Promjene očišta u kulturnopovijesnom i kontekstu književnoznanstvene i srodnih struka nužne su, neizbježne, no pitanje je kako ih promatrati, kako tumačiti, gdje tražiti implicitne ili eksplicitne poluge mijena. Možemo i trebamo ih prosuditi imanentno strukovnim sredstvima raščlambe, no u konkretnom slučaju isključivo književno strukovna analiza zamaglila bi ono jednako bitno za događanja koja su simptom konfiguriranja i rekonfiguriranja umjetničke i kulturne scene. Riječju, politički kontekst ovdje je itekako aktualan. Toliko da bez njega ništa ne bismo razumjeli. Nažalost ili ne. Kažem nažalost ne zato što sanjam neku apolitičnu arkadiju ili jer naivno imaginiram kako postoje kulturne sredine u kojima politika ne igra nikakvu ulogu, nego naprosto s činjenice da je u nas politika svojim korupcionaškim praksama toliko kontaminirala sav javni prostor da ni taj prostor, govorimo li o političkom, društvenom, kulturnom, nije ni pošten ni normalan. Pitanje je je li uopće ikada i bio, pri čemu ne treba kriviti samo pokojni jednostranački sustav, nego se moramo barem zapitati nad činjenicom korjenitih ljudskih moralnih pirueta, ne dakle onih prirodnih, evolutivnih mijena, nego olakog mijenjanja zastava, kad dojučerašnji komunistički funkcionari postaju nacionalna avangarda, ateisti gorljivi vjernici, povjesničari književnosti zaboravljaju ili kude ono što su jučer hvalili, rjeđe i obratno, itd., potičući pitanja o habitualnoj koruptivnosti naše naravi. U hrvatskom slučaju to je pretrčavanje postalo do te mjere uobičajeno da je i podsjećanje na nj već dosadno opće mjesto. Stoga obraćamo pozornost na pojavu iz naslova ne da bismo mazohistički eksploatirali dosadnu temu, nego da bismo osvijetlili ožiljke na našim kulturnim identitetima. Najveći pak, zajednički nazivnik, jest činjenica da smo aksiologiju ujarmili praksama partikularnih osobnih, politikantskih, lukrativnih i inih interesa. I to ne prvi put. Tri velika reza, tri korjenite promjene kanona hrvatske književnosti u odlučujućim zbivanjima moderne hrvatske književne svijesti, dakle u nešto manje od sto pedeset godina hrvatske povijesti, bitno su odredili ne toliko politički motivi, koliko korištenje politike za vlastitu dobit. Bilo bi barem za pretpostaviti da je politika pokadšto i moralna. Način kako se u nas mijenjao kanon, pokazuje suprotno.
Ilirski pokret, s jedne strane ključan za formiranje suvremene hrvatske nacije, s druge je u oblasti jezične standardizacije i književne povjesnice i nehotice utro put kanoniziranju dogme koju je opisao Radoslav Katičić: narodni je preporod od kraja devetnaestog stoljeća tretiran apsolutnom cezurom koja prekida svaku povijesnu poveznicu između staroga i novoga. Odnosilo se to i na jezik i na književnost. Sami preporoditelji, po Katičićevu shvaćanju, „svoj pokret i svoje djelovanje nisu tako doživljavali“. Nisu počinjali „ni od čega, uvijek su bili u živoj i plodonosnoj povezanosti sa starijim razdobljima.“ Ovaj a posteriori nametnut usjek imao je zadatak dovršiti jezičnu stilizaciju sukladno hrvatskim vukovcima, a kolateralna, iako ništa manje bitna žrtva, bila je književna historiografija koja kao svojevrsno arheološko nasljeđe tretira svu hrvatsku književnu praksu do preporoda. Politika je ovdje umiješala svoje ruke u vidu potpore kuenovskog režima onim jezikoslovnim koncepcijama koje su težile unifikaciji, a književnost je trebala dokazati kako je rez logičan jer je sve predpreporodno zastarjelo, nerazumljivo, mrtvo i stoga stvar debele prošlosti. Tu grubu podjelu počeo je u nas nagrizati Ivo Frangeš uz potporu dionika zagrebačke stilističke škole. Nažalost, ona ni do danas nije iskorijenjena.
