Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

Poštovane kolegice i kolege, predstavljamo Vam novu tribinu online Društva hrvatskih književnika:

 

 

 

Ivan Babić

“Umjetno disanje”

(Naklada Bošković, Split, 2020.)

 

Ivan Babić diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu filozofiju i ruski jezik i književnost. Također je diplomirani knjižničar. Prevodi poeziju, prozu i teorijske tekstove s ruskoga jezika za časopise i novine i za 3. program Hrvatskoga radija. Objavio je i knjige prijevoda: A. S Puškin: Pjesme-Bajke-Drame, O. Mandeljštam: Razgovor o Danteu i  Iznad svojega korijenja – izbor iz ruskog slobodnog stiha. Ivan Babić sudjeluje na mnogim pjesničkim festivalima i zastupljen je u mnogim antologijama hrvatskoga pjesništva. Djela su mu prevedena na njemački, španjolski, bugarski i makedonski jezik. Do sada je objavio pet knjiga poezije: Kasna molitva prstiju, Zvizda, Stigme svagdana, Koncepcija vrta i Pogledi. Za knjigu Koncepcija vrta dobio je Nagradu „Tin Ujević“ Društva hrvatskih književnika. Trenutno radi kao voditelj mreže Knjižnice Sesvete. Osnivač je i voditelj tribine Kulturni četvrtak u Sesvetama, Sesvetskog pjesničkog maratona i projekta Stihotron.

*Tribina je dostupna na poveznicama youtube.com/watch?v=2lbayg-SI_s&t=13s i www.facebook.com/watch/?v=323948621944417

 

Iz recenzija:

Književnik, prevoditelj i bibliotekar Ivan Babić dosad je objavio pet zbirki pjesama, a poznat je i kao prevoditelj ruske književnosti te voditelj Sesvetskog pjesničkog maratona i tribine Književni četvrtak u Sesvetama. Za njegovu raniju poeziju (u prve tri zbirke pjesama) karakteristična je stilska heterogenost, odnosno neobična mnogolikost poetičkih modusa. Osobito su pak kvalitetne njegove zasad zadnje dvije zbirke pjesama pod naslovima Koncepcija vrta (za koju je 2015. godine dobio nagradu Tin Ujević Društva hrvatskih književnika) i Pogledi. U Koncepciji vrta Babić ispisuje pjesme u prozi koje bi se mogle locirati u dragojevićevsku, mrkonjićevsku ili maroevićevsku brazdu, tekstove naglašene misaonosti i fenomenologičnosti. Ta se fenomenologičnost ovjerovljuje na svojevrsnim sinegdotskim uzorcima života, slikarevu atelijeru i vrtu ispred njega, na taktilnosti i likovnom detaljizmu u motrenju predmeta i stanja. I u Pogledima Babić piše poeziju fenomenološkog zora, prodorne, istodobno sofisticirane refleksivnosti, estetizirane slikovnosti te mirnog i značenjski gustog ritma pjesme u prozi. Upravo uspjeli omjer misaonosti i slikovnosti, skladne sintakse i značenjskog bogatstva omogućuje ovome pjesništvu odmicanje od svake prigodnosti i stvaranje zbilje naizgled bliskog, a ipak u velikoj mjeri preobraženog poetskog svijeta. Poezija je to koja dok se ispisuje, ujedno gleda i misli samu sebe, reflektira procesualnost same svijesti, intencionalnost svakog pogleda te predmet promatranja, odnosno sve elemente vidljivoga svijeta koji ulaze u tekst. To se pjesništvo, u svome “istodobnom stvaranju i rastvaranju vidljivog”, neprestance pita o pretpostavkama vlastite percepcije i spoznaje, zapravo izvodi fenomenološku redukciju kojom se s pojavnoga dolazi do “zrenja biti”, do “čistih” spoznajnih akata. U rukopisu naslovljenom Umjetno disanje, što ga danas čitamo, pjesnik se vraća poeziji u stihu, što prirodno posljeduje znatnijim korištenjem izraznih paralelizama, odnosno raznovrsnih ponavljanja nekih riječi, sintagmi, gramatičkih konstrukcija, asonanci, aliteracija, epifora i anafora, pa čak i – vrlo rijetkim – rimama. Sve to ponešto smanjuje udjel naracije, odnosno sintagmatske osi koja preferira metonimičnost, a uvećava ulogu paradigmatske osi, odnosno metaforičnosti i refleksivnosti. Babićeva poezija sada još naglašenije nastoji na istodobnom ocrtavanju prisnoga prostora te njegovoj refleksivnoj i simboličnoj univerzalizaciji. I tu se s jedne strane radi o diskretnom i letimičnom ocrtavanju, kako se može razabrati, ambijenta obiteljske kuće i okućnice te nekih najprisnijih odnosa (otac i sin). No ti prostori i odnosi kao da su dozvani iz prošlosti pa su istovremeno prisutni i odsutni, u hotimičnom se manjku određenijih stvarnosnih referenci poopćuju i nerijetko bivaju sinegdohama raznih stanja ljudske egzistencije. Osobito se istodobna konkretnost i produhovljenost u evociranju krškog ambijenta i njegova univerzalizacija postiže smirenim poetskim stilom bez naglih emotivnih udara, funkcionalnom metaforikom i stalnom refleksivnošću kojom lirski subjekt kontrolira tekst te, u isti mah, preispituje samog sebe i sam postupak pisanja pjesme. Babić nerijetko odustaje od snažnije retoričnosti i neobičnog leksika baš zato da bi izraznom jednostavnošću postigao autentičnost preobraženog poetskog svijeta, dojmljivost sugestivnih slika, kondenziranu misaonost i egzistencijalnu osvjedočenost. To mu u ovome kvalitetnom poetskom rukopisu uistinu i uspijeva.

