DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
120 godina
Ivica Jembrih
8. VI. 1939.
Ivica Jembrih Cobovički rođen je u Gregurovcu Veterničkom, općina Mihovijan (Hrvatsko zagorje). U Zagrebu je pohađaoVišu grafičku školu 1972. godine. Kao grafičar i grafički urednik ("Gutenbergova gaiaksija") bio je zaposlen u Zagrebu, Varaždinu, Ivancu i u čakovečkom TIZ Zrinski. Prvim stihovima javio se kao osnovnoškolac na stranicama Zidnih novina u Zlataru 1954. godine. Piše na književnom standardnom jeziku i na kajkavskom-izričaju.U Društvo hrvatskih književnika primljen je 1983. Pjesnik je, pripovjedač, putopisac, recenzent, kolumnist, prepjevatelj ruskih, njemačkih, francuskih i latinskih pjesnika na kajkavski izričaj materinjeg jezika. Bio je predsjednik žirija i jedan od začetnika prvog natječajnog recitala "Srebrna cesta 1976". Jedan je od pokretača časopisa "Kaj". Začetnik je pjesničko-ekološkog recitala "Ivanščica diše za cieli sviet" 1995. godine i književne tribine "Tragovima A. G. Matoša 2005." u Zlataru i Zagrebu. Laureat je "Srebrne ceste" u Varaždinu za rukopisne zbirke (Oči psajene vu
zutra, I. nagrada 1977.; Žerafke i vihri, 1979.) i natječaja RSIZ-a za kulturu u Zagrebu za kajkavske zbirke (Lamentacije svetiešnoga moždana; Koreni nosećega zernja), te raznih pjesničkih smotri (npr. za najbolji kajkavski opus na recitalu "Dragutin Domjanić" u Zelini 1973.). Dobitnik je književne nagradeDHK-a "Fran Galović" 2003. te "Pasionska baština" 2004. Doitnik je književne nagrade "Katarina Patačić" 2004. za knjigukajkavske pjesničke proze Pot vu narkozu. Uvršten je u antologijske izbore (haiku stihova, kajkavske poezije, pjesništva za djecu), školske udžbenike te preveden na makedonski (Dobro uturo Zagorje, pjesme za djecu, 1991.; preveo Petko Domazetovski) i slovenski (Zemlja smeiZemlja smo, poezija, 1994.; prevela Antonija Baksa Srnel). Prevođen je na njemački, engleski, francuski, slovenski i makedonski jezik. Knjiga putopisno-dnevničke i novelističke proze Izlet u zavičaj izišla mu je 1999., a zbirke lirskeproze Mehenjna kamenu 1996. i Napotu vu narkozu 2003. Zbir¬ku kratkih priča Put koji nije otputovao otisnuo je 2003. godine. Autor je deset pjesničkih knjiga za djecu i mladež: Mujceki se hinčeju (1972.), Popievke tiče kajkavčice (1978.), Strahi i volitva (19S5.), Zeleni krič(1987.), Ljubav iz početka (1989.), Vu perivoju Zrinskih (1996.), Potok (2000.), Gdje spavaju... (2003.) i Šume se vraćaju u me (2004.). Osim spomenutih objavio je zbirke stihova za odrasle: Vse i dihanje (1971.), Spoved zemlje (1973.), U Majčino djevojačko prezime Ivice Jcmbriha je Cobović (p. 1905.). Ovdje se po prvi puta potpisuje Cobovički u povodu 100-te obljetnice majčinog rođenja.
