(uvodni dio romana)
1.
Zrakoplov se spuštao sve niže, i u tim je trenucima podsjećao na jastreba dok se ustremljuje na nevidljivu žrtvu. Jasno su se uočavale raštrkane kuće s potamnjelim crijepom, iznad kojih su letjeli, i vijenac neveselog raslinja uz široku, položenu rijeku čija se tamna, uljana površina razlijevala tim sivim tlocrtom poput vulkanske lave. Prugom, koja je nestajala u daljini, nevoljko se vukao teretni vlak, koji u jednom trenutku podsjeti pukovnika na golemog crva koji nastoji izbjeći ptičje kandže. U zaustavljenom svijetu ispod njihovih nogu vidjele su se još i tamnosive, usporedne trake autoceste kojima je u oba smjera tekao gusti promet. Istočno od grada usporavao je na mjestu naplatnih kućica, i činilo se da su se vozila našla pred nevidljivim zidom. Dalje, preko rijeke, pružala se beskrajna, blatnjava ravnica koja se gubila u vlažnoj, sivoj izmaglici u kojoj su se nazirala rijetka stabla. S te visine nije mogao procijeniti o kojem je drveću riječ. Pomislio je na hrastove, a zatim se sjetio divlje trešnje iz djetinjstva, čiji su plodovi vremenom ogorčali, i užurbanih mravi koji su se disciplinirano uspinjali po naboranom stablu. Trešnja je rasla na rubu šume iznad njegove rodne kuće, odmah uz put koji je nešto dalje zamicao među drvećem. Vodio je uz obalu plahog potočića čije je korito izgledalo kao da ga je netko golemim nožem urezao u rahlo šumsko tlo. Sjetio se i filigranskih žilica koje su probijale uz okomitu stranu korita. Na tu davnu, gotovo zaboravljenu sliku godinama nije ni pomislio. Uzaludno je pokušavao uhvatiti slijed vlastitih misli. Umjesto toga, sjetio se druge slike, koja se logički nastavljala na ovu. Sjetio se suhih i natečenih dlanova, kakvi su bili svaki put kada bi se spustio niz stablo obujmivši ga rukama sa široko otvorenim dlanovima koji su, kako se spuštao niže, prema tlu, puzali po gruboj, staračkoj kori trešnje.
Odakle mu se stvorila slika izranjavanih dlanova? To ga maglovito podsjeti na pušenje. Pukovnik je bio strastveni pušač. Izranjavani dlanovi podsjetili su ga na cijenu koju plaćamo za vlastite užitke. Ranije, kada bi letio zrakoplovom, samo je razmišljao o prvoj cigareti koju će zapaliti čim slete. Sada je i to ostalo u drugom planu. Je li ljudski život sazdan od sličnih protuslovlja? Je li svaka, pa i najsitnija mrvica užitka neraskidivo povezana s boli? Bi li postupio drugačije da se vrati u ratno vrijeme i da ima mogućnost izbora, svjestan cijene koju će za to platiti? Ta ga je misao uzrujala, iako je bio svjestan kako će joj se neprestano vraćati, od sada pa do kraja života, da je to cijena koju će plaćati za mučno i opsesivno rovarenje po vlastitoj nutrini.
