Ni u 21. stoljeću, kao ni u bilo kojem povijesnom periodu, intelektualni i kulturni život nije po definiciji internacionalan, kao što je već ustvrdio Pierre Bourdieu (2002: 3). Kad je riječ o književnosti, sociologija posljednjih desetljeća veliku pozornost usmjerava na različite aktere i institucije književnoga polja, kako nacionalnog, tako i internacionalnog, pa i transnacionalnog (cf. Casanova, 2002, 2024; Sapiro, 2020). Nacionalne književne nagrade pritom su jedna od tih institucija koje sudjeluju u konsakraciji autora i oblikovanju nacionalnoga književnog polja, dok se samo neke od njih prelijevaju svojim značajem na internacionalno područje te utječu na odabir pojedinih autora i naslova za prevođenje i prijenos u druge nacionalne književne korpuse, odnosno oblikuju „svjetsku književnu republiku“ (cf. Casanova, 2024).
U Francuskoj se danas godišnje dodjeljuje više od dvije tisuće književnih nagrada (cf. Labes, 2008)[1], što znači da je taj segment književnoga života itekako dinamičan i bitan. Iako su i prije 1903. postojali razni literarni panteoni i nagrade – primjerice, Nagrada za poeziju Francuske akademije postojala je još u 17. stoljeću[2] – može se reći da je dodjelom prve Nagrade Goncourt počela nova faza književnoga života koji se tijekom 20. stoljeća mijenjao zajedno s društvom i statusom što su ga književnost i autor u društvu imali. Naime, dok je početkom 20. stoljeća autor još uvijek uživao kultni status, danas je on dio knjižnoga lanca, a njegovo je mjesto prvenstveno definirano tržišnom logikom; drugim riječima, došlo je do njegove profesionalizacije (cf. Sapiro, 2008). Dakako, i uloga književnih nagrada u književnom polju mijenjala se od početaka do danas. Primjer Nagrade Goncourt zorno svjedoči o tome: iako se nagrade početkom 20. stoljeća pokreću kako bi legitimirale pojedine autore i naslove i pripisivale im neupitnu književnu vrijednost, već sredinom stoljeća – što zbog brojnih polemika i skandala koji su se za nagrade redovito vezivali uslijed raznih interesa[3], što zbog globalnog razvoja društveno-ekonomskih prilika – ta se konsakracijska težina gubi i ustupa mjesto tržišno-medijskom tretmanu autora i njihovih djela (cf. Ducas, 2010, 2013; Viviant, 2023). Zajedno s Bourdieuom može se ustvrditi da književne nagrade simbolički kapital pretvaraju u ekonomski (cf. Bourdieu, 1993), odnosno da se upravo dodjelom nagrada na gotovo paradoksalan način tržišna logika pokušava sprezati sa simboličkim kapitalom u takozvanu ekonomiju prestiža (cf. Ducas, 2006). Pritom paralelno dolazi do „desakralizacije autora“ i „reformiranja kolektivne figuracije književne vrijednosti“ (Ducas, 2010:2), jer se ide prema demokratizaciji i masovnoj konzumaciji književnosti, što podrazumijeva sve veću čitkost i pristupačnost književnih djela, dok se autonomija ove instancije zamjenjuje heteronomijom. Ipak, književne nagrade i dalje sudjeluju u oblikovanju kanona, shvatimo li ga, kao i Jean-Jacques Lecercle, kao „popis perzistirajućih djela ili s vokacijom da to budu“ (2006: 11) pri čemu je kanon[4] nužno institucionalan, kolektivan i nametnut (id.: 18), ali je za njegovu defetišizaciju nužno da bude kritički utemeljen i redovito revidiran[5].
Šest najprestižnijih književnih nagrada u Francuskoj, tijekom 20. stoljeća, ali i danas, svakako su Goncourt[6], Femina[7], Renaudot[8], Médicis[9], Velika nagrada za roman Francuske akademije (Grand prix du roman de l’Académie française)[10] i Interallié[11], a njima se može pridodati i Goncourt gimnazijalaca (Goncourt des lycéens), još jedna važna jesenska[12] nagrada koja također ima kapacitet povećati simbolički kapital nagrađenom autoru i njegovu naslovu osigurati dobru prodaju[13], veliku medijsku prisutnost i općenito vidljivost[14]. Gotovo bez iznimke najveće nagrade u fokusu imaju roman[15], iako su se s vremenom razgranale, ne samo prema vrstama i žanrovima (poezija, novela, biografija, esej, kriminalistički roman i sl.), nego i prema raznim drugim kriterijima (nagrada za prvi roman, nagrade koje dodjeljuju gimnazijalci, knjižari, knjižničari, čitatelji, zatvorenici i sl.)[16].