Pedesetak godina poslije pobjede vukovaca, krajem Drugoga svjetskog rata, stiže i kraj za čitav niz manje ili više bitnih književnih imena. Tadašnja damnatio memoriae hrvatske književnosti mogla je biti prevladana na zdrav, konstruktivan način. Povijest nam je pružila šansu prijelomnim trenutkom prije sada već više od tri desetljeća u doba demokratskih promjena kada se očekivala demokratizacija javnog govora i deideologizacija i objektivizacija aksioloških praksi. Zaokret u suvremenoj hrvatskoj književnosti i njenom kanonu počinje tako ranih devedesetih „otkrivanjem“ dotada praktično zabranjenih autora. Primjerice, tek tad smo saznali za jedno od najvećih hrvatskih pjesničkih imena, Borisa Marunu, a u javni je prostor vraćeno dotada proskribirano ime velikoga književnika Mile Budaka. U književnopovijesnim knjigama nakon Drugoga svjetskoga rata, u domovini Budak se ne spominje. Međutim, kao i obično u nas, i ovaj početak uskoro se pretvorio u tipično hrvatsku grotesku, pa se Budaka, vrsna prozna pisca, uskoro htjelo rehabilitirati ne tek povratkom u nacionalni književni kanon, nego se posezalo i za njegovom političkom pozicijom, nimalo poželjnom, nipošto uzoritom. Kao i nekadašnji čuvari šutnje, tako su i novi uskrisitelji ustvari malo marili za književni opus. Prvima je bilo važno jedino to da je u pitanju ratni zločinac, drugima samo to da ga se pod svaku cijenu rehabilitira kao političara, makar se time ovjerovio i zločin kao politika.
Tako smo dočekali devedesete kao rubnu zonu dviju pustinja šutnje. S jedne strane, Kerubin Šegvić, Milivoj Magdić, Vinko Nikolić, Filip Lukas, Nada Kesterčanek, Antun Bonifačić, Ivo Lendić, Zvonimir Katalenić, Dušan Žanko, Lucijan Kordić, Alija Horić, Viktor Vida, Rajmund Kupareo, samo su neka imena dotadašnjeg programirana zaborava. Malo tko u Hrvatskoj i danas zna, recimo, da Sveučilište Navarra dodjeljuje Nagradu Luka Brajnović po imenu pjesnika, publicista, novinara, španjolskog sveučilišnog profesora svjetske književnosti i novinarske deontologije. Tvrdnja je suvišna utoliko što su do novijeg doba ime Luke Brajnovića, a i termin deontologija, ako su i bili poznati nekolicini specijalista, za širu javnost bili prekriveni šutnjom i nepoznavanjem.
U današnje doba govoriti o moralnoj odgovornosti spram vlastite struke, a o tome poučava deontologija, za neke je, ako i znaju o čemu je riječ, irelevantno do te mjere da bi ovom nazivku najradije prišili atribut zastarjelosti. Ipak, ona je bitna i kao podsjećanje na drugu dimenziju šutnje čije su žrtve nekadašnji kanonski pisci, prije tri desetljeća neopravdano izlučeni iz kanonskih medija nacionalne književne kulture, a tu je najvažnija školska lektira. Primjera ima više, a najveća žrtva hrvatskog boga Silentiuma nekada je obvezatni lektirni pisac i scenski nazočnik, do kraja osamdesetih nezaobilazno ime hrvatskoga književnog kanona, Mirko Božić. Ljeta gospodnjeg 1990. izišao je i mahom prešućen, te slijedom vremena gotovo i zaboravljen, jedan od najboljih romana novije hrvatske književnosti, Božićev Slavuji i šišmiši. Jednostavno, ime autora pojavilo se u krivom vremenu. Odnosno, u tom je vremenu to bilo krivo ime. Zašto? Tužno je reći: zato što je Božić bio istaknuti protagonist komunističkog sustava, u iskrivljenoj svijesti naknadnih pamćenja neopravdano poistovjećena s antifašizmom kao jedini politički sadržaj antifašističke borbe. Pritom se zaboravlja da je Božić i kao dužnosnik u doba komunizma mnogočim zadužio hrvatsku kulturu, a obnova Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu jedan je od njegovih dragocjenih projekata. Nameće se niz pitanja. Prvo, nije li strašno odreći se pripadnika jednog od najsnažnijih antifašističkih pokreta u Europi? Drugo, da je Mirko Božić bio i na „krivoj“ strani (ili „pravoj“ – tko bi se uostalom snašao u tom hrvatskom kockanju s istinom?), bi li to bio razlog da ga veličamo ili prešućujemo? Treće, i najvažnije, kad ćemo konačno postati onakvima kakvima se lažno prikazujemo – Europljanima, dijelom uljuđena svijeta? Naime, ta uljuđena strana kugle zemaljske odavno je naučila razlikovati estetsku vrijednost od političke konjunkture, ali i privatne osobnosti stvaraoca. Umjetnost je okrutna – ma kako dobar čovjek bili, ako nemate dara, ona milosti nema. No, jednako je nemilosrdna dijeleći darovitost onima koji je po svome ljudskom profilu nikada ne bi zaslužili. U hrvatskom slučaju najokrutnija spram poštenih i darovitih.
