Navijestili su urbi et orbi.
Sačinili maketu: čavlom proburaženu planinu od gline.
Imali su jednost i cilj: deflorisati i osjemeniti Alpe zbog nastajanja čuda.
Granit izdrobiti u prah, sustavno ga mrveći mašinama i dinamitom.
Rasporiti utrobu, poroditi život, poraziti mrak, u podzemlje unijeti plam stvaranja.
I Bog (u njegovu imenu) spustio je svjetlost s nebosklona.
Grimiz je koštao mjerljivih 12 milijardi eura.
Polovina duga moje živopisne držav(ic)e, tunela bez svjetlosti i konca.
Ovjereno obeštećenje za naše živote na čekanju.
***
Ne molimo za milostinju, ali šaku, svako malo, pružamo.
Čuvstveni, pokušavamo uskladiti korak s odlazećim svijetom.
I Mi marljivo prokopavamo tlo – povezujući masovne grobnice u jednu veliku kolijevku;
prilježno zatrpavamo sve lumene – e da bi svako bio sam u svojoj rupi.
Naše mašine hrđaju i kopne, neupotrijebljene za prave poslove.
Barutom uramljujemo sićušne posjede koje zovemo nezavisnim,
uplašeno se dotičući na sastavnicama.
Mine, kojima smo opkoljeni i čuvani,
strašna su brana za pokret prema drugačijim nazorima.
Perivoje smrti prekrivamo lomnim granitom iz tunela Gotthard,
jurodivo se sladeći konačnom odijeljenošću od onih drugih,
samo na puškomet udaljenih.
Zajedničke su jedino naše nerješive samoće.
Rujemo po smeću dok čekamo svjetlost s nebosklona.
Tražimo ubijene ideje o jednosti i slobodi,
uomčeni – otkrivamo prava bespuća po zamršenim dušama.
Tu smo da se čudimo čudima.
U nama.
Republika 1-2, 2025.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Omer Ć. Ibrahimagić: Tunel Gotthard