U žirijima većine velikih, kao i nekih drugih nagrada sjede pisci, imenovani na kraće ili dulje periode[17], a ponekad isti odlučuju o nekoliko nagrada (Frédéric Beigbeder, na primjer). Da bi mogli konsakrirati druge kolegice i kolege, i sami, dakle, moraju biti donekle konsakrirani. Pritom zbog svoje pozicije moći (cf. Dozo, 2013) imaju olakšan pristup izdavačima, objavljivanju, a samim tim i većem simboličkom kapitalu.
Činjenica je da velik broj autora nagrađenih tijekom 20. stoljeća nekom od velikih književnih nagrada nije automatski konsakriran niti je zahvaljujući lovorikama ušao u kanon (primjera je uistinu mnogo), baš kao što i mnogi nenagrađeni autori, autori koji su žirijima „prošli ispod radara“, danas jesu dio kanona. Tako je, primjerice, Akademija Goncourt 1932. radije dodijelila nagradu Guyju Mazelineu za roman Les loups (Vukovi) nego Célineovu remek-djelu Putovanje nakraj noći, koji je ipak dobio Nagradu Renaudot. No Goncourta su dobili Henri Barbusse, Georges Duhamel, Marcel Proust[18], André Malraux, Henri Troyat, Elsa Triolet, Julien Gracq (koji je nagradu odbio), Michel Tournier, Patrick Modiano, Marguerite Duras, Tahar Ben Jelloun, Jean Rouaud, Andreï Makine, Jean Echenoz, Pascal Quignard, Michel Houellebecq itd.
Renaudot je izdvojio naslove Marcela Ayméa, Louisa Aragona, Henrija Boscoa, Michela Butora, Édouarda Glissanta, Jean-Marieja Gustavea Le Clézioa, Georgesa Pereca, Annie Ernaux, Pascala Brucknera, Philippea Claudela itd. Među laureatima nagrade Francuske akademije našli su se François Mauriac, Georges Bernanos, Antoine de Saint-Exupéry, Jean d’Ormesson, Alain Bosquet, Patrick Besson, Amélie Nothomb, Pierre Michon, Laurent Binet itd. Femina je prepoznala Romaina Rollanda, Colette, Gabrielle Roy, Françoise Mallet-joris, Marguerite Yourcenar, Jorgea Sempruna, Régisa Debrayja, Sylvie Germain, Camille Laurens, Marie Ndiaye, Régisa Jauffreta itd. Nagradom Médicis ovjenčani su i Philippe Sollers, Claude Simon, Pascal Lainé, Jean Echenoz, Pierre Mertens, Vassilis Alexakis, Jacqueline Harpman, Dany Laferrière, Christine Angot itd. Među laureatima Nagrade Interallié nalaze se i André Malraux, Alain Bosquet te Michel Houellebecq. Neki su autori tijekom svoje karijere dobili i više velikih nagrada (Georges Bernanos, Patrick Modiano, Georges Perec, Pascal Quignard, Michel Tournier itd.), neki čak i za isto djelo (Jonathan Littell, Bienveillantes; Andreï Makine: Francuska oporuka itd.).
Već i iz ovog parcijalnog popisa vidljivo je mjesto koje među nagrađenima imaju – točnije, nemaju – književnice. Ženski kolektiv La Barbe (Brada) kritizirao je Nagradu Goncourt koja je među 112 laureata uspjela odabrati 101 autora i 11 autorica (cf. Mazin, 2015). Najveći broj njih nagrađen je, dakako, Nagradom Femina, no ni ženski žiri ne preferira nužno autorice. Od 112 laureata (do 2023.) njih su 43 žene (38 %). U velikoj su manjini i frankofonski autori, koji dakle pišu na francuskom jeziku izvan Francuske, iako i oni često objavljuju u francuskim izdavačkim kućama[19]. Taj se trend od devedesetih godina ipak mijenja te su i oni sve prisutniji, kako među kandidatima, tako i među nagrađenima[20].
Globalno govoreći, najčešće su nagrade dobivale izdavačke kuće Gallimard, Seuil i Grasset, zbog čega su taj dominantni, a suparnički izdavački trio prozvali GalliGraSeuil (cf. Mazin, 2015; Ducas, 2013). Éditions de Minuit izdvaja se kao izdavač koji je objavio pozamašan broj autora nagrađenih velikim francuskim nagradama, pa i Nobelovom nagradom za književnost (cf. Ducas, 2014)[21]. Kad je riječ o ovoj najprestižnijoj književnoj nagradi transnacionalnog karaktera, spomenimo i to da je do danas njom nagrađeno ukupno šesnaest francuskih autorica i autora[22], računamo li i Jean-Paula Sartrea koji je 1964. nagradu odbio. To znači da je Francuska danas država s najvećim brojem nobelovaca iz područja književnosti. Ova književna nagrada, bez obzira na političke konotacije i evidentnu heteronomiju (cf. Sapiro, 2023), najjača je konsakracijska instancija i nagrađenim autorima osigurava izravan ulazak u literarni kanon[23], kao i prijevode na brojne svjetske jezike, pa tako i na hrvatski.
