DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.14Tra
Tribina: Maja Gregl
Na današnjoj tribini voditeljica Lada Žigo Španić razgovara s Majom Gregl o njezinoj novoj knjizi pjesama "Cvijet koji mijenja boju", (KULTura sNOVA, Zagreb, 2020.). o njezinim trenutačnim preokupacijama u Programskom odjelu Drama HTV-a (čija je urednica) te o emisiji “Hrvatski radio-roman“ unutar Dramskog programa Hrvatskoga radija, koju je uređivala četiri godine. Pjesme čita Dunja Sepčić.
Poveznica na tribinu: www.youtube.com/watch?v=5rtLL9zn9pk
MAJA GREGL spisateljica je i dramaturginja. Diplomirala je na Akademiji dramske umjetnosti te na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše pjesme, priče, drame i scenarije. Kazališna drama Alma Mahler (nagrade: Marin Držić i Marul) praizvedena je u Teatru ITD 1999. godine, u suradnji s redateljicom Ivicom Boban. Doživjela je blizu stotinu izvedaba i nagrađena je na svim kazališnim festivalima. Predstava je prikazana u Sarajevu Pečuhu i Budimpešti, a snimljena je i kao TV film.
Autoričina drama Osmijeh Lukrecije Borgije praizvedena je u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu 2001. godine, uz promociju dvojezičnog izdanja knjige pod istim nazivom. Drama je izvedena i na radiju 2003. godine. Maja Gregl napisala je sljedeće radio drame: Pisma Yvette, For Roses, Tajna litice, Susret na brodu, Klara Schumann, Alma Mahler i Lou Andreas Salome. Na III. programu Hrvatskog radija, u emisiji „Hrvatska proza“, izvedene su i njezine kratke priče. Maja Gregl uredila je niz filmova redatelja nagrađivanih u zemlji i inozemstvu te kazališne adaptacije i prijenose antologijskih dramskih serija i radio romana. Koscenaristica je TV filmova Igra i zbilja (1991.) i Pont Neuf (1997.) Scenaristica je animiranih filmova: Čežnja, Na galeriji, Zulejka i 1202, prikazanih na Animafestu, Danima hrvatskog filma, kao i na brojnim međunarodnim festivalima animiranog filma. Objavila je zbirke priča Ratnik i princeze (2005.) i Ljubav pod Medvedgradom (2014.) te zbirke pjesama Glas vječne druge (2011.) i Cvijet koji mijenja boju (2020.)
O knjizi pjesama Cvijet koji mijenja boju:
Poezija Maje Gregl
Kad je pisao o zaljubljenima koji na splavi plutaju u nepoznato, Paul Valéry kao da je opisao poeziju Maje Gregl. Njezini stihovi su namjerno razbarušeni dnevnik ljubavničkih susreta i rastanaka, u njima su komadići intimnih razgovora isprekidani zvonjavom neizbježnog mobitela. Pred čitateljem je ljubavna kronika, ne znamo čija. Kroz pjesme pratimo priču o ženama i muškarcima ili o Ženi i Muškarcu – svejedno je. Ne trebamo poznavati protagoniste, pjesništvo se uvijek napaja s istog izvora, onog u kojem vrijeme ne prolazi brzo, ljeta traju, a oni koji se vole, susreću se bez obzira na prepreke. Kako se u stvarnosti naše vrijeme sužava, tim je dragocjenija poezija u kojoj se ono širi, baš poput krugova Rainera Marie Rilkea. Svojim stihovima Maja Gregl ukazuje se kao zrela pjesnikinja koja sigurnom rukom grabi u registre osjećaja, bez stida i grizodušja. Kao dubinska poznavateljica psihe, ona ne treba mnogo riječi da bi opisala složena i rubna stanja u koja nas mogu baciti strasti – od uzdaha sve do lomljenja kostiju. Kako je poezija u naše doba stjerana na marginu, kako se pjesničke zbirke prodaju na kapaljku, a zaljubljenika u pjesme teže je naći nego djetelinu s četiri lista, pisanje stihova postaje hrabar čin i svjedoči o nepristajanju na kompromise. Nije tu riječ samo o nadahnuću, nego i poznavanju zanata i tobožnje lakoće kojom se stihovi pojavljuju na papiru i vode nas in medias res – u srce stvari.
