Marija Franičević Jeličić

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Marija Franičević Jeličić

Članovi društva

Marija Franičević Jeličić

MARIJA FRANIČEVIĆ JELIČIĆ rođena je 28. listopada 1952. u Sućurju na otoku Hvaru. Živi na relaciji Toronto (Kanada) – Solin (Hrvatska). Do sada je u izdanju Doma kulture Zvonimir u Solinu objavila šesr knjiga pjesama: Odraz duše (2009.), Proglas šutnje (2010.), Opus diskrecije (2011.), Duh pobude (2013.), Dužnost nedužnosti (2014.) i Drhtaji (2015.). Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog svjetskog kongresa UN-a i Hrvatske izvandomovinske lirike, New York.

Objavljene zbirke pjesama:

Odraz duše (2009.)
Proglas šutnje (2010.)
Opus diskrecije (2011.)
Duh pobude (2013.)
Dužnost nedužnosti (2014.)
Drhtaji (2015.)

ŠUTNJA U STAJI
(Pužem, raspolovljena)

U šutnji pužem raspolovljena
šutim jer to zahtijeva postiđenost
moja šutnja trpi, od tebe i od trnovitih riječi
moja šutnja čeka, bez inata se bori
Ranjena se u život vraća.
Šutim jer umirujem lavež
štitim jato da ne padne u ponor
iz mnoštva da se divljini vrati
u pohodu zagonetke ugledana je traka.
Šutim jer u jeseni grane su gole,
iz dubine sjajnost se uznosi
na zemlji lišće trune.

Otkriveni su gnijezdo i ptići,
šutim jer u mojoj šutnji rastu krila
šutim jer šutnja grli dvoje, otvara se nebu
šutim jer moja šutnja još vadi trnje
šutim jer šutnja je naga, vraća zov i smijeh djece.

U kolanjima traži zrnja, krvnu sliku topi tišina
iz utvrde svoje prolijeva vidik, trpljenjem se krasi
sluša dušu koja cvili, skuplja ljubav koju će pregorit
ugoditi prolaznosti, nedjeljivu ljubav ću dijelit.
(Odraz duše, 2009.)

DVA VOJNIKA
(U dosluhu sa životom)

Čuvari na straži nisu promijenili mjesta
čempresi staroga groblja
vojnici bez oružja na vjetar zijevaju;
govore, ne otvaraju usta.
Ne uspinjem se na prste,
sa solara ne istežem vrata
u visinu smo išli, čempresi i ja.
Kao nekad osluškujem
što šapuću sa zauzetog položaja
u dosluhu sa životom
bez krivnje kraja.
(Odraz duše, 2009.)

SVE SE ZNA
(Za karitar, zajme se kvarat kruva,
Šaka brašna, prst uja)

Čuje se i na po uva
ko je skandal započeja
u četr oka, osoba je potvrdila
koga je juta nevoja stisla
ko se kome nasladija
šta se za ručak ilo, a šta za večeru navistilo.
Iza škura broju se bolcuni
žmiru oči, dok se žmuli dižu
avizaje se ko kome toči.
U kuće bez numera
na vrata bez imena, arivaje pošta iz svita
svaka kala je obiližena
poznadu se dide i prababa
besida nerečena, zna bit zapisana
u podne na teraci
kreanca se dvori ko gospoja
da je prostota ne zamini
da ne bude snažna silnost
da se malenkost ne izgnječi
da se znade svitlo škuribande
uljanica da ne plaši.
Poznadu se koleti što svitle
ko minja monture, ko kuje
bez rišpeta odlučuje
ko ne miri riči i zrna framentunice
po ceri se zna ko nije za duga
s vijađa se nosi likarija
znade se ko se rodija prije vrimena
za karitar, zajme se kvarat kruva,
šaka brašna, prst uja.
Znade se intrada, ko je vino popija do Božića
ko se štica bez razloga, ko je crna ovca,
znade se da deva prežvakano ne preživa.
(Odraz duše, 2009.)

TRAŽIM SE
(Smotra prolaznosti se ugnijezdila)

Buknuli su progoni, tražila se okružnica gomilom
u naručju tvome me nema, tražim se
u tvojim mislima me nema, tražim se
u lutanjima me nema, ne očajavam
nekoć je to bila žrtva praznine, njezin plijen.
Nalazim mjesto gdje bivam, odakle svrha potječe
smotra prolaznosti se ugnijezdila silom u nama.
Ne tražim se, zauzvrat goji me nada
otkrivam te u otkucajima srca, iskustvom pripitomljena.
(Odraz duše, 2009.)

PROGLAS ŠUTNJE

I neka se prašina diže
pustinjskog pijeska
i mliječne staze
Ne zakini zova
ne zakini gromke odgovore
Zamisli zov
padajuće zvijezde
zamisli glasnicama
Tebe zove
Smrznuta rosa
promukle zore
ZAMISLI svoje odgovore
(Proglas šutnje, 2010.)

TIHO I POLAKO
(Nariče radost bitka, primičem grančicu prsima)

Uzdižu se ruke mlake noći
K vrhovima jutarnje svježine
Rano sunce blagoslivlja krošnju
S petama u zraku dodirujem vrhove
Pod nebom obuhvaćene maslinike
Obrezane grane, maslina bez gnijezda
Slobodan je prolaz ptica
Kor cvrkuće, primorje budi
Ptice zajedno lete, ples vode, brojku tvore
Pjevaju svojim glasom, refren dijele
Vrapci nisu ušutkani, cvrkutaju i lete
Maslinik je cjelovito njihov, prohodnosti spajaju međe
tu nema zbijenosti ustajalog daha
Iz smotrišta loze, kolaju tekuća sredstva
Gube se iz vida šute zalivena plavetna je tišina, ispružila se po moru
Zaokruženo sunce, zemlja i tečnost ulja
Blago siromašnih u pjevu jutra
Nadglasio se zov zvijeri, nadvladala se ravnina
Avanture golupčića progovoriti će jezikom pjesme
U maslinik ponovo će sjesti
Zvijezda repatica pustila je zvijezdu u usponu
Pod krošnjom cvrči u svom ulju
Oči su joj izblijedile, zaiskrile kao zlo nedaće
U zamišljenoj točci, granica se zamislila
Povukla stranice solara i pergule
Pred maslinikom sve se dogodilo
Što je palo skupljeno se diglo
Glas je dozivao šapat hranio nadu
Zov je osluškivao jecaj
Stišana sam s maslinama prisna s rukama okretaja
U tom polju prstima se duša grata, predak se vraća
Iz struka se stablo savija
Nariče radost bitka, primičem grančicu prsima
Žute se svečani kolutovi ne izbiva odsjaj
Očešljana ljepota krunu namiješta
Sitost namami čežnju ostajanja
Uz mladicu se stisla, ispravljena neizgovorenog poziva
Predala se milostima vjetra
Sjaj dragulja miriše se i osjeća punina
Crne se masline nimalo tužne,
Bez gnušanja i bez znaka drame, korota boje svečano je zemaljska
Ne pucaju ispunjene, savija se koljeno do zemlje
Teatralna pada gomilama preskače pojedinca oblice
Masline zelene, ljepotom sjaje
Šotovoće pratim pjesmu,
Suzdržava se vrijeme dozrijevajući ispunjenjem
Rasteže se u nebesa,
Melodija se iz mora digla, iz rova nezaustavljiva ulja
Niče u meni mladica, privržena pjesma pomazanja
I znam da sam živjela, bila sam u maslinama
Na vrh punte Sućurja primila sam ulja.

