Tribina DHK u čast Ranku Marinkoviću

Društvo hrvatskih književnika Tribine DHK Tribina DHK u čast Ranku Marinkoviću

Tribine DHK

31Ožu

Tribina DHK u čast Ranku Marinkoviću

U povodu dvadesete obljetnice smrti književnoga velikana Ranka Marinkovića na današnjoj tribini predstavljamo „Memorijalnu zbirku Ranko Marinković“ u gradu Visu te manifestaciju „Marinković nas spaja“ (organizatorica: Anči Fabijanović). Odlomke iz Marinkovićeva djela čita Joško Ševo.

U galeriji fotografija (pri dnu teksta) možete pogledati zanimljive fotografije iz ostavštine Ranka Marinkovića arhivirane u "Memorijalnoj zbirci Ranko Marinković".

Napominjemo da će DHK organizirati kolokvij o životu i djelu Ranka Marinkovića u dogledno vrijeme, u skladu s epidemiološkim mjerama.

Ovu tribinu posvećujemo ne samo „šjor“ Ranku, nego i svim dragim ljudima koji su nas napustili ne tako davno, a koji su utkali svoj život i rad u život i djelo Ranka Marinkovića. Sjetimo se akademika Tonka Maroevića koji je mnogo učinio za „Memorijalnu zbirku Ranko Marinković“, akademika Jakše Fiamenga koji je zaslužan za „Dane Ranka Marinkovića“ u Komiži, Ivice Vidovića koji je jedan od velikih interpretatora Marinkovićeva djela („šjor“ Ranko, Fiamengo i Vidović sahranjeni su u Komiži), Špire Guberine koji je osnovao privatno kazalište „Mali hrvatski teatar Kikop“ i mnogih drugih.

Tribina je dostupna na poevznici www.youtube.com/watch?v=kffJJuInpqA

* Prenosimo tekst Anči Fabijanović, organizatorice spomenutih manifestacija, koji je objavljen na portalu „Hrvatska – Iseljeništvo – Svijet“. Ovdje ga objavljujemo u skraćenom obliku.

