Gospodar Maksen bio je rimski car i bio je ljepši, mudriji i podobniji za cara od ijednog svojega prethodnika. Jednoga je dana, na skupštini kraljeva, rekao svojim pratiocima: „Želim sutra poći u lov.“ I tako je sljedećeg jutra pošao sa svojom pratnjom; pošli su u dolinu rijeke koja teče kroz Rim[1] i lovili do podneva. S Maksenom su bila trideset i dvojica okrunjenih kraljeva, sve njegovi ljudi, a Maksen u lov nije pošao toliko zbog zadovoljstva koliko zbog toga što je zbog svojega dostojanstva vladao svim tim kraljevima.[2] Sunce je bilo visoko na nebu i Maksen je zbog vreline postao pospan. Stoga su njegovi pobočnici izgradili dvorac od štitova nabodenih na koplja oko njega kako bi ga zaštitili od sunca. Pod njegovu su glavu postavili pozlaćeni štit, a car je zatim usnuo.
U snu je Maksen sanjao ovakav san. Vidio se je kako putuje do kraja doline i dostiže najvišu planinu na svijetu. Izgledala je visoka do neba, a kad ju je prešao, ugledao je najljepšu i najravniju zemlju koju je itko ikada vidio i uputio se kroz nju. Velike, široke rijeke tekle su s planine do mora, a on ih je slijedio do njihovih ušća. Iako je njegov put bio dugačak, na koncu je stigao do ušća najveće rijeke koju je itko vidio. Ondje je ugledao velik grad i golemu tvrđavu s mnoštvom visokih, raznobojnih kula. Na ušću je rijeke vidio flotu, najveću koju je ikad vidio, a jedna je od lađa bila veća i ljepša od drugih. Na dijelu lađe koji je bio vidljiv iznad površine vidio je jednu palubu od zlata, a drugu od srebra. Most od slonovače vodio je s broda na kopno. Maksen je prešao taj most i ukrcao se, a lađa je zatim podignula jedra i otisnula se po moru sve dok nije stigla na najljepši otok na svijetu. Kad je obišao taj otok od jedne obale do druge, kada je pregledao i najzabitije krajeve, ugledao je strme obronke, visoke litice i grubu, neobrađenu zemlju kakvu prije nikad nije bio vidio, a iza te zemlje pogled mu je pao na otok usred mora. Između njega i otoka ležala je zemlja široka poput mora i šuma široka poput planine; s te se planine slijevala rijeka prema moru, a na ušću je rijeke stajala golema tvrđava, najljepša od svih. Dveri su bile otvorene, a on je ušao.
Unutra je Maksen vidio lijepu dvoranu: krov joj je izgledao kao da je čitav od zlata, zidovi od sjajnoga kamenja podjednake vrijednosti, vrata sva od zlata. Ondje su bili zlatni ležajevi i srebrni stolovi, a na ležaju pred njim dva su zlatokosa momka igrala gwyddbwyll[3]sa srebrenom pločom i zlatnim figuricama.[4] Ti su momci bili odjeveni u čist crni brokat, s kopčama od crvena zlata[5] koje su im povezivale kosu u kojoj je bilo sjajno drago kamenje – rubini i drugi dragulji – a cipele na njihovim nogama bile su od kordopske kože, povezane vezicama od crvena zlata. Uz podnožje stupa Maksen je ugledao sjedokosa čovjeka kako sjedi u stolici od slonovače na kojoj je bila slika dvaju orlova od crvena zlata. Nosio je zlatne narukvice i prstenje na prstima, oko vrata je imao zlatnu ogrlicu, a na glavi zlatnu kopču. Nešto je u njemu bilo jako dojmljivo. Zlatna je ploča za gwyddbwyll ležala pred njim, a u rukama je držao zlatnu polugu i rašpu kojom je izrađivao figurice za igru.
Pred njim je Maksen ugledao djevojku koja sjedi na stolici od crvena zlata. Promatrati sunce kada je najsvjetlije ne bi bilo teže nego promatrati tu djevojku u njezinoj ljepoti: nosila je slojeve bijele svile s kopčama od crvena zlata na svojim grudima, a preko toga ogrtač od pozlaćenoga brokata povezan kopčom od crvena zlata. Kosa joj je bila prekrivena rubinima, biserjem i drugim carskim draguljima, a pojas je bio od crvena zlata. Ona je bila najljepši prizor koji je ijedan čovjek ikada vidio. Ustala je iz svoje zlatne stolice i prišla Maksenu, a on joj je rukama obgrlio vrat pa su zajedno ponovno sjeli u stolicu koja je bila jednako udobna za dvoje koliko i za nju samu. Ruke su mu grlile njen vrat i sjedili su obrazom uz obraz, no zatim se car probudio zbog lovačkih hrtova koji su natezali svoje uzice, rubova štitova koji su udarali jedni o druge, kopalja koja su se sudarala i konjskoga rzanja koje je odjekivalo.
