjednom ključna osoba za najveći posao u povijesti našla na području prema kojem nijedna skupina nije imala pretenzija. Činilo se da je jedini način da se pobijedi u novoj igri istrebljenje konkurencije. Leševi su se množili nezamislivom brzinom.
Ondašnja milicija nije uspijevala bitno utjecati na razvoj situacije. Ne bih rekao da je to nekakav dokaz njene nesposobnosti. Glavni su igrači bili daleko izvan njenog domašaja pa nije bila ni u prilici nešto poduzeti. Mogla je eventualno tek fizički štiti profesore arhitekture, no za to valjda nije imala dovoljno ljudi, a ni interesa. Profesori arhitekture bi po prirodi svoga posla trebali biti nekakvi intelektualci, a takvi su prema mišljenju svih režima i stvoreni za ugnjetavanje. Ako ih se malo ugnjetava, manje će praviti problema.
U najmanje trideset navrata klađenje se pokušalo proširiti i na druge studente, odnosno na njihova studiranja, ali neuspješno. Sada ne bih analizirao mišljenja zašto su ti eksperimenti propali. Samo bih napomenuo kako mi se ideja da je razlog tome nekakva specifičnost moje osobe čini plitka, neuvjerljiva, banalna, pa i uvredljiva. Držim da je sve ovo što mi se dogodilo tek nesretan splet okolnosti. Ja sam bio talentirani student arhitekture koji je da su stvari krenule drugim tijekom mogao postati uspješan arhitekt. Umjesto što opisujem ove užase, mogao sam pisati o tome što sam sve projektirao i kakve sam sve nagrade za to dobio. Šteta. No, toliko o tome.
A onda slijedi prekretnica, po mnogima najvažnija u ovome slučaju. Godina je 1963. Što se tada doista dogodilo? Koji su sve događaji i procesi prethodili? Tko je sve i na koji način bio uključen? Čiji su sve interesi bili u pitanju? Kako se dogodilo to što se dogodilo? Tko je povukao okidač? Tko je istragu odveo krivim smjerom? Teško je naći odgovore na sva ta pitanja. Postoji mnogo teorija.
Po nekima ključnu je ulogu odigrao KGB koji je iznenada aktivno odlučio sudjelovati u mome školovanju. Danas, 1991., svima je jasno da je socijalizam pao zato što je SSSR izgubio gospodarsku utrku sa SAD-om. Prije dvadeset i osam godina, 1963., Rusima je već moralo biti jasno da će bez radikalnih poteza biti teško dobiti utrku. Pokušaj preuzimanja nadzora nad mojim studiranjem trebao je biti takav radikalan potez koji bi im omogućio anuliranje američke prednosti. Naravno, prema toj teoriji, američke tajne službe, kao i tajne službe drugih velesila, smjesta reagiraju.
Druga je teorija zapravo slična prvoj, ali vodeću ulogu umjesto SSSR-u namjenjuje Kubi. Po zagovornicima te teorije Fidel Castro je jedini državnik dovoljno sumanut da previdi ili zanemari posljedice koje će takav čin izazvati.
Treći tvrde, ne bez logike, da se doista sumanuti tipovi lako mogu naći u arapskome svijetu i da tamo treba tražiti krivca. Po njima, Castra bi u takvome naumu spriječila Moskva koja je na primjerice Libiju imala puno manji utjecaj.
Četvrti se s tim djelomično slažu, ali loptu bacaju istočnije. U Vijetnamu je rat, govore oni, a kada topovi imaju riječ, svašta je moguće.
Peti pak smatraju da su sve spomenute snage previše institucionalizirane i da se stoga nikako ne bi usudile posegnuti za tako vrućim krumpirom kao što je moje studiranje. Svijet je u jednom trenutku bio na opasnom rubu kaosa. A kaos žele jedino teroristi. Pristalice te teorije dijele se prema tome koju terorističku organizaciju favoriziraju, a svi se slažu u tome da su teroristi željeli preuzeti nadzor nad mojim studiranjem.
Šesti misle da su se ministarstva unutrašnjih poslova svjetskih velesila na taj način htjele obračunati s organiziranim kriminalom. Meni osobno ta teorija nema puno smisla.
Sedmi su pak došli do zaključka kako je moje studiranje bilo pod izravnim utjecajem politike i prije 1963. Ta mi teorija nije besmislena, ali mi je nekako razvodnjena. Opće je poznato da je sve politika.
I svaka od tih teorija u središte zbivanja stavlja jednog čovjeka kojega je velika igra na kraju stajala glave. Teoretičari se razlikuju po tome koje uzroke drže relevantnim, tko je naručilac, a tko izvršilac, tko je sve znao što se događa, a tko nije, kome je ubojstvo odgovaralo, a tko ga je nastojao spriječiti, ali svi znaju identitet žrtve.
Zvao se John F. Kennedy. Nakon njegovog ubojstva više ništa nije bilo isto.
popis članova