„Ovaj tekst nastao je uz 20-tu obljetnicu smrti velikoga hrvatskog književnika i akademika Ranka Marinkovića, točno na dan kad je pokopan u Komiži na otoku Visu – a bilo je to 2. veljače 2001. godine. Najprije iznosim svoje osobno sjećanje: na jednoj od (pra)davnih dodjela Večernjakove nagrade za kratku priču – gdje je šjor Ranko bio predsjednik žirija (danas bi se reklo prosudbene komisije), a ja urednica kulture, rekao mi je: „Hod ovod molo, homo provjat po višku.“ I odmah dodao „Ca ima noviga?“ Nismo dugo pričali, protokol je bio neumoljiv, ali saznala sam „Ca ima noviga“ kad sam pokrenula „Memorijalnu zbirku Ranko Marinković“ (MZRM). Nije bilo lako, jer su mnogi, krivo naravno, mislili da on ne voli Vis. Zapravo je njegovo nedolaženje na otok sklop nesretnih obiteljskih i inih okolnosti u koje sad nije vrijeme detaljnije ulaziti.
Nije uzalud njegovo djelo proglašavano ponajboljim u 20. stoljeću, nije uzalud bio (i ostao) omiljen od strane svojih studenata, a kazališni redatelji su se natjecali tko će ga više i bolje uprizoriti – od Koste Spaića, preko Marina Carića, do Georgija Para i Božidara Violića, a u novije vrijeme Saše Božića i Saše Anočića i mnogih drugih. A Antun Tonči Vrdoljak uprizorio je njegovo djelo za TV i film iznad svih, ponajbolje – njegov film „Kiklop“, ali i pet novela pretvorenih u 5 TV drama, pobuđuju divljenje i nastavit će se to i u budućnosti. I još jedno osobno sjećanje: Ranko je prolazio središtem Zagreba s vrećicom u ruci, a o njegovim partijama šaha pričale su se priče. Igrao ga je uglavnom u Hrvatskom kulturnom klubu, smještenom u podrumu u istoj zgradi gdje je Muzej za umjetnost i obrt i u kojem je slavan bio restoran „Kod Drageca“. O tome mi je pričao najčešći njegov suigrač, redatelj Šime Šimatović, pa smo od Hrvatskog kulturnog kluba za Zbirku MZRM za donaciju dobili šah na kojem je šjor Ranko igrao!
Često se znalo govoriti kako je djelo Ranka Marinkovića opusom ne tako veliko, ali je snažno, „teško“, a mi smo se u MZRM pobrinuli da ga ubuduće čitaju i razumiju ne samo odrasli, nego i maturanti koji ga imaju i na maturi, na našoj manifestaciji „Marinković nas spaja“ (koja je iznjedrena iz Zbirke, kao prekrasan dodatak). Već godinama mladi dolaze u Vis iz svih krajeva Hrvatske. Jer, njegova je riječ uvijek inspirativna, svim generacijama. Pa su tako maturanti pripremali do sada Gloriju kao i mini predstave (odabrani ulomci), „reinterpretirali“ su Ranka kao krimić i na još mnogo načina. I čitava plejada akademika i profesora književnosti, znanstvenika, glumaca posjetila je i zbog naših drugih/mnogih manifestacija grad Vis: od spomenutoga Antuna Vrdoljaka, preko Špire Guberine, Joška Ševe, Anje Šovagović Despot, Vedrana Mlikote, Igora Mešina, Duška Valentića, Siniše Popovića Volarića pa do akademika Tonka Maroevića, Pavla Pavličića, Borisa Senkera, od filmologa i leksikografa Brune Kragića do mnogih drugih profesora i profesorica mlađe generacije. Pokojni Tonko, veliki njegov i naš prijatelj, rekao je kako je „vrijeme za nova čitanja šjor Ranka“. A bio je naš dragi i neprežaljeni Tonko dobri duh spomenute manifestacije MNS i naše Zbirke, pa bi se uvijek javio riječima zahvale na razglednicama. S velikim su poštovanjem o Marinkovićevu djelu govorili su svi spomenuti, kao i mnogi drugi. A maturanti će i daje dolaziti na Vis upravo zbog njega!
Još su mnogi zaslužni da ta „Memorijalna zbirka Ranko Marinković“ postoji od 2008. godine i još će, nadam se, postojati dugo godina. Dobili smo potpore od Grada Visa i kolegica koji su bile i jesu članice Zbirke, od mnogih podupiratelja, a to su Zaklada HAZU, SDŽ, MH, odnedavno i DHK i još neki. Jer, mi u Zbirci MZRM išli smo korak dalje, sve u želji da Zbirka bude „živi“ spomenik velikom hrvatskom književniku. Tako smo, npr., potražili umjetnike kojima bi slavni hrvatski književnik i akademik bio inspiracija. Već je postojao rad /kip u izvedbi njegova prijatelja Krune Bošnjaka, a on ga je posebno za nas, kad se slavila 100-ta obljetnica rođenja Ranka Marinkovića, napravio u terakoti. Na Vis ga je donio glumac i također Marinkovićev student Joško Ševo. I pažljivo smo ga vadili, dobro zapakiranog, iz kutije – da se ne daj Bože ne razbije.
