DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Povijest i djelovanje Društva hrvatskih književnika
(1900.-2002.)
U posljednjoj četvrtini 19. stoljeća hrvatska je kultura nakon izraženih preporodnih težnji i postignuća na gotovo svim područjima ostvarila velike stečevine. Osnutkom Akademije znanosti i umjetnosti (1867.) i otvorenjem Hrvatskoga sveučilišta (1874.) ispunjene su dvije davne želje hrvatskoga naroda. Utemeljenjem Društva sv. Jeronima (1868.) i Hrvatskoga pedagoškoga književnoga zbora (1872.), te ustrojstvom Matice hrvatske (1876.) otvoren je put lijepoj i poučnoj književnosti najširim krugovima čitalaca. Osnutkom Društva umjetnika (1871.) i njegove secesije Društva hrvatskih umjetnika (1897.) najšira je javnost mogla otkrivati smisao i ukus za lijepe umjetnosti. Godine 1895. otvoreno je Hrvatsko narodno kazalište. U posljednjem desetljeću 19. stoljeća posebno se razvija hrvatska književnost i sami su književnici osjećali potrebu za solidnom književnom organizacijom i vlastitim književnim tijelom s osigurnom egzistencijom, kako bi stekli ugled i puno poštovanje u hrvatskomu javnomu životu. U okviru Društva hrvatskih umjetnika na poticaj mladih i mlađih književnika utemeljen je Klub hrvatskih književnika s osnovnom namjerom da se u najskorije vrijeme osnuje Društvo hrvatskih književnika. To se napokon dogodilo godine 1900.
U širokom luku od godine 1900. do danas, od Matoševa Novoga iverja, Begovićeve Knjige Boccadoro, Nazorovih Slavenskih legenda, Carova Pustoga ognjišta sto godina djeluje bogatim i plodnim životom Društvo hrvatskih književnika. Stota obljetnica Društva podudarila se s 1125. godišnjicom Metodove smrti, prisjećajući nas početaka naše pismenosti oblikovane glagoljskim pismenima na drevnoj Bašćanskoj ploči i s 550. obljetnicom rođenja Marka Marulića. Ova ploča kao i Marulićeva pojava simboliziraju početke pisane povijesti hrvatskoga jezika koji, kao i jezik svakoga drugoga naroda, u književnosti dostiže vrhunac svoje izražajnosti i ljepote i čuva identitet naroda koji tim jezikom govori. Hrvatska književnost od svojih najstarijih, glagoljaških vremena, preko Marka Marulića, Ivana Gundulića, do preporodnih hrvatskih pisaca, pa do Kranjčevića, Matoša i Krleže bila je uvijek u službi naroda, njegovih povijesnih interesa i njegovih slobodarskih težnji.
S ovoga se gledišta može u pravoj mjeri sagledati djelovanje Društva hrvatskih književnika, nastojanje njegovih članova, književnika, da se sačuvaju za potomstvo sve one vrijednosti koje su stoljećima hrvatski pisci njegovali, stvarajući i održavajući svijest o jedinstvu narodnoga bića i njegove posebnosti. Na posljetku hrvatska je književna baština nedvojbeni pokazatelj da je u svojoj potki uvijek bila prožeta slobodarskom porukom, da je pratila potrebe svoga naroda i u njegovim kataklizmičkim danima čistim činom prenosila svjetlo slobode. Povijest joj je u raznim trenutcima obilno omogućivala da se kao takva istakne u svojemu pravomu svjetlu, osobito u ratnim vihorima (1941.-1945.) - sjetimo se samo Ivana Gorana Kovačića, Nazora ili Augusta Cesarca ili (1991.-1995.) - spomenimo tek Petra Šegedina, Vjekoslava Kaleba i Antuna Šoljana, te niz književnika koji su ispisali stranice Hrvatskoga rukopisa kao osobni prosvjed protiv agesije i kao ohrabrenje cijelomu narodu u tijeku Domovinskoga rata, iskazujući se u svojemu slobodarskomu i buntovnomu nervu. Iako se od samoga osnutka Društva imalo na umu unaprjeđivanje hrvatske književnosti, DHK je svojom otvorenošću predstavljalo i predstavlja most uzajamnosti i prijateljstva s drugim kulturnim sredinama i znak je živoga i stvaralačkoga prožimanja raznolikosti kultura i civilizacijskih krugova.