Kad se Maksen probudio, nije više u sebi osjećao život ni postojanje zbog djevojke koju je vidio u snu – nijedan dio njegova tijela od članka na nozi do vrhova noktiju na prstima ruke nije bio lišen ljubavi prema njoj.[6] Njegovi mu pratioci rekoše: „Gospodaru, već je prošlo vrijeme ručka“. Stoga se car, najtužniji čovjek kojega je itko ikada vidio, popeo na konja i odjahao natrag u Rim, gdje je ostao tjedan dana tugujući. Kada su njegovi pratioci odlazili piti vina i medovine iz zlatnih vrčeva, on je ostajao sam; kada su išli slušati pjesme i zabavljati se, on im se nije pridruživao. Samo je spavao, jer tada bi usnuo san o ženi koju je najviše volio, a kada bi se probudio, nije mu bilo ni do čega zato jer nije znao gdje je ona.
Jednoga mu se dana njegov pobočnik obratio (iako je bio carev pobočnik, on je bio i kralj Rimljana): „Gospodaru, svi te tvoji ljudi ogovaraju.“ „Zašto?“ „Zato što od tebe ne dobivaju ni govor ni zadaće koje ljudi očekuju od svojega gospodara.“ Na to car odgovori: „Pozovi ovamo rimske mudrace pa ću ti reći zašto sam tužan.“ Rimski su mudraci pozvani, a Maksen im reče: „Usnuo sam san i u njemu sam vidio djevojku zbog koje u meni nema više života ni postojanja.“ „Gospodaru,“ rekli su mudraci, „budući da si nam se obratio, mi ćemo te savjetovati. Iduće tri godine šalji glasnike u tri predjela Zemlje i neka traže tvoj san. Kako nikad ne ćeš znati u koje bi ti doba dana ili noći mogle stići dobre vijesti, nada će te očuvati.“ Glasnici su poslani da obilaze zemlju u potrazi za carevim snom, no kad su se na kraju godine vratili, nisu znali ni riječi više no u vrijeme kad su bili krenuli na put. Car je bio tužan i mislio je da nikada ne će dobiti vijesti o ženi koju je najviše volio.
Kralj Rimljana mu reče: „Gospodaru, pođi u lov ondje gdje si vidio sama sebe, na istok ili na zapad.“ Kralj učini tako. Pronašao je obalu one rijeke i rekao: „Ovdje sam bio u svojem snu, a išao sam uzvodno na zapad.“ Trinaest je ljudi pošlo u svojstvu carevih glasnika sve dok pred sobom nisu ugledali planinu visoku poput neba. Ti su glasnici ovako putovali: svaki je nosio na čelu glasničku kapu, tako da im nitko ne bi naškodio iako su prolazili kroz zaraćene zemlje. Kad su prešli planinu, ugledali su golema prostranstva kroz koja su protjecale rijeke, pa su rekli: „Gledajte, ovo je zemlja koju je vidio naš gospodar.“ Putovali su po ušćima rijeka sve dok nisu došli do najveće među njima koja se slijevala u more. Ondje su vidjeli veliki grad na ušću, a u njemu je bila velika tvrđava s mnogobojnim kulama. Na mjestu gdje je rijeka utjecala u more bila je najveća flota na svijetu, a jedna je lađa bila veća od sviju drugih. „Evo opet sna koji je usnuo naš gospodar,“ rekoše oni. Ukrcali su se na tu veliku lađu i odjedrili na otok Britaniju, a zatim su putovali tim otokom dok nisu stigli do Eryrija.[7] „A ovo je divlja zemlja koju je vidio naš gospodar,“ rekoše oni. Zatim su pošli dalje sve dok nisu vidjeli Môn[8] u daljini zajedno s Arfonom,[9] a zatim su opet rekli: „Evo zemlje koju je naš gospodar vidio u snu.“ Ugledali su Aber Seint[10] i tvrđavu na ušću rijeke; našli su dveri otvorenima i ušli te ugledali dvoranu. „Gledajte, ovo je dvorana koju je naš gospodar vidio u snu.“
