Bogdan Malešević

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Bogdan Malešević

Članovi društva

Bogdan Malešević

Mr. Bogdan Maleševič rođen je 15. svibnja 1959. u Zagrebu, u umjetničkoj obitelji. Otac Duško (umro 2008.) bio je akademski slikar, predavač na Akademiji, majka Maja Dolenčić-Malešević poznata slikarica s pet nagrada za slikarstvo, sestra Tanja opet slikarica; porijeklo obitelji po maminoj lozi poznaje jednog velikog umjetnika, bratića bake Irme, kompozitora Josipa Stolcera Slavenskog.
Književnikom odlučuje postati u 17. godini, piše maturalni rad na zagrebačkoj IV. gimnaziji na temu poezije Tina Ujevića, prije upisa na Filozofski fakultet (povijest umjetnosti i komparativna književnost), putuje nakon Grčke u Pariz, studirajući velike umjetnike. Diplomira (diplomski rad na temu Paula Claudela) i magistrira na temu europskog teatra od studentskih nemira '68. do kraja osamdesetih. Kao mladić piše u Prologu, Forumu, novinama, eseje, kazališne prikaze, kritike (poznati esej O umjetnosti modernog romana u Forumu, 1987.)

Ožujka 1991. doživljava snažni povratak katoličkoj vjeri, u bazilici Srca Isusova na grobu Ivana Merza, od tada samoga sebe naziva homo catolicos. Objavljuje Merzovu doktorsku radnju Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas, nastojeći time pokrenuti liturgijsku obnovu hrvatske književnosti. Gotova sva prozna djela su fragmentrano izvedena na III. programu Hrvatskog radija. Počinje pisati za Glasnik HDZ-a, od 1989. do 1994. objavljuje esejističku Trilogiju velikih promjena.

1994. boravi u Rimu u ekumenskom Centru Aletti, kojeg vode isusovci, studirajući pogotovo pravoslavlje, putujući po cijeloj Italiji. Prevodi velike svece pravoslavlja, u duhu ekumenizma Ivana Pavla II., prvi puta to objavljuje u časopisu Književna Rijeka. 1997. utemeljuje biblioteku Dvaju Srdaca, koja je do 2007. dospjela do 35 izdanja. 1998. utemeljuje tromjesečnik Zlatno pero, reviju koja redovito izlazi do danas (srpnja 2008. - 42. broj), gdje sam prevodi sa šest jezika, i s ekipom od petnaestak prevoditelja, objavljujući i svoje priloge, dnevnike, eseje i prozu.
Putuje po cijeloj Europi s ekumenskim ciljem (sve do Konstantinopolja i gore Atos), svjesno radeći da postane velikim književnikom ujedinjene kršćanske Europe na tragu Claudela. Sam organizira mnoge ekumenske susrete europskog i svjetskog dosega.

Svoja cjelokupna djela, radilo se o esejistici, pripovijetki, drami (teatru), romanu, pa i izdavaštvu, publicistici, ekumenskim susretima – naziva Teodramom, koji pojam je preuzeo od teologa Hans Urs von Balthasara.
Godine 2002. utemeljuje kazalište Teodramu croaticu s profesionalnim glumcima i redateljem, koja je njegovu Malu Tereziju izvodila u domovini i inozemstvu. Orla slomljenih krila izvodila je katolička omladina, amaterski, u domovini i BiH. Teatralog dr. Darko Gašparović je na tom temelju započeo predavanja o teaodramu kao novom žanru na sveučilištu.
Iako su do 2008. neka djela prevedena na rumunjski, engleski, njemački, upravo od te godine je započeo projekt prijevoda i na druge jezike: francuski, japanski, ruski...
2008. dobio je književnu nagradu Miroslav Krleža za cjelokupno književno djelo u kojem se, po mišljenju žirija, spajaju Katolička i Pravoslavna crkva, čime je pisac udario pečat epohi. Nagradu dodjeljuje Sveslavjansko književno društvo u Beogradu.

Časopis Zlatno pero kojeg Malešević uređuje ima svoju web stranicu Zlatnopero.com, gdje se nalazi opširni opis svih njegovih djela, s kritikama i sudovima, ne samo književnih znalaca i akademika, nego i biskupa, kardinala, svećenika, ali primjerice i likovna izložba slika i crteža njegovog pokojnog oca. Ne treba zapostaviti prevodilački rad u Zlatnom peru, koji je vrlo narastao, posebno s talijanskog i engleskog jezika, ali i francuskog (romani o vitezovima okruglog stola). Malešević je organizirao i napisao predgovore nekoliko likovnih izložbi, poput Pasionske baštine (1994.) ili izložbe pravoslavnih ikona (2007., Franjevačka galerija, Osijek), ili Anđela našeg vremena svoje majke.

