Tribina „Susreti u DHK“ na mreži

    Poštovane kolegice i kolege, predstavljamo Vam novu tribinu online Društva hrvatskih književnika:

     

     

     

    Ivan Babić

    “Umjetno disanje”

    (Naklada Bošković, Split, 2020.)

     

    Ivan Babić diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu filozofiju i ruski jezik i književnost. Također je diplomirani knjižničar. Prevodi poeziju, prozu i teorijske tekstove s ruskoga jezika za časopise i novine i za 3. program Hrvatskoga radija. Objavio je i knjige prijevoda: A. S Puškin: Pjesme-Bajke-Drame, O. Mandeljštam: Razgovor o DanteuIznad svojega korijenja – izbor iz ruskog slobodnog stiha. Ivan Babić sudjeluje na mnogim pjesničkim festivalima i zastupljen je u mnogim antologijama hrvatskoga pjesništva. Djela su mu prevedena na njemački, španjolski, bugarski i makedonski jezik. Do sada je objavio pet knjiga poezije: Kasna molitva prstiju, Zvizda, Stigme svagdana, Koncepcija vrta i Pogledi. Za knjigu Koncepcija vrta dobio je Nagradu „Tin Ujević“ Društva hrvatskih književnika. Trenutno radi kao voditelj mreže Knjižnice Sesvete. Osnivač je i voditelj tribine Kulturni četvrtak u Sesvetama, Sesvetskog pjesničkog maratona i projekta Stihotron.

    *Tribina je dostupna na poveznicama youtube.com/watch?v=2lbayg-SI_s&t=13s i www.facebook.com/watch/?v=323948621944417

     

    Iz recenzija:

    Književnik, prevoditelj i bibliotekar Ivan Babić dosad je objavio pet zbirki pjesama, a poznat je i kao prevoditelj ruske književnosti te voditelj Sesvetskog pjesničkog maratona i tribine Književni četvrtak u Sesvetama. Za njegovu raniju poeziju (u prve tri zbirke pjesama) karakteristična je stilska heterogenost, odnosno neobična mnogolikost poetičkih modusa. Osobito su pak kvalitetne njegove zasad zadnje dvije zbirke pjesama pod naslovima Koncepcija vrta (za koju je 2015. godine dobio nagradu Tin Ujević Društva hrvatskih književnika) i Pogledi. U Koncepciji vrta Babić ispisuje pjesme u prozi koje bi se mogle locirati u dragojevićevsku, mrkonjićevsku ili maroevićevsku brazdu, tekstove naglašene misaonosti i fenomenologičnosti. Ta se fenomenologičnost ovjerovljuje na svojevrsnim sinegdotskim uzorcima života, slikarevu atelijeru i vrtu ispred njega, na taktilnosti i likovnom detaljizmu u motrenju predmeta i stanja. I u Pogledima Babić piše poeziju fenomenološkog zora, prodorne, istodobno sofisticirane refleksivnosti, estetizirane slikovnosti te mirnog i značenjski gustog ritma pjesme u prozi. Upravo uspjeli omjer misaonosti i slikovnosti, skladne sintakse i značenjskog bogatstva omogućuje ovome pjesništvu odmicanje od svake prigodnosti i stvaranje zbilje naizgled bliskog, a ipak u velikoj mjeri preobraženog poetskog svijeta. Poezija je to koja dok se ispisuje, ujedno gleda i misli samu sebe, reflektira procesualnost same svijesti, intencionalnost svakog pogleda te predmet promatranja, odnosno sve elemente vidljivoga svijeta koji ulaze u tekst. To se pjesništvo, u svome “istodobnom stvaranju i rastvaranju vidljivog”, neprestance pita o pretpostavkama vlastite percepcije i spoznaje, zapravo izvodi fenomenološku redukciju kojom se s pojavnoga dolazi do “zrenja biti”, do “čistih” spoznajnih akata. U rukopisu naslovljenom Umjetno disanje, što ga danas čitamo, pjesnik se vraća poeziji u stihu, što prirodno posljeduje znatnijim korištenjem izraznih paralelizama, odnosno raznovrsnih ponavljanja nekih riječi, sintagmi, gramatičkih konstrukcija, asonanci, aliteracija, epifora i anafora, pa čak i – vrlo rijetkim – rimama. Sve to ponešto smanjuje udjel naracije, odnosno sintagmatske osi koja preferira metonimičnost, a uvećava ulogu paradigmatske osi, odnosno metaforičnosti i refleksivnosti. Babićeva poezija sada još naglašenije nastoji na istodobnom ocrtavanju prisnoga prostora te njegovoj refleksivnoj i simboličnoj univerzalizaciji. I tu se s jedne strane radi o diskretnom i letimičnom ocrtavanju, kako se može razabrati, ambijenta obiteljske kuće i okućnice te nekih najprisnijih odnosa (otac i sin). No ti prostori i odnosi kao da su dozvani iz prošlosti pa su istovremeno prisutni i odsutni, u hotimičnom se manjku određenijih stvarnosnih referenci poopćuju i nerijetko bivaju sinegdohama raznih stanja ljudske egzistencije. Osobito se istodobna konkretnost i produhovljenost u evociranju krškog ambijenta i njegova univerzalizacija postiže smirenim poetskim stilom bez naglih emotivnih udara, funkcionalnom metaforikom i stalnom refleksivnošću kojom lirski subjekt kontrolira tekst te, u isti mah, preispituje samog sebe i sam postupak pisanja pjesme. Babić nerijetko odustaje od snažnije retoričnosti i neobičnog leksika baš zato da bi izraznom jednostavnošću postigao autentičnost preobraženog poetskog svijeta, dojmljivost sugestivnih slika, kondenziranu misaonost i egzistencijalnu osvjedočenost. To mu u ovome kvalitetnom poetskom rukopisu uistinu i uspijeva.

