Poštovane dame i gospodo!
Dopustite da svoj pozdrav otpočnem s jednim davnim sjećanjem vezanim uz fenomen tzv. čitanih i mrtvih knjiga na policama, a inspiriran naslovom ovogodišnje teme ZKR-a „U potrazi za književnim kanonom – Čitaj me za stotinu godina“. Prisjetio sam se, naime, zanimljive zgode kad sam pred gotovo pola stoljeća u gradskoj knjižnici posudio knjigu Isaka Babelja, Crvena konjica, na čijim je stražnjim koricama na papiru bio upisan datum njezine posljednje posudbe. Naime, u to nedigitalizirano vrijeme, datum do kada je knjigu trebalo vratiti bio je otisnut štambiljem s ljubičastom tintom na prilijepljenom papiru na poleđini. Ne spominjem to zbog činjenice što sam o Babelju znao jako malo prije te posudbe, da bi me zatim njegove kratke, zgusnute, na prvi pogled hladne, a zapravo u svojoj liričnosti opojne rečenice, uvele u zastrašujući svijet Oktobarske revolucije. Sva ta klanja, juriši na zapjenjenim konjima, topovske kanonade, silovanja, mučenja, gladi, pijane svađe i bijesne naredbe bili su izvedeni verbalnim registrom kristalne poetičnosti. Ne sjećam se da sam prije toga pročitao dojmljiviju knjigu svjedočanstava o tom zloslutnom vremenu, o fizičkim i psihičkim lomovima ljudi, boli, patnji i neutaživoj mržnji, s toliko jednostavnih, a jarkih slika.
Ne spominjem to zbog razloga koji je na mene ostavila Babeljeva knjiga, već zbog onog ljubičastog datuma posudbe otisnutog na poleđini knjige. Ostao sam zapanjen činjenicom da tu knjigu nitko do mene nije posudio gotovo deset godina! Pokušao sam osvijestiti taj protek vremena, koliko se toga dogodilo u mome životu, a koliko tek u životu svijeta oko mene. A knjiga je spokojno boravila na policama biblioteke, u tišini s tek nužno obrisanom prašinom koja se na njoj skupljala. No istovremeno sam osjetio neobično zadovoljstvo, gotovo radost što, eto, od ovog trenutka, ponosno vraćam život piscu i njegovoj knjizi nakon toliko vremena. Jer u književnosti samo čitanje obnavlja život djelu. Nije doduše prošlo ovih optimističnih sto godina nade koju smo stavili u naslov naše teme, već samo deset godina samoće, ali što je to prema vječnosti?
Jer neke se knjige, koje zovemo kanonske, vuku svojim naslovima od antičkih vremena, Grčke i Rima, ali i književnosti davne Perzije, Indije i Kine, preko srednjovjekovnih djela, zatim Dantea, Petrarce, Shakespeare, Cervantesa, Molièrea, Goethea, preko svih književnih izama u velikim književnostima engleskog, francuskog, ruskog, njemačkog, španjolskog, talijanskog govornog područja, sve do naših suvremenih dana. Kad bolje razmislim, nema jezika na kojem nije napisano djelo koje ne bismo mogli nazvati kanonskim. Pogotovo ako to određenje potkrijepimo tvrdnjom da se radi o nečem što je čvrsto utemeljeno po tradicionalnim, ali istovremeno općeprihvaćenim i općepriznatim književnim vrijednostima.
Kanon u svom grčkom izvorniku zapravo označava štap za mjerenje, to jest pravilo kojim su se kršćanski teolozi u davna vremena koristili da stvore razliku između biblijskih odnosno kanonskih knjiga od onih apokrifnih. No štap u figurativnom smislu može ponekad služiti i za discipliniranje asinkronih glasova. Nije li onda kanon kao usvojeni standard potencijalno opresivan i nerealan, umjesto da bude točan, iskren i koristan? Čak i onda kad izabranim književnim djelima akademska institucija odredi središnju važnost za jednu kulturnu zajednicu i otvori put u besmrtnost. Protekom vremena taj čin prolazio je kroz različite modifikacije, no napokon se ustalio kao nastojanje da se uvedu vrijednosne hijerarhije među književnim djelima. On će se oformiti kao obrazac vrijednosti koji će u sebi nositi i stanovitu dozu ideološkog čina, potičući osjećaj nacionalnog zajedništva, a kroz to i stvaranje parametara za vrijednosti nacionalne književnosti. Avangardno promišljanje možda bi upotrijebilo pristranu definiciju kako je to ustvari želja građanskog sloja da u njemu vidi odraz vlastitih vrijednosti oblikovanih kao umjetnost. No bez obzira kako je etablirana njegova nepovredivost, on se često štiti i tumači poput intelektualne hostije ili skup molitvi i zapovijedi kojima se ljudima pruža uvid u ono što bi trebali čitati. U mojem slučaju ona davna posudba, to jest, posezanja za Isakom Babeljom, nije sigurno vratilo život kanonskom djelu. Crvena konjica kao i Odeske priče, ma koliko pružale užitak čitanja, teško da se po nekom kriteriju mogu ugurati u kanonska odličja. I autorov život završio je turobno i tragično, pred puščanim cijevima, baš kao što su skončali životi mnogih pisaca u tom prostoru pod brkatim gruzijskim psihopatom i zločincem, a knjige su im poslane u zaborav. Izgleda da taj prostor ciklički obnavlja opasne tirane, jer, evo opet jednog danas s istim obilježjima, koji unatoč svih laži i zločina kojima se služi, neće od ukrajinskog pisca Nikolaja Vasiljeviča Gogolja stvoriti samo ruskog, kao što mu to ne uspijeva ni s otetom ukrajinskom zemljom.