Trenutno, Malešević piše niz eshatoloških romana, pa se nakon Dva Svjedoka, krajem 2008. ima pojaviti Cvijet bola, koji sljedeće godine, preveden na španjolski, treba biti prezentiran u Španjolskoj.
Valja imati na umu i da je Malešević tijekom 20 godina u časopisima, novinama, sve do Zlatnog pera, ostavio nizove eseja, feljtona, proze, dnevnika, iz čega se konstituiraju knjige koje su u pripremi:

Vjera i umjetnost (eseji)
Apostolat (reportaže)
Ekumenski susreti – sjaj i bol (reportaže)
Hrvatska 91./92. (publicistika)
Biblioteka Dvaju Srdaca – predgovori
Dnevnici (mladenački dnevnici, kao i oni objavljivani u Zlatnom peru)

Objavljene knjige:

Poetika adolescencije (eseji, 1989.)
Tajni plamen svijeća (eseji, 1990.)
Crkva posinjenja (eseji, 1994.)
Orao slomljenih krila (drama, 1994.)
Posljednji sud Marije iz Montpellierea (pripovijetke, 1996.)
Veliko obećanje (dnevnik-dokumentarni roman, 1997.)
Ana Marija Marović (monografski prikaz života i djela, s drom Vlatkom Perčinom, 1997.)
Međugorje: iz tame u Svjetlo (dokumentarni roman, 1998.)
Mala Terezija (teodrama, 1997.)
Rimski dnevnik (dnevnik, 1999.)
Engleska trilogija (drame: Je li Shakespeare katolik?, Isusovac u Londonu, Maryvale (Newman)), 2000.)
Međugorje: Trijumf Dvaju Srdaca (publicistika, 2002.)
Anđeli našeg vremena (likovna edicija, slikarstvo mamino, 2002.)
Nadbiskup vrhbosanski (teodrama, 2004, dvojezično hrvatsko-njemačko izdanje)
Tatjana Malešević (likovna edicija, likovni opus sestrin, 2005.)
Za sjedinjenju kršćansku Europu (putopisi, 2004.)
Dva Svjedoka (roman, 2006.)

(Prizor iz Prologa teodrame Mala Terezija)

SJEDOKOSI: Tko ste vi, mladi prijatelju? Tko ste vi?! S kakvim me pravom pratite? I to još sve do ovakva mjesta! (Pokaže svod kripte).

CRNOKOSI (nasmiješi se, savršeno miran): A tako...Niste se bunili što sam vas pratio vani, po ulicama koje vode do ovog brežuljka. Samo jedno niste očekivali: da ću ući za vama u svetište, i odrecitirati vam dvije Danteove tercine.
Ali, vi ste ih prepoznali, zar ne?

SJEDOKOSI: Tko ste vi, mladi prijatelju?
Niste jedini anonimni, s kojim sam započeo razgovor na ovom svojem putu, niste jedini velim, ali ste svakako prvi koji me oslovio stihovima, i na jednom ovakvom mjestu!

CRNOKOSI: Htjeli ste reći na jednom ovakvom mističnom mjestu, gdje se čovjek suočava s vlastitom tajnom: s vlastitim djetinjstvom, vlastitom mladošću, u vlastitoj, jedinoj mu Domovini. Riječju: s Bogom.
Zar ne?

SJEDOKOSI: Odakle znate? Izgleda kao da čitate moje misli! Da, razgovarao sam s vlastitim djetinjstvom, ako hoćete, u vlastitoj mi Domovini.
A, kako ste znali?

CRNOKOSI (nasmiješi se): Čekajte, počnimo obrnutim putem: prvo ću vam reći tko nisam. Nisam agent Udbe. I nisam vas pratio sve do ove kripte da vas ubijem. Nisu me poslali oni na koje mislite. Ne.
Ali pitajući se tko me poslao, nećete znati odgovoriti, iako ste dovoljno dugo živjeli, i naučili razabirati stvari i osobe u svjetskom kolopletu.

SJEDOKOSI: Kako to?