Od godine 1897. neformalno djeluje Klub hrvatskih književnika. Glavni pokretač Kluba i začetnik svih njegovih nastojanja oko osnutka DHK bio je Milivoj Dežman. Dana 25. lipnja 1898. u dvorani hotela "Imperijal" održan je prvi formalni dogovor o osnutku Društva hrvatskih književnika, na koji je Klub pozvao sve tadašnje hrvatske književnike. Usto je predložen Nacrt pravila budućega društva, te su ga, uz određene izmjene, prihvatili i potpisali opunomoćenici Ivan Trnski, Ljubo Babić (Gjalski) i Josip Šilović. Dana 21. srpnja Nacrt pravila proslijeđen je Vladi na potpis. Na Glavnoj skupištini Matice hrvatske dana 29. lipnja 1899. predsjednik Tadija Smičiklas izjavio je da Matica hrvatska, gradeći svoj dom, predviđa da se u njemu smjeste sva stručna i književna društva. Od 1. listopada Matica hrvatska daje svoje prostorije da se u njima sabiru njezini odbornici i radnici koji će raditi na dobrobit hrvatske narodne književnosti. Matica hrvatska - njezina uloga nipošto u osnutku Društva hrvatskih književnika nije bila mala - osnovala je "zakladu za podporu hrv. književnika i njihovih sirota" sa svotom od 10.000 forinti a na književnicima će biti, da toj glavnici dadu životnu snagu i trajni razvitak". Uslijedila je zatim rasprava o temeljnom pitanju: je li nužan osnutak DHK-a? Nakon rasprave odlučilo se da je takvo društvo potrebno utemeljiti za sve hrvatske književnike, a ne samo Matičine odbornike i radnike; da se ono ima utemeljiti neovisno od svih ostalih društava pa i same Matice hrvatske; da se u prostorijama Matice hrvatske takva udruga ne može osnovati; da Matica hrvatska mora buduće stalno društvo književnika moralno i materijalno potpomagati; izabran je odbor Matice hrvatske koji će o svim relevantnim pitanjima raspravljati s predstavnicima Kluba hrvatskih književnika. Dana 11. listopada na sjednici predstavnika obiju strana zaključilo se: a) ima se ustrojiti "obćenito družtvo hrvatskih književnika za upoznavanje i podpomaganje te unapređivanje interesa književnika i hrvatske književnosti, ali da to družtvo nipošto ne smije biti i književno, to jest takovo, koje bi se bavilo i izdavanjem knjiga, pošto u tu svrhu već postoje družtva"; b) da će društvu pristupiti svi književnici i to pod pravilima koja je Klub hrvatskih književnika već Vladi predao. Dana 17. listopada Kr. zemaljska vlada uskraćuje potvrdu podnesenih pravila. Pristupilo se izradi novih pravila koja su podnesena Gradskom poglavarstvu 24. prosinca i 3. siječnja 1900. podnesena Vladi na potvrdu. Dana 17. ožujka Vlada je s potpisom bana bez prigovora potvrdila pravila budućega društva. U tim se Pravilima, među ostalim, utvrđuje svrha društva: "da se književnici udruže i podupru te da bez obzira na političke smjerove unapređuju hrvatsku književnost", "da zaštićuje interese i diže ugled književničkog staleža" i "da potpomaže prave članove i njihovu siročad". Pravila utvrđuju četiri kategorije članova: prave članove, zakladnike, utemeljitelje i izvanredne članove. "Pravim članom može biti svaki hrvatski