DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Josipa Gogić
Josipa Gogić rođena je 20. rujna 1985. u Osijeku, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Zvanje diplomirane ekonomistice stekla je 2008. godine na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Od 2008. do 2011. radila je na rektoratu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku kao stručni suradnik za studije, mobilnost studenata, ECTS bodove i cjeloživotno obrazovanje. U tom razdoblju bila je uključena u projekt Europske komisije „Osnivanje službi za profesionalno savjetovanje na hrvatskim sveučilištima“. Od 2011. do danas zaposlena je na radnom mjestu stručnog suradnika za studentska pitanja na preddiplomskom studiju, smjer Knjižničarstvo na Odjelu za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.
Do sada je poeziju objavila u časopisu Zarez, u sklopu Algoritmove nagrade Na vrh jezika 2015., kada je ušla u uži izbor, a nekoliko pjesama će joj biti objavljeno u antologiji Bridges of Struga Award 2016. Dobitnica je nagrade za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopis Male stvari na 26. Pjesničkim susretima u Drenovcima 2015. godine. Sa zbirkom pjesama Nacrtati usne osvojila je Hrvatsku književnu nagradu Grada Karlovca „Zdravko Pucak“ za 2015. godinu. Od 4. travnja 2016. članica je Društva hrvatskih književnika.
Nacrtati usne, Matica hrvatska Karlovac, 2015.
Male stvari, Općinska narodna knjižnica Drenovci, 2016.
***
Da nisam rođena u ovome tijelu,
nikada ne bih spoznala
koliko je važna promjena.
Ako je nekada droga bila
drugo ljudsko biće,
sada je to potpuno zrela jabuka.
***
raj je čistoća unutarnjih organa.
odsutnost gladi.
zato na tanjur stavljam kruh, vodu i sirovo meso,
a kad budem osjetila poneki znatiželjni pogled,
s ponosom ću reći:
ovako se hrane životinje i sveci.
***
Nedugo nakon prvog sastanka
počelo je ubrzanje pulsa.
Nismo provodili puno vremena zajedno,
ali sličnost duha bila je očigledna.
Navodio me da istražujem svoje tijelo
kako bismo živjeli samo od sunca.
Prošla sam eliminacijski test
i postala izgubljena polovica svoje duše,
o čemu je još davne 350. pisao Aristotel.
***
Koliko vremena preostaje rijeci
kada otkrije tajnu života?
Zbog njezine opsesije patnjom
bila je tužna i obližnja šuma.
Nema više ničega tamnoga
u ljepoti divljeg cvijeta,
koji je prevladao sram
i skinuo svoje latice.
***
Znati istinu, ali poštovati tradiciju,
oduvijek sam smatrala važnim.
Ova će me poslušnost dostojno pokopati.
I kada zadnji komadić zemlje
dotakne lijes boje hrastovine,
osjetit ću toplinu u srcu,
jer sam nekome pripadala.
popis članova