Diana Dan rođena je u Zagrebu, godine 1939.
Radila je kao novinar, službenica, korektor, potom je bila profesionalni pisac.
Poeziju objavljuje od godine 1958., prvo u Studentskom listu, potom u Prisutnostima, Književnoj tribini, Telegramu, Republici, Hrvatskom slovu i u
drugim listovima i revijama kao i na Radio Zagrebu.
Prozu za djecu objavljivala je u Modroj lasti i Smibu.
Oblelodanila je zbirke poezije: Otimači sna (Sisak, 1962.)
Svetkovine (Zagreb, 1970.)
Omča (Zagreb, 2000.)
U pripremi je zbirka Osamljen vrt koja čeka objavljivanje.
Član je društva hrvatskih književnika i član-radnik Matice hrvatske od godine 1963.
Ove pjesme u prozi svojom tematikom obrađuju osjećaje ljubavi, materinstva i naročito neizbježnosti usuda koji upravlja našim životima.
Bol i tragika naizmjenično se nadopunjuju i tvore traganje za smislom postojanja. U toj potrazi nema odgovora.
Božanstveno ljeto
Do mene dopiru
slabašne zrake
našeg sunca,
i pomalo se gasim
jer je toplina
tvoga bića nestala.
Što je od mene ostalo;
što diše,
pokreće se
i plače?
Koje su to ruke
koje se u molitvu
podižu
koji se to plač
širi prema nebu?
Ljeto samo ovo ljeto
Božanstveno me obgrli
kao ti nekada.
Post mortem
U dubini kamena
u iskonu,
tražio si
svoje prapočelo
svoj postanak.
Znao si
da površinsko korijenje
sunce isprži,
vjetar i hladnoća
rastoči
kiše ispiru.
Jer ne zaboravi
mi dvoje
bili smo čitav
arhipelag boli.
Sada ga mjesečeva mijena
rastače,
dok opet ne postanu
dvije osamljene zvijezde
tražeći se
u beskraju.