BIOGRAFIJA
Josipa Marenić rođena je u Zagrebu 1982. gdje je završila fakultet, živi i radi. Do sada je objavila dvije samostalne zbirke poezije „Let ruku“ i „Pjesme koje ti pripadaju“, te zbirku nastalu u koautorstvu „Nemoj svoju tugu vezati uz mene“. Objavila je znanstveni rad „Teologija hrvatskih marijanskih ikona na izabranim primjerima“. Vanjski je suradnik portala Filmovi hr. za koji piše osvrte i kritike, te prati filmske festivale. Članica je udruge Jutro poezije. Poeziju je prethodno objavljivala u renomiranim časopisima poput Zareza, Republike, Riječi, Književne Riječi, Književne Rijeke i drugima poput Alternatora i Balkanskog književnog glasnika. Uvrštena je u „Antologiju Jutra poezije 2010.-2020.“ i zastupljena je u nekolicini zbornika. Rado gostuje na tribinama i pjesničkim događanjima.
IZBOR IZ DJELA
ŽENE MOJIH GODINA
Žene mojih godina obično imaju djecu,
ako nemaju jedno, imaju dvoje ili više.
Žene mojih godina najčešće imaju muževe,
koji ih sakupljaju svuda autom dok one nešto ne obave
i najčešće shvate kako je divno imati nekoga pored sebe
tek u slučaju potresa ili pandemije,
ili kada im muževi poprave kvar,
pa ne moraju zvati hitne intervencije.
Žene mojih godina prema statistici imaju zeznute poslove,
čitaj poslove s prosječnom plaćom,
ako imaju sreće, tada rade u nekom uredu, školi ili vrtiću,
ako ne, tada ih vidite svuda i ne zapamtite nigdje.
Žene mojih godina navodno se seksaju jedanput tjedno.
Žene mojih godina ne stignu kuhati radnim danima,
stoga to nadoknađuju subotama i nedjeljama,
pogotovo nedjeljama
kada kuhaju za dva dana, pa ponekad zaborave
taj grah u loncu
ostavljen na balkonu, da se brže ohladi,
ali umjesto da se ohladi,
taj nesretni grah proključa i poremeti sve planove.
Žene mojih godina prestaju pušiti
i odlučuju se zdravo hraniti
zbog različitih lista prevencija, one izlaze navečer u šetnju,
često u paru i nikada i nikako same,
pa makar i sa psom na povodcu.
Žene mojih godina redovito vole svoju frizerku
i neudobne cipele na petu.
Žene mojih godina govore ujednačenim tonom
glasa bez uzbuđenja
i govore tiho, kako nikoga slučajno
ne bi smetale ili iritirale.
Naviknute su govoriti tako tiho da ih se uopće ne
čuje kada napokon progovore.
Žene mojih godina hodaju uspravno
i pročitaju jednu knjigu mjesečno.
Žene mojih godina ne putuju i ne idu na koncerte,
ali zato idu njihova djeca, svugdje i svagdje.
Žene mojih godina samo žele što prije s posla stići kući.
Žene mojih godina više nisu ni divlje ni pitome.
Žene mojih godina gube sebe u želji
da svi oko njih budu zbrinuti.
Žene mojih godina samo žele umorno
spustiti glavu na jastuk,
do idućeg jutra kada ciklus počinje ispočetka.
Prestravljena sam u društvu žena mojih godina,
toliko toga moram progutati i nahraniti onaj grč u maternici,
moram se prilagoditi i toliko toga staviti u (…) (…) (…),
moram se stisnuti i tim činom ih ne lažem
nego imam milosti
kakve one za mene ne mogu imati,
žene mojih godina…
SUSJEDI KADA ODE ROMANTIKA
Zbog sparine tavanski prozor je otvoren
-grad postaje pećnica prepuna komaraca.
Ulica nepozvana ulazi u sobu
I čujem kako susjedi usisavaju dušu iz tepiha,
pa kako odmah potom urlaju i vrište na svoju malu djecu
U maniri diktatora obznanjujući svima
koliko su predani potomstvu.
Malo poslije, susjedi se vraćaju s vrta
noseći prazne kante i u hrđavim tačkama slab urod.
Oni rade i stalno nešto poduzimaju.
Susjedi ponekad, kao danas,
sjede pred otvorenom garažom
prepunom alata za različite namjene.
Ti ljudi stalno nešto uzgajaju i popravljaju,
odgajaju i uzgajaju;
ali nikako da poprave svoj život
On se ionako ne može mi popraviti ni ispraviti.