književnik, koji je izdao djelo koje književne struke, ili je barem dvije godine suradnik jednog ili više povremenih časopisa. Plaćat će upisninu i mjesečni prinos, što ih odredi glavna skupiština". Zakladnikom društva "postaje onaj, koji na jednom ili u deset obroka tečajem dviju godina uplati 1000 kruna." Pravna osoba plaća dvostruko. "Utemeljiteljem društva postaje onaj, koji na jednom ili u deset obroka tečajem dviju godina uplati 400 kruna". "Izvanrednim članom može postati svaki, koji je spreman da potpomaže u članku 3 istaknutu svrhu, a plaća upisninu i mjesečni prinos, što ih određuje glavna skupština". Društvo predstavlja predsjednik, u njegovoj spriječenosti potpredsjednik. Društvom upravlja Upravni odobor. Predsjednika bira Glavna skupiština te dvanaest odbornika tajnim glasovanjem na tri godine. Ustanovljuju se još Nadzorno vijeće (tri člana) i Časni sud (pet praivh članova). Dana 17. travnja pripremni je odbor održao svoju posljednju sjednicu na kojoj su dogovorene završne pripreme za glavnu skupštinu. Utvrđen je prijedlog o upisnini i članarini te sastavljena kandidatska lista za izbor budućega odobora i predsjednika.
U nedjelju, 22. travnja 1900. u 11 sati skupilo se u prostorijama Matice hrvatske, ukupno 103 književnika. Predsjedao je Đuro Deželić, predsjednik pripremnoga odbora. Podnio je izvještaj o svim pripremama za osnutak Društva i zaključio: "Gospodo! Poslije tolikih decenija, što smo živo osjećali potrebu ovakova društva; poslije tolikih godina, što su se u XIX. stoljeću, u tom vijeku udruživanja, već stvorile udruge radnika gotovo svake struke, ispunila se je napokon i naša želja: da i mi, prosvjetni radnici našega naroda, imamo svoje društvo sa najplemenitijom svrhom što se samo i pomisliti dade. Bog dao, da u radu za ovu svrhu budemo složni! Poslovica naša veli: Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari". Prije izbora Upravnoga odbora, Nadzornoga vijeća i Časnoga suda ustao je Božidar pl. Kukuljević i rekao: "Gospodo! Od slavnog kola bezsmrtnih naših hrvatskih preporoditelja živi još i častno književnikuje u Zagrebu dični starina pjesnik, presv. g. Ivan vitez Trnski. Mislim, da bi bilo dostojno i harno, da mi presv. gosp. Trnskoga u znak zahvalnosti čitavog hrvatskog naroda za velezaslužni njegov i dugotrajni rad na polju hrvatske knjige, kojoj je uz kolievku stajao, koju je brižno dizao, njegovao i širio, te bujnom njenom današnjem procvatu u velike pomogao, izaberemo u današnjoj prvoj glavnoj skupštini družtva hrv. književnika per aclamationem prvim družtvenim predsjednikom. Kliknimo s toga, gospodo, svi jednodušno: Živio naš predsjednik Ivan vitez Trnski!". Skupština je jednoglasno prihvatila Kukuljevićev prijedlog. Nakon toga provedeni su izbori za Upravni odobor u koji su izabrani: Vladimir Mažuranić, Ljubomir Babić Gjalski, Stjepan Miletić, August Harambašić, Đuro Arnold, Jovan Hranilović, Milivoj Dežman, Milan Šenoa i Ante Tresić-Pavičić. Tri su mjesta ostala nepopunjena. Izabrani su članovi Nadzornoga vijeća i Časnoga suda.