dosluhu s košutama (1975.), Žerafke i vihri (1980.), Oči posajene vu zutra (1981.), Lamentacije svetiešnoga moždana (1983.), Koreni nosecega zernja (1986.), Stonogi strahovi (1992.), Življenje rieči i zemlje (1993.), Kries rieči z Ivanščice (1995.), Moje popi-evke Zlatar (1995.), Na ramenu križa (1997.), Zlato u pijesku na¬de (1997.), Zagovor rieči (1998.), Hodočašće rieči (1998.), Zem¬lja - dvorišće neba (2001.), Garestin-Feniks varoš - Varaždin (2001.), Svetkujem rieč (2002.), Daljina na prozoru (2005.) i Dječakovi psalmi (2006.), Gospodin Aleksis (2006.), Molitva za prvu rieč /2006. / Niz pjesama mu je uglazbljeno za zborsko i koncertno izvođenje. Stihovi pjesama "Bele majice breze" i "Tam" nagrađeni su na Kajkavskom festivalu u Krapini. Dobitnik je proznanja "Zvonimir Golob" 2005.u Zagrebu.
Autor je deset pjesničkih knjiga za djecu i mladež: Mujceki se hinčeju (1972.), Popievke tiče kajkavčice (1978.), Strahi i volitva (19S5.), Zeleni krič(1987.), Ljubav iz početka (1989.), Vu perivoju Zrinskih (1996.), Potok (2000.), Gdje spavaju... (2003.) i Šume se vraćaju u me (2004.).
Osim spomenutih objavio je zbirke stihova za odrasle: Vse i dihanje (1971.), Spoved zemlje (1973.), U Majčino djevojačko prezime Ivice Jcmbriha je Cobović (p. 1905.).
U dosluhu s košutama (1975.), Žerafke i vihri (1980.), Oči posajene vu zutra (1981.), Lamentacije svetiešnoga moždana (1983.), Koreni nosecega zernja (1986.), Stonogi strahovi (1992.), Življenje rieči i zemlje (1993.), Kries rieči z Ivanščice (1995.), Moje popi-evke Zlatar (1995.), Na ramenu križa (1997.), Zlato u pijesku na¬de (1997.), Zagovor rieči (1998.), Hodočašće rieči (1998.), Zem¬lja - dvorišće neba (2001.), Garestin-Feniks varoš - Varaždin (2001.), Svetkujem rieč (2002.), Daljina na prozoru (2005.) i Dječakovi psalmi (2006.), Gospodin Aleksis (2006.), Molitva za prvu rieč /2006.
ODLAZAK
Jednog jutra kao da je sve nečujno plakalo zbog mojeg odlaska iz zavičaja. Otac je bez majčina pristanka donio odluku kada sam ga jedne noći, prije željenog puta, snažno zagrlio. Znao je za moju neodoljivu želju za školovanjem: knjige su mi bile vjerni prijatelji, volio sam ih više od svega. Znao je da mi djeca ne možemo mnogo očekivati od nekoliko uskih slogova zemlje kad oni jednom, diobom, postanu još uži.
Oboje smo tog jutra koračali šuteći. Majka je otišla na njivu, bez pozdrava, još prije našeg polaska na autobusnu stanicu. To me boljelo.
Spuštali smo se stazom uz vinograd, u kojemu su se njihali već prvi, zažareni grozdovi.
Otac je užurbano koračao. Povremeno bi se osvrnuo preko ramena:
- Ideš?
- Idem, tata.
- Moramo se žuriti kaj ne zakesnimo na autobus.
Stigli smo u podnožje rodnog brežuljka, na malu ravnicu koju smo zvali Zipka, jer je, gledana s brijega, sličila na pravu zipku. Nikada mi ta moja ravnica nije bila tako lijepa i topla, nikada je nisam više volio no tada, na oproštaju s rodnim krajem. Čuo sam trave kako čudno šume pod mojim, prvi put donekle obuvenim nogama. Čuo sam ptičji zov, kao da je upućen meni, a ne ptićima. Čuo sam žubor potoka koji me podsjećao na igre s prijateljima. Čuo sam hrzanje konja i mukanje krava... Svi ti glasovi pretvarali su se u riječi: "Ti-ideš, ti-ideš, kam-ideš, kam-ideš, ti-ideš, ti-ideš..."
