Sead Mahmutefendić

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Sead Mahmutefendić

Članovi društva

Sead Mahmutefendić

Sead MAHMUTEFENDIĆ, prozaik, esejist, feljtonist, pjesnik, novinar, književni pedagog, rođen u Sarajevu 29. svibnja 1949, osnovnu školu i gimnaziju završio u Konjicu, studirao je južnoslavensku i latinsku filologiju na Filološkom fakultetu u Beogradu, radio je kao profesor maternjeg i latinskog jezika, knjižničar u srednjim školama u Sokolcu, Rijeci i Sarajevu, kolumnist Novog lista iz Rijeke, Oslobođenja i Ljiljana iz Sarajeva.

Mahmutefendićeve romane karakterizira humor, jetka ironija, ponekad crnohumorne situacije, pa i groteska gdje se udio fantastike kao transformacija društvene pojavnosti u fantastične prizore zna prenijeti na fantastično kritičku sliku ukupne zapadne civilizacijske duhovnosti. Pisac razvija parabolu o nultom stupnju civilizacije koja je potpuno opustošila čovjeka koji ne uspijeva zadržati ni elementarne osnove svoga identiteta.
Klaustrofobični romani o nultom stupnju, odnosno metafori apsolutne nule identiteta razvija se u parabolu o savremenoj civilizaciji koja je zbrisala sve ljudske sadržine i na toj osnovi materijalizirala apstraktni sistem apsolutnog nultog stupnja.
Poetiku njegove književnosti, kritika stavlja između hrvatskih fantastičara i srpskih estetičara, uvjetno ga imenujući katastrofičarem.
Njegovo djelo, temeljeno na posve novom i modernom izrazu, svojevrsni rudnik za istraživanje stilskih postupaka i književnoestetskih rezultata, kako na mikrostilističkom, tako i na makrostilističkom planu. Drugo što plijeni u Mahmutefendićevom djelu jest jedan posve originalni diskurs, sasvim novi odnos (novi bar u hrvatskoj i bošnjačkoj književnosti), jedan nadmoćan i konzekventan ironijski diskurs prema svekolikom pojavnom i izvanumnom svijetu. Grotesknost izraza, igra riječima do kalambura, preklapanje uzvišenog i trivijalnog, miješanje egzaltiranog izraza sa banalnim, sve do žargona, potvrđuje moderni, Mahmudefendićev urbani prilaz književnosti. A to je ono što najviše uzbuđuje u ovom djelu. Ironijsko-satirični odnos koji često prelazi u groteskno ili u književnu karikaturu, vrhuni kao Mahmutefendićev osnovni makrostilistički postupak i njegov odnos prema svijetu.

Za romanesknu trilogiju ( Suze Dauta Arfadžana / Demoni / Kao na filmu ) dobio je Godišnju Nagradu Bosanske riječi – Bosnische Wort iz Tuzle-Wuppertala, za priču San Andreja Januareviča Nagradu Ivo Andrić lista „Oslobođenje“ iz Sarajeva, za priču Smrt slikara Mahmuta / Cмpттa нa cлиkapoт Maхмyт lista “Nova Makedonija” iz Skopja.

U tijeku je izlazak njegovih Izabranih djela u 7 knjiga. Iz tiska su izašle dvije knjige (roman Kelvinova nula, roman Ribe i jednooki Jack, roman).

Proza mu prevođena na engleski, njemački, francuski, ruski, talijanski, nizozemski, turski..

Naslov cjelokupnog književnog opusa (Omnia opera): ĐAVOLJA KOMEDIJA

Knjige:

