Andrés MORALES MILOHNIC, (Juan Andrés), čileanski pjesnik hrvatskog podrijetla (Santiago de Chile, Čile, 26. 05. 1962). Sin je liječnice Višnje Milohnic Roje i unuk pjesnikinje Ljubice Roje, udane Milohnić, iz Splita. Godine 1984. diplomirao je književnost na Universidad de Chile u Santiagu, gdje predaje klasičnu španjolsku književnost i moderno čileansko pjesništvo. Predaje i na privatnome sveučilištu „Diego Portales“. Doktorirao je hispanistiku na Universidad Autónoma de Barcelona 1988. godine. Između ostalih nagrada, dobitnik je i čileanske državne nagrade za poeziju »Pablo Neruda« 2001., a od 2007. redoviti je član čileanske akademije (Academia Chilena de la Lengua). Bio je direktor Hrvatsko-čileanskog kulturnog centra u Santiagu. Jedan od vodećih predstavnika generacije čileanske lirike s kraja XX. st., od 1982. je objavio dvadesetak knjiga poezije. Pjesme su mu široka tematskog raspona, a karakterizira ih duboka refleksivnost i odmjerenost u duhu klasične književnosti provedene kroz naslijeđe hermetizma i s vjerom u moć pjesničkog svjedočenja o čovjeku i njegovu svijetu.Izabrane pjesme preveli su mu Željka Lovrenčić i J. Jelić (2002.), a pjesme i eseji prevođeni su mu u periodici. Sa Željkom Lovrenčić preveo je na na španjolski jezik suvremenu hrvatsku poeziju (Poesia Croata contemporánea, 1997, i El viento de las estrellas oscuras, 2003. poeziju Drage Štambuka. Na svojoj web straniciCroacia- Chile Letras de Cultura objavljuje vijesti vezane uz Hrvatsku i hrvatsku književnost u prijevodu Željke Lovrenčić.
Poezija:
1. Por ínsulas extrañas (Po čudnim otocima), 1982.
2. Soliloquio de fuego (Solilokvij vatre), 1984.
3.Lázaro siempre llora (Lazar uvijek plače), 1985.
4. No al azar/Hors du hasard (Ne slučajnosti), 1987.
5. Ejercicio del decir (Vježbanje govora), 1989.
6. Verbo (Riječ), 1991.
7. Vicio de belleza (Porok ljepote), 1992.
8. Romper los ojos (Uništiti oči), 1995.
9. Visión de óraculo (Proročanska vizija) 1995.
10. El arte de la guerra (Umješnost ratovanja), 1995.
11. Escenas del derrumbe de Occidente (Scene propadanja Zapada), 1998.
12. Antología personal (Osobna antologija), 2001.
13. Réquiem (Rekvijem), 2001.
14. Memoria muerta (Mrtvo sjećanje), 2003.
15. Demonio de la nada (Demon ništavila), 2005.
16. Los cantos de la Sibila (Pjesme proročice), 2009.
17. Ejercicio de escribir (Vježbanje pisanja), 2010.
18. Poemas/Pjesme (s Višnjom Milohnic Roje), 2010.
19. Antología breve (Kratka antologija) 2011.
20. Escrito (Napisano), 2012.
Proza
1. Antología poética de Vicente Huidobro (Poetska antologija Vicentea Huidobra), 1993.
2. Un ángulo del mundo. Muestra de poesía iberoamericana actual (Jedan kutak svijeta. Prikaz suvremene iberoameričke poezije), 1993.
3. Anguitología. Poesía y prosa de Eduardo Anguita (Anguitologija.Poezija i proza Eduarda Anguite), 1999.
4. Altazor de puño y letra (Poezija Vicentea Huidobra), 1999.
5. España reunida: antología poética de la guerra civil española – ensayo y antología (Okupljena Španjolska: poetska zbirka španjolskoga građanskog rata – esej i antologija), 1999.,
6. Antología de Prosa y Poesía de Miguel Arteche (Antologija proze i poezije Miguela Artechea) 2001.
7. De palabra y obra (O riječi i djelu), 2003.
8. Antología poética de la generación de los ochenta (ensayo y antología) (Poetska antologija naraštaja osamdesetih /esej i antologija) 2010.
