DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
120 godina
Marko Gregur
Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) završio je stručni studij poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, preddiplomski stručni studij odnosa s javnošću i medija na Vernu, specijalistički diplomski studij međunarodnih odnosa i diplomacije na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu te sveučilišni diplomski studij novinarstva na Sveučilištu Sjever. Doktorand je i vanjski asistent na Odjelu za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever. Predsjednik je Organizacijskog odbora međunarodnog festivala književnosti Galovićeva jesen te pokretač i predsjednik organizacijskog odbora festivala Alpe Jadran festival mladih pisaca (2016.-2018.). Jedan je od pokretača i glavni urednik časopisa za književnost Artikulacije. Objavio je knjige Lirska grafomanija (Naklada Ceres, poezija, 2011), Peglica u prosincu (DHK PPO, kratke priče, 2012), Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, kratke priče, 2014), Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, roman, 2017), Mogla bi se zvati Leda (Hena com, roman, 2018.) i Vošicki (Hena com, roman, 2020.) Roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz preveden je na slovenski, dramatiziran za Hrvatski radio, objavljen kao zvučna knjiga i dobitnik je nagrade Katarina Patačić kao najbolja knjiga na kajkavskom dijalektu objavljena te godine. Roman Mogla bi se zvati Leda bio je u užem izboru za nagradu Gjalski i objavljen je kao zvučna knjiga u izdanju Hrvatske knjižnice za slijepe.
Za roman Vošicki dobio je Nagradu Vladimir Nazor i Fric.
Tajnik je Društva hrvatskih književnika.
Foto: Mario Periša (izvor: N1)
Šus Mirinda
Mirinda je otišao u kupaonicu i kao svakog jutra pokušao se natjerati na povraćanje. Ovaj put nije išlo i to ga je malo oneraspoložilo. Izašao je iz kupaone i prišao frižideru te se dodatno oneraspoložio buljeći u njegovu praznu utrobu.
„Ti si izgleda svoje ispovraćao“, rekao je i zalupio vratima. Obukao se i krenuo u Frankopansku. Tamo ga je čekala njegova ćevabdžinica.
„Bok mala!“ pozdravio je konobaricu.
„Bok Šus Mirinda. Da ti donesem štogod?“
„Naravno, danas sam došao praznog želuca.“
„To je dobro. Što ćeš?“ pitala je konobarica, a Mirinda je odgovorio: standardno.
Čim mu je donijela lozu i veliko pivo, Mirinda je odmah slomio lozu te eksao pola boce piva.
„Sad je bolje“, rekao je Šus Mirinda, kojeg su upravo zato i zvali Šus Mirinda, jer mu je cuga bila čak i doručak.
Rukom je obrisao usta i viknuo Sonju koja je prala čaše.
„Mala, jesam ti već ispričao kako mi je Ayerton Senna umro na rukama?“
„Jesi, Šus Mirinda, valjda tisuću puta“, odgovorila je konobarica kojoj je još bilo rano za njegove priče.
Mirinda je svejedno počeo pričati. Bio je na utrci kad se njegov najbolji prijatelj Senna zabio u ogradu. „Imao sam neki loš predosjećaj. Večer prije bio je nekako napet. Rekao sam mu: daj Senna, popijemo to pa idemo dalje, ali on nije htio ni čuti. Rekao je da je umoran i da ide spavati. U tom trenutku kad je izletio sa staze odmah sam znao da je opasno stradao. Sjurio sam se niz tribinu i potrčao do njegovog bolida. Trčao sam toliko brzo da su me ovi iz atletskog saveza odmah proglasili svjetskim prvakom na sto metara, ali nije mi bilo stalo do toga i odbio sam prihvatiti medalju. Kad sam došao do bolida uzeo sam njegovu glavu u naručje i pitao ga: Senna, si dobro? Nisam, Mirinda, odgovorio je. Bilo mi je jasno da treba ekspresno reagirati. Otišao sam do staze i zaustavio bolid koji je baš prolazio, mislim da je to bio Coulthard, ovaj je bio lud ali me prepoznao pa mi dao auto, a onda sam se vratio i rekao: Senna, sad te vozim u bolnicu! Pogledao me umornim očima i rekao, nikad to neću zaboraviti: Mirinda, samo ne ti! Rekao je to i onesvijestio se. To su bile njegove posljednje riječi. Došli su dečki, bolničari, i strpali ga u kombi. Išao sam za njima bolidom do bolnice. Znaš, kako su vozili? Toliko sporo da sam pomislio kako žele da umre. Da ne kažem da su mi se od spore vožnje hladile gume pa sam skoro izletio s ceste. Ah, sve bi bilo drugačije da se Senna nije bojao moje brze vožnje! Znaš mala, bio mi je to jedan od najtužnijih dana u životu i još mi je uvijek jednako teško kad se toga sjetim iako je prošlo već pet godina“, završio je Mirinda, izostavivši dio da je Colthardu još dan danas dužan sto maraka za benzin i gume.
Konobarica je odložila čašu i pogledala ga. Znala je da je priča gotova.
„Završio si?“
„Jesam“, rekao je Mirinda, ispio pivo do kraja pa naručio još jedno.
Zatim je iz aktovke koju je stalno vukao sa sobom izvukao kemijsku olovku i komad papira.
„Idemo raditi“, rekao je.
„Rekla sam ti već da svoje poslove obavljaš negdje drugdje. Nije ti ovo ured.“
„Daj se smiri. Samo ću nešto napisati. Pa jel' to protuzakonito?“
Črčkao je dobrih petnaestak minuta prije nego što je konobaricu Sonju pitao zna li možda adresu Narodnih novina kamo se šalju oglasi. Rekla mu je adresu, znala ju je napamet jer ju je Mirinda svako malo pitao za nju, a onda mu je ponovila da svoje poslove izvoli obavljati negdje drugdje.
„Mislim ozbiljno“, rekla je.
„Što si nervozna? K'o da te grize tri milijarde trilijuna milijuna tisuća osa“, rekao je Šus Mirinda i krenuo na poštu.
popis članova