Recepcija nagrađivanih francuskih autora u Hrvatskoj
Zadržimo li se kratko na Nobelovoj nagradi i njezinu utjecaju na hrvatsku recepciju autorica i autora koji pišu na francuskom jeziku, možemo konstatirati da je u razdoblju od 1991. do 2020. većini autora, izuzmu li se pjesnici Prudhomme i Mistral, objavljen barem jedan naslov (Rolland, Simon, Xingjian); s dva do četiri naslova prisutni su Mauriac (2), France (3 djela u dva izdanja), Le Clézio (3), Modiano (4 u pet izdanja) i Sartre (4), dok su najzastupljeniji u ovom periodu bili Perse (6), Gide (7) i Camus (8 naslova u čak sedamnaest izdanja). Camus i Sartre uključeni su i u srednjoškolsku lektiru. Zanimljiv je slučaj Annie Ernaux koja je do kraja 2020. u Hrvatskoj imala dvije objavljene knjige, ali je od 2021. naovamo jedan od tih naslova reizdan te je prevedeno još sedam naslova u ukupno 13 izdanja[24].
Usporedimo li laureate šest najprestižnijih francuskih nagrada s prijevodima na hrvatski jezik, možemo zaključiti da je Nagrada Goncourt za hrvatsko književno polje najvažnija francuska nagrada. Prema rezultatima istraživanja provedenog u sklopu projekta „Sociološki i traduktološki aspekti recepcije francuske i frankofonskih književnosti“ (IP.01.2021.15) Sveučilišta u Zadru, u razdoblju od 1991. do 2020. objavljeno je prosječno 35 naslova beletristike[25] u prijevodu s francuskog jezika godišnje (cf. Mikšić, Sindičić Sabljo, Tonković,2023: 34)[26]. U spomenutom su razdoblju (zapravo od 1998. do 2020.) objavljena ukupno dvadeset i dva naslova ovjenčana nagradom Goncourt, među kojima je i jedan naslov autora koji je nagradu odbio (Julien Gracq, Le rivage des Syrtes, 1951. / Obala Sirta, 2015.). Jedan naslov doživio je reizdanje: Ljubavnik Marguerite Duras u prijevodu Ingrid Šafranek (1998.; 2004.).[27] Na drugom se mjestu nalazi Nagrada Renaudot s dvanaest laureata prevedenih na hrvatski jezik, koji su objavljeni između 2001. i 2018., dok je jedan naslov doživio i reizdanje (Louis-Ferdinand Céline, Putovanje nakraj noći, izvorno iz 1932., u prijevodu Višnje Machiedo, 2003.; 2013.).[28]
Treće i četvrto mjesto dijele Velika nagrada za roman Francuske akademije i Nagrada Femina koje su zastupljene s po jedanaest naslova. Francuska akademija nagradila je jedan naslov koji je u Hrvatskoj doživio tri izdanja (Istina o slučaju Harry Quebert Joëla Dickera u prijevodu Željke Somun, 2014., 2015. i 2023.), a sva su prva izdanja objavljena između 2001. i 2017.[29] Romani nagrađeni Feminom u hrvatskom su prijevodu izlazili između 2000. i 2019., a reizdanja nema[30]. Najslabije kotiraju Nagrada Médicis sa šest predstavnika objavljenih između 2001. i 2014.[31] te Nagrada Interallié s pet objavljenih naslova između 2002. i 2017.[32], a nijedan od tih nagrađenih naslova nema reizdanja.
Možemo uočiti da su u devedesetim godinama, odnosno u prvom promatranom desetljeću (1991. – 2000.), objavljena samo dva nagrađena djela, što znači da su preostala šezdeset i četiri naslova[33] raspoređena u druge dvije dekade (2001. – 2020.), odnosno da su na godišnjoj razini u tom periodu u Hrvatskoj prosječno objavljena tri romana nagrađena nekom od šest velikih francuskih nagrada za roman. U istom je dvadesetogodišnjem razdoblju objavljeno ukupno 857 naslova, u čemu 67 nagrađenih (re)izdanja[34] sudjeluje s 7,81 %. Ovaj nam podatak govori da se izdavači i prevoditelji kao glavni posrednici zapravo ne rukovode nagradom kao najvažnijim kriterijem, što pokazuju i rezultati ankete provedene u sklopu spomenutog istraživačkog projekta, na koju se odazvalo četrnaest izdavača i urednika te dvadeset i troje književnih prevoditelja s francuskog. Iz prve skupine ispitanika njih četvero izjavilo je da su im nagrade izrazito važan element pri odabiru naslova za objavljivanje, troje smatra da su važne, za troje nisu ni važne ni nevažne, troje ih prosuđuju kao uglavnom nevažne, dok jedan ispitanik smatra da uopće nisu važne. Izdavači i urednici prednost daju preporuci prevoditelja, ugledu i afirmiranosti autora i pozitivnim književnim kritikama, dok su im važni kriteriji i tržišni potencijal u Hrvatskoj te ulazak autora u javnu domenu. Među prevoditeljima kriterij nagrađenosti još je manje presudan za odabir ili prihvaćanje nekog naslova ili autora za prevođenje: samo je jedan od njih izjavio da je on izrazito važan, za njih četvero uglavnom je važan, za petero ni važan ni nevažan, za petero uglavnom nevažan, dok njih čak osmero smatra da uopće nije važan. Globalno su im, uz rokove i honorar, važniji kriteriji činjenica da su tog autora već prevodili, književne kritike, zahtjevnost teksta, ugled autora i izdavača koji objavljuje prijevod, urednik s kojim će raditi i sl.
