Iako sam tijekom našeg posljednjeg druženja mislio da je to nemoguće, Željka Horvat Vukelja opet je uspjela nadmašiti samu sebe. S lakoćom. Sto četrdeset sedma Tribina u gostima održana u Osnovnoj školi Nad lipom bila je spektakularna. Svi smo uživali.
Dok su se djeca okupljala, velika književnica sjedila je za glasovirom, izvodila znamenite arije (od velikana klasične glazbe do zagorskih standarda, svirala je i glazbu iz Vlaka u snijegu, popularnih dječjih serija), kasnije je učenicima i nastavnicama, i meni podijelila glazbene instrumente tako da možemo sudjelovati u čaroliji glazbe. Pratili smo je, davali ritam, pjevali i pljeskali.
I putovali smo, u daleke zemlje, te pri tome prema zastavama tih zemalja otkrivali kamo smo stigli. I slušali priče o ribici koja otkriva nova mora, sluša praporce i pjesmu malih krokodila. I o flauti koja napušta svoj orkestar, ali mu se nošena nostalgijom ipak vraća. Nismo izlazili iz čarolije koju nam je popularna književnica omogućila.
Željka Horvat Vukelja dobri je duh hrvatske književnosti, u to se uvjere svi koji se s njom sretnu.
Ako mogu malo privatizirati ovaj izvještaj, ja sam se u to uvjerio 1993. godine, kada mi je kao urednica u Modroj lasti objavila prvu priču za djecu i nagovorila me da se bavim tom vrstom književnosti.
Hrvoje Kovačević