Prijevodi
1. Amor a Chile/Ljubav za Čile, 1992. - poezija Ante Zemljara (s Nevenkom Solovera)
2. Poesia Croata contemporánea, 1997.
3. El viento de las estrellas oscuras, 2003. - poezija Drage Štambuka
VI. REX TREMENDAE
Bog koji nas utapa u nesreći.
Bog s trnjem, ranama i silicijem.
Bog osvete u tom oku.
Bog koji je dopustio nepravednu smrt.
Ogroman, cjelovit, svemoćan Bog.
Jedinstven, Glas, Grom, Mržnja.
Bog koji je otvorio vrata pakla:
Bog koji je stvorio čovjeka i ovaj svijet.
XV. LUX AETERNA
Kap nade nad crvenom kapljom
koja u malome suhom mlazu protječe svake godine:
stoljeća koja obogaćuju kosti i sjećanja
čitavoga jednog života, uništena jednim valom.
Mir koji nas preplavljuje nakon ogoljele ljubavi
i odjek drugog odjeka u dubinama,
sve se podiže iz svoga okrutnog odmora
kako bi se vratilo koraku, nektaru, samome
čudnom osjećaju dražesnog pokreta
koji su jednom imali živci i tijelo.
Uskrsnuće atoma ispunjenog pepelom,
uskrsnuće sina kojeg su roditelji sahranili,
uskrsnuće poslijepodneva i noći i jutara
izgubljenih u udubini ukočena groblja.
Svjetlost koja se penje iza planina,
elektrizirajuća zraka toga mirnog pogleda,
sjena sjene koja nam jasno vraća
sposobnost praznih i savršenih riječi:
Sve ustaje i uzvikuje svoje nesreće,
svoje žudnje, svoju sudbinu, svoje mržnje, svoje žalosti.
Sve se procjenjuje na dnu oceana
koji ispunjava radost uzalud izabranog.
Nitko nam ne prethodi i nitko nas ne čeka:
nitko nije nikad bio i nitko neće biti dalje;
nitko u tom snu bogova koji zamišljaju
zemlju, planete, svjetove, zvijezde.
Samo u toj kapi krvi, nade,
u tome tankom mlazu koji kruži po sjećanju;
tamo bez naglasaka, i jezika i riječi,
u tome anđeoskom izrazu lica, vremenu, golubovima,
tamo boravi čovjek koji čeka zbog bogova,
tamo borave bogovi koji vjeruju u čovjeka.
XVI. OSLOBODI ME
Od vremena koje nas ukrštava poput zamrznuta groma,
od rokova i dugova prema živima i mrtvima,
od uvijek izrečene kletve zbog nepravde,
od svih laži koje su nas otrovale
i svih laži koje još nisu izrečene.
Od vode i nade u ozdravljenje za vrijeme života,
od slijepih proroka, od polovne istine,
od krika, krvi, dnevnih užasa
i od potpune praznine u samoći zatvora.
Nikad od hekatombe, od prijeko potrebne presude
koja bi trebala zasjeniti mrštenje majki;
nikad od kazni zbog šutljivog praha:
gorkog strmoglavljivanja onog koji se strmoglavljuje zbog krivnje.
Oslobodi me željeza koje je uništilo osmijeh,
oslobodi me kruha nedostojne himbenosti,
oslobodi me straha prema zraci koja pokorava.
Oslobodi me, moj Bože, vlastitoga srca.
Iz zbirke Réquiem XVI. OSLOBODI ME
Od vremena koje nas ukrštava poput zamrznuta groma,
od rokova i dugova prema živima i mrtvima,
od uvijek izrečene kletve zbog nepravde,
od svih laži koje su nas otrovale
i svih laži koje još nisu izrečene.
Od vode i nade u ozdravljenje za vrijeme života,
od slijepih proroka, od polovne istine,
od krika, krvi, dnevnih užasa
i od potpune praznine u samoći zatvora.
Nikad od hekatombe, od prijeko potrebne presude
koja bi trebala zasjeniti mrštenje majki;
nikad od kazni zbog šutljivog praha:
gorkog strmoglavljivanja onog koji se strmoglavljuje zbog krivnje.
Oslobodi me željeza koje je uništilo osmijeh,
oslobodi me kruha nedostojne himbenosti,
oslobodi me straha prema zraci koja pokorava.
Oslobodi me, moj Bože, vlastitoga srca.
Iz zbirke Réquiem
(prijevod Ž.L.)