CRNOKOSI: Pa, ja vam prvom moram reći kako nisam sve ono što mislite da bih mogao biti, i tek tim putem, slaganjem onoga što nisam, mogli biste doći do onoga što jesam, i tko me šalje!

SJEDOKOSI: Zagonetno, vrlo zagonetno!

CRNOKOSI: A možda ste došli ovdje u Lisieux, na ovaj normandijski brežuljak, kako biste riješili zagonetku? Znam što vam se dogodilo u Pariztu: upali su u tiskaru, i uništili sljedeći broj vašeg emigrantskog časopisa.

SJEDOKOSI: I to znate?

CRNOKOSI: I čudite se kako nema pravde u Francuskoj, prvorođenoj kžeri Crkve, zar ne? Kako vam zli dusi s Istoka i ovdje ne daju mira? I vođeni tajanstvenim nutarnjom silom, došli ste u Lisieux, u svetište Male Terezije, zaštitnice Francuske!

SJEDOKOSI: Niste me trebali pratite do ovdje!...
Mladi prijatelju, trebali ste me ostaviti samoga. Samoga.

CRNOKOSI: U ovoj kripti, tako ščućurenoga?!
I što onda? Bili biste ovdje pola sata, pa se opet vratili u Pariz.

SJEDOKOSI: Čujte, i pola je sata dovoljno za dubok doživljaj.
Rekao sam vam da je ovo mjesto na mene ostavilo dubok dojam. Vratio sam se u djetinjstvo, mladost. Kao na filmu prošlo je kroz mene cijelo djetinjstvo i mladost u Domovini...

CRNOKOSI: I onda sam vam film prekinuo, zar ne? I podsjetio vas na bolni trenutak kada ste morali napustiti vašu Domovinu, te poći u emigraciju. Podsjetio sam vas na strah, na vaše sijede kose.

SJEDOKOSI: Da, mladiću, bio sam crn, kao vi. I onda je došao slom. Ja osobno posijedio sam samo u jednom danu. (stanka)

CRNOKOSI: Mora da je to strašno kada vas netko odjednom liši Domovine i crne kose.

SJEDOKOSI: Da, strašno je.

CRNOKOSI: I vi ne mislite da je u svemu tome Božji plam ostao živ.
Vjerujete li još.?
49
SJEDOKOSI: Ah, vjerujem u slobodu svoje Domovine, i ufam se da će mi Bog dopustiti da to ugledam još za života. Ta je vjera u meni posve čvrsta.

CRNOKOSI: Zanimljivo. Više nego zanimljivo: pa zašto onda bježite tako brzo odavle?

SJEDOKOSI: Pa moram još obići cijelu zapadnu Europu! Radim na povezivanju svojih sunarodnjaka, emigranata, dijaspore, diljem svijeta, kako bismo jednom ostvarili svoj san: slobodnu Domovinu.
....Zavidim onima koji su sačuvali vjeru. Ja...više ne mogu moliti. Patnja čini svoje.

CRNOKOSI: Ne možete moliti. Dakako, ne u noći, u patnji. A sve su vas protjerali kao klerofašiste. Pa baš zato biste trebali moći moliti pred jednim katoličkim svetohraništem!

SJEDOKOSI (nakon što su stali pred oltarom): Nekada, ova svetica, mala Terezija, bila je nadahnuće naše mladosti. Ne samo moje, nego nadahnuće mladosti moje Domovine uopće. Da, ta je mladež čitala njezinu čudesnu autobiografsku prozu, pronalazeći poticaje za neviđene letove...Bile su to još dvadesete godine, kada je Terezija proglašena svetom.
(Stanka. Sjedokosi stavlja ruku na čelo, kao da se prisjeća.)
Povijest te neobične bijele duše obasjala je na čas moju prvu mladost. Uostalom...kao dječak...bijah Orlić!

CRNOKOSI: Ponovite to!

SJEDOKOSI: Bio sam Orlić, mali Orao. To je bila organizacija katoličkog đaštva u mojoj Domovini. Organizacija. Mladići bijahu Orlovi, a dječaci Orlići. No...

CRNOKOSI: Čekajte, tu smo! I vi više u to ne vjerujete, zar ne?! E, pa jeste li vi ikad postali odrasli, veliki Orao, jesu li vam krila ikad narasla!