(Proglas šutnje, 2010.)

U ISPOVJEDAONICI
(Oboriti grijesi, uzorali su more, ponovili ulov)

Oče mogu li se ispovijediti za sva vremena
U povjerenju, morate znati temperament juga
Nabrojiti ću i Vaše grijehe
Oče želim ispovijedati tuđe grijehe
Reflektori su upaljeni, volti pritiskaju
Svaki grijeh se prepoznaje i znoji
Snagom rasta gleda u nebo
S nevjericom gleda na počinjeno
Čeljusti škripe od naslijeđene kletve, režu ruku ostavštine
Zadihani grijesi idu u jednom smjeru
Besmrtno tijelo ne vrši pokoru
Smrtnost je u grijesima našla postojanosti
Neoprostivi su tuđi grijesi
moji grijesi se jedva razaznaju
Reflektori su užmirili, pala im je snaga,
Mjerenje je opalo, smanjili su se odvažni
Miris tamjana je ošamutio neke
Krštena voda pustila ih je niz prste
AUTO DA FE
Od svjetla voštanice ne crvene se grimizni
Na zidu vise blijedi, stopili su se sa žbukom
U nečujnoj promjeni, rok trajanja je prošao
Grijeh to više nije
Labav konop oko vrata otpustio je tvrdoglave
Zadržani grijesi ne prolaze kroz rešetke
Ili su veliki ili su rupice sićušne
Okrutna je strogost, vježba za slučaj vatre
Ograničeno znanje poriče staložene grijehe
Slova se brišu, oduzimaju se britke riječi
Bit grijeha se gubi, misno vino se pije
Oboriti grijesi, uzorali su more, ponovili ulov
Slažu se, dobili su prolazne ocjene
Zavaravaju se pogreškama, obrat su i obećanje
Grijesi kojih ima na pretek vuku mlohave granice
Milost sam iznudila grijesima kože,
ohlađena srca jal propušta
Propinju se grijesi bahata, munjevito režu suludi govor
Paravani poriva spašavaju se u ravnodušnosti
Česti su se istrošili, postali su otrcana prošlost
stijenu istine zaobilaze, namjerni su, ne kaju se
poredak stvaraju, prijepisima kapilara, na svod stavljaju točke
Dosje grijeha poriče tragove blata
Ominentna vrsta socijaliziranih navika
U prašinu su pali bez borbe
Rasuti teret vjetru sam poklonila
Zabavljaju se u proslavi oproštajnog slavlja
Grijesima je odahnulo prošla je osuda
U polju arsenala slaže se uzaludnost grijeha
Zmajski zahvat ušutkao je djelotvorne trulosti
Cinični grijeh za aplauz se bori
Plješće u areni samozadovoljstva, identitet je razoran
Izgubila sam nejake ili sam prestala u traženjima daleke obale
Ako ih nisam našla, moji nisu
Varljivi i puni gušta ljute se grijesi
Nalik su na čovjeka ili na neman
Pogreške su pobuda, grijesi propasti svijeta
Trpka je krvca iscijeđenog bola
Traži predaju zarobljenog
Nezbrinuto licjemerje, bič mraka stisnutoga pesta
Oče, odriješite me od tuđih grijeha
Da ostanu navodnjena polja
U otkucaju završnice, olakšanje se penje
Očistila sam konto da ne bankrotiramo, duša i ja
Eksperiment globalnih promjena Babilonski toranj
U nastalom dobru svijeta krije li se neopaljena puška
Ili mete više nema od kriptike poništena
U mračnom rogu grijesi ne ljube ravne crte
Penju se u upornom bijegu, komuniciraju i roje se selekcije
Puni su sebe, prezentiraju se iskustvom strmina
Oče uzela sam ovlaštenje
Odriješila sam sebe …od grijeha
Veselo su otišli, lišo je prošla oslobodilačka brigada
Od svega raspolovljene grijehe sam na sebe preuzela
Dozvoljena strategija nanesenog bola
Trajanje koalicije, naboji intenziteta
Slijepila ih u pokajanja, neapsorbirane tišine.
(Proglas šutnje, 2010.)

U SNIVANJIMA
(Ja ne sanjam, ja bivam iscrpljena iskustvom)
U snu sam letjela, u slici bez obrisa neba

Zime sjevera sam ostavljala
Letjela sam kroz godišnja doba
Žarko sunce i toplina, rastegnuti domet krila
Posvuda je jato riba, oko mene jato ptica, ja u njima
U moru i na nebu, niti letim niti plivam
Duh me gura u borbu istina gdje je dio gdje sam čitava
sanja imitira jato djece, rastu mi nova krila
Zaronila sam, sol me razbistrila
Na raskršću svijesti, navike spoznaja nezamislivog tkanja
Otvorila sam krila djetinstva
Na planirane posljedice duša računa
Ne pitam se gdje sam bila, ja nisam akrobat
U aromi okupljanja, natjecanje događaja
Prolazim kroz saslušanja
Ostavljena ambijentu mira
Niti letim, niti plivam, dugo ostajem u radoznalostima
Ja ne sanjam, ja bivam iscrpljena iskustvom
Iskre gutaju pritajenu stvarnost
Plamena šutnja u odanosti se tali
Trunka istine me promijenila postala sam dio veličanstva
Nije me bilo postajala sam, očima nisam gledala vidjela sam,
Zatečena u trenutku, ostvarila se odlučnost sanjarskih pokušaja.
Svijest je opservirala dodvoravanje podsvijesti
Participirane odluke svjedoka.

(Proglas šutnje, 2010.)