Glasnici su ušli u dvoranu i vidjeli dva momka kako igraju gwyddbwyll na zlatnom ležaju i sjedokosog čovjeka koji je sjedio na stolici od slonovače ispod stupa i rezbario figurice za gwyddbwyll. Ugledali su i djevojku koja je sjedila na stolici od crvena zlata te su kleknuli pred njom i pozdravili je kao caricu Rima. „Gospodo, izgledate kao plemići, a nosite znakove glasnika,“ reče ona. „Zašto mi se, dakle, izrugujete?“ „Ne izrugujemo se, gospo. Rimski te je car vidio u snu, a sada su ga ostavili život i postojanje. Dajemo ti izbor: možeš s nama poći i postati rimskom caricom, ili će naš car doći ovamo i učiniti te svojom ženom.“ „Ljudi,“ odgovori ona, „ne sumnjam u to što kažete, no ne vjerujem vam previše. Ako sam ja ona koju car voli, neka dođe ovamo po mene.“
Glasnici su danonoćno jahali natrag. Kad su im konji posustali, kupili su nove, a kad su stigli u Rim, pošli su pozdraviti cara i zatražiti svoje nagrade, koje su dobili čim su zapitali. „Gospodaru, povest ćemo te zemljom i morem do žene koju najviše voliš; znamo njeno ime, njene rođake i rod,“ rekoše oni. Car je smjesta pošao sa svojom družinom, a glasnike je poveo kao vodiče. Prešli su more i ocean sve do otoka Britanije koji je Maksen zauzeo otjeravši Belija,[11] Mynoganova sina, zajedno s njegovim sinovima u more. Zatim je pošao u Arfon, a kada je ugledao Aber Seint, rekao je: „Ondje je tvrđava gdje sam vidio ženu koju najviše volim.“
Maksen je ušao u tvrđavu i u dvorani vidio Cynana, Eudafova[12] sina, i Afaona, Eudafova sina, kako igraju gwyddbwyll. Eudaf, sin Caradawga,[13] sjedio je u stolici od slonovače i rezbario figurice za gwyddbwyll, a djevojka iz njegova sna sjedila je u stolici od crvena zlata. „Pozdrav carici Rima,“ reče on i zagrli je. Te je noći on s njom spavao. Idućeg je jutra ona zatražila od njega poklon, budući da ju je bio uzeo kao djevicu. On joj reče da sama kaže što želi kao poklon. Ona zatraži za svojega oca otok Britaniju sve od „Britanskog kanala“[14] do Irskoga Mora, a za rimsku caricu tri „udaljena otoka“.[15] Zatražila je i da se za nju izgrade tri tvrđave na otoku Britaniji i to na mjestima koje ona odabere. Htjela je da glavna tvrđava bude u Arfonu pa je onamo doneseno tlo iz Rima kako bi car ondje zdravije sjedio, ležao i kretao se. Ostale su dvije tvrđave bile upravo Caer Llion i Caer Fyrddin.[16]
Jednoga je dana Maksen pošao u lov u Caer Fyrddinu. Popeo se na vrh Y Frenni Fawr[17] i ondje postavio svoj šator. Od tada se to mjesto naziva Cadeir Faxen.[18] S druge strane, Caer Fyrddin se tako zove jer ga je izgradilo mnoštvo ljudi.[19] Poslije je Elen[20] odlučila izgraditi ceste od jedne do druge utvrde na otoku. One su izgrađene i danas se zovu cestama Elene od Vojski,[21] zato što je ona podrijetlom bila Britanka, pa se ljudi ovoga otoka ne bi bili okupili ni za koga osim za nju.
Car je proveo sedam godina na ovom otoku, a tada je među Rimljanima postojao običaj da se car više ne smije vraćati u Rim ako ostane sedam godina u osvajanju neke zemlje. Izabran je novi car koji je Maksenu poslao prijeteće pismo, upravo ovako: „Ako dođeš, i ako ikada dođeš u Rim.“ To je pismo sa svojim sadržajem zateklo Maksena u Caer Llionu, a on je uzvratio pismom onomu čovjeku koji je tvrdio da je on rimski car. U pismu je stajalo ovo: „Ako ja pođem u Rim, i ako pođem.“ Tada je Maksen s vojskom krenuo u Rim.[22] Usput je pokorio Francusku i Burgundiju, a zatim stao opsjedati Rim. Međutim, nakon godine dana nije bio bliže tome da osvoji Grad nego prvoga dana.