Ako čitanje vraća život piscu i njegovu djelu, pitam se zašto onda nisam posegnuo za Ariostovim Bijesnim Orlandom, ili Tassovim Oslobođenim Jeruzalemom? A to su remek-djela kanonske književnosti. No taj propust mogu pripisati vlastitoj krivnji kao rezultatu tadašnje nezainteresiranosti za spomenuta djela. Možda i zbog toga što manji pisci ponekad lakše kod nas potiču entuzijazam i užitak čitanja, za razliku od velikih koji nam se uvlače u svijest gotovo protiv naše volje. No pravo je pitanje kada je netko od redovnih članova te, ili bilo koje druge knjižnice, posljednji put posudio gore spomenuta djela? Ili recimo, Miltonov, Izgubljeni raj, Oblomova, Ivana Gončarova, Palmotićevu blasfemičnu poemu Gomnaidu, ma koliko bi njen, blago rečeno, kratak, nepristojan i podrugljiv sadržaj mogao biti zanimljiv za čitanje? Ne vjerujem da je itko, osim studenata i đaka kojima su bili lektira i obveza, posegnuo za tim naslovima. Čovjek bi bez dvojbe povjerovao da su još uvijek na poleđini tih knjiga ljubičasti žigovi, a one da su pohranjene na policama biblioteka kao u sanducima tišine i nepomičnosti. Nije li onda hipotetskih stotinu godina koje smo si zadali suviše optimistična brojka za to čekanje?
Jorge Luis Borges jednom je lucidno i duhovito rekao da raj zamišlja kao svojevrsnu veliku biblioteku. Ne znam je li pri tom povukao neku paralelu sa svojom kratkom pričom Babilonska biblioteka koju je napisao u sam početak Drugoga svjetskog rata? Kako sam, zahvaljujući tekstu Astrolab za hrvatske borhesovce, uvaženog povjesničara i esejista Branislava Donata, na sebi ponio egidu borhesovca, to jest fantastičara s cijelom jednom generacijom pisaca koja se javila u literaturi koncem šezdesetih godina proteklog stoljeća, ta mi je tvrdnja o raju kao velikoj biblioteci jako bliska i živopisna. I ne djeluje zamorno unatoč količini knjiga koje bi vjerojatno valjalo pročitati. I Borges je bio erudit, do ludila načitan, književna ikona svog vremena, premda ga nikad nisam doživio kao svog literarnog tatu. Naime, počeo sam ga čitati kad sam već bio kategoriziran kao borhesovac i strpan pod njegovu kabanicu.
Što se tiče priče Babilonska biblioteka, moram priznati da je nisam razumio. Ni nakon ponovljenog čitanja, a mislim da će mi zauvijek ostati zagonetna i misteriozna. U njoj je skrivena neka meni nedokučiva tajna univerzuma. Ostavlja dojam kao da sama Biblioteka predstavlja zamršenu matematičku analogiji beskraja. U njoj su skupljene sve knjige svijeta, na mrtvim i živim jezicima, evanđelja, katalozi, kronike, knjige magije, povijesni romani, biografije kraljeva, inkunabule, brevijari, misali, čak i povijest budućnosti. Složene su po zidovima i policama u obliku tajanstvenih šesterokuta. U cijeloj Biblioteci ne postoje dvije jednake knjige, a opet je negdje sačuvana jedna jedina u kojoj su skupljena sva značenja. Možda bi to mogao biti odgovor na to što je zapravo univerzalni kanon.