SUZE MOJE MATERE
(da ih iglicom šije činilo bi se da ih nikada prolila nije)

u naručju trena zadužila me materina suza
prolivala ih je iz kabla gasila prijevremene
suzama mi nije ruku dala
oplakivala je svoju ostavljenost
   tuđina tuđe ruke ne skonča uzdah
lica nam je osušila
daleka majčina suza
bez osude krika razoružala je izdisaj
ispirala je kamen
bez napora oblila oštrice
sjajile su se suze nutrine
jezikom pristupa razlijenile težinu
propalim gomilama suzne sudbine
muku su mučile suze kohezije, nisu propustile priliku
da se uhvate o kraj traverse
i ne pitam se više tko je moja mater
da se suzama ne bori
da ih iglicom šije činilo bi se da ih nikada prolila nije
odgovore u sebi nosim
od onoga tko mi ih je dao
duša romori
bez potribe da se pokaže
da se ne ugase istinske suze
da se održe i da zadrže povijene grane
da ne postanu uzaludne
   potisnuti tragovi raznježene hajke
ponekad lijem materine suze
u kadru baštine otkazuju iskarikirane uplive
u sjeni rana proklijale
udari u planinske stijene
ne eksperimentiraju s bolom crpe klance
izravnana izmirenja napuštenih
jarka brzopletost, prostranstva jezera, pokolj slapa
zasjenjuju radost iskre, pokunjene kriomice
sklapam ih u snagu objeručke
kukavičluka se odričem
sa suzama koje gube žar borbe
iritirana cmizdranjem, mlohave suze pokopajem
s bezbrižnostima slobode
suze se slažu u upregnuti plač nepomične konjice
   bosonoge suze moje matere, popijene kaplje.
(Opus diskrecije, 2011.)

VUKOVAR
(ponavljaju se osude za ponižene mrtve)

Želim pamtiti olovni oblak
sumnjivog sjaja udruženu divljinu
ne želim zaboraviti očaj odsječenih
vraćam se živima na Ovčaru
zatutnjala dovikivanja čujem
i slušam krikove pod kopitama Europe
izbezumljene majke gledam
otvorenih očiju svijet žmirka
pogled skreće u stranu
svijet ne prepoznaje
razbarušene grive Balkana
kobna su osvajanja pastuha pakla
kobna su za čovjeka što će učiniti s njima
važnije od povijesnih zapisa
što će majke Vukovara reći, hoće li ikad započeti proces zacjeljivanja
dočekati dozvolu kroz fosfornu bjelinu da mogu tugovati
neprekidne pobude Sodome
utopile su pakao u činima zla originalne šablone krvničkih natjecatelja
multiplicirana kulminacija serijskog rata
bezglasne osluškujem
zaplesala je grmljavina
virovima krvi šikala je upaljenost crvene berete
usmena predaja je problijedila opsegom gojilišta, hladnjačama u transportu
proglašene armije
bez znanog početka i kraja
nastavlja se za okruglim stolovima
ogrnuta kutama podlih obračuna
na motivima barbarskih impulsa nepravda na pravdu pljuca
kao da će osudom biti zadovoljena
kao da će paragrafi zacjeliti rane
litanije svjedoka, nepozvane kolone
kao da su majke iskorak konvekcije
uzaludan pokušaj
da se vrati izgubljeni obraz, senzibilitet dostojanstva
nastavljaju se silovanja, nezaštićeni i bespravni
žive kroz mrtve, žive kroz žive rane
ponavljaju se osude za ponižene mrtve
provokativna analitičnost recesija odgovornih zdanja
zar su majkama nadoknada iscrpljujuće stope
udaljavanja i vraćanja od mjesta kriminala
izgubljena vidna oštrina ne prepoznaje portrete
izgubljeno vrijeme ne nalazi nepokopane
nespominjati nedužne
fotografske serije, transparentnu ekspoziciju
procesija bjesnomučnih pogleda
značilo bi podržavati one koji su okrvavili ruke
one koji su silovali djevojke i majke
trpjeti njihove posljedice
davati im riječi oduzete majci
majke hraniti ljagom opasnih partitura
prekrižene ruke režu toljagama
muljevitim temeljima zamuklosti
zametnuta tmica očituje se neučinkovitostima
ekspozicija fiksiranih nameta modernoga svijeta
servisiranjem zla Balkana, deformiranog bezumlja
freske zakrčenog korijenja
servisiranjem povijesti koja nas je malo naučila
nudi budućnost bez odučavanja izvor neshvaćanja
u tuđem dvorištu otuđena djeteta
dovodi me pred gotov čin, evocira krucialno
pjesnik piše o religijama svijeta
konzultira se s prašinom neoborenog libra, stijenom Krista
snagom Riječi integritetom etike
fasciniran istinom očituje svoju vjeru
poet gura politiku oduzima joj čaroliju krinke
tako da nedovršena bitka tek započinje
grijeh sviju koji je mogu ignorirati
utrnjena glasnost mrtvima, konspiracija živih euforija
počinitelji zločina kao i velike stvari nemaju straha od vremena
deklariraju zaborav bez restrikcija podsjetnika
kroči ravnodušnost, indiferntnost
sjedi uz znance terora
zakačila se u zadaći definicijama uma
užasnuta molba predaji ugnjetavanja
zatočeništva proganjanih senzacija
pristanak pozvanih na uskraćenu pravilnost
počiva na našim savjestima
s vatrenim neodobravanjem Blajburg, Aušvic i Irak
zastrašuje da odlučujuće udare obeshrabrujemo
zar nas misao vodi da ih odbijemo, odbacimo
svedeno na obećanje ne ponovilo se
svedeno na tragediju za one koji osjećaju
svedeno na važnosti izlaza iz prošlosti ili pak ulaza u budućnost

(Opus diskrecije, 2011.)
OLUJNA PUSTINJA
(u supstituciji s Kristom očuvana)

Spiralno se spuštao sumrak
Presedan rogova u vreći
Gotovinom tisućljetnom
Zagrljaji suglasnosti oprali su
Užarenu dinamika dvora
potjernica neumornog princa
Dužinom crvene zrake nižu se
Abecedna slova pulsa bodljikave žice
Prvim rezom rituala započeta
Vertikalom oguljena koža do izdaje
Dotirana lokva drama paradoksa
Mnogima će poprišta govoriti
Demantirajući službena izvješća