Srećom, postoje čuvari pamćenja u koje neskromno svrstavam i moju malenkost i to kao tužnu iznimku: Božićev sam roman čim se pojavio ishvalio u jednom kratkom jutarnjem osvrtu na prvom programu Hrvatskoga radija. Važnije je da ga je pohvalio čovjek upravo dijametralno različitih političkih stavova Božiću, Dubravko Jelčić. Ipak, ni ove (rijetke, ali argumentirane) pohvale nisu ovom vrsnom djelu pomogle da se probije tamo gdje spada – do književne publike. Nije mu pomogla ni briljantno obrazložena književnopovijesna rehabilitacija u trećoj knjizi o povijesti hrvatskog romana Krešimira Nemeca. Mirko Božić, nekada lektirni pisac, izbačen je iz lektire, a pritom se, osim spomenuta romana koji nikada nije ni ušao u zabran hrvatskoga licemjerja, zaboravilo na njegova ranija djela urbane tematike i sadržaja, ali i briljantna stila, prožeta snažnim senzibilitetom vrsnog poznavatelja glazbe (i školovana glazbenika!). Uvijek se kao argument proturaju nesretne neisplakane kurlanijade koje, uostalom, i nisu nimalo loše pisane. Na kraju, što je više skrivio Mirko Božić – to što je bio partizan ili što je bio dobar pisac!? Nadam se da na nekoj zvijezdi, skupa s Miroslavom Feldmanom i svim ostalim novozaboravljenim hrvatskim književnicima, sa smiješkom sažaljenja gleda ovu našu književnu zbilju. Najnovija nastojanja Ivana Boškovića možda isprave krivi meandar hrvatske književne povjesnice.
Tri književna desetljeća i njihove turbulentne mijene nemoguće je racionalno sažeti jer je vrijeme u kome su pojave romana Ranka Marinkovića i Slobodana Novaka ili drama Iva Brešana, pa zbirki Daniela Dragojevića, bili prvorazredni kulturni događaji, odavno prošlo. Kao prvo, danas je neizmjerno lako tiskati knjigu. Kvalitetu je ubila tiskarska hiperprodukcija. Njoj je zdesna odsuće ozbiljne kritičke misli što je posebna tema koju briljantno raščlanjuje jedno od poglavlja ne tako davno tiskana Uvoda u povijest književnosti Andree Zlatar Violić. Urednička poduzetnost izmišlja imena tamo gdje nema ni pismenosti, a kamoli talenta, a kritika pritom šuti ili oportunistički sekundira. Pritom su potkovani znalci koji u sebi spajaju kompetentnost stručnjaka i spretnost managera kao Lokotar i Serdarević puke iznimke. Ostali su mahom kompetentni samo za mužnju fondova.
Izuzmemo li odranije afirmirane pisce, u posljednjih se trideset godina pojavilo malo uistinu bitnih imena. Stari su nastavili dobro poznatim stazama, Marinković je, nažalost, zaključio svoj opus lošim romanom, Brešan se okrenuo pisanju romana čija stilska razina bitno zaostaje za njegovim sjajnim dramama. Obratno, Slobodan Šnajder, tvorac niza autističnih dramskih uradaka, u devedesetima i novom stoljeću osvanuo je kao sjajan prozni pisac.