    Davor Šalat, 3. program Hrvatskoga radija

     

    * * *

    Ivan Babić (1961) pjesnik je koji je u dosadašnje tri knjige (Kasna molitva prstijuZvizda i Stigme svagdana) posvjedočio stilsku i tematsku raznolikost, iskušavao različite lirske oblike, metre i ritmove, progovarao s margina poznatih tekstova. U Koncepciji vrta zatječemo pak pjesnika koji je u potpunosti došao do glasa, teme i oblika. Zbirku čini 68 – mahom kratkih – pjesama u prozi raspoređenih u cjeline KaoAnaVrt i Kraj. Na početku kao motto navedena je rečenica „Kupujem boje da ne bih s novcem živio“ Nikole Bilića-Jeličića kojega pjesnik predstavlja kao prijatelja i umjetnika. (…) Rekreirajući jedan umjetnički put Babić ispisuje pohvalu osamljenosti, plahosti i vjeri u umjetnički eksperiment. Portret koji se rađa na stranicama Koncepcije vrta portret je iskonskoga umjetnika, umjetnika iz udžbenika, posvećenika, čovjeka koji živi u svjetovima koje stvara, koji se s njima rađa i umire poput pisca koji svako malo baca ispisane listove i kreće ispočetka ili slikara koji prije prvog poteza kistom uranja u bjelinu platna. U uvodnom ciklusu Kao Babićev umjetnik prikazan je kao čovjek koji otiske svojega nadahnuća „nanosi na papir i na lice“, koji stvara strasno i eruptivno. On je, veli pjesnik, zarobljenik poredbe, obitava u rječci kao i putuje s njom u druge riječi, predmete, bića, smislove, svjetove. Logika imaginacije gospodari njegovim životom. Ili, pjesnikovim riječima: Ostavljam trag – osluškivao je jeku u sebi. Trag na papiru, trag na platnu, trag na zidu, na koži, na kori stabala, na nebu, trag u nekome.

    Krešimir Bagić, “Vijenac”

     