Na Drugoj glavnoj skupštini koja je održana 20. svibnja 1900. Društvo je brojilo 274 prava člana među kojima nisu bili isključivo književnici nego i umjetnici glazbenih i likovnih umjetnosti, "koji su i pisci svoje struke" i novinari. U Upravni odbor izabrana su još tri člana Milan Grlović, Tomislav Ivkanec i Josip Pasarić. Nakon skupštine konstitutivnu sjednicu održao je Upravni odobor, te je za prvoga potpredsjednika izabran Vladimir Mažuranić, za drugoga Stjepan Miletić, za tajnika August Harambašić, za blagajnika Josip Pasarić i reditelja Milan Grlović. Tako je okončano ustrojstvo i konstituirano Društvo hrvatskih književnika.
Nakon Trnskoga, dužnosti predsjednika obavljali su vremenski slijedom, Stjepan Miletić, Natko Nodilo, Ksaver Šandor Gjalski (dva puta), Nikola Andrić (dva puta), Branimir Livadić, Mihovil Nikolić, Milutin Cihlar Nehajev, Milivoj Dežman, Stjepan Trontl, Franjo Fancev, Ilija Jakovljević i Mile Budak.
Nakon II. svjetskoga rata dana 15. lipnja 1945. u dvorani Trgovačke komore u Zagrebu održana je Osnivačka skupština Društva književnika Hrvatske. Društvo je o konstituiranju 10. srpnja izvijestilo Gradski narodni odbor, a Ministarstvo unutrašnjih poslova dana 19. studenoga službeno odobrava rad DKH. Tako je ime Društva hrvatskih književnika promijenjeno je u ime Društvo književnika Hrvatske, te će pod tim imenom djelovati do 1990. Dužnosti predsjednika obavljaju:
Luka Perković (1945.-1948.), Slavko Kolar (1948.-1952.), Ivan Dončević (1952.), Petar Šegedin (1953., 1968-1970.), Mirko Božić (1954., 1959.-1960.), Miroslav Feldman (1955.), Vjekoslav Kaleb (1956.) Marijan Matković (1957.-1958.), Jure Kaštelan (1961.), Dobriša Cesarić (1962.), Dragutin Tadijanović (1963.), Gustav Krklec (1964., 1974.-1976.), Vlatko Pavletić (1965.-1968.), Ivo Frangeš (1970.-1972.), Jure Franičević-Pločar (1972.-1974.), Josip Barković (1976.-1977.), Milivoj Slaviček (1978.-1979.), Šime Vučetić (1980.-1981.), Pero Budak (1982.-1984.), Marija Peakić Mikuljan (1985.-1989.), Nedjeljko Fabrio (1989.-1995.). U tijeku Fabrijeva mandata Društvo književnika Hrvatske vraća svoje prvo ime, ime pod naslovom kojega je bilo utemeljno: Društvo hrvatskih književnika. Ante Stamać (1995.-1999.), Slavko Mihalić (1999.-2005)., Stjepan Čuić (2005.-2008.), Borben Vladović (2008. - 2011.), Božidar Petrač (2011. -2017.), Đuro Vidmarović (2017.-2020.), Zlatko Krilić (2020.-2023.), Hrvojka Mihanović-Salopek (2023.-)
Neposredno nakon rata u DKH veliki posao imao je obaviti Časni sud (Z. Štambuk, S. Šimić i S. Pavičić. Časni sud imao je utvrditi eventualnu suradnju pojedinih hrvatskih književnika s ustaškim vlastima. Niz je naših književnika bio kažnjen, ne zbog neke dokazane suradnje, nego iz razloga što su za vrijeme NDH objavljivali svoje tekstove u tadašnjim novinama, časopisima i raznim publikacijama. Bilo im je zabranjeno javno objavljivati, te su mnogi od njih uglavnom šutjeli i bili prisiljeni baviti se nekim drugim poslovima.
