Dragi čitatelji,
u dvobroju već poodmakle jeseni naglasak je na poeziji, i to onoj mladih pjesnika, rođenih nakon 1990. godine. Izbor iz njihovih tekstova naslovili smo „Frivolnost, ekspresija, smisao“. Od njih jedanaest, koje predstavljamo u ovome dvobroju, najmlađoj je pjesnikinji devetnaest, a najstarijem pjesniku trideset i dvije godine. Radi se o glasovima autora koji već dulje pišu i uglavnom su već poznati hrvatskoj kulturnoj javnosti, no njihova se puna pjesnička afirmacija tek očekuje. Njihove se poetike kreću između triju točaka; frivolne stvarnosti koja se lirski očuđuje, ekspresije emocija u duhu nove osjećajnosti i smisla koji se ne skriva toliko koliko bismo očekivali od hermetične hipermetaforičnosti neokonkretizma, perjanice nemaloga broja suvremenih hrvatskih pjesnika. Kod mladih pjesnika koje donosimo ima metapoetičnosti i intertekstualnosti, mjestimice se pitaju zašto pišu i, ako su upoznati s Gerardom Genetteom, upliću ga u stihove, ali ne eksperimentiraju mnogo. Smisao im je važniji od pokazivanja učenosti ili osviještenosti. Između egzistencijalne slavonske melankolije Bone Cvitkušića i sanjivoga adrijanskog impresionizma Eme Botice smjestila se slikovna pojmovnost Eve Rodinis, zvučna ritmičnost Ivana Prskala, redukcija na doživljajnost Marte Vukić, gnomičnost Antonija Karlovića, topla stvarnosnost Jakob Filića, misaona kombinatorika Luke Tripala, migracijska osjećajnost Mije Čagalj-Sangert, ironijski ludizam Matije Štahana i jaka metafora Tina Fresla.
Osim mladih pjesnika, u ovome dvobroju donosimo dva putopisa koji spajaju kontinentalni i sredozemni europski prostor, dva eseja o klasicima našega jezika, prijevodne glasove ukrajinskih pjesnika, nov izbor iz proze i kritike te egzistencijalno-realističku komediju Stjepana Blažanovića Domsko vjenčanje. Osobito vrijedan intervju, koji ide u red životnih, s akademkinjom je Dubravkom Oraić Tolić vodila Lada Žigo Španić. I na koricama ovoga dvobroja, kao malo upozorenje da (ni) suvremenu književnost ne treba shvaćati suviše ozbiljno, jedan je aforizam Dražena Jergovića. Želimo vam užitak u čitanju, uz primjerenu dozu jesenje melankolije pogodne za pisanje.
Frivolnost, ekspresija, smisao: pjesnici rođeni nakon 1990.
Mladi pjesnik navodno je samonikla pojava. U današnje doba autopoetika svatko može i treba pjevati vlastitim glasom. I doista, naizgled vlada živost – od banalno-stvarnosne preko snovito-kozmičke do hermetične poezije, od nizanki nepovezanih pojmova do čvrstih poetskih arhitektonika. No bolji pogled u suvremenu pjesničku produkciju pokazuje da je pjesnik uvijek uvjetovan očekivanjima ključara poezije – onih koji određuju što će se objaviti i/ili nagraditi te tako stvaraju paradigmu kvalitete. Unatoč tomu u suvremenom se pjesništvu, osim prešutno uspostavljenih trendova, u posljednjih dvadesetak godina mogu primijetiti dvije čežnje: čežnja za emocijom (koja je u sofisticiranoj označiteljskoj poeziji proglašena nevažnom) i čežnja za komunikacijom (mnogo je poezije otuđeno od čitatelja). Naime, prema izjavi jednoga od ovih mladih pjesnika čiji tekstovi slijede – ako poezija nije enigmatična i hipermetaforična, to se lako može protumačiti kao podilaženje publici. Tko je zapravo ta publika, moglo bi se pitati… Čini se da i dalje odjekuju riječi „paranoidnog pričala“ iz Pronalaska Athanatika Vladana Desnice da pjesnici „proturaju proizvoljnost bez nužnosti, kao granate bez upaljača“. „Zacijelo ste i vi nailazili na pjesmu koju, što se veli, niste razumjeli. I tad ste, po već utvrđenoj pragmatici, rekli da je lišena smisla, mutna, nejasna, hermetična, ezoterična… I pravo je čudo što su ljudi baš pred tvorevinama tog najspontanijeg i najneposrednijeg književnog roda, lirske poezije, najpomireniji sa svojim neshvaćanjem i najspremniji na skromnost, tako da za nesporazumak instinktivno traže krivca u sebi“, primijetio je Desničin lik.
Bilo kako bilo, poniranje u tkanja jedanaestero mladih pjesnika čije tekstove donosimo otkriva da je moguće pronaći svoj poetski glas i uspostaviti vezu s čitateljem. Prema jednome od njih, Antoniju Karloviću, umjetnik je taj koji „lebdi iznad zemlje / i pomakom ruke pretvara / elemente u ljepotu, / trivijalno u značajno, / prolazno u vječno.“ Doista, i kada počinju od frivolne svakodnevice, mladi je pjesnici lirski očuđuju i čitatelja gađaju ekspresijom, pa tako postaje vidljiv smisao običnog i banalnog. Transpozicija zbilje u umjetničku nadzbilju čini hermeneutički krug i ponovo završava u zbilji – osvojenoj, markiranoj smislom.
Republika 9-10, 2024.