Knjiga opsjena i privida, (novele). Zagreb, 1991.
Knjiga opsjena i privida, (novele), Zagreb, 1991.
Kelvinova nula, (roman), Zagreb 1993.
Kelvinova nula, (roman), Zagreb, 1993.
Knjiga sna i nespokoja, (novele), Rijeka, 1994.
Ribe i jednooki Jack, (roman), Zagreb, 1995.
Memorandum za rekonkvistu, (kolumne, govori i polemike) Zagreb, 1995.
Teosaurusov konj, (eseji), Rijeka, 1996.
Centrifugalni građani, (roman), Zagreb, 1996.
Centrifugalni građani, (roman), Zagreb, 1997.
Zezanje Salke Pirije, (roman), Zagreb, 1997.
Vrijeme može čekati, (esejističko-grafička mapa; grafike: Želimir Hladnik), Rijeka,
1997.
Začešljani vjetar, (pjesme), Tešanj, 1998.
Veliki i mali ljudožderi, (kolumne i eseji), Sarajevo, 1999.
Suze Dauta Arfadžana, (roman), Tuzla, 2000.
Demoni, (roman), Tuzla, 2000.
Demoni, (roman), Zagreb, 2000.
Kao na filmu, (roman), Tuzla, 2001.
Kao na filmu, (roman), Wuppertal, 2001.
Onanizam smrti iliti života, (filozofijski eseji), Sarajevo, 2001.
Koliko je to japanski, (roman), Wuppertal, 2002.
Stranci u svome domu, (novele), Sarajevo 2004.
Oči konačne spoznaje, (zapisi i eseji), Sarajevo, 2004.
Vjetar koji se pretvorio u mačku, (roman), Sarajevo, 2004.
Vjetar koji se pretvorio u mačku, (roman), Sarajevo, 2005.
Okvir za neku novu stvarnost, (kritike, eseji i intervjui), Sarajevo, 2005.
Kelvinova nula, (roman), /Izabrana djela, Knj. 1./, Sarajevo,
2005.
Ribe i jednooki Jack, (roman), /Izabrana djela,Knj.2./,
Sarajevo, 2005.
Stranci u svome domu, (novele) Wuppertal, 2006.
Kao na filmu, (roman), Wuppertal, 2007.

Priređene knjige:
Piropo (Izabrani aforizmi Ismeta Salihbegovića s Pogovorom), Sarajevo, 2008.
Glad kamena (Izabrana poezija Sabrije Tucakovića s Pogovorom), Sarajevo, 2008.

Radio emisije:
1. Antikrist ili Godot će skoro doći, (filozofijski mega-esej), Zagreb, III. Program, 1994.

Esej iz knjige filozofijsko-antropologijskih eseja: “Onanizam smrti iliti života”
Prostakluk znanja
“Ne mogu više podnositi apsurd da podučavam druge ono-me što ni sam ne znam, niti znam šta to znači” – piše S. Beckett u povodu izlaska svoje pjesme Gnoma u kojoj, između ostalog pje-va:
           Prođoše godine učenja i rasprši se
Hrabrost za godine lutanja
Svijetom što uljudno se sklanja
Pred prostaklukom znanja.