Kao lapsus linguae
Neoprane ruke prašnjavog puta
Četiri puta jednoznamenkaste brojke
Obješene kute kapajuće kaplje tinte
Samo jedna pravdu ne zavlači
Samo jedna dovoljna je
   Krvlju čistom spas otkupljuje
I izvodi pred kamena vrata
karantene zaraženih sjena
Bijeli grad se metropolama dobacuje
Šenoini kameni svatovi
Beskvasne Mekabi reputacije
Ostavljajući ispleteni kruh Salema
   Crnina korzeta, bjeli se podvezica nad koljenom
Ne izbija mač sumrakom razotrkivene oštrice
Mračnostima paragrafa pokriven
Savijeni da nacija poklekne, da se izgubi
prestrašena kao da je bez ulja na čelu
U Hebreja zadnjeg slova
   Bez poslanica i u malome prstu katekizma
obećanja ugraviranog u srcu
Svaka tamna noć koja čeka zoru
Pogladi nas i munjom se prostre
Osuđeni narod izabere među
Krakovima pruta jednog
Horom glasa od davnine
Gorom svojom da se sretne
Korizmeno doba pripravljeno
Nit slučajno zavedeno šutnjom
   Magna Carta Kalvarije ne preskoči dijete svoje
Tribunalom isklesano
Pred činovima generala neustuknuto
Kraljem srca ne postane
Svjedočili smo priznanju
Bezvremenskom tijelu žrtve

Nad Hagom Bog plače preljubu naciju dodaje
Magareća abeceda historije
Misteriju knjiga se pridružuje
Veronikin rubac Hrvatima se nudi kao utjeha
Grimizni konac šahovnicu veze
Hrvati brišu krvave Božje suze
Već ispričanom pričom pale se svijeće
Strahotama zadužuju sjećanja na nevine
Crno bijeli korzet dignitet europske klike
Sve tješnji zavodi toksinima
Sotonske čipke kooperanata maligne koegzistencije
Pred simbolom lipicanera
Njegujmo paradu bola
Ordenjem konjske žrtve
Odriješimo nedaće
Pod pravim kutem kulminacije
Dvora i trga slavna odvijmo znakove
Tortura agresivnog kaosa preuzima
Putem koji se zavlači pod noge
Stražarimo snagom, ne bojmo se i ne padajmo pred
Dodatnim tijesnostima obrasle Brade i Nevjernika
hrvatska milina je ljubavlju sazdana
u supstituciji s Kristom je očuvana.
Zbog osude nevina Nada je svjedočila,
rese je na usne prenosila čistoćom
Obranila privilegiju spremnosti na katakombe i rešetke
Gdje je glava poskakivala voda čista izvire

…još nam nije dosta
Stijega na pola koplja
trupla djece
Obješena majkama oko vrata
Neispražnjena dojka
Blajburg okrunjene boli
Radosti trpljenja s ovu stranu raja

Što li je crna kuta Europe doli kurtizana mraka
Rasprodana srebrnina Srebrenice, valuta balvana i Vukovara.

(Opus diskrecije, 2011.)

EGZODUS PAŠNJAKA
(Pohlepa nijeme zemlje)

Trabakuli su se vukli ko mrcine
Maestral ih je mogao potopiti
Stisnuta grla nepuštajući glasa
Napor daha su ispuštali pjeni
   Mučno je bilo brojiti rebra
Neosedlani giganti grivama su prekrivali oči
Kao da su slavonsku ravnicu ostavili u Panoniju došli
Dočekala ih je paša kamenjara
Na uskoj skeli
   Solju začinjeni topoti
Suhi konjanici Suknom ogrnuti
niz gusto tkanje kiše su uplivale
   Upijeni znoj kao kob je prijetio
Žutio se hercegovački duhan
Žarili su afansi prodefiliranih profila
Zvali su se Gezi
Izobilje galebine pušilo se u padu
   Niz leđa je curilo blagostanje
Pohlepa nijeme zemlje
Pakleni trudi bijede
U djetetu su osvajali ganuće
Konake davali u duši

Kao velikani goveda su upriličila odlazak
Nabreklih drobova
Pastiri nisu preskakali gozbe misnog slavlja
Janjad su ostavljali brdima
Ko Markovim konacima
Osveti pupanja i kazna
U pratnji teladi kravlja vimena nisu visjela mlohavo
U proljeće su se vraćali u zemlju hercegovu
   Skandalozni strah koji je stezao
   Sitostima je izbrisao bezizlazno
Hercegovački krš je nadu iskupio
Djetinje oči su gledale u vrtove
Za njima ostavljeni crveni i bijeli luk
pod pakosnom žegom Sućurja stajao je uspravno
Ovce su se pritajile kao da su potlačene
   U stadu u jarmu vremena
Kao zatomljena glad preživale su bijeg pastira
Jos više su se ispružile u svojim računanjima
   na obećanu pomoć pomrle skitnje bez svijesti
mrzle ideale propasti
moćnici su osigurali otrcano bdijenje
   Stajskim gnojem jedva su žig trnja oslovili

Otkupljene nagone osvete
Tuđinske ravnodušnosti
Tek u zadnjem ratu
Povorka nijemih iz Dalja
Egzodus prijevoza trajektnim linijama

(Opus diskrecije, 2011.)

PTICE SANJAJU
(izrabljuju li vrijeme kljucanjem)

spavaju li ptice u komadu
misle li budne
da ih govor ne vodi
pitaju li se
gdje su naučile pjevati
utrnule glasnice
suše li im grlo
izrabljuju li vrijeme kljucanjem
i istu vodu piju
misle li podizati gnijezdo
vojničkim umom preseliti strateški položaj
da ne gledaju ljeskavosti
uz crnu cestu
u novi trgovački centar
gro periferije

misle li ptice prešućivanjem
kako je mozak manji od kokošjeg
nagurao stotine melodija
u prostorno uređenje
bez dimnjaka
bez rada
za nekoć ljude srednje klase
u odumiranjima brojkon pohlepne burze

boje li se ptice
nove slobode
režu li same sebi krila
režu li granu na kojoj sjede
pridružuju li se nagađanjima
općenitih garancija strahotnih razmjera
isti zakon gravitacije za sve
gotovo kao i sunce i kiša
za sve jednako
pada i grije
obrubljena su razmišljanja jata
odakle dolaze inspiracije
kao dato pravo
generacijske zablude
rezolucijama na Silvestrovo

o čemu sanjaju ptice
ozlijeđeni glasovi heraldika
ko baždirani bićerini kunjaju
na gvančeri
razvoj zapletaja
skupit će prst prašine ograničavanjem slobode
globljenjima će padati pirjani kal
kao knjiga koja se prodaje na jagmu
prije nego se nazdravi niže dolje u dvorištu za
nimalo privlačnu točku predstave

u slučaju lova misle li ptice
da ih lovci neće ubijati…?

u slučaju izlaska iz gnijezda
saginju li glave
misleći da će netko pucati
provocirati ih metkom
smanjivati zračni prostor materije
zbijajući ih u ograničenosti kao riječi
da ne putuju neograničenim Svemirom

znaju li ptice da mogu letjeti
u letu u vis
kome idu koga imitiraju
svijet koji ostavljaju ne smanjuje se
dok ptice pjevaju znaju li da ne nestaju
znaju li ptice
da apsorbirane note u kajdanci
ne služe nečemu u prirodi
pjevajući nekome s divljenjem
znaju li ptice koga slijede
(Duh pobude, 2013.)