Istaknimo i to da je među izdavačkim kućama u promatranom razdoblju od 1991. do 2020. najagilniji u objavljivanju nagrađivanih autora bio Disput (10 naslova), slijede Vuković&Runjić i Fraktura (6), Alfa (5), Algoritam, Edicije Božičević, Litteris i Oceanmore (4) te Meandar Media i Sysprint (3). Proučimo li koji su se prevoditelji najčešće poduhvaćali nagrađenih naslova, vidimo da su uglavnom svi – njih četrdeset – preveli jedno do dva djela, osim Gordane V. Popović koja ih je prevela čak sedam, Marije Paprašarovski (4) te Ite Kovač, Ivane Šojat i Maje Zorice Vukušić (3).
Ipak, osvrnemo li se na Nagradu Goncourt, možemo ustvrditi da od 2001. do danas samo pet laureata nije (još) objavljeno u hrvatskom prijevodu. Točnije, uskoro će biti objavljen prijevod laureata iz 2023. (Jean-Baptiste Andréa, Veiller sur elle), a nisu prevedena djela Pascala Quignarda Les Ombres errantes (2002.), Atiqa Rahimija Syngué sabour (2008.), Alexisa Jennija L’Art français de la guerre (2011.) i Lydie Salvayre Pas pleurer (2014.), s tim da su Quignard, Rahimi i Salvayre hrvatskom čitateljstvu poznati preko nekih drugih objavljenih djela.
Analiziramo li koji su autori najzastupljeniji, možemo izdvojiti Frédérica Beigbedera, Michela Houellebecqa i Françoisa Weyergansa s po dva nagrađena djela[35]. No promotrimo li koji su od nagrađenih autora općenito najprisutniji u hrvatskom književnom polju u razdoblju od 1991. do 2020., vidimo da su to Pascal Bruckner i Amélie Nothomb s po četrnaest prevedenih naslova u isto toliko izdanja, Michel Houellebecq s dvanaest naslova[36] u deset izdanja, Marguerite Duras s devet naslova u deset (re)izdanja, Frédéric Beigbeder s osam naslova u dvanaest (re)izdanja, Tahar Ben Jelloun s osam naslova u sedam izdanja, Marguerite Yourcenar sa sedam naslova u osam (re)izdanja, a za njima slijede Michel Tournier (7), Philippe Claudel (6), Georges Bernanos, Emmanuel Carrère, Daniel Pennac, Georges Perec, Lydie Salvayre (5), Jean Echenoz, Andreï Makine i Patrick Modiano[37] (4) te Delphine de Vigan s tri naslova u četiri (re)izdanja. I dok kanonskim autorima poput Bernanosa ili Pereca nagrađivanost nije kriterij prema kojemu se oni ili njihovi naslovi biraju za objavljivanje, za suvremene je autorice i autore nagrada ili dobar okidač ili sretna okolnost za njihovu dodatnu promociju i veću vidljivost u Hrvatskoj. Primjer za to je Philippe Claudel, danas predsjednik Akademije Goncourt, koji je u Hrvatskoj prvi put predstavljen 2003. romanom Sive duše, dobitnikom Nagrade Renaudot, a zatim i 2007. romanom Brodeckov izvještaj, dobitnikom Goncourta gimnazijalaca, nakon čega su mu objavljena još četiri romana.
U popisu lektire za srednje škole ne nalazi se nijedan naslov suvremenog francuskog autora ili autorice[38]. Na sveučilišnoj razini francuska se književnost podučava na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te na Sveučilištu u Zadru, a među proučavane su autorice i autore unutar različitih kolegija na preddiplomskoj i diplomskoj razini uvršteni i brojni laureati velikih nagrada, čime se također utječe na oblikovanje i/ili reviziju kanona.[39]
Konačno, značajnu vidljivost Nagrada Goncourt dobila je u Hrvatskoj otkako je 2022., zahvaljujući inicijativi Francuskog instituta i veleposlanstva, pokrenut projekt Nagrada Goncourt – hrvatski izbor, u sklopu internacionalizacije ove nagrade koja se dodjeljuje u preko trideset država diljem svijeta. U Hrvatskoj o njoj odlučuju studenti zagrebačkog i zadarskog sveučilišta. Ideja je da se djelo nagrađeno u Hrvatskoj prevede i objavi, a dosadašnji su laureati bili Mohamed Mbougar Sarr za roman La plus secrète mémoire des hommes (Najskrovitiji spomen na ljude, prevela Ursula Burger, 2023.), Makenzy Orcel za roman Une somme humaine (dosad nije preveden, no ulomak je objavljen u časopisu Tema, 1-3, 2024., u prijevodu studentice Katarine Baršun) te Neige Sinno za djelo Triste tigre (u fazi prevođenja). Zanimljivo je da se potonja dva laureata ne poklapaju s odlukom službenog žirija Nagrade Goncourt.