U tom rašomonu puno je (samo)zvanih, malo odabranih. U svakom slučaju, mnoge će supernove zgasnuti u mraku književnopovijesna ništavila. Primjerice, tko će još danas „popušiti“ pseudonim Marinela? Nažalost, poneki će pamtiti Peru Budaka i požaliti što nije zašutio na vrijeme, nego se 2005. pojavio trima romanima (Hugo, Doktor Raif, Kočija) za koje bi najpoštenije bilo, ako se već ne može izbrisati činjenica njihova postojanja, zauvijek ih zaboraviti. Za razliku od inače, bio bi to opravdan zaborav.
Opravdano su alimentirani pisci koji obogaćuju književnu scenu, kao možda najznačajnije ime hrvatske poslijeratne proze, Ratko Cvetnić koga Kratak izlet i Polusan, bez obzira što još napisao ili ne napisao, svrstavaju u klasike hrvatske suvremene proze. Nažalost, u inertnim okolnostima književne palanke teško da je itko primijetio pojavu sjajnog romana inače lingvista i akademika Ranka Matasovića Neprobuđeni. Otprije je etabliran najuvjerljiviji predstavnik FAK-naraštaja Zoran Ferić. Ante Tomić postao je preko noći književna zvijezda prije svega zahvaljujući sjajnu osjećaju za dijalog. Mlakić, Ivana Bodrožić, Igor Štiks književna su otkrića, Šalković i Glamuzina promašaji, solidni i vrlo pismeni su Baretić i Ivica Ivanišević, osrednji ali s nepogrešivim osjećajem za marketing je Perišić. Književnom veličinom opravdano je postao recentni klasik Kristijan Novak, dok od romaneskne makulature inače ugledne teatrologinje Mani Gotovac ni najuspješniji marketing nije uspio napraviti ni solidnu literaturu. Kao što premalo marketinga nezasluženo odmaže Milinoviću, Velniću, Đuretiću.
Zrcalo izokrenutih vrijednosti dva su djela nepravedna statusa. S jedne strane, Marica Bodrožić koja romanom Stol od trešnjevine njemačkoj publici uspješno prodaje ideološko smeće o pogubnosti nacionalizma, loše, parolaško štivo dobrodošlo tamošnjoj kolektivnoj memoriji (tema: „Njemačka i njeni ustaše“ – pa da nema ustaša i ustašoida, jadni bi Nijemci ostali jedini krivi za svjetske pokolje!), s druge neopravdano zaboravljeni Šime Storić i njegov roman Sprovod kozjom stazom, uvjerljiva, topla, sjajno ispričana priča o ljudskosti i ljubavi srpsko-hrvatskoj koje ni krvavi derneci ne mogu ugušiti.
Dva imena snažno dijele suvremenu književnu scenu, jednima sporna, drugima nesporna, ali bi i jedni i drugi o njihovim dosezima mogli uglavnom maštati. U prozi Miljenko Jergović, u vrhunskoj publicistici Predrag Matvejević. S Jergovićem se ne moramo složiti ni u čemu, ali mu se književna kvaliteta ne može osporiti, kao što ni u njegovu slučaju ideološke predilekcije ne bi smjele utjecati na objektivan sud. Što se tiče Matvejevića, on je već svojim Mediteranskim brevijarom opravdano postigao svjetsku slavu, a potvrdio je ostalim značajnim djelima, i tu bi također trebalo lučiti politiku i književnu vrijednost. Uostalom, je li ili nije netko za našu stvar opasan, u biti je boljševički kriterij po kome je ovaj značajan publicist i sjajan pisac s jedne strane slavljen, a s druge žestoko osporavan u hrvatskoj sredini. Ako boljševizam odijelimo od bilo koje ideologijske prakse, vidjet ćemo da je boljševički modus operandi podjednako navlastit najtvrđim staljinistima i najžešćim nacionalistima. Konačno, jedan paradoks zajednički je dvojici ranije spomenutih pisaca. Provokativni Jergović bio bi probavljiviji mnogima da je manje dobar književnik. Peđa Matvejević dobrodošao bi mnogima čiji doseg ne prelazi Sutlu i Drinu da nema svjetsku reputaciju koju ima te da je bio manje etičan, a više hrvatski (ujutro ustaša, u podne partizan, navečer tvrdi liberal).