Slušam njihove razgovore pred kućom
jer mi smo beton do betona, kuća do kuće, čekić do čavla.
Oni večeras strahuju
da im neki isti takvi kao što su oni,
ne zagrade kuhinjski prozor.
Susjedi večeras prostiru veš za sušenje
-jeftin detrđent ostavio je mrlje na plahtama.
No automobili parkirani u preuskoj ulici
dive se lijepim novim kvačicama.
Sjednem na balkon odmoriti od buke
i proučavam nebo umorno od zemlje.
Čekam da se cijeli svijet umori od sparine,
Od poduzimanja, vrištanja i popravljanja
i da na svodu ostanu samo zvijezde bez aviona.
Sazviježđa nebo rotiraju od istoka prema zapadu
no, koliko god se trude
nikako ne uklanjaju znoj prigradskog naselja
prepunog iluzija i ponavljanja.
Susjedi su puni mrlja, baš kao loše oprano rublje,
sve je nesavršeno na asfaltu predgrađa,
sve se tu nezgodno ljulja između utopije i distopije.
Šum morske školjke zauvijek je zatočen na dnu.
Netko je jednom negdje napisao
da je ovo najbolji od svih svjetova,
a ja na balkonu gledajući susjede kako trabunjaju
o urodu, rodu i popravljanju
ni sama ne znam zašto, plačem
i ne mogu stati.
KOŽA TIJESTA
Izvana hrapava i izranjavana koža ruku,
iznutra sve bolnije zvekeču kosti.
Cestom proklizala jesen s mirisom kanalizacije,
što u kuhinju pizzerije na periferiji
u valovima raznosi hladnoću i propuh.
Nisam slagalica i ne razbijaj moje razloge.
Nikako me ne možeš shvatiti,
govoriš mi nasmijano,
dok nam se prsti i ruke isprepliću
u pokušaju erotske igre.
Mi mijesimo tijesto na ovom uzaludnom mjestu,
i kako nismo koncentrirani na posao,
tijesto se ubrzo ukruti te postaje
neupotrebljivo.
S tobom se sve događa nemilosrdno – odmah.
Smiješ mi se kao komadić nečeg poznatog.
Pa bacaš u smeće neuspjele podloge,
pri čemu me prestaješ zvati osobnim imenom.
Zoveš me, “srećo moja drugom obećana”.
I onda novo pizza tijesto leti u zrak.
Novo pizza tijesto nije pokidano.
Novo pizza tijesto je savršeno.
Novo pizza tijesto
na kraju je u pećnici,
dok si mi buljio u grudi,
savršeno izgorjelo.
Opet se sve zakompliciralo.
Ali intimnost je lako postići radom u kuhinji.
Priprema hrane je primordijalna stvar.
Sav nasmiješen me upozoravaš:
“put do pakla je popločan kuhinjskim pločicama”.
Špricaš me vodom kod sudopera.
Uzvraćam ti, ne ostajem dužna.
Pa smo se poskliznuli o vlastiti nered
i pali na pod.
Držiš me za zapešća, prodireš u mene pogledom.
Da smo sami, sada bi bilo, ono što bi bilo.
Ostali radnici zbunjeno viču na nas da se uozbiljimo.
Moje hrapave i tvoje opečene ruke plješću.
Mi ležimo jedan drugom na ovom uzaludnom mjestu
i smijemo se porculanskom sjaju pakla ravno u lice.
Ne znam je li to ljubav, ali moguće,
da jedan njen oblik
vjerojatno jeste.
NJIH DVOJE
Najprije su bili njih dvoje i korijenje starog graba
kod kojeg su se voljeli.
Najprije su bili njih dvoje,
klimavih koraka, namreškanih koža
blistavih očiju kakve pamtim.
Najprije su bili njih dvoje
besprijekorno odjeveni
na loše retuširanim crno-bijelim fotografijama s vjenčanja.
Najprije su bili njih dvoje,
a zatim je došao često pretovareni fićo
i baba za volanom ozbiljna lica
Dida za to vrijeme gasi požare,
spašava ljude i mačke sa stabala.
Najprije su bili njih dvoje
pa Fićo i dvoje njihove djece,
grab je počeo dijeliti grane:
prvo, drugo, treće koljeno i njihova pažnja
i ja koja se s njima ispod drveta igram
Čovječe ne ljuti se.
Najprije su bili njih dvoje
sve dok se nisu stopili u jedno.