Društvo hrvatskih književnika je već od samoga osnutka razvilo živu djelatnost pa je, usprkos svojim osnovnim nastojanjima da se što brže i efikasnije u sebi osnaži, dana 23. prosinca 1900. priredilo prvu javnu priredbu u predvorju Sveučilišta, svečanu proslavu stogodišnjice rođenja Franca Prešerna. Godine 19001. Društvo potiče i organizira, u suradnji s ostalim inistitucijama, Akademijom i Maticom hrvatskom, dvodnevnu proslavu 400. obljetnice Matulićeve Judite i hrvatske književnosti kojoj su nazočili brojni domaći i strani gosti. U ožujku 1903. izlazi prvo izdanje DHK Ljetopis DHK za prve tri godine, divot-izdanje u redakciji Milana Grlovića. Iz Ljetopisa jasno proizlazi da je prva godina ustrojna, godina društvene organizacije u kojoj su položeni njezini prvi temelji. Druga godina "bavi se proučavanjem literarnih i kulturnih pitanja te kulminira u proslavi 400-godišnjice hrv. umjetnog pjesničtva, u proslavi Marulića i Šenoe, preko kojih si Spljet i Zagreb, stara i nova hrvatska liepa književnost, pružaju bratinske ruke za bolju budućnost". U trećoj godini dotjeruje se društvena glavnica na zamjernu visinu, utemeljuje se potporno društvo, promiče se osnutak prve pučke knjižnice i prvih tečajeva stranih jezika, podupiru se književnici i obnavlja i širi uspomena i slava "hrvatskih prvaka na peru i guslama, na popievci i kistu".
Osim toga, Milan Grlović odgovara na pitanje: "Čemu nam to družtvo? Zar ne imate Akademije, Matice, Jeronimskog družtva, Pedagožkog knjiž. sbora itd? Ne mogu li sva ta družtva da udovolje svim potrebama hrv. književnika? Ne, odgovaramo mi, jer su to družtva stanovitih krugova i stanovitih stručnih pravaca, a svima je poglavita svrha izdavanje knjiga. Mi tražimo prije svega našu družtvenu preobrazbu, našu idealnu slobodu i postavljamo tomu za preduvjet rastuću materijalnu neodvisnost. Tko toga ne uvidja, tomu manjkaju oči. Mi ne mislimo na kakav prevrat, ali želimo pospješiti vrieme, kad se bude s poštovanjem i u evropskom tonu govorilo i pisalo o hrvatskoj književnosti. Možemo li to mi izposlovati? Možemo čvrstom voljom, da samo svoje njegujemo, tudje poštujemo i složno radimo. Svemu tomu služi naše družtvo. Tko dakako veli, da od družtva ne može odmah imati koristi i da ga s toga ne treba podupirati, toga mi i ne ćemo da upućujemo na stvarne, a ne na lične interese". Na kraju zaključuje: "Naš program za budućnost ostaje jasan: umnožavanje glavnice, koja ima da bude našim nasljednicima glavna poluga radu; s toga štednja u svakom pravcu, da se što prije dodje do cilja; za tim ustrojstvo samosvojnog mirovinskog zavoda za članove naročito novinare, koji budu u njem htjeli sudjelovati, no bez ikokova uštrba družtvene glavnice; uredjenje družtvenog organa "Ljetopisa", da on bude pouzdan objavjestnik o savremenom stanju hrvatske književnosti te o hrvatskim književnicima; njegovanje sviju narodnih kulturnih težnja i podupiranje književnika; - i napokon podignuće družtvenog doma, koji bi mogao postati novim vrelom družtvenih prihoda".
Dok se još čekalo na odobrenje pravila Društva hrvatskih književnika, pokrenulo je Društvo hrvatskih umjetnika u savezu s nekolicinom hrvatskih književnika" (kako piše na naslovnoj stranici) "mjesečnu smotru za književnost i umjetnost" Život (knjiga I. i II. 1900., knjiga III. 1901.) pod uredništvom Milivoja Dežmana, dok treću knjigu suuređuje i Srđan Tucić. List je imao uz prve dvije knjige motto: "Ar se zdižu mladi, posluju marljivo - Ter podžižu v stareh, kaj bilo vgaslivo", stih Josipa Kundeka (Reč jezika narodnoga, 1832.). Po opremi Život predstavlja najljepšu reviju, koju su dotad Hrvati imali. Godine 1905. u povodu smrti Josipa Jurja Strossmayera DHK objavljuje u redakciji Đure Šurmina brošuru Strossmayer, u nakladi od 10.000 primjeraka.
