DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.19Lis
Nikola Đuretić dobitnik nagrade Gjalski za 2012.
Nikola Đuretić dobitnik je ovogodišnje nagrade Ksaver Šandor Gjalski za zbriku priča "Almanah smrti i nestajanja" objavljeno je na jučerašnjoj konferenciji za medije održanoj u Dvorcu Gjalski u zabočkim Gredicama.
Svečana dodjela nagrade održat će se u Zaboku u subotu, 27. listopada s početkom u 17 sati u osnovnoj školi "Ksaver Šandor Gjalski" kao završni dan manifestacije Dani K.Š. Gjalskog.
Odluka
Prosudbenog povjerenstva za dodjelu
Nagrade „Ksaver Šandor Gjalski” za 2012.
Na sjednici održanoj 26. rujna 2012., Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Stjepan Čuić (predsjednik), Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivica Matičević i Antun Pavešković, većinom je glasova odlučilo da se Nagrada dodijeli knjizi
Almanah smrti i nestajanja
Nikole Đuretića
(Naklada Đuretić, Zagreb 2011.).
U najuži izbor za Nagradu „Ksaver Šandor Gjalski„ ušle su sljedeće knjige: Irena Vrkljan, Rastanak i potonuće, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012; Tahir Mujičić, Budi Hamlet, pane Hamlete!, AGM, Zagreb, 2012; Edi Matić, Grimalda, Naklada Ljevak, Zagreb 2012; Nikola Đuretić, Almanah smrti i nestajanja, Naklada Đuretić, Zagreb 2011; Zoran Ferić, Kalendar Maja, Profil, Zagreb 2011; Jasna Horvat, Auron, Naklada Ljevak, Zagreb 2011; Ludwig Bauer, Karusel, Fraktura, Zaprešić 2011.
O B R A Z L O Ž E NJ E
Dvije misli upravljaju Đuretićevim pripovijedanjem: misao na otpor i misao na priču. Aristotelovska pozicija koja brani autonomiju priče kao uporišne kreativne strukture za dohvaćanje temeljnih istina o životu i svijetu čini se posve očekivanom, naravnom za nekoga tko pripovijeda, piše i razmišlja u pričama. Misao na priču sustiže misao o povjerenju. Povjerenje u priču kao središte iskustva, u spasonosnu rešetku za savladavanje goleme baštine zemaljskog zla i pokojeg prstohvata životne radosti. Ključno je pitanje za našeg autora što je to čemu se u konačnici vjeruje: priči koja nadopunjuje i/ili odmjenjuje zbilju ili zbilji koja nalikuje pričama. Ako je priča oblikovanje zbilje, tada je i ona jedna od zbilja, tako da pored zbilje koju plete povijest i politika, postoji i zbilja koju raspliće priča i njezini mehanizmi pripovjednog dokazivanja i uvjeravanja. Priča je aspekt s kojeg se može obuhvatiti interpretacija povijesne zbilje, otvorena mogućnostima istraživanja i tumačenja prohlađenih povijesnih činjenica. Autorovo pomalo oprezno upozorenje na prvoj stranici prve priče zapravo je lukavi i potentni smisaoni okvir za sve ono što nakon toga slijedi: za svih deset priča koje tematiziraju smrt ili nestajanje svojih protagonista: «Ovo što slijedi tek je priča, ili točnije, jedna verzija davnog događaja, značenje i posljedice kojega nisu sasvim jasni. Ono što je sasvim jasno, međutim, jest da pripovijest koju ovdje kanim iznijeti nema pouzdanost povijesnog izvora, ali ufam se niti njegovu suhoparnost i isključivost». Priča je oblik spoznaje, ne računa na dovršenost, ali zato nije isključiva, otvorena je novim mogućnostima, dostatno intrigantna, ako ne već i zabavna, da povuče pogled iza i ispod suhoparne zbilje povijesti. Misao na priču dohvaća misao na otpor, a misao na otpor rastvara koncept zbirke, njezin spoznajni kapacitet. Smrt je aspekt, svršen čin, nemogućnost povratka. Nestajanje je proces, kreditiranje smrti, umiranje na rate. Nestajanje je omalovažavanje ljudskosti, istinski prezir spram čovjeka, ono je niži oblik smrti. Smrt je ljudsko, nestajanje je ne-ljudsko, kontraljudsko stanje, oduzimanje završnog zemaljskog dodira, gubljenje središta, pad u izolaciju, putovanje u beskrajno ništa. Misao na otpor znači za Đuretića dozvati i dohvatiti zagubljene sudbine u slike pripovijedanog sjećanja, boriti se protiv najgoreg oblika nestajanja, a to je zaborav. Otpor zaboravu prilika je ugaslom životu protagonista da pokažu svoj završni put, svoju nesretnu i zagonetnu sudbinu, da naglase kako u tijelu priče oni, autorovi posvećeni likovi, žive dulje i dalje: život se gasi, priče traju, zaborav je zaustavljen, sudbine su pospremljene u pripovjedni fond autora jednog malog jezika, u korpus hrvatskih riječi (znakova, simbola…), a preko njega - u univerzalnu riznicu pamćenja i sjećanja, u sliku svijeta, u opću geografiju sudbina.
Na izvedbenoj su razini uglavnom posrijedi uokvirene priče, potaknute izvjesnim napisom, susretom ili novinarskim zadatkom, a zatvaranje lûka između početka i kraja izvedeno je izvještajnim pripovjednim slogom, gotovo reportažnim publicističkim stilom, zbog čega nizanje/opisivanje događaja u pričama nalikuje fragmentima kronike ili feljtona. Kao da u pravilnim periodičkim nastavcima - autor nazivom almanah sugerira godišnjak/kalendar - pratimo rezultate planiranih faza terenskog istraživanja. Pri tome je pripovjedač, osoba očito namjerno konstruiranaprema zbiljnom autoru, po profesiji novinar i prevoditelj zaposlen u redakciji BBC-a, postavljen u poziciju istražitelja, tragača za mogućim odgovorima o sudbini izabranih tajanstvenih protagonista. Upravo određeno fantomsko obilježje likova koje proistječe iz okolnosti njihova nestanka ili smrti, kao spoj realnog i irealnog, dovršenog i pritajenog, poznatog i začudnog, pridaje pričama dimenziju fantastike i misterija. Reference na fantastičare iz 1970-tih, dakako, nisu slučajne, posrijedi je podsjećanje na autorovu naraštajnu poetičku paradigmu. U jezičnoj frazi i izboru mikrostruktura stila dominira funkcionalni flat izraz bez nepotrebnih meandara ornatusa i retorike, s izraženijim crtama ironije ili groteske u završnom komentaru/zatvaranju okvira ili skiciranju likova. Pred nama je zbirka priča autora koji svoje literarne i misaone vrijednosti pokazuje na više razina, napose u kompozicijskom smislu, discipliniranoj izgradnji fabule te u potentnom konceptualnom okviru koji pripovjedne zapise iz predmetnog almanaha vidi kao „opomenu protiv zaborava“, a to znači protiv smrti i nestajanja. Znači li to da je pripovijedanje mjera preživljavanja, jedinica trajanja, uvjet opstanka? Nikola Đuretić poručuje da književnost i ne može biti ništa drugo.
Ivica Matičević, u ime Prosudbenog povjerenstva
popis članova