Na njihovom su sprovodu susjedi u jednom trenu pobunili
prekinuvši naricanja i popovske litanije
kad su shvatili da grobari imaju namjeru položiti ljesove
prema običaju, jedan na drugi.
To ovdje nije ispravno!
Ljesovi moraju biti jedan pored drugog
kako bi pokojnici navike mogli divaniti.
Tek će tada njihova crno-bijela slika s vjenčanja
biti obojana po svim pravilima sjećanja.
NAKUPINE
Još uvijek prisutne nakupine, taložile su se
ponekad vrtnjom oko osi, ponekad poniranjem u dubinu,
nakupine potisnute kao hladnoća zubatog sunca
nakupine stisnute kao zgrčena čeljust slomljenih bjesova sitnih kostiju
i na kraju,
nakupine stlačene kao stlačena utroba nevidljivog užasa.
To su slojevi od kojih te više ne mogu
ni dodirnuti, ni pogledati!
Putevi su nam se razišli i zatvorili.
Hodajući uz vijugav suhozid, sada osjećam iscrpljenost.
Put do plaže izrazito je strm.
Toplo svjetlo ljeta povoljno djeluje na moj um.
Neki vjeruju kako su prsti na rukama produžetak srca.
Zbog bolova zapetljanih u klupko,
ruke su mi se prestale puniti grčevima
i više ne ispuštam stvari
i ne otimam se snovima.
Moje ruke su se napokon odmorile
i sada dlanovima pokušavam
sagledati sveukupni pejzaž.
U njemu više nema tebe koji kontaminiraš
malenog leptira u meni;
sve je završilo pod kopitima magarca.
Animalne su to stvari.
Popucali smo na kraju lako
kao suhe grane kamariša,
no pukotine i dalje otvaraju ponore.
Ti te nakupine nisi tada vidio,
ali si morao znati da ih stvaraš
prstima, riječima dodirima i postupcima.
Ti si u mene namjerno odložio svo svoje smeće
baš kao što kreteni odlažu smeće
usred prekrasne divljine krša.
No ja sad svoju kožu skidam
poput zmije koja se provlači između oštrog kamenja
i dišem potpuno slobodno
te samo prije nego zašutim usred primorske žege
tiho prošapućem moru:
molim te,
nemoj svoju tugu više vezati uz mene.
SVIJET U KOJI SAM SE PRIVREMENO DOSELILA
Kroz postojano drvo škura, prodire u mene
izvanjsko nedostajanje magarca,
izostanak oporog mirisa dlake ovaca u selu.
Kroz postojano drvo škura prodire u mene
komešanje melodičnih glasova na guvnu,
zapetljano sa sjenama nara i zelenika.
Ovdje nema pekare i kod guvna
gdje se nekada sakupljala stoka,
tamo sada ljudi u krugu čekaju topli kruh
što stiže na kotačima. Nakon dugog ništa,
brundanje autobusa iz grada u oblaku prašine.
Pijetlovi i dalje kukuriču.
Lastavice se i dalje vani nastavljaju igrati.
U mojoj sobi škrto svjetlo počinje šaptati žegom.
Ništa me se to još ne tiče
pa čak ni glasovi francuskih turista što prolazeći cestom,
iza kuće hitaju puteljkom tražiti nove pustolovine u kršu,
kršu čija mi je bliskost zašivena u genetski kod.
Svijet u koji sam se privremeno preselila,
nije mi predan samo sa snopom ključeva kuće.
Raskrilila sam prozor, natopila pamuk stare potkošulje vodom.
Perući škure od prašine i paučine,
kao nekoć moj dida,
pogledom obuhvaćam prostor dvorišta
puštajući ga da odluta niz cestu do guvna,
kao kad sam bila još samo djevojčica
i bosonoga trčala dolje promatrati ukočene magarce.
“Moraš paziti da ne staneš na oštro kamenje”,
znao mi je dovikivati namršteni dida.
Moje lice se sada mijenja, lice ovog dvorišta se mijenja.
Namreškano lice mog dida uklesano je još samo u nalete vjetra,
ali sve se izvana zapravo promijenilo.
Lice ovog sela prepuno je bora.
Sve je to dio procesa starenja kože.
No neke stvari uporno ostaju iste.
Kada primijete moj dolazak,
susjedi, još uvijek, obilazeći zaključane kapije,
neprimjetno, u znak dobrodošlice,
prije nego što otiđu po kruh na guvno,
ostavljaju na stolu verande nešto grožđa, smokava,
svježih pomidora i kapulu iz svog vrta,
kako bi mi dali do znanja
da sam ponovo došla kući