PRESUDNI INTERMEZZO
(diskreditirana neizbježnost)

zavodnica obraza i sjaja
sakrivenog lica je dogovorila megdan
vojnom postrojbom terorizira jetru
kiselina sablažnjava želudac
refluks štipka navojima kružnog toka
u pogubljenjima zrnaca
u porama se zavukla otimačina
nova ljepota rekonvalescenta se rađa
lijepa na materinom licu
boju krede navlačiš zamislima
ne naudiš visokim jagodicama
snažnoj impresiji lica
život u njoj te suspendira
od tebe joj glas ne podrhtava

tvoj krajolik nije smješten u lokaciji savršenstva
ta to je njen akvarel
ružičasto zelenilo vrta
izvanredan utisak života
redovita svjetlucanja oka
omiljena rezidencija duše
diskreditirana neizbježnost
nešto je iskrsnulo kao još jedna otplata
znakoviti predznak proljeća
moja mater nije komentar života
odradila je dogovor na svit me donila

(Duh pobude, 2013.)

DUH POBUDE
svako malo vazmen lapiš
izdijanu puntu vodin
po karti se ruka miče
prst je trpi još iz zivke

bez govora kretnja palcem
u priši ukočena grafita
po kućicama arak papira
olovka zaškripi pa zastane
kao da je misao
vodi na giljotinu

grafit pukne, poljuljana grana
naliv-pero popušta tinti
spugajući prašnjavu crninu
da biliži gipkost voje
u vonjima samljevenu

prstohvat boli povrati prutu
bez garanta
šibe su slomjene
dlanovi su utrnjeni
obligano ispruženi

duh pobude da preživi
u snu hodam, dlanovima ga od vjetra štitim
gdje sam slaba jakost sam pronašla
u najmanjem pomicanju lapiša pronađena
(Duh pobude, 2013.)

PREDOSJEĆAJ
(iskustvo čekaonice ga ravno gleda)

iz svoje rezidencije prorok se pojavio
ruka ne odmahuje smještaju
poslijepodnevnoj ravnodušnosti
okupirane pauze prama sugeriranjima
da ne bude odljev misli tretiran kao pacijent
pogledom ubijan u pojam
iskustvo čekaonice ga ravno gleda
pred uljezom ne strepi
pušten da biva kao glazba među riječima
među iznenadnim istoimenim gubicima
u rubrci promjena teksta za očekivati
u tvom glasu prepoznajem nestajanje
polagano te riječi izdaju kao da si literatura
odlaziš ponavljanjima
prozivaš me kao da želiš upamtiti nepoznato ime
zoveš me kao dodir rime
koja ne treba ništa od mene

spotiče se svjetlo smjene
oznojeno u slabosti ambicije
u snu hladi vrelu zemlju
ponekad s tobom požuti
kao trava do korijena udvara se ekspresiji
čežnji za uvelim ljetom
pod mostom rijeka curi
od straha zamrle strane kao da moraju daleko ići
snovi ostvareni
u sjeni čempresa
vreteno prema zemlji okrenuto
naginje vodu voljenu igru
prsti prelaze ožiljcima hlada
trešnja glasa prigovora srcu
izložena ehu vjetra
lahor cvijet odnosi utrobi
bodljikavom žicom slijepljenih trepavica
prorok promijenjena dijaloga
posjeduje volju spavajuću pravednost budi

nariču boje leptira
imaginacijom ticala i krila
ukipljena želja ne gleda uokolo
uz ljubav se stisla
nešto osušeno grije pozadinu grla
da uzavre prisvojeno
bezbožno kidanje glasnica
um pomaknut mjesecom u opadanju
našao je perfektnu razbijenost rešetaka
službeno se spasi u otvorenoj naplati
kao ogrijev u studeni
tiranski odloži knjigu smakne radost misli
u oku paragon težišta
žari sjećanje na listove lipnja
pogled ih je ostavljao žureći se vrhu
da zadnji list bagrema izrečena ljubav
bez preskakanja voli

povećani ultimatum grančice daljina
kao da je iz glave izašla
s traversom kanavaca
zabačena preko ramena
filigranski fijok prekriva gropa
vizualnog srca aroma čistoće
jasmin kamelija nešpricani citrusi
vonj ostaje sjećanje sa mnom da umre
trsim se i u sebe tvojim očima gledam
vidim oči majke, žurim u vječno
mirisom je mene zvala u svoju misao
mirisima ostavila znajući da ne umiremo za mrtvima

(Duh pobude, 2013.)

DUŽNOST NEDUŽNOSTI
pinelon pometen u pjesmu

iz geometrijske rezonance svemira
trijumfiraju sjene zvjezdane energije
kao da je pulsirajuće bilo
trgovalo znatiželjom
prevaljena daljina
prolazila je pored mene pretvorena u strpljenje
gustinom sredine nevidljiva
bez ukora zasluženo bdijenje
traganjima stišava rođenje
zvuk nadođe kao plijesan
u meni još dalje
u meni još dublje
sirova mimika neumorne jeke
prilagođavanje beskrajnom da ne iščezne
po saližu kao da sklada
škripi pokriv od patine
u urlicima osluškivanja
ponevidi učmalost tišine
spokoj zaceni
kao da je strani
brutalna forca bonace
bijele kape dočekaju ritam
navučenu kapuljaču
sa očiju padnu pouljana lutanja
kao udaljavanja od bola
stanja očiglednog
u okovima roni
vodom napojena poruka
otkriće jedne tajne tlači
uživanje nastojanja
nastanim se u zvuku transgresije
nestanem u valovima
oponašam unutarnji glas
kao da je kompulzivan
pinelon pometen u pjesmu
oduvijek me je posjedovao
obilježi me
kao značaj male pažnje
bez kraja bez početka
eksponirana radost čežnje
smiješila se smalaksala spremnost
u osami zbiva se sklad ekstenzija
više od refleksije postojanja
svijet zatreptale strune
nalazi me dodirom
glas stegne polirane dužnosti
kao Tristan
opraši mrvu delte
nedužno oglašavanje simfonije
donese stađune profane Odiseje.
(Dužnost nedužnosti, 2014.)