    Pjesme iz zbirke Umjetno disanje

     

    posudba

     

    posudit ću

    jedan stih od tebe

    od tebe što nikada stihove

    nisi sakupljao

    nikada čuvao

    jedan najslobodniji

    jedan najneviniji

    najjednostavniji

    što te ne određuje

    što te ne uljepšava

    što se meni

    ne dodvorava

    posudit ću jedan stih od tebe

    koji se ne mora tebi vratiti

    koji u meni i u negostoljubivu svijetu

    kao Robinzon

    može preživjeti

    koji samog sebe

    može nadopisivati

    koji može

    sebe trajno

    posuđivati

    a da zauzvrat

    ne traži ništa

    osim pjesme

     

    nevinost

     

    papir uvijek ostaje nevin

    beživotnom bjelinom

    prekriveno tijelo

    u stanju hibernacije

    pritajena zvijer

    u obliku šćućurena vrapčića

    pod mačjom šapom

     

    papir uvijek ostaje nevin

    volio ga ne volio

    trgao ga lijepio

    crnio ga srebrio

    progledao nad njim oslijepio

    bio prestrašen ili smion

    možda zato sa mnom nije išlo

    onako kako si ti

    ili kako sam ja

    htio

     

    daljine

     

    jesmo li ipak trebali

    razgovarati o daljinama

    onako kako smo razglabali

    o tvrdoći hrastovine

    izložene ćudima vremena

    o iskrivljenim vrtnim vratašcima

    o zgužvanim novinama

    o suhim vodirima[1]

    o kolskim vagirima[2]

    konjskim nemirima

    i kamenim žilama

     

    uistinu zašto nikada

    baš nikada nismo tako razgovarali

    o daljinama

    neobično modrim žuđenim

    s višestrukim vratima i prazninama

    što tako čvrsto spajaju

    i neumoljivo razdvajaju

    o tihim daljinama u vrtlozima struna

    o sitnim krhotinama svjetlosnih kruna

    što sam ih u nemoći i udivljenju

    jednom nazvao zvijezdama

    u tvojim sada tako neuhvatljivim

    modrim očima

     

    ništa i nešto

     

    sada

    kada je sve prošlo

    kao da ništa prošlo nije

    utišala se zemlja

    i usporili koraci

    osluškuju

    nešto će uskoro doći

    nešto se mora vratiti

    nešto

    kao iz ničega

    nekako nastane

    i može postati sve

    što ti treba

    za kraj

    i za početak

     

    Mjera ili mijena

     

    Između tih naših

    rijetko zajedničkih ljeta

    dani su znali biti napeti

    poput luka od tvrda jasena

    koji treba znalački zasjeći

    s ljubavlju gladiti

    i krajeve mu savijati

    s pravom mjerom

    nadarenosti i strasti

    odmjerenim zahvatom

    između želje i oblika

     

    Između tih naših

    rijetko ostvarenih ljeta

    kao iz izvora u zovi[3] skrita

    tekla je paralelna povijest

    svjetlosti i naših sjena

    što su se kao povijuše uvijale

    po raspuklim panjevima

    i blijedožutoj mahovini

    kao nijemi svjedoci

    slojevitih trenutaka skrivanja

    i otkrivanja svijeta

     

    Između tih naših

    rijetkih zajedničkih ljeta

    povremeno bi se

    uz škripu rastvarale škure

    potresali jastuci i lancuni[4]

    i prepuštali suncu i buri

    što svojim savršenim omjerom

    zadržavaju mirise i otiske tijela

    a u sjećanja svezuju

    borovinu i kamen

    šum vjetra i utihu poljca

    s gdjekojim magarčićem

    što se ušima i repom

    tvrdoglavo brani

    od neizbježne mijene

     

    Monade

     

    tada, kada smo otkrili

    utvrdili i izmjerili

    te čestice sumnje

    u našim krvotocima

    moglo se zaključiti

    kako je njihova osjetljiva narav

    sazdana od monada

    što se u ocu i sinu očituju

    kao sveprožimajuća bića želje

    da se bude jedno s drugim,

    kao beskraj mogućnosti

    što opstaju i u disharmoniji

    po osobnom htijenju, snazi

    slabosti i slobodi

     

    tada, kada smo utvrdili

    udaljenosti i bliskosti

    mogućnosti i granice ideala

    trebalo je samo još jednom

    preokrenuti vreće

    svojih svjetova

    i dobro istresti

    svu zaostalu

    vidljivu i nevidljivu

    prašinu zabluda i monada

     

    Priredila: Lada Žigo Španić, voditeljica Tribine DHK


    [1]Plosnata posuda  od drveta, metala ili goveđeg roga što se nosi oko pojasa, a u kojoj se drži voda, krpa za premazivanje i brus za oštrenje kose

    [2] Poluge za konje što vuku zaprežna kola

    [3] zovika, bazga

    [4] plahte