Još od vremena antičkih poetika – a tu u prvom redu imamo na umu one dvije najslavnije – Aristotelovu i Horacijevu (bez obzira na to što je Aristotelova zasnovana na deskriptivnoj osnovici, a Horacijeva na normativnoj) svaka od njih ima u svojoj jezgri i izrazit vrijednosni akcent. Oba ova klasika razmatraju poetološko-estetska pitanja i s aksiološkog stanovišta – analiziraju pitanja tipa: zašto Euripid nema tolikog uspjeha kod atenske publike, a zapravo bi trebao imati, je li nužno po svaku cijenu osuđivati dramsko pjesničko djelo ako završava smrću glavnog junaka i je li smrt posve normalna kategorija u kontekstu tragedije, je li primjereno da se u kontekstu tragičnog žanra pojavljuju i elementi komičnog djela, kao što su naprimjer govorni jezik, ili to mora obavezno biti samo uzvišeni, tragični i svim ukrasima uljepšan jezik – ali i obratno: je li primjereno da se u komičnom žanru pojavi patos – ako da: je li to izuzetak, ili slučajnost, ili obligatni dio normiranog stila itd. Klasični autori poetika dok opisuju i propisuju književna djela – ako ne otvoreno, a ono bar podsvjesno stalno imaju na umu pitanje vrijednosti, kvalitete književnog djela – što je prvi korak ka razmišljanjima o vrijednosnom kanonu. Obojica, kao da svojim čitateljima, odnosno slušateljima sugeriraju stav: ako obratiš pažnju na ovaj momenat, tvoje će djelo biti uspješno, ući će u književni kanon itd.
Kao što je poznato, od Horacijeva djela O pjesničkom umijeću vode jasne i nedvosmislene niti do Boileauova Pjesničkog umijeća, velikog djela francuskog klasicizma, koje je bilo u određenom smislu i katekizam svakom ozbiljnijem pokušaju ne samo u reflektiranju, već i u konkretnoj težnji za književnim radom, književničkoj realizaciji u cijeloj zapadnoj književnosti – sve do tridesetih godina 19. stoljeća i povijesne tuče u pariškom kazalištu na primjeru Hugoova Ernanija; cijela tri stoljeća u europskoj književnosti evidentna je težnja uspostavljanja ideje o idealnom književnom djelu – deskripciji njegove strukture, ali i normativnim imperativima. Slovački filozof i estetičar Peter Michalovič u svezi s nastankom kanona govori: „Danas se bez ikakve sumnje može ustvrditi da su za stvaranje i kasniji učinak nečega poput kanona važna pravila, estetski standardi koji upravljaju procesom generiranja umjetničkoga teksta i zbog toga što se ponavljaju, transverzalno prolaze kroz pojedine tekstove uspostavljajući među njima uzročnu vezu. Ova pravila dolaze na svijet s umjetničkim tekstovima, razmatranim unutarumjetničkih vrsta ili žanra kao temeljni ili uzorni; takva je za Aristotela bila Sofoklova Antigona“ (Michalovič, 2023, 42).
Boileauovo Pjesničko umijeće,kao što je poznato, stoji na granici dviju epoha: klasicizma i romantizma. Peter Michalovič razmatra tezu o dvama načinima reflektiranja književne tradicije: predromantičarskom, koji je u glavnoj liniji vođen težnjom za pronalaženjem i uspostavljanjem književnog kanona, i linijom koja se formira u vrijeme romantizma, a nastavlja se preko moderne sve do aktualnog trenutka – idejom književnog programa. Dok je ideja o kanonu orijentirana od sadašnjosti prema prošlosti (analizira se književni kontinuitet, naglašava se ideja tradicije itd.), nasuprot tome ideja književnog programa zasnovana je na liniji od suvremenog trenutka prema budućnosti: ovi programi, naročito popularni u epohi moderne, baziraju se na ideji diskontinuiteta, diferencijacije, inovacije itd.
„Kanonima se mogu smatrati i različiti pisani ili nepisani popisi autora, njihova cjelovita ili barem vrhunska djela te niz interpretacija ovih djela. Kanonski autori i njihova djela određuju identitet umjetnosti jedne nacije ili neki nadindividualni povijesni stil“ (Michalovič, 2023, 44). Mihalovič upozorava i na varijantnost u reflektiranju kanona na konkretnom primjeru iz slovačke sredine, ali ovaj primjer svakako je adekvatan i za mnoge druge nacionalne umjetničke i književne kontekste: „Trebalo bi biti jasno da ovi popisi kanonskih tekstova nisu vječni i da s vremena na vrijeme dolazi do njihovog prevrednovanja. U slovačkom kontekstu posljednji je put popis autora i radova reevaluiran nakon promjene društvenog režima 1989. Većina autora, osobito starijih, ‘preživjela’ je ovo prevrednovanje bez većih stradanja, no neki su ‘izbrisani’ s popisa značajnih umjetnika ili je promijenjena interpretacija njihova rada, što se ogledalo ili u porastu ili smanjenju umjetničkih vrijednosti. Bilo je više emocijama nabijenih rasprava o tome trebaju li određeni pisci biti dio kanona slovačke umjetnosti ili bi ih trebalo iz njega izbrisati“ (Michalovič, 2023, 44).