Ako bi se doslovce pokušala shvatiti ova Beckettova do-bronamjerna primjedba, tada bi ciničan duh mogao veoma lako upasti u mrežu zluradog uopćavanja da ovakav patetični, pa i sen-timentalni poetski izljev shvatimo kao običnu ispovijest u trenu-cima slabosti ili prosvjetljenja. To je eklatantan primjer melanho-ličnog izraza neostvarene životinje, pa makar se radilo o čovjeku koji će dobiti Nobela tridesetak godina kasnije.
Ako je to, pak, izrečeno u diskretnom tonu parodije, u tom slučaju ovaj se cinizam još ubojitije okreće protiv onoga ko ga je napisao.
No, idemo pokušati razviti njegovu hipotetičnu eksteri-orizaciju, naravno, ni u kojem slučaju vulgarno i idiotsko kao što je to maliciozno htio primjetiti Goebels.
Bez zlobe i slomljenog srca, zamišljam poraženim ovakav duh, naravno djelimice, a nadasve, od banalnosti svakodnevnice. Znanje kao nešto više ovdje se otkriva kao apsurdan i komičan sraz transcendentalnog i zemaljskog u kojem se na izvjesnom ste-penu objektivira nemoć prvog da se odupre banalnosti uobiča-jenog, koja je – premda crna i prezrena – ipak prihvaćena ba-nalnost. Ovakva svijest o banalnom može veoma lako biti svijest o ličnom porazu, odnosno svijest koja će učvrstiti taj poraz i be-zizglednost. Znanje ovdje jedino može biti alibi sadašnjem i bu-dućem pokušaju spasenja od banalnosti. Znanje u odnosu na ba-nalnost (neznanje) je kao kap u odnosu na okean. Neuništivost banalnosti njega toliko fascinira kao što ljudski strah više fascinira užas pakla nego blagodeti raja.
Ove opaske u raspletu nameću i potrebu da se objasni in-fantilizam onih koji bi po duhovnoj hijerarhiji trebali pripadati gornjoj ljestvici. No, izgleda, da je njima znanje bila bianco mje-nica da ličnu zlobu zamaskiraju intelektualizmom, čija mimikrija više nije sama sebi cilj, već je to upravo duhovno prizemni, lice-mjerni, fašistoidni oblik zlobe i pakosti. Taj se individualizam u stavu pamfletizma apsolutno objektivira u univerzalizam opće za-brinutosti za mentalnu higijenu ljudskog roda. Taj duh upravo više povezuje mržnja a nikako ljubav, kako to obično stoji u njihovim programima i parolama. Takvi morbidni duhovi polaze na sastan-ke sa samima sobom i tamo uvijek izigravaju tuđe žrtve od čega bi stvorili lični mit. Mada njihove ideje umiju užasno planuti i blje-snuti poput kometa, one su već unaprijed mrtve, upravo što s nji-ma ovom realizacijom počinju, poput krijesnica, umirati sve nji-hove manijakalne iluzije, koje će isto tako ubrzo uvenuti. To im nije dovoljan razlog da se uvjere u besperspektivnost takve vrste njihovog intelektualnog prostakluka, već razlog za silno razočare-nje i izigranu nadu, koju će vjerovatno shvatiti neko drugo vrije-me i neke druge generacije. Zahjev za tom iluzijom “ugrađen” je u to razočarenje. To je ujedno podmukla i prostačka lukavost ovog duha, koji želi biti iluzoran da bi mogao biti razočaran, odnosno da bi razočaranjem mogao stići do ravnodušnosti na koju plediraju sveci, te od toga prave svoj oreol za moguću legendu o ličnoj asketskoj pogruženosti u džungli iz perspektive svoga samostana. Ovakva životna metoda krajnje je sumnjiva, jer ako je Bog stvorio džunglu, onda su ideologije, preko noći, pretvorile tu džunglu u uredan zoološki vrt. To je još jedan prilog dokazu o veoma lako mogućem prostakluku znanja, koje pledira na “krajnje rješenje”, što je još jedna viša karika u lancu tragičnih iluzija koje otvaraju vrata zatvorenijem i tjeskobnijem svijetu s vrlo realnim fatalisti-čkim posljedicama, još davno najavljenim u Apokalipsi a tako jet-ko primijećenim u aforizmu S.J.Leca: “Više volim natpis ‘Ulaz za-branjen’ nego ‘Nema izlaza’”.

Ulomak iz romana “Demoni”
XVI glava
Čovjek nije u stanju biti čak ni trajno nesretan, na kraju krajeva svatko se svojim vratima zatvara