Zgrčio se u sjedištu, iščekujući trenutak kada će kotači zrakoplova dotaknuti mokru pistu zagrebačke zračne luke. Gledao je kroz okno sa svoje desne strane. Vidio je isprane, jedva vidljive krovove u daljini, koji su se gubili u kišnoj izmaglici. Htio je da ga taj prizor barem donekle zaokupi. Pokušavao je i na taj način zatomiti grč u želucu koji je povezivao s tim dugo iščekivanim trenutkom. Punih sedamnaest godina ga je zamišljao, sve to vrijeme kako ga nije bilo tu, svih tih godina što su mu procurile kroz prste poput pijeska. Nije prošao dan a da nije pomislio na njega. Svaku noć, pred spavanje, ili ujutro, čim se probudi iz plitkog, zagušljivog sna, to je bila prva slika koja bi ga zaokupila. I tako godinama, iako je istovremeno i strepio od tog beskrajno kratkog, infinitezimalnog isječka vremena koji je u njegovoj svijesti predstavljao razdjelnicu, oštru crtu koja je dijelila dva razdoblja njegova života, ono prije i upitno poslije opterećeno naslijeđem prošlosti. Nije se tu radilo o strahu, već o neodređenoj nelagodi: kao da se između njega i ostatka svijeta otvorila pukotina, neimenovani prostor koji se iz godine u godinu širio, pa narastao do dramatičnih razmjera. Imao je osjećaj da je osuđen do kraja života lutati tim neistraženim predjelima, u mračnom limbu iz kojeg ne postoji izlaz, i u kojem ne postoje nikakva pravila, pa čak ni uzročno-posljedična veza između krivnje i kazne, koja mu je odredila život.
Osjećao se poput leproznog bolesnika koji je vraćen natrag u zaboravljeni prasvijet iz kojeg je bio grubo izopćen. Vjerovao je kako će do kraja života nevidljivim, gluhim zvoncem obješenim oko vrata upozoravati ljude na svoju prisutnost. Tek tada mu je, tu u zrakoplovu, koji se u međuvremenu gotovo poravnao s tamnom površinom piste, prvi put nešto slično palo na pamet. Je li ta uznemirujuća misao bila uzrok one nelagode koja mu se javljala pri svakoj pomisli na povratak? Da je cijelo vrijeme bila tu, na površini, i da ju je nesvjesno potiskivao duboko u podsvijest, koja je sada svom silinom isplivala na površinu, usprkos svim njegovim nastojanjima da razmišlja o nečemu drugom? Kao znamen da ne postoji novi početak, kojeg su s bolećivo spominjali pritvorenici u Scheveningenu, gotovo svi odreda, od prvog dana od kako su smješteni u neugledne ćelije tog sada već mitskog zatvora, pa i onda, pretpostavljao je, kada su poput rakove djece raštrkani po europskim zatvorima nakon što su im kazne postale pravosnažne, da je taj novi početak bio jedna od onih prozirnih laži kojima su se iz dana u dan samozavaravali, poput zaliječenih narkomana u čijim se glavama otvori pakao nakon što se suoče s realnim svijetom bez ispomoći opijumskih sumaglica?
Većina ostalih putnika mirno su sjedili na svojim sjedištima, i pukovnik im je pomalo zavidio.
„Kako se osjećate?“ upita ga agent, koji je sjedio na sjedištu do njega.
U mislima ga je nazivao tako, iako nije bio siguran radi li se o agentu tajne službe ili o sudskom policajcu. Bila su ih dvojica, odjeveni u ista tamnoplava odijela, poput vojnika. Drugi je sjedio iza njegovih leđa, uz prozorsko okno zrakoplova, i dosađivao se listajući neki časopis. Sjedište s njegove lijeve strane bilo je prazno, i na njemu je još uvijek stajala oznaka da je rezervirano.
Agenti su ih dočekali u londonskoj zračnoj luci. Tu im je, neposredno prije ukrcavanja na let, u zagušljivom limbu iza kontrolnog punkta, nakon što su im agenti pokazali potrebna odobrenja, britanska sudska policija predala pukovnika, dvojica mlađih, uniformiranih muškaraca i sredovječna žena strogih crta lica odjevena u iznošeni tamnosivi kostim. Potom su policajci s distance budno pazili na njih, sve dok se njih trojica nisu ukrcali u Croatia Airlinesov zrakoplov na liniji London – Zagreb. Taj trenutak, kada je prešao iz ruke u ruku, poput kakvog bezvrijednog, kužnog tereta, bio je za pukovnika iznimno ponižavajući, i cijelo je vrijeme, sve dok se zrakoplov nije odvojio od piste, razmišljao o tome.