PROSTOR KOJI ZOVEM SVOJIM

buka zjapi ostavljena vašaru usporedbe

odškrinuta vrata propuštaju svježinu
za sat vremena pustit će prvu zraku
do saslušanja u neko doba
sunce će obasjati sobu
ugrijati suočavanja
po zidovima Istina u kvadru
po škafetima
na veresiju dati sveci
uzeti da dobijem snagu
grozničavo iščekivanje
obrezuje strepnju
u noći boja zidova vodenom medu liči
dišni putovi voska
prst Božji sa zanokticom trefi
nokti iščekivaju zajamčenu zaštitu
intavulan sklad iz žiška
toplina treperi k'o nezadovoljstvo odustajanja
osvjetljuje drveni krevet sjete
krutu pompu nemoći
legura volje u roju
produžava metaforu
vigor force ko vešta zgrčen ostraga
cvijet bajama ljepši od veljače
uspostavlja magnetski privučenu energiju
u čuđenju figuralnu kompoziciju profila
vlagu u vosku
ishod u učešću
nestalnost sloge u ogledalu
kao bezobzirno upoznavanje
uklanja oštrice
i ne bježim od neizbježnog iskustva
grčevitog nastavljanja jednine
tko smo bili i ostali
upereni u potpaljeno
zavjese navlače pokret cjeline
k'o korisnost unutarnjem
poslušam korde kao prvo zaustavljanje
kao sjene ispale propjevale obline
shvate umom da bježe
sa ukusom starine rastegle su
prostor i vrijeme
kao da su pod rasvjetom ekstaze
zaokružile su se sakrivene očite bojažljive
sa golog poda pokupljene stidnosti
ispod i iznad
pronašle su ispunjenje
domislile ulančanost
tijela i duše
ugravirane potencijale
opet, opet, opet su potresle um
k'o izmišljeni portret obligacije
zvučni oblak ne govori
pokazuje se da ne odgodi putovanje
neke polupokrite u zagrljaju tvorevine
promijenile su formaciju
dotaknute ambijentom
ušutkale su dužnost daljine
izrekle su osmjeh atmosfere
varijacija pomiče presvlačenje
povjereno prostoru promijenilo se ustezanje
kao da nikad nije dobar trenutak
razbijati razotkrivanje
skladom za dušu
kao imenovani korijen stanje
svilenog konca preostalo pokoravanje
zataška skupocjene prnje
omekšanog metra poderine
zaustavljen glas krojačke onomatopeje
gratifikacija mutave sjene
k'o hitrost zapne
kao osvjetljenje predočile su se kao osip na koži
kao da je bezvremensko stiglo širenjem zaraze
naišlo na padnuta ramena
zvuk i dodir rijeke
prolaznu ucjenu iste vode
u pravo vrijeme su navratile nenajavljene
kroz okvire provučene žice
viseće rezonance
a pčele u košnici su se zbile
da prežive zimu
zube su stisle inventane prognoze
u zadovoljstvu gladi prste ližu
na lijepak uhvaćene
draži od duga na nebu promjene.
(Dužnost nedužnosti, 2014.)

GUSKE SJEVERA

jato je odletjelo bez zadnje

svako malo jedna drekne
slijetanjem i uzdizanjem
kao da su djeca ruku
u zraku vise
trbušne bjeline povorke
jutros obavještavaju opsjedanja
dogovor najavljen jučer
među pahuljicama
uvjet zavlada
nagoviještene padaline struje
promjena puta u nešto drugo
ne okrećući glave
ne gubeći okus znatiželje
let se užge
most u zraku do visećih vrtova
kao jarak preskaču
vrat istežem
gledajući naprijed
jato je odletjelo bez zadnje
skroz u kamufima sa otoka
stopljene u sivilu nepomične stijene
šaputanje ne prestaje
u koloni ušutkanost sučelice vodi
unutarnji glas poetske skale
k'o iz sebe da se bolje uspon čuje
bez rivalstva navlačim odjeću
kao da me perje nosi
zataškam promašaje
ko iz grla otkinute
promašim rukav tijesnost koridora
prazninu u zraku odaje
u kapku ukopano oko mendulici namiguje
izvučeni konac zamire
kao da je krilo štof rastegnem
jedan duži drugi rukav kraći
mamurluk se raspadne čipkom
iz nedogleda da refren kao vjetar navrati
guske gledaju na sat žmire kao da gledaju u sunce
putovanje otima spaljene milje
sve to dogovaranje zebe
led u komadu svjetluca
obijestan zapis reljefa klone
mraz kao idol
po obrijanom licu udre
u crvenilu lica sipe akne
zgusnuta priprava klizi niz stegnute ruke
k'o pijati poslagani
led u komadu pukne
prigode su provalile gozbom
kao zalaganjem
uzdasima ispraćene
prožima oživljeno
težina sa pladnja se uzdigne
grabež trupla podijeljene strane
rastjera krik utrobe
kao ritam lakše upamćene
kao za ružu
guske pružaju ruke
rašire krila ko latice
boja prava ustoličene u letu brojke.
(Dužnost nedužnosti, 2014.)

TKO BIH BILA BEZ DRHTAJA

Nad riječima bez podrhtavanja
Ostala bih ukoričena
U prevlasti žudnje
Bez novih listanja
Nad morem bez valova
Kraja bih se držala
Dalekim obalama ne bih se uputila
U svečanim drhtajima
Još daljima ne bih stizala

Da mi nije treperavih zvijezda
Crna rupa bi me progutala
U prsima iščupala zviježđa
Zrele dunje za zadaću života

Bez buđenja u prirodi
San bih zaspala
Bosonoga po mahovini ne bih hodala
Niti kamen ne bih preskočila
Za dodirom leptira
Sklad krila obzirao bi se leta
Osluškivanjem ptičjeg pjeva
Šumama se vraćam
U lutanjima da se ne izgubim
Da ne spoznam strah prašume
U kojoj sam gurala granje
Da me strah ne gura ispred sebe
Bez mirisa jorgovana
Kao pelin bih ogorčala
Obamrla u tijelu
Silu umiranja bih privukla
Duša bi izišla neprimijećena
Bez otplesanog tanga
Kovitlac odgajanog povoda
Ostala bih bez puta do hladnog čela
Glasnik stvaranja
Uzavrelih emocija gejzira
Svijet se ne bi mijenjao
Statika bi me uokvirila
Odvojila od uzdizanja
Da mi nije lijeka u kapljama znoja
Srce bi odavno otkantalo kucanja
Zaobišla matematička ljepota
Znamenkama niza bi me ostavila
Unutarnjem drhtaju dugujem podrhtavanja
Ukradenoj teoriji rasprave
I ne pušta me iz čeljusti lahora
Ples kargo kultova
Vanjsko u svijetu mi škodi
Društveni biljeg neobraćena
Kao okrunjena civilizacija
Ponekad zadrhti duša i bilo
Previranja duha sažetog rizika
Kao alternativna stvarnost
Nelojalne klijentele
Nad sobom drhtaj ćutim
Kao da je razmjena strane valute
Dok bdijem nad prekršajem srednjeg kursa
Prikrivenih zvijezda konkurencije
Zaslijepljena sjevernim svjetlom
Sa zadnjim što srce ugleda
Podliježe presudi koja ljubavi nalikuje
Bez da utječe na preteče jačanje podrhtavanja
Osjetim poriv do potomstva
Neprestano veličanstvo.