Iz otoka Britanije Maksena je slijedio mali odred koji su vodila braća Elene od Vojski, i u tom je odredu bilo boljih ratnika nego među dva puta više Rimljana. Caru je rečeno da su ljudi iz toga odreda sjahali i postavili šatore blizu njegovoga te da nitko nikada nije vidio bolji ni bolje opremljen odred, koji je uz to imao i sjajne zastave. Elen od Vojski je pošla pogledati i prepoznala je zastave svoje braće. Tako su Cynan i Afaon susreli Maksena, a on ih je pozdravio i zagrlio. Svi su pošli nadzirati napad Rimljana na utvrdu, a Cynan tada reče svome bratu: „Moramo naći pametniji način da zauzmemo ovu utvrdu.“ Po noći su izmjerili visinu zida i poslali tesare u šumu. Dali su izgraditi ljestve za po četvoricu ljudi. Ljestve su uskoro izrađene. Svakoga dana u podne dva bi cara zaustavila borbe i pošla na ručak. Britanci su, međutim, jeli i pili ujutro,[23] sve dok im se duhovi ne bi ozarili – stoga, kad su carevi jeli, Britanci su prišli zidinama i postavili ljestve na njih. Zatim su se popeli preko zidina i prodrli u unutrašnjost utvrde. Novi se car nije stigao oboružati prije no što su na nj nasrnuli. Ubili su i njega i mnoge druge, a zatim su tri dana i noći proveli savlađujući vojsku u tvrđavi i dvorcu. Neki su od njih pazili da Maksenova vojska ne uđe prije no što oni dovrše svoj posao.
Maksen reče Eleni od Vojski: „Gospo, jako se čudim što tvoja braća nisu osvojila ovu tvrđavu za mene.“ Ona odgovori: „Gospodaru, moja su braća najmudriji ljudi na svijetu. Idi i upitaj ih o tvrđavi, a oni će ti je rado dati ako su je osvojili.“ Tako su se Maksen i Elen pošli raspitati o tvrđavi. Maksenu rekoše da zauzimanje tvrđave nije bilo djelo nikoga drugoga nego ljudi iz Britanije. Dveri tvrđave grada Rima tada se otvoriše i car sjede na svoje prijestolje, a Rimljani mu se dođoše pokoriti.
Maksen tada reče Cynanu i Afaonu: „Gospodo, ponovno sam stekao vlast u svojem carstvu. Sada ću vam dati ovu vojsku da s njome pokorite koju god zemlju želite.“ Braća su pošla i stala osvajati zemlje, tvrđave i gradove. Ubijali su sve muškarce, ali žene su ostavljali živima. To je tako bilo sve dok mladi momci koji su pošli s njima nisu posijedili na tom pohodu. Cynan reče svome bratu Afaonu: „Hoćeš li da ostanemo u ovoj zemlji ili da se vratimo u domovinu?“ Afaon je zajedno s mnogim njegovim ljudima odlučio da se vrati, no Cynan je ostao s drugim odredom i odlučio da ženama odreže jezike, kako njihov vlastiti britanski jezik ne bi bio pokvaren. Budući da su žene bile nijeme, a muškarci su mogli govoriti, ljudi iz Bretagne su nazvani Llydaw.[24] I u prošlosti i sada iz Bretagne[25] dolaze ljudi koji govore tim jezikom.
Ova se priča zove „San gospodara Maksena“, a ovo joj je kraj.
[1] Čini se da autor priče ne zna za ime rijeke Tiber koja teče kroz Rim. I u drugim se odlomcima vidi da su njegova zemljopisna znanja ograničena.
[2] Autor hoće reći da je Maksenova dužnost, kao vladara, bila da svoje podanike vodi u lov (ili da je to bilo dobro za njegov PR).
[3] Velški gwyddbwyll je društvena igra s figuricama koje se pokreću po drvenoj ploči, a cilj je uhvatiti protivničkog „kralja“; ista je igra bila poznata u srednjovjekovnoj Irskoj pod etimološki podudarnim imenom fidchell, što doslovno znači „pamet (ili smisao) drveta“.
[4] Velš. gwyr awr dosl. „ljudima od zlata“ (no misli se na figurice u igri).
[5] I u srednjovjekovnim irskim pričama zlato često nosi epitet „crveno“ (derc-ór), v. Matasović 2005. Riječ je o tradicionalnom motivu otočnokeltske usmene predaje (v. gore).
[6]Motiv junaka koji se u snu zaljubi u čudesnu djevojku javlja se i u irskim srednjovjekovnim pričama „Cú Chulainnov san“ i „Óengusov san“ (Matasović 2005).
[7] Srvelš. Eryri je današnji Snowdon, planina u zapadnom Walesu (Yr Wyddfa).
[8] Srvelš. Môn je otok Anglesey na zapadu Walesa.
