DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Petar Opačić
Petar Opačić rođen je 29. srpnja 1952. godine u Solinu.
Školuje se u rodnom mjestu, Splitu i Zadru, gdje završava Filozofski fakultet.
Prevoditelj, antologičar, dramatičar, romanopisac i pjesnik .
Urednik je časopisa Mogućnosti.
Poezija:
- Salonae, 1978.
- Plovidba, 1985
- Anastazija, 1988.
- Alemanski kvartet, 1990.
- Sutikva, 1995.
- Astrolab, 1997.
- Historia, ae. f., 2001.
- Rajski vrtovi, 2004.
- U doba Carstva padale su glave, 2004.
- Uštap, 2005.
- Izostavljeno vrijeme, 2005.
- Noćna straža, 2006.
- Déjà vu, 2006.
- Molitva suprotiva g(r)adom, 2007.
- Anđeo smrti, 2008.
- Pluskvamperfekt, 2008.
- Žuta knjiga, 2009.
- Mjesečev modul u pustinji, 2009.
- Bijeli dur, 2010.
Drama:
- Protejev san, 1979.
Roman:
- Čovjek u odijelu, 2008.
Preveo i priredio:
- Šuplji ljudi (antologija engleske poezije xx. stoljeća), 1995.
- Robert Creeley hello: dnevnik (zbirka poezije), 2001.
- TAO-priče (drevne kineske priče), 2002.
- Suvremena američka kratka priča (antologija), 2002.
- Stars & Stripes (antologija američke postmodernističke poezije), 2003.
- Jack Spicer: Sveti gral (izabrane pjesme), 2004.
- D. H. Hwang: Blagdan obitelji (drama), 2004.
- T. S. Eliot: Sabrane drame (s L. Paljetkom), 2005.
- W. C. Williams: Seoske djevojke (izabrane priče), 2006.
- Suvremena britanska kratka priča (antologija), 2008.
- Suvremena irska poezija (antologija), 2009.
- Robert Creeley: Zrcala, 2010.
- Salona aeterna: (zbornik književnih tekstova o Solinu), 2003.
MISAO O VREMENU
Sve je to vrijeme; preduvjet za
življenje –
(ako pružimo ruku, nepozvani,
neočekivani da
zatrpani voljom sačekamo odaziv
koji nam se vraća
poput iznenađenja što nas
zapanjuje) – kad se izgubljeni u
misli držimo nesanjana
priviđenja, južno ili zapadno
od mjesta na kojemu jesmo
uvijek iznova sati
duboki, mnogostruki, i mi
probuđeni čujemo nekoga tko nam
šapće: “Vrijeme stoji, al’
prah njegova dodira nas hvata
i mi, povremeno, vidimo svoje lice.”
DO VIĐENJA
Vinku Medareviću
Zar nismo, da bi se izbjeglo ono sudbinsko,
Protiv, uspostavili dogovor
skrušenog pomirenja? Očajni, spremni,
bez nestrpljivosti, da sačekamo
Drugi dolazak; ne zbog Nepravde, te
prijaznosti koja nam je mogla
biti pomagač, radije za Prirodu
koja nas strpljivo čeka, utanačili
skori Isplov nijemih otpadnika –
Istina je, još istrajavam, između potopa
i slabosti vremena; nismo u njemu
nestali, iako za nas nedostižnom,
sklopili prijateljstvo, izbjegavši
nesklad svijeta. Odbacivši želje,
umjeli smo naći Putokaz. A onda, pucanj se
strovalio u nebesa; neočekivan –
Ah, ti, Guru, nijemih govorenja, jedva
dostižan, ostavio si me u plaču
skorog viđenja; moj brate,
premalen je bio svjetionik za dušu
koja se izdigla iznad Etera. Otišao,
ode ti, znam to, svojevoljno, ne bi li
otvorio vrata Svjetlosnog zvuka.
ZLATOREPA PTICA
Dijani
Postoji negdje zlatorepa ptica,
sva rasuta,
najviše u snu –
svjetlost svetom srcu
koja samo noću pjeva,
o svemu što je
u duhu bez mrlje,
slobodna i
uhu milozvučna,
bez tijela – pjeva
samo bjelinu uma.
O njoj se znade
jedva toliko, da je
nevidljiva. To kaže
vrijeme u
kojemu istrajava –
Svatko tko čuje
njezin poj
postaje Pjesnik –
bio star,
ili mlad,
osmijeh na licu izaziva,
uvijek čujna,
mada nijema
traje od pamtivjeka,
zlatokljuna,
bigliše u vrtu,
ostala u Raju i poslije Izgona.
***
Otputovati? Doputovati? Ili biti beskućnik
koji gleda, voajerski, u tuđu sobu
u kojoj se vode najprije lokalni, a onda,
svjetski ratovi. Cijedi se krv s bijelih salveta
na kojima su ostali zubi koje netko skuplja za ogrlicu,
umjesto da ih drži u kutiji od bjelokosti
ili, uz malo sreće, baca preko ramena
i krova ne dodirujući pri tome dimnjačara
koji uvijek donosi nesreću, u osuđenike
s druge strane, s bijelom trakom
oko ruke, po kojima tiho sipi snijeg.
Ako samo to postoji, onda Smrt
ima više ukusa od onih s crnom vrećom na glavi.
Ali otputovati! U krošnju drveća,
u dječji san koji stoji u vodi u kojoj se
ogleda vojnička cokula dok drugu nosi bez
noge u ruci – povratnik kući.
Rađa se želja koje još nije bilo. Ah,
kad dođe srpanj! Kad se vrtovi, kao i uvijek,
pretvaraju u šešir iz kojega se s lakoćom
vade konji, guščje perje i trbuh s utrobom
koja se puši i zelena, nezadrživo
cijedi u posudu koju će oblizati muhe a dokrajčiti psi,
i ti bijela u prozirnoj haljini kroz koju se
nazire čarobni brijeg pokazuješ koljeno onome
koji čita Novi zavjet, podsjećaš
me na zvižduk koji će spalit’ sunce,
na Katedralu koja saučesnički šuti dok u zoru,
bez rupca, opraštam se od toliko stvari neizrečenih,
opraštam tebi i sebi, Fugu smrti,
to gubljenje iz pamćenja
prema jedrenjaku koji stoji na zarđalom sidru.
VJETAR S OTRANTA
Ovaj vjetar koji večeras puše
isti je onaj što me prati
već više od 50 godina
i šapće o uzaludnosti pisanja –
Ništa se nije promijenilo
samo traje oponašanje putovanja
Čijega? Mojega? ili Tvojega?
Pravim se nevješt
znajući da me odaje stid i
rumen s lica
jer ostajem bez odgovora.
A što odgovoriti?
Mijenjaju se granice,
padaju glave,
rađaju se Carstva;
on puše, a ja
i dalje pišem kao da o tome u
najmanju ruku ovisi Spas svijeta.
popis članova