Dana 1. siječnja 1906. počinje izlaziti mjesečnik Društva, zaprvo prvi časopis DHK, Savremenik. Za ovakvim se listom i inače osjećala velika potreba, pa nimalo ne začuđuje da se u uvodniku Savrmenika mogu pročitati sljedeće riječi: "U hrvatskoj je javnosti bilo dosta tužbe, što nemamo nijednoga književnoga lista" - i dalje - "Da je žalostan dokaz narodne snage, kad se ne može da održi jedan književni list, u narodu, koji hoće da bude u broju kulturnih naroda - to može biti mnogo više i bolje vide drugi, nego li mi. Uređujemo jednu instituciju za drugom, dozivamo i ovo i ono u životu, a ne možemo da uredimo list, koji će svoje čitaoce naprekidno upućivati u ono, što njihovo doba znade i misli - zar to nije znak neuređena života? (...) DHK u Zagrebu sa svojim Savremenikom želi da pred svoje čitaoce iznosi svoj rad, hrvatsku duševnu rađevinu, ali ujedno da u mjesečnim stalnim prijegledima bilježi svaki korak hrvatskoga, a po mogućnosti i kulturnoga slavenskoga života". Savremenik će za svoga izlaženja u četranest godišta okupljati najbolje hrvatske književnike i umjetnike, biti otvoren piscima iz drugih sredina, a u nekim prilikama, kao što je to bilo u prigodi velike proslave Danteove obljetinice godine 1923., u cijelosti posvetiti svoj prostor svjetskim velikanima književnosti.
Iste godine došlo je i do izmjene Pravila Društva pa se ugrađivanjem novoga člana DHK ovlašćuje da može objavljivati knjige i časopise. Godina 1909. opet donosi nove i dragocjene nakladničke plodove Društva: objavljeno je poznato divot-izdanje Pjesama Silvija Strahimira Kranjčevića s ilustracijama hrvatskih umjetnika u čast 25. godišnjice pjesnikova rada, a zamišljena edicija Društva Savremeni hrvatski pisci, zapravo redovita izdanja Društva hrvatskih književnika, započinje knjigama Dinka Šimunovića, Dragutina Domjanića, Cihlara Nehajeva, Jure Turića i Josipa Kozarca. S kolikim se elanom pristupilo ostvarivanju ove zamisli svjedoči i poziv Društva upućen svim hrvatskim piscima da šalju svoje rukopise za ovu ediciju. U razdoblju od 1909. do 1938. pojavile su se šezdeset i četiri knjige, među kojima posebno valja istaknuti Hrvatsku mladu liriku (1914.), pregled tada najnovije lirike, gdje se prvi put stihovima u knjizi javljaju Tin Ujević i Ivo Andrić. U istoj su ediciji tiskana i djela gotovo svih značajnijih hrvatskih književnika, primjerice, Ante Kovačića, Iva Vojnovića, A. G. Matoša, Frana Galovića, Frana Mažuranića, Miroslava Krleže, Stanislava Šimića i Tina Ujevića. U cjelokupnoj je nakladničkoj i uredničkoj politici ove impozantne biblioteke bio osobito značajan urednik Julije Benešić koji je svojom poduzetnošću, svojim uredničkim naporom i smislom za prave književne vrijednosti prometnuo u zrele književnike brojne tada mlade pisce.