[9] Velš. Arfon doslovno znači (zemlja) nasuprot Mônu; to je povijesna pokrajina (velš. cantref) na sjeverozapadu Walesa, u starom kraljevstvu Gwynedd.
[10] Velš. Aber Seint je mjesto na kojem je stajala rimska utvrda Segontium (ili Seguntium); dobila je ime po plemenu Seguntienses, za koje rimski povjesničari kažu da su bili pratnja Magna Maksima (povijesnoga Maksena) u njegovim pohodima u Galiji i Iliriku.
[11] Beli je mitski kralj Britanije (vjerojatno izvorno keltsko božanstvo) koji se spominje u „Četirima granama Mabinogija“ (Matasović, ur. 2005). Njegovo ime zacijelo odgovara imenu galskoga boga Belena (Belenos) koji se poistovjećivao s rimskim i grčkim Apolonom.
[12] Srvelš. Eudaf je preobličeno latinsko ime Octavius.
[13] Srvelš. Caradawg odgovara imenu britskoga vojskovođe Karataka (Caratacus) kojega spominje rimski povjesničar Tacit. Isto se ime pojavljuje i u „Četiri grane Mabinogija“ (Matasović, ur. 2005).
[14] Misli se na kanal La Manche koji se na velškom zove slično kao na engleskome (English Channel).
[15] Pod „tri udaljena otoka“ misli se na otoke Wight, Man i Anglesey.
[16] Caer Llion je Caerleon on Usk, u rimsko doba Castra Legionum („utvrda legijā“); Caer Fyrddin je današnji Carmarthen (rimski Moridunum), a ime koje on nosi u priči je pučkom etimologijom izvedeno iz imena čarobnjaka Merlina (velški Myrddin) iz legende o kralju Arthuru.
[17] Dosl. „veliki pramac“.
[18] Srvelš. „Maksenov logor“ ili „Maksenovo sjedište“.
[19] Nejasno etimološko objašnjenje. Možda autor ime Myrddin izvodi od mawr „velik, mnogi“ i dyn „čovjek“), ili od latinskoga myrias (iz grčkoga myriás) „deset tisuća“.
[20] Tek ovdje doznajemo da se djevojka u koju se Maksen zaljubio zove Elen (tj. Helena). Prema Geoffreyju od Monmoutha (u Historia regum Britanniae) Maksimijan (lat. Maximianus, što je ime kojim on zove Maksencija, tj. Maksena) je bio pozvan u Britaniju da se oženi Oktavijevom kćerju, koju je autor naše priče pobrkao s drugom ženskom osobom, Helenom (koja je bila supruga rimskoga senatora Konstancija). Kod Geoffreyja se Cynan naziva Conanus i Oktavijev je nećak. U velškoj se predaji on zove Cynan Meiriadog i smatra se osnivačem britskih naseobina u Bretagni (npr. u „Životu svetoga Guthierna“ iz 12. st.). I arheološki izvori potvrđuju da je do prvih migracija iz Walesa i Cornwalla u Bretagnu došlo koncem 4. i početkom 5. stoljeća.
[21] Velš. Elen Luyddog; ona je poslije u Walesu smatrana sveticom, a posvećena joj je jedna crkva u blizini Caernarfona.
[22] Gilda u De excidio Britanniae („O propasti Britanije“) kaže da je Magno Maksim poveo rimsku vojsku iz Britanije i tako je prepustio barbarima da bi zadovoljio svoju oholost i uzurpirao vlast u Rimu. Međutim, povijesni Magno Maksim vladao je svojim dijelom Carstva iz Triera u današnjoj Njemačkoj, a ne iz Rima kao što (za Maksena) sugerira naša priča.
[23] Ovaj odlomak kao da odražava prehrambene navike koje vrijede i danas: Britanci jedu velike doručke, a zatim vrlo malo do večere, dok Francuzi i Talijani lagano doručkuju, no obilno ručaju.
[24] Na velškom se Bretagna zove Llydaw, a autor ovu okrutnu priču koristi kao povod za etimologiju, kojom ime Llydaw izvodi iz lled- „pola“ i taw „nijem, šutljiv“. Bretonski jezik kojim i danas govore stanovnici Bretagne sličan je, ali nije međusobno razumljiv s velškim, odatle se autoru naše priče učinilo da su njegovi govornici „polu-nijemi“. U stvari ime Llydaw dolazi od imena galskoga plemena Litavi.
[25] I Geoffrey od Monmoutha u Historia regum Britanniae potvrđuje da su u doba Magna Maksima (koji, kako rekosmo, odgovara Maksenu iz naše priče) Britanci naselili Bretagnu.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Ranko Matasović: San gospodara Maksena