Zaključimo pabirke o hrvatskoj književnoj sceni kratkim poglavljem o književnopovijesnim emendacijama. Po načelu pars pro toto spomenimo samo dva najistaknutija povjesnika. Sjetili smo se kako su neki bitni hrvatski pisci odjednom postali manje bitni, pa je tako Slobodan Prosperov Novak karakterizirao Mirka Božića kao književnog diletanta. Novakova je povijest tiskana 2003. i pitanje je kakva bi bila ocjena Božića da je nastala petnaest godina ranije, na stranu obilje njezinih materijalnih grješaka. Slavuje i šišmiše Novak nije ni primijetio.
Žalostan primjer novoprobuđena sjećanja interpretacija je Ivana Gorana Kovačića u Jelčićevoj povjesnici. Začuđujuće, ali za razliku od interpretacije Božića, Jelčić Gorana tumači iz vizure vlastita antikomunizma, u Jelčićevim poglavito publicističkim djelima jako obojena frankovačkim modelom starčevićanstva. Goranov antifašizam tumači isključivo kao podilaženje projugoslavenskom i protuhrvatskom komunizmu, implicitno izjednačujući svaki komunizam s antihrvatstvom, pritom osporavajući estetske vrijednosti većine Goranovih djela. Moram se ograditi i ostaviti mogućnost da je Jelčićeva stilistička analiza zaista plod njegova aksiološkog sustava, a u tom slučaju radi se o osobnim razlikama njega i moje neznatnosti. Glede Božića možda je osobni Jelčićev motiv bilo i suvremeništvo i Božićeva implicitna kriptokritika poratnih vremena kad je Hrvatskom već zavladala komunistička politička praksa, dok je u Goranovu slučaju presudilo to što je riječ o jednoj od estetski najsnažnijih protufašističkih gesta ne samo hrvatske, nego i svjetske književnosti uopće (Jama). Stječe se dojam da je povjesničar književnosti tezom o pjesnikovoj instrumentaliziranosti htio opravdati nešto što on, povjesničar, cijeni književnim promašajem, ali da je njegov sud o slaboj književnosti opterećen ideološkim labirintom u kome se pjesnik i povjesnik nikako ne mogu naći.
Završimo još jednim nesporazumom oko kanona. Je li u pitanju malicioznost ili neznanje ili dobitni spoj jednog i drugog, nije važno. Naime, persiflaža kojom neki od recentnih publicista izvrgavaju kanon kao takav, analogna je glupostima koje je u jednoj radijskoj emisiji izbrbljala na račun standardnog jezika razglašena neofilologinja i medijska komentatorica: ustvrdila je da će, usvoji li se zakon o jeziku, početi ispravljati i Miroslava Krležu. Nesretna žena, sveučilišna nastavnica (jadni njeni studenti), pojma nema što su to standardni jezik, jezik književnosti, književni jezik. Jednako tako, oni koji osporavaju potrebu uspostave književnog kanona, prvo svega imputiraju represivnost kanonskih kriterija poglavito u hrvatskoj književnosti, a potom kanonu pristupaju na teološki način, shvaćajući ga nekom vrstom indeksa zabranjenih knjiga. Zaboravljaju dvostruko značenje starogrčke riječi: istodobno pravilo i popis (v. prvu rečenicu natuknice Kanon u Bitijevu Pojmovniku suvremene književne i kulturne teorije). Osim toga, sve što podsjeća na inače sasvim legitimnu identitetsku politiku odmah im je sumnjivo. Politika identiteta nije politika isključivanja, ona to ne smije ni biti, a oni koji persifliraju sam pojam kanona očito ga tumače upravo tako. Odnosno – predmnijevaju da hrvatski kanon može biti samo represivno ekskluzivan. Muke oko kanona tako se nastavljaju kao projekcija nečijih identitetskih muka.
Republika 11-12, 2024.