Davor Šalat, 3. program Hrvatskoga radija

 

* * *

Ivan Babić (1961) pjesnik je koji je u dosadašnje tri knjige (Kasna molitva prstiju, Zvizda i Stigme svagdana) posvjedočio stilsku i tematsku raznolikost, iskušavao različite lirske oblike, metre i ritmove, progovarao s margina poznatih tekstova. U Koncepciji vrta zatječemo pak pjesnika koji je u potpunosti došao do glasa, teme i oblika. Zbirku čini 68 – mahom kratkih – pjesama u prozi raspoređenih u cjeline Kao, Ana, Vrt i Kraj. Na početku kao motto navedena je rečenica „Kupujem boje da ne bih s novcem živio“ Nikole Bilića-Jeličića kojega pjesnik predstavlja kao prijatelja i umjetnika. (…) Rekreirajući jedan umjetnički put Babić ispisuje pohvalu osamljenosti, plahosti i vjeri u umjetnički eksperiment. Portret koji se rađa na stranicama Koncepcije vrta portret je iskonskoga umjetnika, umjetnika iz udžbenika, posvećenika, čovjeka koji živi u svjetovima koje stvara, koji se s njima rađa i umire poput pisca koji svako malo baca ispisane listove i kreće ispočetka ili slikara koji prije prvog poteza kistom uranja u bjelinu platna. U uvodnom ciklusu Kao Babićev umjetnik prikazan je kao čovjek koji otiske svojega nadahnuća „nanosi na papir i na lice“, koji stvara strasno i eruptivno. On je, veli pjesnik, zarobljenik poredbe, obitava u rječci kao i putuje s njom u druge riječi, predmete, bića, smislove, svjetove. Logika imaginacije gospodari njegovim životom. Ili, pjesnikovim riječima: Ostavljam trag – osluškivao je jeku u sebi. Trag na papiru, trag na platnu, trag na zidu, na koži, na kori stabala, na nebu, trag u nekome.