(Drhtaji, 2015.)

JARBOL I KATARKA

Mramorno jedro se uzdiglo
Žilavost gareža visokog broda
Vidljivo smanjuje lađu
Madiri se umakaju u horizonte
Pobjegle sinjemu moru
More mije obe strane broda
Valove nadvikuje stiva
Usne slijepljene kao podzemlje
Jedva se otvaraju savjetima vjetra
Opijene neposluhom odozgora
Uveli šaptaj sam sebi šapće
Tijesnost osjeća putopisno
Glas nikako da stigne do uha
Zbijeni madiri se otvaraju
Poj drva omamljuje fiktivno
K'o kotula pada s bokova
Znakove umora pokazuje jedro
Obrisi blizine na domak sprudu
Pjesmom naslijepo hvataju višu notu
Pobjeglu plavom nebu kao stranoj tami
Savijena gnijezda potiskuju sjenu
Pod čempresom vrpca se vije
Odleti na sijelo obiteljske tajne
Diskretne poruke iz brodske knjige
Krivu notu odbacuje dnevnik
Još ima mjesta u ufanju
Preko lokve preskoči neizrečeno
Kao gnjide skakuću riječi
Lete pod češljem
Naslijeđe pomagaču bez koprene
Koncept force predbacuje sadržaje
Nadmetanje dinamike napućene usne
Utjecaja nepotrebne zbirke
Refleksije šampiona
Oguljenog u iskustvu anticipacije vodiča
Simulirane stimulacije pogleda
U frakovima okupljanja
Zatečena u sektoru ustajalih komplikacija
Predosjećajem je ostala u većem razočaranju
U prvom susretu
Nekolicina se smjestila
Na općenitiju skalu
Listajući pobjegla opisivanja.
(Drhtaji, 2015.)

PRIJE PODNE

Zvono samo što zazvonilo nije
Ustuknem čekajući
Pod komadićem neba
Okrilje da odzvoni svojatanju
Čekajući čar iz mjedi
Lik sa konja
Zvonkost utrne do muka
Isklesani kamen ušutka znoj
Pusti ga niz fugu
Do mile volje curi
Ispod križa gledam pozadinu
Oglušim se iznenada
Propitkivanjem onog istog mora
Srce novim zvukom bije
Pod staklenim zvonom
Zvuk dopre u odlutalosti me nađe
Staklo prsne kao epsko
Komadiće stakla vadim
Krv oblizujem
Promijenjeni ukus vrste
Trpka slatkost izvlači poznavanje
U nepoznatom gutljaju pretvorena
Kao u kamenu koji je progovorio
Zagrljaj zvonjave para
Dotad sašit u konačnosti
Kaplju zvuka ponesem
Ne odijeli me od sluha
Pjesma šuti na visokim valovima
Odbacivanjem nedovršenog
Vraća se kao žrtva zastrta tajnovitostima
Svom dobročinitelju novog iskustva.
(Drhtaji, 2015.)

DRHTAJI

Dolaze i odlaze
Upoznajemo se i drhtimo
Polomljene snove ne usvajamo
U dlanovima skupljeni drhtaji
Kao dokaz prislanjamo licu
Tijelo sklope ujedine
Vikom noći preletjele užitku
Kao najvišu ponudu prime
Nijemo šaptanje izvlači zblenuta
Iz povorke migrirala sugovornika
Šaptaji … ni sami sebe ne mogu čuti
Osluškivanja povisujemo
Zamišljam prstohvat vjetra
Gulimo drhtaje nada pjevuši nedostižno
Ostavljamo nenadane glasnosti
U jednom ustaljene prirasline
Izlaze u skupini dvije, tri riječi
Progovorim pa ustuknem
U zanosu skupljena izvinem se u stihu
Potiho ti govorim
Potiho, još tiše, drugi da ne čuju
Nakon prve isprekidane riječi
Kupim snagu glas dižući
Da me uzmeš za bradu
Rastvoriš ushit znaka i ostaviš trag u zraku
Iz bojazni se predomislim
Hoćeš li voljeti moje riječi
Moj zaboravljeni glas
Popraćen izdisajem sluti
Hoćeš li misliti
Kako loše zvuči dok drhti
Dok preklinje šutnju milovanja
Utihnem u nečujnosti
Stisnem se uz san okrutnosti
Reljef sanja sagorijeva na licu
Netaknute u čekanjima
Iz šupljine odzvanjaju riječi
U okrunjenom trenu visokog alta
Samo tebi htjela sam ih reći
U neprekinutoj noći čežnje
U kasu obješenih koraka žudnje
Glasnim jecajima zore
Kao iznevjereni šaptaji
Brecaju treptaji.
(Drhtaji, 2015.)