Albert Wollensky je deset godina držao zatvorene u sebi svoje demone. Po lijepom vremenu bilo je manje bolno, jer je tad mogao iznijeti ležaljku i opružiti se na suncu u vrtu ispred kuće.
U srijedu, 19. juna, otac ga je posjetio oko deset prije podne. Razmijenili su nekoliko riječi, svaki sa svoje strane ograde. Rastali su se. Albert Wollensky se opružio u vrtu. Vrijeme je bilo lijepo. Blag vjetar je gonio bijele oblačiće.
Odjednom je ustao, ušao u kuću, uzeo kutiju metaka i karabin koji je kupio prije nekoliko godina, stavio ih u prtljažnik kola, otvorio kapiju i istrčao na ulicu.
Prvo je otišao roditeljskoj kući. Tražio je oca. Nije bio tamo. Ništa, poći će do ujaka. Porazgovarali su, a onda je ujak donio merdevine i popeo se na trešnju. Albert je otišao do kola, otvorio prtljažnik, izvadio karabin i tri puta pucao u čovjeka na drvetu.
Odatle se vratio očevoj kući. Oca opet nije bilo. S puškom u ruci ušao je u kuhinju i ispalio jedan metak na Evu Tvrdi, kuharicu, baš kad se ona okrenula da mu kaže kako još nije vrijeme za ručak. Samo jednan metak, koji joj je okrznuo lobanju. Kao da ništa nije bilo, dobacio joj je: “Doći ću ponovo.”
Otišao je u centar gradića, na mjesni trg, u ordinaciju doktora Flakera. Nikog nije zatekao. Prošao je kroz kuću i ušao u ordinaciju. Tamo je zatekao doktora u razgovoru s jednim pacijentom. Mirno je naciljao karabin u doktorovu glavu i dva puta opalio.
Ubica se mirno vratio kolima, stavio karabin u prtljažnik i uputio se prema roditeljskoj kući. Tamo je zatekao oca pred kućom i ubio ga. Potom je prošao kroz kuću i ušao u spavaću sobu Tereze Wollensky, njegove sestre, koja je u tom trenutku bila nagnuta nad svojim sinom Adrijanom, dvanaestogodišnjim dječakom, retardiranim od rođenja. Četiri metka u njena leđa i dva u dječakovu glavu.
Na kraju ovog masakra ubica je ušao u sobu za dnevni boravak, otišao do klavira i zasvirao Betovenovu “Za Elizu”.
Ubilačka manija se nastavila. Demoni Alberta Wollenskog našli su se na slobodi. Sad je pucao na svakog koga je sreo na ulici. Uvijek isti scenario: zaustavio bi kola, izvadio karabin iz prtljažnika, ubio, vratio oružje u prtljažnik i nastavio put. Tako je najprije ubio dva čovjeka, zatim još jednog, a potom još jednog, da bi svoj ubilački pohod nastavio s jednom domaćicom i svoje ludilo okončao na jednom kamiondžiji, koji je upravo čekao sa svojim kamionom da se uključi na glavnu cestu.
Kad su milicioneri najzad stigli, izašao je iz kola s rukama uvis. Samo je rekao: “Ne pucajte! Bolestan sam! I još nešto - moje prezime se piše s duplo v, duplo l i na kraju obavezno stavite ipsilon.”
    - Oh, to znači da ste vi plemićkog porijekla...?! - primje-tio je inspektor.
Ubica je bio sav ozaren.
    - Da!
Dok je inspektor ispisivao ono posljednje “ipsilon”, mimikom ga je pitao “je li tako?” - “je li u redu?”, a ubica sav sretan, po-nosan elegantno i aristokratski se poklonio.
Psihijatrijskim posmatranjem u toku liječenja utvrđeno je da se radi o ličnosti jednostavnije strukture sa opsesivnim crtama, introvertiranoj, stidljivoj u interpersonalnim komunikacijama, višeg obrazovnog nivoa i intelektualnih sposobnosti. Raspoloživi podaci kao i psihijatrijski nalaz ukazuje da do traumatskog događaja nije ispoljavao znake manifestnih duševnih poremećaja u smislu duševnih oboljenja, organskog oboljenja nervnog sistema i seksualnih devijacija.
Sadašnje stanje pacijenta je znatno bolje nego ranije, ali se žali na glavobolju i vrtoglavicu i ispoljava znake depresije.
Ljekari predlažu da je zbog toga potreban nadzor drugih lica do stvaranja optimalne situacije u kojoj će se osjećati zaštićenim i sigurnim i da tek u takvom stanju može biti izveden pred sud.
Što se tiče njegovog odnosa prema umjetnosti, on je kao čarobnjakov učenik, nevjerni učenik koji ne razumije tajne zanata. Oživio je demone nad kojima je izgubio vlast. On je dvostruko lažan umjetnik; naspram života previše nadmen i previše pokoran.

Ulomak iz poeme Rekvijem iz knjige pjesama Začešljani vjetar

16.

Klonuli čovjek zna da nije bog, ne muči me
Križ na kojem umirem, niti teologija, hoću li već
Jednom iz Hada uzletjeti poput Ikara?
Rečenicama sam svoje srce golubu kroz prozor mrvice
Doturao. Ne može biti da ću se vječno
Oslobađati tereta svemira i vječno sa
Svojom bliskošću udaljavati. U životu
Sam tražio kristalnu kocku s božanskim žarom,
Ali tek sad shvatam da je teže ući kroz dveri đavola
Nego sjesti na prijesto i da je
Komedija daleko teža nego naša smrt