Umjesto zaključka: istraživanja koja slijede
Recepcijski je potencijal općenito govoreći teško kvantificirati jer izdavači nerado otkrivaju tiraže[40], no očigledno je da publika nije naročito senzibilizirana na francuske književne nagrade, jer su samo tri laureata dobila reizdanje od 1991. do danas. Kako bi se u ovom istraživanju moglo doći do relevantnih zaključaka, potrebno je produbiti ovdje započeta istraživanja. Čitanost nagrađivanih francuskih autorica i autora može se istražiti zahvaljujući dostupnim podacima o javnoj posudbi knjiga u dvadeset najvećih knjižnica u zemlji koji se prate od 2012. godine.
Prisutnost autora i njihovi susreti s publikom također su jedan od instrumenata za njihovu bolju recepciju, koja se odražava i u medijskoj vidljivosti, što bi vrijedilo detaljnije istražiti. Boljoj recepciji pridonose i razni festivali, među kojima prednjače Festival svjetske književnosti (rujan, Zagreb), Vrisak (rujan, Rijeka), Sa(n)jam knjige u Istri (prosinac, Pula) te Zagreb Book Festival (svibanj, Zagreb). Razni nagrađivani autori bili su u Hrvatskoj barem jednom. Iako bi i ovo područje vrijedilo pomnije istražiti, podsjetimo da su od laureata prestižnih francuskih nagrada u Hrvatskoj od 1991. naovamo gostovali Frédéric Beigbeder, Pascal Bruckner, Philippe Claudel, Mathias Énard, Michel Houellebecq, Hervé Le Tellier, Sylvain Prudhomme, Leïla Slimani itd.
Zaključno govoreći, u promatranom tridesetogodišnjem razdoblju objavljeno je šezdeset i šest djela nagrađenih francuskim velikim jesenskim nagradama. Među njima su već kanonizirani pisci 20. stoljeća poput Georgesa Bernanosa, Marguerite Duras, Andréa Malrauxa, Pierrea Michona, Georgesa Pereca, Marguerite Yourcenar, za čije objavljivanje nagrade nisu relevantan kriterij odabira, ali i suvremeni klasici kao što su nobelovci Annie Ernaux, Patrick Modiano, Jean-Marie Le Clézio te internacionalno konsakrirani autori poput Pascala Brucknera, Michela Houellebecqa ili Amélie Nothomb, koji u Hrvatskoj imaju velik broj objavljenih naslova i dobro su prihvaćeni, baš kao i medijski eksponirani Frédéric Beigbeder. No književne nagrade mogu biti okidač za objavljivanje neke autorice ili autora koji se zatim sustavnije prati, kao što je bio slučaj s Philippeom Claudelom, konsakriranim konsakratorom par excellence.
BIBLIOGRAFIJA
Bourdieu, Pierre: „The Field of Cultural Production“, u: R. Johnson (ur.): Essays on Arts and Literature, Polity Press, Cambridge, 1993.
Bourdieu, Pierre: „Les conditions sociales de la circulation internationale des idées, Actes de la recherche en sciences sociales, sv. 145, prosinac 2002, str. 3-8.
Calvez, Alain: „Goncourt, Renaudot, Fémina… les prix littéraires ont-ils un énorme impact sur les ventes?“, Capital, 5. studenog 2023. https://www.capital.fr/conso/goncourt-renaudot-femina-les-prix-litteraires-ont-ils-un-enorme-impact-sur-les-ventes-1484317.
Casanova, Pascale: „Consécration et accumulation de capital littéraire. La traduction comme échange inégal“, Actes de la recherche en sciences sociales, sv. 2, br. 144, 2002, str. 7-20. https://www.cairn.info/revue-actes-de-la-recherche-en-sciencessociales-2002-4-page-7.htm.
Casanova, Pascale: Svjetska književna republika, prevela Vanda Mikšić, Meandar Media, Zagreb, 2024.
Dozo, Björn-Olav: „Des prix littéraires. Approches marginales“, Le Carnet et les Instants,br. 179, 2013. https://hdl.handle.net/2268/164123.
Ducas, Sylvie: „Prix Goncourt et reconnaissance littéraire, stratégies d’accès à la consécration“, u:Gérard Mauger (ur.): Droits d’entrée, Modalités et conditions d’accès aux univers artistiques. Éditions de la Maison des Sciences de l’homme, Pariz, 2006.
Ducas, Sylvie: „Prix littéraires en France: consécration ou désacralisation del’auteur?“, COnTEXTES, 7, 2010, http://journals.openedition.org/contextes/4656.