Pukovnik pomisli kako je ljubazni i susretljivi agent primijetio njegovu nervozu, pa mu želi pomoći. Ta pomisao ga je dodatno uzrujala. Ili je to bila uobičajena gesta ljubaznosti, jer je i agent, izgleda, shvaćao koliko je taj trenutak pukovniku bio važan? Nije mu želio objašnjavati koliko je zbunjen i dezorijentiran, da opsesivno razmišlja o snomornom limbu u kojem je zatočen, o neizvjesnosti koja je povezana s nečim što ni sam ne shvaća u potpunosti.
Zbog toga je šutio, jer nije imao odgovor na to jednostavno i kurtoazno pitanje, iako je bio svjestan da se to može protumačiti kao neljubaznost, što mu nije bila namjera. Želio je to reći agentu, ali nije uspio pronaći prave riječi, pa je odustao. Mogao je reći da se osjeća čudno, što nije bilo daleko od istine, ali to nije bio pravi odgovor.
„Ne želite razgovarati o tome?“ upita agent.
„Ne“, reče on.
To su bile prve rečenice koje su razmijenili tijekom leta.
Kotači su dotaknuli pistu i zrakoplov je počeo naglo usporavati. Razmišljao je o kiši koja se miješala sa snijegom, a koja je pljuštala cijelo vrijeme, sve dok se zrakoplov nije zaustavio. Prolomio se pljesak zahvalnih putnika. Čak je i on mlako pljeskao, jedva dodirujući vlažnim dlanovima jedan o drugi, iako ga je pritom obuzeo neodređeni osjećaj podvojenosti: osjećao se istovremeno glupo i pomalo nadmoćno. Ta nadmoć proizlazila je iz činjenice da on tijekom leta nije osjećao nikakav strah, poput ostalih putnika? Ta ljigava gesta – kojom su ostali putnici, uključujući i dvojicu agenata iz njegove pratnje, nesvjesno iskazali preživljeni strah, koji je, tu na zemlji, gdje više nije bilo razloga za njega, isplivao na površinu poput neugodnog zadaha – bila je simbol povratka u poznati, zaštićeni svijet. Je li to kod njega izazvalo potpuno oprečne osjećaje, jer u njegovoj svijesti nije postojalo ništa slično tome?
Na pisti, uz autobus, koji je prevozio putnike prema glavnoj zgradi zračne luke, nalazilo se još jedno vozilo, policijski kombi u koji su mimo uobičajene procedure bile ubačene pukovnikove stvari.
„Idemo na sporedni ulaz“, reče agent. „Pretpostavljam da ne želite izići na glavni, zbog novinara? Vjerujem da su tamo.“
„Da, naravno“, reče on srdačno, želeći se na taj način iskupiti za onu šutnju u zrakoplovu. „Hvala vam. Drago mi je da ste i o tome razmišljali.“
„Bila mi je čast“, reče agent.
Kombi se bešumno kretao pistom, i pukovnik je čuo pljuštanje bljuzgavice pod kotačima, koja se u međuvremenu nahvatala po tlu. Činilo mu se kako se ništa dramatično u njegovoj glavi nije promijenilo onog trena kada je zrakoplov napokon zarolao pistom. Kao da se praznina nastavila širiti? Ili ga uporno prati, poput nevidljive sjene?
Nije ga tu bilo dugih sedamnaest godina. Pokušavao se prisjetiti trenutka kada je, sedamnaest godina ranije, zrakoplovom prebačen u Haag. Sjećanja su na taj događaj izblijedjela i on više nije bio siguran jesu li stvarna ili je riječ o retuširanoj i iskrivljenoj slici koju je pohranio duboko u podsvijest. Jasno se sjećao tek dubokih tamnih sjena koje su padale ispred njih, ispred njega i policajaca koji su ga pratili, poput kakvog virtualnog saga koji je vodio ravno do zrakoplova.
Kombi se provukao kroz prolaz između glavne zgrade i kontrolnog tornja, koji je osiguravala policija, pa izišao na parkiralište koje su koristili zaposlenici zračne luke. Tu se nalazio i automobil njegova sina Damira.