Na liniji estetskih analiza Jurija Lotmana i Ilye Prigožina Mihalovič dolazi do zaključka da „stvaralaštvo u znaku kanona predstavlja uravnoteženi proces, linearni sustav, a produktivnost ovog okvira pokazuje se u interpretaciji onih područja i razdoblja povijesti umjetnosti u kojima tradicija značajno prevladava nad inovacijama, a to su npr. folklor i umjetnost iz razdoblja vladavine kanona koja, uz folklor, u povijesti umjetnosti traje otprilike do početka romantizma“ (Michalovič, 2023, 46).
Nasuprot tome, „posebnost neravnotežnih situacija je u tome što na dinamičkoj trajektoriji otkrivaju, rečeno Prigožinovom terminologijom, točke bifurkacije (račvasto dijeljenje), tj. točke u kojima se sljedeći potez može s istom vjerojatnošću događati u dva ili više smjerova i nije moguće predvidjeti u kojem će smjeru zapravo krenuti. U takvim okolnostima naglo raste uloga slučajnosti, sekundarnog faktora koji može utjecati na budući tijek procesa“ (Lotman 1994, 14). Uvjeren sam da se stvaranje u znaku manifesta može opisati kao proces koji se odvija u neuravnoteženoj situaciji ili kao dinamičan sustav. S te točke gledišta avangardni manifest jest upravo ona Prigožinova bifurkacijska točka, i to iz najmanje dva razloga. Prvi je razlog što manifest ima ambiciju razbiti linearnost dosadašnjeg razvoja, a drugi što omogućava da kasniji razvoj ide u drugom smjeru, pa i više drugih smjerova… (Michalovič, 2023, 46).
S određenom dozom smisla za apstrahiranje mišljenja sam da je moguće reći da onaj predromantičarski period o kojem govori Michalovič (a u liniji analiza koje nalazimo kod Lotmana i Prigožina) u kojem dolazi do formiranja kanona moguće je pronaći u inicijativama koje su se oslanjale na dva inicijacijska momenta šireg socijalno-kulturno konteksta: taj prvi klasična je antička ostavština, a drugi je moguće pronaći u inicijativama koje proizlaze iz zaključaka Tridentskog koncila. Antičko nasljeđe bilo je za renesansu a onda i za period klasicizma uzor iz kojeg se formirao poetski i estetski kanon. U određenom smislu spajanje ove dvije linije nalazimo u Boileauovu Pjesničkom umijeću u kojem, kao što je bilo prije rečeno, rezoniraju naputci i imperativi o kvalitetnom i vrijednom književnom djelu iz Horacijeve poetike. Momenat o kojem govori i Michalovič u svezi s prevrednovanjem principa kanona nalazimo i u svezi s ovim djelom: od diskusije u francuskom kontekstu između „starih i novih“ i apostrofiranjem pitanja je li stvarno antika nedostižan vrhunac koji i pored najbolje volje nije moguće doseći ili pak da je sve moguće, pa čak i dosegnuće kvalitetnijeg i vrjednosnijeg djela od onog koje je napisano u vrijeme klasične antike. Definitivan slom ove poetike dolazi u vrijeme trijumfalnog nastupa romantizma, već spomenute bitke na premijeri Ernanija i postupnim uvođenjem romantičarskog programa i u francuski književni kontekst.