“Nomen est omen – Ime je znamen, reklo bi se i za naslov pjesničkog rukopisa Marije Franičević Jeličić: Odraz duše. Stihovi koji ključaju i naviru iz užarenog epicentra njenog bića uistinu su odraz duše, svega proživljenog i duboko zapamćenog u duhu samom. U nutrini nagomilane slike obrušavaju se u nizovima riječi i začuđuju nas bogatstvom, obiljem i raznolikošću nekog mnogo većeg, ali zatomljenog svijeta.
Zavičaj kao početak i kraj, prostor je iz kojeg pjesnikinja izlazi i kojem se uvijek iznova vraća u potrazi za izgubljenimm dijelovima sebe. Zavičaj su riječi njenog dida Ivine i blagoslovi babe Palme, zavičaj su masline, vale, škoji, smokve i čempresi. Zavičaj je i jezik sa zvonkom utjehom u osamljenosti nepoznatog svijeta. (U štumku mi se grč začeja slušat je da pili za toliko puno svita, virovala san da je Bog neće obadat i da ga ne smi toliko zamarat. Puno uri na dan mu je dodijavala sve isto pušćala san je da moli po svojon voji, činilo mi se da drugo nije ni činila).
***
Svaka pjesma u ovoj knjizi zapis je života, ma kakav on bio, grub ili nježan, topao ili hladan, trnovit ili blagotvoran, bogat ili siromašan, spokojan ili nemiran. Zajedno one čine memento jedne sudbine koji je daleko od svake sladunjavosti romantičnog spomenara, on je kontradiktorno i protest i prihvaćanje, i krik i molitva, i pamćenje i zaborav. I sve ono što ljudska duša nosi i zrcali kao odraz života samog.“
Nada Topić: Odraz duše, 2009.
„Djetinjstvo i mladost, ali i težina iseljeničkog/osamljeničkog života glavne su putanje oko kojih kruži Marijina poetska koncentracija i preokupacija progovarajući katkad tiho, šotovoće, a katkad gromoglasno i nezaustavljivo. Isprepliću se tako u knjizi jednostavan otočki govor kao prvi jezik kojim je pjesnikinja zadojena progovorila i hermetični jezik suvremenog čovjeka intelektualca raspetog na vjetrometini sadašnjeg trenutka.
Stilski pjesnikinja nastavlja započeto i vjerna izričaju koji je najbolje (raz)otkriva niže i gomila riječi koje smisleno izgrađuju tkivo spoznaje, doživljaja i nadahnuća. Kao što i sama kaže: zaronila sam, sol me razbistrila (U snivanjima), ona roni predjelima i bespućima duše, bistreći istinu, tražeći smisao i puninu prvo u sebi, a zatim i u svijetu kojim je okružena. Mirisi, zvuci i boje rodnog otoka najdublji su sloj njene duše koji se probija svjesno ili nesvjesno nizom motiva i slika kao npr. u pjesmi Tiho i polako gdje kaže Vrapci nisu ušutkani, cvrkutaju i lete/ Maslinik je cjelovito njihov, prohodnosti spajaju međe/ tu nema zbijenosti ustajalog daha.../ ili I znam da sam živjela, bila sam u maslinama/ Na vrh punte Sućurja primila sam ulja./
***
Marija Franičević-Jeličić proglasila nam je šutnju, jednako kao što je mravinački pjesnik Tonči Petrasov Marović opjevao moć ne govorenja. Marijina šutnja odjekuje u pjesmi, a Marović nam je pjevao i govorio do samog svog kraja. Pjesnici tiho govore i glasno šute, u tome je njihova veličina i ljepota, u tome je snaga duše Svemira koja kroz njih i za nas progovora.“
Nada Topić: Pjesnici tiho govore i glasno šute, 2010.
„Pjesnikinja stvara nešto sasvim novo, lirsko pjesništvo na epski način, barokno gomilanje slika kao epsko koje se pretvara u liriku, slike kao da su izronile iz gundulićevskog baroknog vremena oslikano na suvremeni način, kao da se u pjesnikinji spojio barokni Gundulić sa suvremenim Kaštelanom u nekom posve posebnom nadrealističkom svemiru.
Mada pjesnikinja vješto izmiče bilo kojem svrstavanju, ipak se može nazrijeti postupak duhovnog kretanja iz baroknog koji prelazi u nadrealizam (pjesnikinja poput baroknih pjesnika gomila stilske figure kako bi dobila bogatstvo slika kao odraz svoje duše, ali te slike izmiču baroknom svjetonazoru i utapaju se sa svojim višeznačjem u čisti nadrealizam) i koji se na kraju smiruje u ekspresionizmu (o čemu god pjevala, pjesnikinja jasno i nedvosmisleno pjeva sebe). Iz nekih pjesama izranja i egzistencijalizam, sjećanja na djetinjstvo, odlasci, vraćanja, i u svemu tome stvaranje sebe kao dio toga i kao iznad toga. Ekspresionističko-egzistencijalna potraga za sobom u stvaranju sebe kroz pjesme je odredište svega ispjevanog, krajnji cilj kretanja, a polazište putovanja je raskoš baroknog koji se lakoćom pretvara u nadrealno, naime pozornica je sasvim realna i opipljiva, pozornica na kojoj prevladava slika otoka i svega onoga što je vezano za otok, te predstava od pjesama koja sve te slike pretvara u nadrealno i sveopće, nešto posve nebeski, pa će u jednom trenutku reći “od neba nebu se vraća”, kao što je u prvoj pjesmi rekla da se čovjek pjesnikom rodi pisao on pjesme ili ne pisao, ali pjesnik je pjesma cijelog svijeta, naime pjesnikinja veoma uspješno (posebno u ovoj zbirci) u svom stvaranju leti od lokalnog prema univerzalnom što je, u krajnjem slučaju, i najveći mogući uspjeh svakog stihotvorca.“
Boris Škifić: Dah pobude kao pobuda daha ili duh pobjede kao pobjeda duha Marije Franičević Jeličić, 2013.
„Marija se poezijom ne dodvorava, nju je teško i mukotrpno čitati, svaki redak je svijet za sebe, ulančan i ljubopitljiv, ali i blagoslovljen u trenucima izvrsnosti. Kroz ovu pjesničku zbirku, pjesnikinja ulazi u mirnije pjesničke vode, iako njenoj poeziji, kao i moru, teško možeš odrediti dubinu, pa nam ponekad kroz stihove šalje pisma matere i mirise ljubica kao imperativne svjetionike u olujnim noćima.“
Miranda Rubić: Riječ me pokorila, 2014.

„Raščlambom pjesama, uočavanjem pjesničkih slika i motiva, može se zaključiti da je Marija Franičević Jeličić pjesnikinja hrvatskoga egzistencijalizma koju okupiraju zavičaj, prolaznost života, čovjekova zajednica, osobni unutarnji svijet i domovina. U nekim je književnim vremenima prolaznost i poraz tvarnoga svijeta ključ za gradnju i razumijevanje književnosti. Životni neuspjesi, teški i dramatični događaji i okolnosti vrlo su pogodno tlo za isticanje prolaznosti i nedaća, prepuštanje snatrenju o duhovnosti kao izazovu i rješenju za nedohvatljivost ovozemaljskih sretnih trenutaka i uspjeha. Ova poezija nije, međutim, ispunjena gorčinom, nego šuti jer u mojoj šutnji rastu krila. Kao zbiljski čovjek, pjesnikinja shvaća da ne leti i ne pliva (U snivanjima), ne prepoznaje se u metafori oblaka, ali se vidi u radoznalostima, osjeća stalna zanimanja za ono što se zbiva unutar i oko nje, zanima je novo, no shvaća da biva iscrpljena iskustvom.“
Srećko Listeš u Obelisk slobodne Hrvatske: uz četrnaesti Susret pjesnika hrvatske izvandomovinske lirike u Zagrebu-Vukovaru, 21.-24. srpnja 2014.