Krešimir Bagić, “Vijenac”

 

Pjesme iz zbirke Umjetno disanje

 

posudba

 

posudit ću

jedan stih od tebe

od tebe što nikada stihove

nisi sakupljao

nikada čuvao

jedan najslobodniji

jedan najneviniji

najjednostavniji

što te ne određuje

što te ne uljepšava

što se meni

ne dodvorava

posudit ću jedan stih od tebe

koji se ne mora tebi vratiti

koji u meni i u negostoljubivu svijetu

kao Robinzon

može preživjeti

koji samog sebe

može nadopisivati

koji može

sebe trajno

posuđivati

a da zauzvrat

ne traži ništa

osim pjesme

 

nevinost

 

papir uvijek ostaje nevin

beživotnom bjelinom

prekriveno tijelo

u stanju hibernacije

pritajena zvijer

u obliku šćućurena vrapčića

pod mačjom šapom

 

papir uvijek ostaje nevin

volio ga ne volio

trgao ga lijepio

crnio ga srebrio

progledao nad njim oslijepio

bio prestrašen ili smion

možda zato sa mnom nije išlo

onako kako si ti

ili kako sam ja

htio

 

daljine

 

jesmo li ipak trebali

razgovarati o daljinama

onako kako smo razglabali

o tvrdoći hrastovine

izložene ćudima vremena

o iskrivljenim vrtnim vratašcima

o zgužvanim novinama

o suhim vodirima[1]

o kolskim vagirima[2]

konjskim nemirima

i kamenim žilama

 

uistinu zašto nikada

baš nikada nismo tako razgovarali

o daljinama

neobično modrim žuđenim

s višestrukim vratima i prazninama

što tako čvrsto spajaju

i neumoljivo razdvajaju

o tihim daljinama u vrtlozima struna

o sitnim krhotinama svjetlosnih kruna

što sam ih u nemoći i udivljenju

jednom nazvao zvijezdama

u tvojim sada tako neuhvatljivim

modrim očima

 

ništa i nešto

 

sada

kada je sve prošlo

kao da ništa prošlo nije

utišala se zemlja

i usporili koraci

osluškuju

nešto će uskoro doći

nešto se mora vratiti

nešto

kao iz ničega

nekako nastane

i može postati sve

što ti treba

za kraj

i za početak

 

Mjera ili mijena

 

Između tih naših

rijetko zajedničkih ljeta

dani su znali biti napeti

poput luka od tvrda jasena

koji treba znalački zasjeći

s ljubavlju gladiti

i krajeve mu savijati

s pravom mjerom

nadarenosti i strasti

odmjerenim zahvatom

između želje i oblika

 

Između tih naših

rijetko ostvarenih ljeta

kao iz izvora u zovi[3] skrita

tekla je paralelna povijest

svjetlosti i naših sjena

što su se kao povijuše uvijale

po raspuklim panjevima

i blijedožutoj mahovini

kao nijemi svjedoci

slojevitih trenutaka skrivanja

i otkrivanja svijeta

 

Između tih naših

rijetkih zajedničkih ljeta

povremeno bi se

uz škripu rastvarale škure

potresali jastuci i lancuni[4]

i prepuštali suncu i buri

što svojim savršenim omjerom

zadržavaju mirise i otiske tijela

a u sjećanja svezuju

borovinu i kamen

šum vjetra i utihu poljca

s gdjekojim magarčićem

što se ušima i repom

tvrdoglavo brani

od neizbježne mijene

 

Monade

 

tada, kada smo otkrili

utvrdili i izmjerili

te čestice sumnje

u našim krvotocima

moglo se zaključiti

kako je njihova osjetljiva narav

sazdana od monada

što se u ocu i sinu očituju

kao sveprožimajuća bića želje

da se bude jedno s drugim,

kao beskraj mogućnosti

što opstaju i u disharmoniji

po osobnom htijenju, snazi

slabosti i slobodi

 

tada, kada smo utvrdili

udaljenosti i bliskosti

mogućnosti i granice ideala

trebalo je samo još jednom

preokrenuti vreće

svojih svjetova

i dobro istresti

svu zaostalu

vidljivu i nevidljivu

prašinu zabluda i monada