Korisno se osvrnuti i na jednu od reakcija DHK na izravna društvena zbivanja i na njezinu primjeru pokazati za koja se načela u tretiranju književnih pojava i položaja umjetnosti riječi Društvo svesrdno zauzimalo. Godine 1919. Društvo je, pred činjenicom čestih pljenidba beletrističkih djela, na svojoj redovnoj glavnoj skupštini donijelo izjavu u kojoj pledira za slobodu stvaranja i dostojanstvo riječi. Tiče se to prvih vremena osnutka i života Države SHS i prvih pokazatelja prave strane beogradskoga režima i njegove politike: "Riječ je nepovredivi narodni poslanik, pa treba da se slobodno oglašuje u vascijelom našem životu, u svim institucijama, na svim govornicama čineći tako uz narodno predstavništvo ekumenski društveni sabor, veliku osnovicu onome. Riječ treba da je slobodna i da ima slobodan prolaz među redove protivnika kao i onaj parlamentarac, koji nosi sporazum, objašnjenje, ujedinjenje, ali i kao agitator borbe, koja izaziva, uskomešava; potresa i prevraća učmalost, zastoj, mlaki pomirbeni nehaj, filistarsko i buržoasko samozadovljstvo. Riječ neka bude sveta i nepovrediva, jer služi onome suverenu, koji joj je jedini sudac: duhu čovječjemu".
Nakladnička je djelatnost nastavljena nakon II. svjetskoga rata. U sklopu izdanja DKH godine 1947. pojavljuju se dvije knjige Osamljenici Petra Šegedina i Zore i vihori Vesne Parun, dvije knjige koje će, svaka za sebe, jedna u prozi, druga u poeziji, ostaviti značajnoga traga u poslijeratnoj suvremenoj hrvatskoj književnosti. Godine 1954. pokrenuta je Mala knjižnica DKH u okviru koje svoj literarni nastup najavljuju mladi književnici, primjerice, Josip Pupačić ili Miroslav S. Mađer. Biblioteku uređuju Šegedin i Stanislav Šimić. Godine 1956. DKH pokreće Malu bibliteku koju uređuju Zlatko Gorjan i Vojin Jelić. U toj se biblioteci, primjerice, pojavljuju Vladan Desnica, Sida Košutić, Vesna Krmpotić i Čedo Prica. Godine 1957. u novoj ediciji DKH Suvremeni pisci pojavljuju se knjige Danka Anđelinovića, Antuna Cettinea, Zlatka Gorjana, Pavića, Raomusa i Ivana Kušana.
Godine 1966. počinje izlaziti Most/The Bridge kojega je od drugoga broja pa sve do danas nakladnik Društvo hrvatskih književnika. Most posjeduje posve nova obilježja: prijevodima na strane jezike širi vrijednosti hrvatske književnosti u drugim kulturnim sredinama, na izravan način izvješćuje o najnovijim književnim zbivanjima. Mnogi su brojevi bili posvećeni posebnim tematskim jezgrama, i to u rasponu od antologija (Antoligija novije hrvatske lirike, Starija hrvatska književnost, Hrvatska poezija od početaka do naših dana i sl.), pregleda, panorama, do prezentacija pojedinih književnika (Krleža, I. G. Kovačić, M. Dizdar, D. Ivanišević, N. Tommaseo, M. Držić, T. Ujević, N. Milićević, J. Kaštelan, V. Parun, i drugi) i njihovih djela.
Od godine 1968. Društvo postaje nakladnik časopisa Kritika, koji će se ugasiti zajedno s Hrvatskim proljećem, a od 1981. preuzima i nakladu časopisa Republika, časopisa što ga je nakon rata, među ostalima, uređivao i Miroslav Krleža. Kako u našoj sredini i nije bilo većega broja leksikona i drugih sličnih priručnika, posebnim izdavačkim prothvatom može se smatrati leksikon Suvremeni pisci Hrvatske (1979.). koji je sve do 1991. bio po svojim bibliografskim podatcima doista svojevrsna iskaznica pojedinih članova i samoga Društva. Godine 1991. u nakladi Most/The Bridge kao posebno izdanje objavljen je novi Leksikon Društva hrvatskih književnika, da bi godine 2000. u povodu stote obljetnice Društva izišao, istina, ne u nakladi DHK, Leksikon članova DHK ("Riječ", Vinkovci). Određeno vrijeme Društvo je redovito obavještavalo svoje članstvo o svim tekućim novostima u svojemu Biltenu DKH.