Jer ako već postoje tvrdnje nekih suvremenih teoretičara književnosti poput Greila Marcusa, američkog pisca i glazbenog novinara, i Wernera Sollorsa, globalnog profesora književnosti (oh, kako to moćno zvuči!) da „ književnost nije više samo ono što je napisano, već i ono što se govori, što se izrazi, ili izmisli u bilo kojem obliku“, tako da u književnost već možemo uključiti stripove, govor, fotografije, filmove i glazbu, dakle ona riječju – uključuje sve. Možda bi se u skladu s ovom pomodnom intelektualnom korektnošću, moglo i tako tumačiti. Ali ta arogantna tvrdnja nosi u sebi i veliki rizik, opasnost da književnost izgubi jednu svoju bitnu komponentu. Da ostane bez metafizičke podloge, bez koje zapravo više nije ništa.
Zato ne treba čuditi ni izbor jednog od najvećih američkih pjevača i skladatelja, Boba Dylana, za dobitnika Nobelove nagrade za književnost 2016. godine. Obrazloženje je bilo da je stvorio nove pjesničke izraze unutar bogate američke tradicije pjesme. Članovi Švedske akademije proglasili su ga, bez grižnje savjesti, najvećim živućim pjesnikom. U redu, oni svojim ukusom, znanjem, vjerojatno i moralom odgovaraju za svoje odluke. Nećemo to dovoditi u pitanje, premda postoje jaki argumenti u korist doista velikih pisaca koji to priznanje neusporedivo više zaslužuju. Šteta što je te iste godine umro Umberto Eco, jer kad ga je već cijeli život mimoilazila najveća nagrada za književnost, možda je imao neku šansu, u smislu analogije s Bobom Dylanom, dobiti barem nagradu za najveća dostignuća u glazbenoj umjetnosti i diskografiji – Grammy. Kundera je tu šansu imao još punih sedam godina, ali je također 2023. otišao bez Grammyja, nažalost i bez Nobelove nagrade.
U skladu s ovom inkluzivnom tezom o tome što sve može biti književnost, možda ćemo uskoro digitalnim putem i uz pomoć umjetne inteligencije moći posuđivati i sabrana književna djela Jerryja Seinfelda, Lise Lampaneli ili Chrisa Rocka. Svi su oni naime čuveni stand-up komičari. Ovaj posljednji bit će zapamćen i po svojem uspješnom literarnom nastupu na dodjeli Oscara, kad mu je, oduševljen njegovim rečenicama, glumac Will Smith odvalio jaku, očito zasluženu šamarčinu. Sve u svemu, obostrano zanimljiv književni performans.
Terry Eagleton, ugledni engleski teoretičar književnosti, kritičar i filozof, ujedno i jedan od dragih gostiju naših ranijih ZKR-a, smiono je postavio jedno ključno pitanje: Ima li ono što arhaičnim pojmom zapravo zovemo književnost još šanse preživjeti, predlažući da se katedre gdje se studira književnost zamijene s katedrama za studij diskursa. Ja se pak nadam se da će bogatu ponudu onog što nas još u budućnosti čeka u okviru književnosti, čak ako kanon i prije proteka od sto godina postane samo sačuvana mumija u sarkofagu, sve to umjesto nas pročitati umjetna inteligencija.
Nemam razloga svoju dobrodošlicu završiti u sumornom tonu nekoga distopijskog iščekivanja. Uvijek nam na kraju ostaje ironija da pronađemo optimističan i vedar izlaz. Zato su sve ove spomenute dileme navedene tek kao poticaj za razgovor, sučeljavanje različitih stavova, bez želje da nam zaključci postanu paradigma neke nove estetike. Čak kad se radi i o kanonu. Jer Zagrebački književni razgovori, pokrenuti davne 1968. godine, do današnjih dana bili su susreti u kojima je uvijek dominirala književnost. Književnost u svojim značenjima, vrijednostima, povijesnim mijenama i budućnosti novih spoznaja, istražujući žanrove, kontekste u kojima je nastajala, tumačila se i proučavala. Na njima su uvijek bila prisutna ugledna imena pisaca, profesora, prevoditelja, filologa, književnih kritičara i povjesničara iz zemlje i inozemstva. Pozdravljajući vas sve ovdje prisutne, osjećam radost i zadovoljstvo što ovaj visoki prag vrijednosti i ovaj put zadržavamo.
U ime povjerenstva ZKR-a želim vam dobar i sadržajan susret i da se do kraja svog boravka kod nas ugodno osjećate.
Republika 11-12, 2024.