Vlado Andrilović, prozaik, dramski pisac i pjesnik, rođen je 25. studenoga 1937. u Vinkovcima gdje je završio gimnaziju. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktor je psihologijskih znanosti, znanstveni savjetnik te umirovljeni, redoviti sveučilišni profesor.
Objavio je preko 200 znanstvenih i stručnih radova, i to, osim na hrvatskome, i na engleskome, španjolskome i poljskom jeziku. Napisao je sedam strukovnih knjiga i nekoliko u koautorstvu. Njegovi udžbenici iz Psihologije odgoja i obrazovanja obvezatni su na svim sveučilištima u Hrvatskoj.
Priče je objavljivao u časopisima za odrasle i onima za djecu, u mnogim novinama, ponajviše u „Hrvatskom slovu“ i „Večernjem listu“. Kratke priče su prvo objedinjene u zbirčici Vrapčeva smrt, a u njoj je objavljena i proturatna piča Mlin, za koju je dobio prvu nagradu (titogradska „Pobjeda“, 1990.) . Novije priče, sve objavljene u novinama i periodici, objedinjene su u knjizi Crni čagalj, zajedno s istoimenim romanom a sve priče za odrasle, napisane do 2006. Objavljene su u knjizi Priče iz prikrajka (HKZ-Hrvatsko slovo 2006.).Za radio-dramu Obraćenja Ivana Bognara dobio je jednu od dvije prve nagrade na anonimnom natječaju Hrvatskog radija 1991., a za roman Tiha soba dobio je „Nagradu Josipa i Ivana Kozarca“ za najbolju prozu 1996. Godine 2007. dobio je „Nagradu Josipa i Ivana Kozarca“ za životno djelo, a 2008. treću nagradu za prozu (Došljo), objavljenu 2007. u „Hrvatskom slovu“. Andrilovićeva radio-drama Crni Čagalj emitirana je u u rujnu 1992. i poslije nekoliko puta reprizirana. Najviše repriza doživio je radio-roman Veliki hrast (u autorovoj adaptaciji), i to do kraja 2007. jedanaest puta. Više pjesama objavljeno je u zajedničkim zbirkama, a posebnu je pozornost izazvala pjesma Kad sam bio mali koja je recitirana na otvorenju „Vinkovačkih jeseni“ 1999. i više puta objavljena.
KNJIGE:
RADIJSKE DRAME:
Javni red i mir
(ulomak iz priče)
Kad se saznalo na koliko je osuđen, nastalo je čuđenje, i to različito, jedni su se pitali zašto tako mnogo, a drugi pak, kako je moguće tako malo. A najviše se čudio on sam.
Bio je, naime, uvjeren da on kao takav, osobno, nije narušavao javni red i mir, nego upravo suprotno on ga je uspostavljao. Odredili su mu deset mjeseci zatvora uz dodatak: ako nakon odsluženja te kazne, u roku tri godine, ponovi to što je učinio, dobit će dvostruko.
- Ma, ljudi moji, što vam je – govorio je policajcima kad su došli na nečiji anonimni poziv i poveli ga – nisam ja ništa učinio, učinili su oni.
A trajalo je to danima, danima, eh, da samo danima,… trajalo je valjda koliko i cijeli ljetni školski raspust, više od dva mjeseca. Jer kad su djeca pola dana u školi, a onda kod kuće moraju učiti i pisati zadaće, nemaju baš mnogo vremena za igru i galamu, pojave se nakratko, u tom parkiću ispred njegovih prozora, malko porazgovaraju, jedni se drugima iskrevelje i raziđu. Dužnosti ih odvuku. Ali ljeti, jer im, očito je roditelji nemaju novaca poslati ih na more, imaju vremena na pretek, ničim se ne umaraju te nakupljenu energiju troše na raznorazna divljaštva.
Što sve i gdje čine on i nije znao, jedino je morao trpjeti beskonačnu galamu i prostačenja pod svojim prozorima, ne toliko po danu nego navečer pa do kasno u noć, takoreći do zore, galamili bi i urlali, psovali, onda bi zapjevali prostačke pjesme te se u tome nadmetali. Iako nije bilo vrijeme Božića i Nove godine, palili bi petarde i još nekakve ekspolzivne naprave koje grme kao topovski hitci.
Kad sam bio mali
(pjesma)
Kad sam bio mali pričali su mi
o gradu na Bosutu
ali ja nisam vidio nikakav grad
Onda kad malko porastoh i postah mladićem
opet mi pričahu o gradu na Bosutu
ali ja vidjeh da Bosutom plove samo čiklje
I tad odoh u svijet
Ali sam iz knjiga naučio
da se za Rimljana taj grad Cibalae zvaše
da se u njem dva rimska cara rodiše
da ga Turci do temelja spališe
pa ga zato Palinama nazvaše
Uvijek su ga tukli
i nedavno su ga tukli
zli neprijatelji i osvajači podmukli
ali grad se nije dao
nego se svojim zaštitnicima
svetima Iliji i Vinku predao
te je zato
zato
na nogama uz Bosut ostao
Danas grad ima barokni trg s boltama
uza nj rastu visoki žitni klasi
okružen je starim hrastovim šumama
golemo ga nebo svojim beskrajem krasi
A ja sitni građanin svijeta
ne mogu a da ne posjetim
svoj grad na Bosutu
barem jedanput svakoga ljeta.
(U Kraljevu Vrhu, 21. srpnja 1999.)