Ducas, Sylvie: La Littérature à quel(s) prix? Histoire des prix littéraires, La Découverte, Pariz, 2013.
Ducas, Sylvie: „Les prix littéraires des éditions de Minuit“, u: Michel Bertrand et al. (ur.): Existe-t-il un style Minuit?, Presses universitaires de Provence, 2014, str. 77-86. https://doi.org/10.4000/books.pup.8906.
Labes, Bertrand: Le Guide des prix et concours littéraires, Éditions du Rocher, Monaco, 2008.
Lecercle, Jean-Jacques: „Leçon du canon“, Revue française d’études américaines, br. 110, 2006, str. 10-22.
Mazin, Cécile: „Égalité hommes/femmes: le Goncourt, ‘un mâle nécessaire’?“, Actualitté, 3. studenog 2015. https://actualitte.com/article/36381/auteurs/egalite-hommes-femmes-le-goncourt-un-male-necessaire.
Mikšić, Vanda; Sindičić Sabljo, Mirna; Tonković, Željka: „Francuska i frankofonske književnosti u prijevodima na hrvatski jezik od 1991. do 2020. godine“, Književna smotra, sv. 3, br. 209, 2023, str. 31-62.
Sapiro, Gisèle: „Mesure du littéraire“, Histoire & mesure, br. 2, 2008. http://histoiremesure.revues.org/index3553.html.
Sapiro, Gisèle: „The Transnational Literary Field between (Inter)-nationalism and Cosmopolitanism“, Journal of World Literature, br. 5 (4), 2020, str. 481-504. https://halshs.archives-ouvertes.fr/halshs-03047800
Sapiro, Gisèle: „The symbolic economy of the Nobel Prize in literature: how it counters or reproduces modes of domination“, Poetics, br. 101, 2023. https://shs.hal.science/halshs-04386733/document.
Silva, Marie-Manuelle; Keating, Eduarda: „Complexités des prix littéraires et littérature française…“, Carnets: revue électronique d’études françaises. serija II, br. 9, siječanj 2017, str. 73-83.
Viviant, Arnaud: Station Goncourt. 120 ans de prix littéraires, La Fabrique, Pariz, 2023.
[1] Bertrand Labes popisao je još 2008. godine 2100 književnih nagrada i natječaja, od kojih se tri četvrtine dodjeljuju odnosno održavaju u kontinentalnoj Francuskoj. Danas ih je, znači, i više.
[2] Godine 1671. Francuska akademija dodijelila je nagrade za elokvenciju i za poeziju. Cf. službena internetska stranica Francuske akademije https://www.academie-francaise.fr/les-prix-prix-litteraires/historique.
[3] Neki su članovi žirija, primjerice, na određeni način (bili) povezani s izdavačkim kućama (Raymond Queneau, član Akademije Goncourt, ujedno je bio urednik u Gallimardu).
[4] Točnije, kanoni, jer ne postoji samo jedan kanon, nego ih je više (akademski, izdavački, školski itd.).
[5] Lecercle konstatira: „neki tekst mogu čitati samo preko vrste (kanon se uvijek dijeli na vrste), interteksta (kanon se uspostavlja kao sustav tekstova), tradicije (kanon upisuje književnost u neku povijest, čak i ako je mitska i retrospektivna […]). Jer čitam samo tekstove, odnosno predmete koji su već fetišizirani: paratekst je materijalno upisivanje te fetišizacije. No ti neizbježni fetiši mogu biti de-fetišizirani ako se čitaju kroz prizmu kritičkog kanona. Stoga, dakle, moram odabrati kritički kanon.“ (2006: 19).
[6] Akademiju Goncourt oporučno je 1892. utemeljio Edmond de Goncourt, u spomen bratu i kao reakciju na odviše konzervativnu i romanu nesklonu Francusku akademiju (ne treba zaboraviti da u 19. stoljeću roman nema današnji status i legitimitet, a u Akademiju se pripuštaju gotovo isključivo pjesnici). Sastoji se od deset književnika koji primaju godišnju rentu. Sama nagrada dodjeljuje se od 1903. za najbolje prozno djelo objavljeno tijekom godine (inicijalno namijenjena mladim i originalnim autorima, novatorskim pokušajima smionim kako na razini misli, tako i na razini forme), simboličnog je karaktera, ali osigurava velik tržišni uspjeh i ugled, zbog čega je primamljiva i autorima i izdavačima. Riječ je, dakle, o prvom pokušaju redefiniranja instancija konsakracije (cf. Ducas, 2010), za kojim će uslijediti i drugi.
[7] Ovu su nagradu 1904. pokrenule 22 novinarke časopisa La Vie heureuse kao feminisitički pandan Goncourtu nakon što je Akademija odbila nagradu dodijeliti autorici Myriam Harry koju je isprva zagovarala. Specifičnost joj je da u žiriju sjede isključivo žene, a dodjeljuje se autoricama i autorima za djela pisana u prozi ili stihu.