U povodu 80. obljetnice DHK Dubravko Jelčić je započeo pionirski rad, postavio je temelje na kojima bi se mogla pisati povijest Društva i objavio je pod naslovom Početak ljetopisa Društva hrvatskih književnika, prvih 20 godina (1900-1919) koji je objavljen u "Kronici Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU" (1980.). U povodu 85. obljetnice Društva održana je izložba izdanja DKH u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, a izišla je i popratna knjižica 85 godina Društva književnika Hrvatske koju je napisao Božidar Petrač. O 100. obljetnici DHK održana je svečana sjednica u prostorijama Društva uz prigodni govor predsjednika Slavka Mihalića. Pravu povijest Društva hrvatskih književnika tek treba napisati, jer: verba volant, scripta manent; riječi protječu, a zapisane - ostaju!
Od godine 1995. u sklopu časopisa Most/The Bridge utemeljena je nova biblioteka Relations, dvojezična izdanja Hrvatska-Velika Britanija, Hrvatska-Francuska, Hrvatska-Mađarska, Hrvatska-Portugal, Hrvatska-Ukrajina, Hrvatska-Italija, Hrvatska-Slovačka, Hrvatsk-Brazil, Hrvatska-Sveta Stolica, Hrvatska-Rusija, Hrvatska-Auistralija i Novi Zeland, Hrvatska-Čile i Hrvatska Španjolska. Od godine 1994. također u okviru Mosta/The Bridge izlaze posebna izdanja The Bridge Literary Magazine (A. Šoljan, R. Marinković, M. Krleža, S. Novak, J. Polić Kamov, I. Andrić, I. Brlić-Mažuranić), The Bridge Collection - Classical and Contemporary Craotian Writers, Knjižnica Društva hrvatskih književnika (Justo Jorge Padron, Krugovi pakla; Žarko Paić, Idoli, nakaze i suze; Slavko Mihalić, Akordeon, Tea Benčić Rimay, Pjesme u prozoru; Ljerka Mifka, Dugosilazno nebo; Željko Knežević, Lijepo svjetlo dana; Jozefina Dautbegović, Božja televizija; Vesna Krmpotić, Stotinu i osam; Tomica Bajsić, Španjolske pjesme ljubavi i progonstva; Zdravko Zima, Zimsko putovanje; Dora Phanova, Sabrane pjesme) i Posebna izdanja ( Kraj tisućljeća-Račun stoljeća, Zagrebački književni razgovori 1994., 1996.; Hrvoje Pejaković, Antologija suvremene hrvatske poezije, 1997.; trojezično izdanje The Croatian Muses in Latin/Musae croaticae latini sermonis/Hrvatske Muze na latinskom, prir. Vladimir Vratović, 1998.; Tonko Maroević, Exclamations, An Anthology of Croatian Poetry 1971-1995, 2001.; Marko Marulić, Judith, 2002. Od godine 1997. Društvo hrvatskih književnika postaje nakladnikom Europskoga glasnika, od njegova drugoga broja.
Uz nakladničku djelatnost, Društvo razvija i druge oblike svoga djelovanja i međusobnoga suobraćanja s drugim, pa i međunarodnim institucijama. Osim književnih tribina, obično svake srijede, ali i drugih različitih susreta i priredaba, organizira i razne književne simpozije, okrugle stolove i skupove, primjerice, redovite Zagrebačke književne razgovore, manifestaciju međunarodnoga značenja ili obilježuje obljetnice svojih značajnih članova i velikih nadnevaka ukupne hrvatske književnosti.
popis članova