Iz Knjige kolumni I eseja Veliki i mali ljudožderi

Made in USA

Od momenta kad je Amerika Bošnjacima pružila vojničku i zaštitničku ruku, ona je u dubokom uvjerenju da će svojom moći i voljom, tvrdom kao kamenolom, nadvladati sve zapreke na putu da zadovolji bosanske opravdane zahtjeve za državom. U isto vrijeme, ona je započela borbu da Bosna uhvati svoju kakvu-takvu ravnotežu. Iz te neophodnosti razvio se golemi kvantitet bošnjačke volje, misaone dosljednosti u toj akciji i hladnokrvne uperenosti na cilj svih onih osnovnih elemenata političke zaštite i strategije, koji je napokon Bosni ubrizgao dobru dozu državnog adrenalina, tako da se aktuelni prvaci na vlasti u komšiluku i s lijeva i s desna ne satru topovima uz pomoć svojih bosanskih „trojanskih konja“, koji joj se već odavno rugaju koketirajući s njenim vješalima i objavom njenih nekrologa.
Bošnjačko dostojanstvo sve je više raslo u svijesti, uz grmljavinu im posmrtnih bubnjeva i uz požare antimuslimanskih programa, truba i pogroma.
U Muzeju Bošnjaka sa slika i fotografija posmatraju nas oči njenih branilaca. U njihovim svijestima grme bubnjevi, bengalska teatralika razgara magle nebuloza nekih političkih manijaka i nitkova na račun Bosne. No, međutim, kad je ta priča, recimo, zasad skinuta s dnevnog reda i kad se danas osvrnemo na signale iz dalekih, bogatih, finansijsko-privrednih sistema, gdje je tehnika razvijena i gdje već umiru preživjele metafizičke slike o životu u brzom relativitetu rađanja novih spoznaja, moglo bi vrlo lako dogoditi da Bosna, fascinirana u prvim danima djetinjstva materijalističkim patosom i zanosom, zaboravi u toj svojoj velikoj inferiornosti ispružene ruke prema svojim skrbnicima i hipotetičkim svodnicima na kulturološku i mentalnu matricu bogumilske i islamske kulture i da protuslovi jednoj takvoj razornoj tehnološkoj mehanici, koja u sebi ništi mogućnosti da se ona uzdigne na višu kategoriju zbivanja.
Iz nemira bi nastao prividan mir, a ustvari samo još jedan odloženi duhovni i etički nemir. U mozgovima i srcima Bošnjaka postdejtonske generacije morala bi se pridignuti hipotetička monumentalna duhovna kupola i po vertikali i po horizontali, autentične kulture i duha u općem bosanskom intelektualnom i moralnom svijetu, koji bi stvorio platformu i evropske i islamske integralne orijentacije naspram zamamnim naljepnicama američkog kulturnog i materijalističkog imperijalizma začinjenog kokakoliziranom stvarnošću, terorom holivudske fikcije, CNN-informacija s dugotrajnim i bolnim posljedicama koje bi bile markirane na ovim prostorima na nbeodređeno vrijeme. Stoga Bosni valja misliti na političku i intelektualnu shemu njenih sponzora. To ne bi bio samo politički program u kojem bi zamorac još jednom bila jedna mala Bosna, nego i jedna u nizu recki na bošnjačkom negativnom iskustvu i negativnom uslovnom refleksu jedne male nekršćanske enklave, u doslovnom smislu te riječi.
Mala Bosna imala bi toliko toga naučiti, primiti i razmijeniti s velikom Amerikom, ali pod uslovom da sačuva svoje dragocjene male i velike vrijednosti. Ona ne smije dopustiti da pritom ode u drugu krajnost i da postane nečija prćija s prebogatim gostima i uskim slojem svojih lukavih i sebičnih lokalnih šerifa, te masovnom bijedom na drugoj strani. Ona u svom autentičnom duhovnom biću mora biti vođena idealima Ljepote, Istine i Pravde, te da uvijek zavisi o pameti i moralu njenih vlastitih ljudi i onih koji je budu predstavljali. To će biti beletristički varirani etički principi kao egzaltacija njenih humanih ideala, kao što su, uostalom, prkosna sva uvjerenja koja se rađaju u ratovima i krvi kao viša ljudska negacija tih istih ratova i krvi, što bi – sasvim je moguće – moglo biti adekvatan, sofisticiran formulator njenih budućih ideja.