Milana Vuković Runjić
Suptilni avanturizam
Pjesme u zbirci Maje Gregl Cvijet koji mijenja boju, pisane iz ženskog kuta, uglavnom su ljubavne, ali i duhovne, životne – pjesnikinja se obraća Drugom, pa bio to muškarac, prijatelj, otac, nastojeći duboko psihološki rastegnuti mrežu osjećaja i ispreplesti njezine niti. Prevladavaju ljubavne pjesme koje su jednim dijelom „tradicionalne“ (mitski opis žene), a jednim dijelom suvremene (moderna poslovna žena, rastrgana u brzom vremenu, s mobitelom, na fejsu, svjesna da su društvene mreže „razmrvile“ ljubav koje se često svodi samo na skice i poruke). No, i u urbanim pjesmama Gregl je suptilna, nipošto nije u trendu one ljubavne poezije u kojoj eros skida halje, pa erotika klizi u pornografiju, često iživljenu u kratkom činu, posije kojega ostaju suha točka i zaborav.
Ono što ovu liriku približava našem tradicionalnom ljubavnom pjesništvu (koje je izvrsno predstavila Ana Horvat u antologiji Oblizujuć suze) jest to što se ljubav dočarava, prije svega, kao duhovna zagonetka, kao pokušaj spoznavanja drugog bića, kao zamka u kojoj se ne zna kako ljubav dolazi i prolazi i kako se nakon toga biće može vratiti samome sebi. Žena je u ovoj zbirci suptilno, uzvišeno biće na pijedestalu ženstva. Baš kao u našoj ljubavnoj lirici (do današnje), žena je pramajka, Eva (kao, npr. kod Ujevića), mramorni kip (kao kod Krleže), ukratko, žena je nedohvatna vila za kojom su jadikovali muškarci u svojim duhovnim rebusima. U pjesmi Maje Gregl „Mitska žena“, žena opisuje sebe kao olimpijsku božicu koja je nastala od leda, vatre, od blata, divlje snage, u pjesmi „Bajka“ pjesnikinja dočarava kamenu kulu gdje princ stoljećima budi uspavanu ljepoticu. Pjesme su često u dekoru prirode, kao u većini ljubavnih pjesama – mijene prirode, njezin akvarel, odraz je unutarnjih promjenjivih osjećaja, pa tako duh i priroda zajedno „sviraju“ svoju skladbu, što ovoj poeziji daje romantičnu gestu. Ono što ovu zbirku odvaja od tradicionalne ljubavne poezije jest to što je pisana iz ženskog kuta, a razotkriva se i žensko tijelo koje je, do čuvene Erotske mape Milivoja Uzelca i Milana Begovića, bilo skriveno, neizrečeno. Valja naglasiti da žensko tijelo u Maje Gregl nije opisano kao objekt sirove žudnje, nego je ono slika ženske samosvijesti, s doziranim erotskim iskrama, poetski produbljenim strastima – to tijelo žudi onoga tko će ga voljeti, a ne samo htjeti.
Život nam donosi i odnosi ljude kao voda, ljubavna bol je samo novo životno iskustvo, prepreženo nostalgijom, čežnjom, sjećanjima, ali pred pjesnikinjom je uvijek utješna neizvjesnost, mnoštvo putova koji će se ukrstiti i donijeti novi ljubavni čvor – pjesme su stoga duhovno živopisne, širokih obzora, u njima je rečeno sve bitno za ljudsku esenciju, bez suvišne inflacije riječi. Pjesnikinja kombinira lahorasti ugođaj, psihološku dubinu i suptilni avanturizam.
Stilski gledano, pjesme su pitke, s lijepim emotivnim i misaonim zagonetkama – stihovi se ulijevaju jedan u drugi, pa pjesma nalikuje na slap koji odlazi nekamo, kao što sve vodi u neku nespoznatljivu, utješnu širinu. Pjesme se suptilno nižu jedna na drugu, baš kao slapovi koji se ulijevaju jedan u drugi da bi se pjesnikinja na koncu našla u rijeci života i slobodno zaplivala prema novim obalama.
Lada Žigo Španić
popis članova