Tuča u kazalištu ne mora biti jedini način reprogramiranja književnog kanona, odnosno: na postojanje određenog kanona mogu utjecati i drugačiji poticaji od revolucionarno raspoložene mlade publike, željne nadilaženja tradicionalnih stega u kojima se osjećaju nelagodno i žude za novim, posve različitim izričajem. Tu novu osnovu redefiniranja kanona moguće je naći i na ponekad neočekivanim mjestima – kao što su recimo sveučilišni programi. Kao primjer ću navesti različito stanje na češkim i slovačkim visokim školama polovinom 19. stoljeća. U austrijskom dijelu habsburške monarhije kojoj je pripadala i Češka na sveučilištima nisu bila respektirana predavanja koja su proizlazila iz filozofije tada popularnih njemačkih protestantskih filozofa, iz nauke kojih se postupno formirala filozofija romantizma – znači Herdera, Hegela, Schillera, Fichtea, Schellinga itd. U ugarskom dijelu monarhije, kojem je tada pripadala i sadašnja Slovačka, ovi filozofi nisu bili proskribirani: najznačajniji predstavnici slovačkoga nacionalnog preporoda (Juraj Palkovič, Ján Kollár, Pavel Jozef Šafárik, Ľudovít Štúr, Karol Kuzmány itd.) studirali su na vodećim njemačkim protestantskim sveučilištima (Jena, Halle, ali i Wittenberg, Berlin itd.), odakle su donosili u slovački kulturni i književni kontekst upravo filozofiju i estetiku ovih filozofa; štoviše, na vodećim slovačkim licejima (status više škole bez mogućnosti dodjele doktorskog stupnja) – u Bratislavi, Levoči, Modri, Evangelističkom kolegijumu u Prešovu itd. osnivali su tečajeve estetike na kojima su promicali upravo ove filozofe, pisali vlastita djela pod njihovim utjecajem i tako formirali snažan romantičarski književni kontekst. Na osnovi ove djelatnosti formirao se i snažan romantičarski književni kanon koji je imao i vlastite originalne ideje usmjerene prema uzdizanju slavenskog momenta u vrednovanju književnosti itd. U češkom kontekstu do ovakvog snažnog formiranja romantičarskog književnog kanona – iz gore navedenih razloga, znači nedostatka poetoloških i estetsko-filozofskih poticaja iz kojih bi se formirao romantičarski kontekst – nije došlo. A kada se pojavilo najznačajnije djelo češkog romantizma, poema Máj Karela Hyneka Máche, djelo je u češkom kontekstu izazvalo brojne kontroverze u koje se uključio i slovački estetičar Karol Kuzmány koji je branio i objašnjavao ovo Máchino djelo s pozicija romantizma. A kao adekvatan primjer moguće je navesti i udio ličnosti i djela Františeka Palackog, najvećega češkog romantičara, nositelja titule „otec češkog naroda“ koji je napisao i monumentalnu povijest Čeha – ali sigurno nije nebitno da se ovaj najveći Čeh školovao i formirao upravo na bratislavskom evangelističkom liceju.
Religiozno konfesionalan momenat u formiranju književnog kanona na primjeru slovačke i češke književnosti evidentan je u kontekstu romantizma. Ali ovaj momenat, mišljenja sam, i glavna je osnovica u formiranju jednoga književnog kanona koji se formirao prije romantizma, a koji sam spomenuo ranije: dok je formiranje jednog kanona zapadne književnosti moguće tražiti u odnosu prema klasičnoj antici, ranije sam istaknuo da je drugu osnovu predromantičarskog kanona moguće pronaći u inicijativama koji proizlaze iz zaključaka Tridentskog koncila (1545. – 1563.). Rezignirajući na renesansna ishodišta (što znači pozitivnom apostrofiranju autora i djela klasične antike), napušta se i klasični vrijednosni književni kanon, a kao glavni momenat naglašava se nedvosmisleno primanje kršćanskih vrijednosti, prave preživljene i prihvaćene kršćanske vjere i književno stvaralaštvo koje će pomagati u promicanju ovakvih vrijednosti u sve sfere društva. Vođen jasnim odrednicama distanciranja i odbacivanja učenja reformacije, kao i klasične antičke naučne doktrine, ali i estetskih kanona, Tridentski koncil donosi i jedan poznati književni „antikanon“ – Index librorum prohibitorum (Spisak zabranjenih dijela, usuglašen na XVIII. sesiji 26. veljače 1562.). Iz ovih poticaja, kao što je poznato, nastao je kanon barokne književnosti s jasnim ideološkim ishodnicama i postupno s formiranom poetikom i estetikom.
Kao što vidimo iz ovih primjera, formiranje pojedinih kanona moguće je pratiti u širem socijalno-kulturnom, ili čak religijsko-konfesionalnom ozračju. Ovakva nas situacija dovodi do mogućeg odgovora na pitanje formiranja književnih kanona: nastaju li i oblikuju li se ovakvi kanoni kao rezultat unutarknjiževnih procesa ili kao rezultat – reakcija – na poticaje koji dolaze iz šireg socijalno-kulturnog konteksta. Odnosno, ovo je pitanje moguće formulirati i na sljedeći način: jesu li točke književne bifurkacije, o kojima je govorio Prigožin, rezultat određene neminovnosti ili su rezultat slučajnosti i izvanknjiževnog djelovanja?