Otac me požurivao:
- Ideš?
- Idem, tata, idem.
- Moramo se žuriti kaj nam autobus ne pobegne.
Napustili smo Zipku i približili se našoj šumi Brezje. Iz svake je breze izranjao majčin lik, a u meni se javljao glas: "Nisi se oprostio s mamom. Ostala je sama. U tebe, starijega, pouzdavala se, gradila je nadu u neku svoju sigurnost uz tebe, a ti sad odlaziš bez njezina dopuštenja. Nije ti pripremila ni ručnik, ništa..."
Šuma je ostala iza nas sa svojim pticama i brezama.
Pred nama cesta. Bijela cesta...
- Ideš, sinek?
- Idem, tata, idem.
- Blizu smo, požuri se, autobus bi znal hvujti će se na požurimo...
Stigli smo. Autobus nije hvušel. U tom je trenutku sve umuknulo
- i ptice, i šum trava, i rzanje konja, i romon breza - sve je zaglušio motor autobusa. Ulazimo šutke, kao pretrnuti. Autobus kreće.
Smeteno se ogledavam. Kroz prašnjavo staklo primjećujem -netko mi maše. Tko? Ne znam.
Poslije sam saznao da mi je to mahala majka.
(Gregumvec - Mihovljan - Zlatar)
SJEĆANJE NA OCA
Tisuće plugova
orje tvojim kostima.
Koliko su kiša
tvoja vruća pleća popila;
koliko je tuča
tvoju ljubav - zemlju - ranilo.
Koliko se ljeta
sve živo pri hiži
s tvojom rukom hranilo.
Koliko, koliko...
Zapisano je u bolnom disanju,
suhoj, suhoj koži,
škripućim kostima
na ovoj bolničkoj postelji,
(sada već i mojoj),
oče moj
(Čakovec; Bolnica; Interna 34; 29. 7. 1996)
U ZELENOJ DVORANI
Ova noć duboka je, poput tišine: mogao bih razgovarati sa svojom sjenom. Ujutro, u zelenoj dvorani, "noževe" oštre pred put u narkozu. A kada te probude, dio, djelić,
već te odlazi citologu ili u krematorij. Ostatak - diše
POČELO JE VRIJEME...
Rasanjan shvatih:
Počelo je Vrijeme...
Koliko ljubavi oćutih
za jutarnje šetnje,
prema svakom cvijetu,
prema svakom cvrkutu,
prema svemu
pokraj čega sam prolazio napamet
i kao da me se ne tiče.
O, koliko sam zakasnio živjeti
onako kako je to jedino smisleno?
A imao sam poprilično vremena:
zakoračilo je rođenjem,
a čujem ga na pola puta:
pokraj uzglavlja štaka padne na pod.
Počelo je vrijeme, teče prema naprijed. Misli moje teku unazad. Bože, gdje će se susresti? Pola puta već je prošlo
(Čakovec; Bolnica; Interna 34; 14. 8. 1996.)
Hrvatski pisci o hrvatskom jeziku
Ne vupam pozabiti
Vsevišnji Gospon,
naj mi zameriti -
govorim kajkavski,
ovezemaljski,
kak sem od matere čul.
Morem si kaj pomoči?
Nemrem!
Znam, sekli su ga jene-jene
preproklete noči
v Beču.
Em sem stoprem denes sigurnieši:
saki jezik, govorišče, idiomuš
ima svoj kanuš i dihoču,
nie moči ga dotrči
kakti ni svietloču.
Bogek,
če vupam pozabiti,
dati zatrti svoj jezik kajkavski,
ja sem ondak veliki griešnik,
griešnik sprem šake rieči
na ovemjezerojezicnom svietu.
Fala Ti za Rieč:
ž njo sem pregovoril,
ž njo Sviet si stvoril.
Ivica Jembrih
popis članova