[8] Deset likovnih kritičara pokrenulo je Nagradu Théophraste Renaudot 1926. kao pandan Nagradi Goncourt. Dodjeljuje se na istom mjestu i u isto vrijeme kao i Goncourt te se njome obavezno nagrađuje naslov koji nije dobitnik Goncourta.
[9] Pokrenuli su je 1958. Gala Barbisan i Jean-Pierre Giraudoux, s namjerom da njome nagrađuju novatorske autorice i autori, odnosno oni koji su na početku karijere ili čiji ugled još nije razmjeran njihovu talentu. Ipak, od 1970. nagrada gubi taj avangardni karakter (cf. Ducas, 2010).
[10] Dodjeljuje se od 1915.
[11] Nagradu su 1930. pokrenuli novinari gotovo iz šale, ali je ubrzo institucionalizirana (cf. Ducas, 2010).
[12] Postoje i tzv. proljetne nagrade, koje uglavnom dodjeljuju razni mediji. Time se osigurava dinamičan književni život tijekom cijele godine.
[13] Cf. Calvez, 2023, https://www.capital.fr/conso/goncourt-renaudot-femina-les-prix-litteraires-ont-ils-un-enorme-impact-sur-les-ventes-1484317.
[14] Nagrade se redovito ističu na koricama (u ponovljenom izdanju) ili crvenoj traci kojom se knjiga naknadno opremi). Nagrađene knjige izdvajaju se na vidljivija mjesta i stavljaju u izloge u knjižarama i knjižnicama, autori se pozivaju na susrete, javna književna događanja i sl.
[15] I tu je vidljiva promjena od početaka dodjeljivanja nagrada, kada se roman nagrađivanjem dodatno promovirao jer se generalno smatrao manje vrijednom književnom vrstom, do danas, kada je potpuno zasjenio ne samo poeziju i dramska djela nego i kratku prozu.
[16] Francuska akademija, primjerice, dodjeljuje čak pedeset i osam različitih nagrada, ne samo književnih.
[17] Za razliku od anglosaksonskog modela koji radi na načelu rotacije, u Francuskoj je čest slučaj da žiri radi više godina. U tome prednjači Akademija Goncourt koja članovima propisuje da moraju otići kada navrše 80 godina, pa su neki od njih o dobitnicima odlučivali jako dugo (npr. François Nourrissier čak trideset godina).
[18] Proust je 1919. dobio Nagradu Goncourt i time izazvao skandal u medijima. Romain Gary uspio je tu istu nagradu, protivno pravilniku, dobiti dva puta, potpisujući 1975. roman La Vie devant soi pseudonimom Émile Ajar.
[19] Na tu temu Pascale Casanova konstatira: „Danas je veoma teško razabrati nacionalne književne konsakracije od komercijalnih uspjeha kojima su žiriji prilagodili svoje estetske norme (jer su najčešće izravno ili neizravno ovisni o interesima izdavačā). Stoga, kada velike nacionalne nagrade prošire svoju jursidikciju na autore potekle iz bivših kolonijalnih carstava (bila to Frankofonija ili Comonwealth), te su konsakracije na neki način trostruko heteronomne: pokoravaju se tržišnim kriterijima, nacionalnim normama i neokolonijalnim preokupacijama.“ (2024: 177).
[20] Od frankofonskih autora Goncourta su od 1990. naovamo dobili Mohamed Mbougar Sarr (2021.), Leïla Slimani (2016.), Atiq Rahimi (2008.), François Weyergans (2005.), Amin Maalouf (1993.); među laureatima Renaudota su Amélie Nothomb (2021.), Scholastique Mukasonga (2012.), Tierno Monénembo (2008.), Alain Mabanckou (2006.), Ahmadou Kourouma (2000.), François Weyergans (1992.); Nagradu Francuske akademije dobili su Giuliano da Empoli (2022.), Hédi Kaddour (2015.), Boualem Sansal (2015.), Joël Dicker (2012.), Amélie Nothomb (1999.), Calixthe Beyala (1996.); Femina je dodijeljena Yanick Lahens (2014.), Léonori Miano (2013.) i Nancy Huston (2006.); Nagradom Médicis ovjenčani su Dany Laferrière (2009.), Jean-Philippe Toussaint (2005.) i Jacqueline Harpman (1996.).
[21] Zanimljivo je uočiti da je situacija sa zastupljenošću izvornih izdavača u hrvatskim prijevodima ponešto drugačija. Vodi Gallimard s 21 naslovom, Grasset ih ima 8, po 5 naslova imaju Actes Sud, Mercure de France i Stock, Éditions de Minuit imačetiri prevedena laureata na hrvatski, po 3 ih imaju Abin Michel i P.O.L., dok svega po dva naslova imaju Seuil, Flammarion i Denoël.