Odgovor je ponekad moguće iznalaziti i u sferi koja graniči s osobnom afirmativnošću: jesmo li pristalice teleološkog reflektiranja svijeta, znači takvog koji svaki razvitak promatra kao pravolinijsku kretnju s određenom idejom-vodiljom (kao što je npr. Herder vidio teleološki razvitak povijesti na osnovi razvitka humanizma), ili smo pak skloni stvari ovoga svijeta reflektirati na način na koji nas upućuje, recimo Michael Foucault, koji govori o nepravilnosti, slučajnosti, rupturama itd. – ili pak poststurukturalisti koji upozoravaju na model rizoma itd.
Ali ako i nadiđemo ovaj način „nekonsenzualnog“, ili individualnog pristupa, evidentno je da u formiranju književnih kanona često dolazi do izvanknjiževnih poticaja, djelovanja ili čak naredbi – bojim se da socijalistički realizam nije bilo posljednje iskustvo književnosti s ovakvim pristupom.
Za okvir ove konferencije poticaji dolaze i iz teza koje je formulirao Harold Bloom u svom djelu Zapadni kanon. Knjige i škole kroz vjekove. Inspirativne, a ponekad i provokativne teze ovog autora, kao i ostalih autora koji su predmetom njegovih analiza, daju poticaj za kompleksniji osvrt na ovu temu – naročito na liniji daljnje podjele i pluralizacije vrijednosne dimenzije umjetnosti, ali i cijele zapadne kulture: „svijet se raspada, centar je prestao biti centar a u oblasti, koja se nekada nazivala ‘učeni svijet’ počinje vladati potpuna anarhija“ (Bloom). Je li moguće u ovom svijetu u kojem je zavladala anarhija, svijetu u kojem je čovjek zapadne civilizacije izgubio osjećaj „što je njegovo gore, a što njegovo dolje“ (Nietzsche) uspostaviti vrijednosnu ljestvicu, a time i književni kanon ili književni program?
Na liniji ovih razmišljanja nalaze se i poticaji o kontekstu vrijednosti moderne epohe koja se javlja kao period bez snažne aksiološke koherencije. U svezi s time Harmann Broch navodi: „Apsolutnost koja se potražuje od svake vrijednosti i svakog vrijednosnog sustava jeste projekcija automnog Ja. U svaku vrijednost i vrijednosni sustav se projektuje određeni vrijednosni subjekt, projektuje se – bilo implicitno, bilo eksplicitno određeni ‘Bog’ i to upravo zbog važenja koju stvara vrijednost“ (Broch, 1979, 143).
Formiranje književnih kanona, mišljenja sam, moguće je samo u epohama koje se približavaju stanju postojanja određenog vrijednosnog sustava. Teza Friedricha Nietzschea o potrebi prevrednovanja svih vrijednosti (počevši od moralnih, a sigurno ne završavajući na umjetničkim) dolazi do svoje završne teze u stavu da je proces vrednovanja moguć samo u kontekstu određenih religioznih epoha. Hermann Broch u svezi s time govori: „Isuvišno je ponavljati da je gubitkom svog religioznog centraliteta današnji svijet… upao u stanje potpune dezintegracije vrijednosti, do stava, u kojem se svaka pojedinačna vrijednost nalazi u konfliktu sa bilo kojom drugom vrijednošću – u nastojanju podrediti sebi sve ostale vrijednosti“ (Broch, 1979, 143).
Kao što je jasno iz ovih teza, akademska estetika rezignirala je na mogućnost uspostavljanja vrijednosne hijerarhije. Neki književni kritičari, poput Northropa Fryea upozoravaju da potraga za kriterijima vrednovanja, a time i uspostavljanju književnog kanona vodi ka neproduktivnom smjeru. Književna kritika bi se, prema njemu, trebala baviti deskripcijom i interpretacijom, a ne i vrednovanjem. Vrijednosni kriteriji promjenljivi su, a njihovim održavanjem po mišljenju Fryea formirao bi se određeni „kanonizirani ukus“ koji bi postao kočnica, dogma za buduće generacije pisaca. Književna kritika trebala bi se, po Fryeu, izliječiti iz svojih adolescentnih bolesti, dobiti samosvijest vlastite neovisnosti kao znanstvene discipline i prestati se baviti distinkcijama na liniji dobro/loše. Ovakva šablonizirana pojednostavljenja u reflektiranju književnog djela svaku književnost uništavaju.