Poslije su se uradcima priključili talentirana mlada Iva Perović skulpturama nazvanima „ Melkiorova paranoja“ i „Ruke“, zatim Nenad Marasović slikama, Lenka Singolo slikama i mnogi drugi, pa i viški maturanti. Plakata imamo puno u Zbirci, jer su i oni priča za sebe, a da o kazališnim knjižicama ni ne govorim: svaka je biser jer govori o glumcima, jer govori o jednom pogledu na bespuća Marinkovićeve mašte. Imamo i video, ali i radio uratke – kao npr. „Never more“ s Ivicom Vidovićem (obojica su sada na istom groblju, odakle, kako je kazivao otprilike pokojni Jakša Fiamengo, puca pogled na najljepšu valu i zalazak sunca – u Komiži). No, u viškoj Zbirci Marinkovićeva se riječ može čuti i na CD-ovima, snimljenima u Hrvatskoj knjižnici za slijepe iz Zagreba, te slabovidni imaju na raspolaganju cijelu knjigu „Ruke“ na Brailleovom pismu (također donacija). To je samo dio bogatstva na koje smo ponosni i koje treba nadopunjavati novim knjigama. A za kraj sam ostavila najvažnije: na policama su knjige Ranka Marinkovića - imamo mnoga izdanja raznih nakladnika (neke su i donacije, npr. Školske knjige) i a nastavit ćemo ih sakupljati dokle god ne budu sva izdanja na broju. A one početne slike/fotografije također su na zidovima ... Svjetski poznati orguljaš i skladatelj Željko Marasović (Višanin koji živi u SAD-u) donirao nam je i originalnu skladbu za „Ruke“ na orguljama, a priprema se još jedno glazbeno iznenađenje. Da, Marinković nas spaja kroz sve umjetnosti!
Da ne bude zabune: prije naše Zbirke MZRM na Visu je već djelovalo uspješno „Amatersko kazalište Ranko Marinković“, u Komiži se održava skup „Dani Ranka Marinkovića“ - tamo je i knjižnica s njegovim imenom. Dakle, kad sve to zbrojimo, Vis je bolji u štovanju šjor Ranka od Zagreba u kojemu samo postoji jedna ulica negdje na Borongaju, a Večernji list ima natječaj za kratku priču, također nazvanu književnikovim imenom. Odemo li malo dalje, tu je i „Kiklop“ kao nagrada književnicima na pulskom festivalu Sa(n)jam knjigu. I to je uglavnom to. Sliku popravljaju književnici, dramatičari i ostali stručnjaci koji su o njemu pisali, a među njima su Frangeš, Batušić, Petrač, Hećimović, Bogner- Šaban, Senker, Pavličić i mnogi drugi.
Kad je o biografiji viškoga Voltairea riječ, važno je još nešto napomenuti: nije Ranko ni Komižanin ni Višanin – jer je u Visu rođen iako mu je otac iz Komiže. A u Komiži je pokopan, jer je to sam zaželio – kao da je nastojao pomiriti taj prijepor, ali i potvrditi koliko voli svoj Vis (iako je živio i pisao dugi niz godina u Visokoj ulici u Zagrebu, gdje je bio i intendant u HNK i profesor ma Akademiji dramske umjetnosti). U gadu Visu, osim Zbirke MZRM i manifestacije „Marinović nas spaja“, koja će se ove godine održati peti put, jer lani zbog pandemije nije mogla biti održana, postoji i ploča na rodnoj kući koju je postavila prije podosta godina Matica hrvatska. A zanimljivo je da je mladi Ranko, čitajući razne knjige u izdanju MH, kojih je puno bilo u njegovoj rodnoj kući, proučavao književnost i sam postao književnikom. O tome u Zbirci MZRM postoji njegovo pismo negdašnjoj predsjednici OMH, prof. Ani Linčir.
Nije se Ranko bojao starosti niti ju je otklanjao, dapače. Svjestan prolaznosti života, znajući da je napisao ponajbolje stranice lijepe književnosti na hrvatskome jeziku, vraćao se u djetinjstvo i opisivao svoje početke čitanja i inspiracije. Sve su to dragocjena sjećanja, a pokojni Špiro Guberina osnovao je „Mali hrvatski teatar Kiklop“. Mnogo njih posvetilo je svoj rad Ranku, a na nama je da obilježavamo njegove obljetnice, da ga štujemo i - čitamo.
Nije uzalud Rankov opus Maroević zvao Marinkovićologijom, no ovom prigodom ne možemo ulaziti u dublje analize Marinkovićeva djela.

Priredila: Lada Žigo Španić, voditejica Tribine DHK