[22] Sully Prudhomme (1901.), Frédéric Mistral (1904.), Romain Rolland (1915.), Anatole France (1921.), Henri Bergson (1927.), Roger Martin du Gard (1937.), André Gide (1947.), François Mauriac (1952.), Albert Camus (1957.), Saint-John Perse (1960.), Jean-Paul Sartre (1964.), Claude Simon (1985.), Gao Xingjian (2000.), Jean-Marie Gustave Le Clézio (2008.), Partick Modiano (2014.) i Annie Ernaux (2022.).
[23] Ne treba zaboraviti ni činjenicu da su francuski nobelovci prethodno nagrađivani prestižnim književnim nagradama (Modiano ih je, primjerice dobio jedanaest do 2014., a Le Clézio devet samo 2008.), što pokazuje da je književno polje na internacionalnoj razini sve umreženije (cf. Silva, Keating, 2017: 81).
[24] Samo strast (2002.; 2022.), Mjesto (2008.), Djevojačke uspomene (2 izd. 2022.), Događaj (2 izd. 2022.), Godine (2021.; 2022.), Izgubiti se (2023.), Jedna žena (2 izd. 2021.; 2022.), Nisam izašla iz svoje noći (2023.), Sram (2 izd. 2023.).
[25] Od dječje su književnosti pritom u obzir uzeti samo klasici poput Malog princa Antoinea de Saint-Exupéryja, autora koji je pisao i književna djela za odrasle te kanonizirana djela poput onih Vernea, La Fontainea i Perraulta.
[26] U prvom desetljeću (1991. – 2000.) 189 naslova, u drugom (2001. – 2010.) 485 naslova, u trećem (2011. – 2020.) 372 naslova.
[27] Pripomenimo i da je od 2021. do 2023. u hrvatskom prijevodu objavljeno još šest romana ovjenčanih Goncourtom, kao i jedno reizdanje (Anomalija Hervéa Le Telliera u prijevodu Ursule Burger, oba objavljena 2022.).
[28] Nakon 2020. još su tri laureata Nagrade Renaudot dobila hrvatski prijevod.
[29] Nakon 2020. u hrvatskom je prijevodu objavljen jedan laureat Francuske akademije.
[30] Dva su naslova nagrađena Feminom objavljena nakon 2020.
[31] I bez naslova objavljenih nakon 2020.
[32] Jedan je naslov nagrađen Nagradom Interallié objavljen 2023. Dakle, ukupno 13 djela nagrađenih nekom od šest velikih francuskih nagrada objavljeno je u Hrvatskoj od 2021. do danas.
[33] Andreï Makine za roman Francuska oporuka nagrađen je nagradama Goncourt i Médicis pa ga ne brojimo dvaput.
[34] Podsjetimo, tri su naslova doživjela reizdanja u tom periodu.
[35] Beigbeder: Windows on the World (2004.) i Francuski roman (2010.); Houellebecq: Mogućnost otoka (2005.) i Karta i teritorij (2011.); Weyergans: Tri dana kod moje majke (2006.) i Boksačka demencija (2012.).
[36] Među naslovima su i pjesničke zbirke okupljene u jednom izdanju.
[37] Modiano ima četiri naslova objavljena u pet (re)izdanja.
[38] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_01_10_215.html.
[39] U Zagrebu se nudi kolegij Francuske književnosti 21. stoljeća, gdje su odabrani autori, primjerice u akademskoj godini 2021. – 2022., bili Olivier Adam, Eric Chevillard, Philippe Delerm, Michel Houellebecq, Régis Jauffret, Lydie Salvayre, Jean-Philippe Toussaint i Antoine Volodine, dok se na kolegiju Francuske književnosti 20. stoljeća obrađuju i autori kao što su Tahar Ben Jelloun, Jean Echenoz, Annie Ernaux, Jean-Marie Gustave Le Clézio, Patrick Modiano ili Michel Tournier (cf. https://www.ffzg.unizg.hr/roman/francuski/programi/.). Na Sveučilištu u Zadru u sklopu kolegija Francuska književnost 20. i 21. stoljeća obrađuju se nagrađivani autori poput Annie Ernaux, Kamela Daouda, Philippea Delerma, Davida Foenkinosa. Na kolegiju Suvremena francuska proza analiziraju se, među ostalima, djela Le Clézioa, Houellebecqa, Modianoa, Laurenta Bineta. Kolegij Afričkog frankofonskog romana obrađuje još neke nagrađivane frankofonske autorice i autore (Calixthe Beyala, Tahar Ben Jelloun, Ahmadou Kourouma, Tierno Monénembo, Yambo Oulouguem itd.). Na kolegiju Književnog prevođenja studenti prevoditeljskog smjera prevode u cilju objavljivanja suvremene francuske autore kao što su Gaël Faye, dobitnik Goncourta gimnazijalaca 2016. za roman Petit pays / Mala zemlja (cf. https://ffs.unizd.hr/studiji/prijediplomski-studij/program-studija.).
[40] U spomenutoj anketi, od 14 izdavača/urednika, njih devet je odgovorilo da im je prosječna tiraža za prijevode s francuskog do 500 primjeraka, troje do 1000, a dvoje da im prosječne tiraže prelaze 1000 primjeraka.