Poticajan prilog ovoj temi nalazimo i u djelu Nekoliko primjedbi o diskutabilnosti problema vrijednosti Emila Staigera iz 1969. godine u kojem nam ovaj autor predočava kriterije na osnovu kojih bi mogao nastati konsenzus oko pitanja književnog vrednovanja. Među ovakve kriterije Staiger ubraja: spajanje različitosti, originalnost, primjerenost žanru, snagu stvaranja novih zajednica i vrijednost koja se određenom djelu pripisivala u dosadašnjoj povijesti književnosti. Ali, čim formulira, objasni i demonstrira svaki od ovih kriterija, Staiger ukazuje na izuzetke koji ne prihvaćaju dati kriterij, a ipak se u povijesti književnosti vrednuju kao velika djela i ulaze u određeni vrijednosti kanon. No završno pitanje i problem na koji Staiger ukazuje jest sljedeće: ako i nađemo, odnosno, ako i uspijemo napisati ovakvo djelo koje bi respektiralo sve navedene kriterije, što ćemo s njim? Takvo djelo postaje kanonsko, što znači vrijedno oponašanja, a s druge strane, kao što je poznato, svako umjetničko djelo, ako želi osloviti publiku, izbjegava imitaciju.
Mišljenja sam da najbolji primjer za ovu situaciju jesu Petrarca i petrarkisti. I kada vidimo da je od vremena romantizma originalnost na visokoj cijeni, opet smo se našli u slijepoj ulici.
A s druge pak strane postoje estetičari koji govore o skrivenom vrednovanju i skrivenom kanonu: Heidegger je interpretirao samo određene pjesnike i time potvrdio ovu tezu o implicitnom vrednovanju; ili pak profaniji primjer na koji nas podsjećaju ovi estetičari: kada stanemo u knjižari pred knjige, mi odaberemo jedne knjige, a druge ne – i ovi estetičari zato apostrofiraju: ako nismo u mogućnosti formulirati svoje kriterije vrednovanja, to nam još ne daje pravo da rezigniramo u potrazi za njima.
I na kraju nešto osobno: Mark Twain jednom je prilikom rekao da nema ništa tragikomičnije od mladog pesimista – osim možda starog optimista! Tako i ja više sam fasciniran pesimističkim pitanjima vezanim za ovu temu nego vjerom u uspostavu književnog kanona i mogućnošću odgovora što će se čitati za sto godina. Znači, više se pitam je li moguće formirati književni kanon u epohi koja nema tzv. religioznu osnovu, epohi u kojoj se ponavlja da je Bog mrtav, epohi u kojoj smo izgubili osjećaj što je naše gore, a što naše dolje?
Možda ćemo na kraju ideološke bitke koja se u ovom trenutku vodi u zapadnoj kulturi između tradicionalno-desnih i neoliberalno-lijevih snaga doći u situaciju da će pobjednik uspostaviti i književni kanon i pitanje će na određeno vrijeme biti riješeno. Ali, kao što nas upozorava Platon u svojoj Obrani Sokratovoj, s bilo koje suprotstavljene strane se nalazili, mi nikada ne možemo biti sigurni idemo li sljedećeg trena prema boljem.
Negdje na početku 90-ih godina, nakon društvenih promjena u Čehoslovačkoj, slovački književni list „Literárny týždenník“ organizirao je anketu među slovačkim piscima na temu kakav stav imaju, u kojoj mjeri ih je inspirirao, što u njihovu književnom radu znači itd. roman Ulysses Jamesa Joycea, roman koji se nalazi – moguće – u svim značajnijim izborima kao kanonsko djelo zapadne književnosti par excellence. Ako se dobro sjećam: nitko od anketiranih pisaca i književnih kritičara nije pročitao ovaj roman u cijelosti.
LITERATURA
Bloom, Harold. 2000. Kánon západní literatúry. (The Western Canon. The Books and School of the Ages, 1994). Praha: Prostor.
Broch, Hermann (Broh, Herman). 1979. „Džems Džojs i suvremenost“. U: Pesništvo i saznanje. Niš: Gradina.
Lotman, Michail J. 1994. „Kultúra ako subjekt a objekt-sama-pre-seba“. U: Michalovič, Peter (ur.) Text a kultúra. Bratislava: Archa, 7-29.
Michalovič, Peter. 2023. „Umelecké kánony verzus umelecké programy“. U: Hučko Pašteková, Michaela, Boszorád, Martin (ur.) Kánony v sieti kontextov interpretácií a referenčných rámcov. Bratislava: Slovenská asociácia pre estetiku, 40-48.
Republika, 11-12 2024