SJEDOKOSI (Nasmije se): Mladi prijatelju, došao je potom slom, i...ne samo meni, nego cijeloj mladosti moje Domovine – odrezaše krila. U jednom jedinom danu, na jednom polju u Austriji, pobijeno je tisuće mladića. Tisuće Jaganjaca, ako hoćete Orlova te moje zemlje! I vi mene pitate za krila! Posijedio sam istoga dana, od crnokosog postao sam sjedokosi. I vi me još pitate za moja krila, za moju vjeru, za moju mladost. (šutnja)

Susret s Drugim Svjedokom (poglavlje iz romana Dva Svjedoka: razgovor književnika Dimitrija s Carigradskim patrijarhom u Fanaru):

«No, Vama mogu u povjerenju reći da se unatrag nekoliko desetljeća u cijeloj Svetoj zemlji, i u samom Jeruzalemu, zbivaju strašna svetogrđa i nasilja nad našim svećenicima, odnosno nad hramovima pod našom jurisdikcijom, kakvih nije bilo u povijesti.»
«Načuo sa o tome u Hilandaru, pričao mi je jedan monah», reče Dimitrije.
«Ne znam što vam je on spominjao», nastavi Patrijarh, «no ja ću nabrojati, evo, samo neke od važnih događaja. Pred petnaestak godina je od napada otrovnim gasom stradao tadašnji Jeruzalemski patrijarh. Vlasti židovske države su mu tada dodijelile tjelesnu stražu koja ga posvuda prati i protiv njegove volje. Izgleda tako, a doslovce i jest, da ti policajci, naoružani i s kapama na glavama, posvuda prate našu Pravoslavnu crkvu.»
«Razumijem», reče Dimitrije.
«Velim», nastavi Patrijarh, «to je izrazito počelo onda, kada je i padao komunizam, pa smo osjetili olakšanje našeg bremena u Crkvama koje su pravoslavne posvuda. No, s druge strane se obruč počeo stezati, kao da je Zlo započelo ofanzivu.
«Prije toga smo imali slučajeve oskvrnjivanja naših pravoslavnih hramova u Svetoj zemlji, i pretvaranja istih i birtije i javne nužnike. Isto tako pljuvanje križeva i panagija koje naši svećenici nose oko vrata.
«Potom započeše tajanstvena ubojstva naših svećenika...»
«Ubojice, dakakao, nisu pronađene?», upita Dimitrije.
«Ne. Trojica monaha našeg grčkog manastira u Neapolju. Čak su ubijene i dvije monahinje Ruske pravoslavne crkve u Svetoj zemlji. Kao da se sve više stezao obruč oko bitne crkve naše vjere: Groba Gospodnjeg u Jeruzalemu, gdje se zbiva za sve nas najveći i najradosniji misterij: Uskrsnuće.
«Dnevni je tisak pred trinaestak godina donio vijest o strašnom svetogrđu u toj jeruzalemskoj crkvi. Dva čovjeka su se spustila stepenicama u Kristov grob, dakle u svetište, jedan od njih je uzeo svijećnjak, i počeo suludo lomiti sve pred sobom. Mislim da je tada pokušao slomiti i Raspelo, ali su ga spriječili.
«Inače je to bio drugi napad na Golgotu, budući se prvi desio dva mjeseca prije, i tada je oskvrnavljena ikona Majke Božje.
«Bila je razbijena darohranilnica sa Svetim Darovima, i sveštene posude na dva oltara Golgote.»
«To još nije kraj», reče uozbiljeni Patrijarh, «Samo tri sata nakon toga oskvrnuća Golgote, na Hebronu su napali hram Ruske pravoslavne crkve: monasi pretučeni, hram oskvrnavljen..»
Patrijarh je zašutio, a Dimitrije isprva ne reče ništa.
Tada mu je u sjećanju zaiskrio pohod Papi pred osam godina, u Rim, kada su njih trojica donjela zlato, tamjan i smirnu. Smirna bi bila za ukop, žrtvu Prvog Svjedoka. Nisam li ja, koji sam donio Patrijarhu zlato (svoje knjige posvećene Crkvi Jednoj) trebao donjeti i druga dva dara? – upitao se, sjetivši se proroštva da će i Drugi Svjedok biti ubijen u Jeruzalemu, od antikrista.
To dakako nije mogao reći Patrijarhu, koji je gledao negdje na drugu stranu.
«Kako je na to reagirala država Izrael?», upita Dimitrije konačno.
«Zar tamošnja policija nema snage zaštititi hramove i monahe Pravoslavlja?»