Pukovnikova supruga, kćer i sin stajali su uz automobil i gledali prema prolazu.
Čim je izišao iz kombija, prišli su mu.
„Dobro došao“, reče supruga, zagrlivši ga.
Pogledao je u nju. Izgledala je umorno. Na njezinu lice nije bilo ni tračka euforije. Kao ni na njegovom, pretpostavljao je.
Iz glavne zgrade istrčala je novinarka s mikrofonom u ruci. Pratio ju je kamerman koji je držao kameru preko ramena, poput plijena. Novinarka je krenula prema njima, i čim im se približila, pukovnik ju je prepoznao. Upoznali su se za vrijeme rata, kada je, kao nadobudna mlada novinarka, došla iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu izvještavati o ratu. Tih dana u zemlju su nahrupili avanturisti koji su potom, kako se situacija pogoršavala, polako nestajali. Novinarka je jednom s pukovnikom dugo, ushićena, nakon što su završili službeni dio razgovora, razgovarala o romanima Thomasa Manna. Rekla mu je kako je ugodno iznenađena da netko tu toliko zna o Mannu.
„Imate predrasuda prema nama Bosancima?“ rekao je pukovnik s nadmoćnim osmijehom.
Čin pukovnika dobio je mjesec dana ranije, i još uvijek ga je držao vrtoglavi osjećaj moći koji ga je tih dana preplavio, kakav nikada dotada nije osjetio, kao da se oko njega stvorila nevidljiva aura koja mu je, poput kakvog magičnog štita, ulijevala dodatnu sigurnost i samopoštovanje, što je potrajalo sve dok se nije naviknuo na svoj visoki položaj. Iako je bio zbunjen novonastalom situacijom, jer se sve odigralo brzo i neočekivano, istovremeno je i uživao u tome.
„Ne, nemam, vjerujte mi“, rekla je. „Ne bih inače bila tu.“
Objasnio joj je da je u civilu bio profesor njemačkog jezika i književnosti i da je Thomas Mann bio tema njegova diplomskog rada.
„Smrt u Veneciji?“ upitala je.
„Ne. Čarobni brijeg. Njegov najbolji roman.“
„Čitali ste ga na njemačkom?“
„Da.“
“Zavidim vam.“
Novinarka je bila pomodno odjevena u maskirnu uniformu, i pukovnik je pomislio da će tu večer završiti zajedno u krevetu. Osjetio je čak i blagu erekciju pri pomisli na to.
Sada je to bila neka potpuno druga osoba. Znatno se promijenila za tih dvadesetak godina, koliko je nije vidio. Nije mogao povezati to umorno, ispijeno lice pred sobom s energičnom djevojkom u čijim je očima gorio postojani, pijani sjaj, kakav se mogao vidjeti tih godina na licima ljudi koji bi kojim slučajem zalutali u njihov košmarni svijet.
Pokušavao se sjetiti njezina imena.
„Gospodine pukovniče…“, rekla je, čim je prišla bliže. „Nadam se da me se sjećate?“
„Da, sjećam vas se. Nisam više pukovnik“, reče on.
„Prošlo je šesnaest godina…“, bila je uporna novinarka.
Sjetio se njezina imena: zvala se Sanja.
„Sedamnaest“, reče.
„Da, sedamnaest…“, potvrdi novinarka.
Damir je zaštitnički stao ispred novinarke i kamermana, neprestano se krećući lijevo-desno ispred kamere, poput vratara koji se namješta po gol crti, i pukovnika preplavi tuga i ponos istovremeno. Novinarka je tada, razočarana, odustala. Klimnula je glavom prema kamermanu, i on je istog trena spustio kameru. Gledao je negdje ustranu, kao da se dosađuje, kao da se zatekao tu slučajno i da cijela ta strka nema nikakve veze s njim.
Agenti su za to vrijeme prebacili pukovnikove stvari iz kombija u prtljažnik Damirova automobila, a zatim su sve četvoro ušli u vozilo. Pukovnik je sjeo naprijed, a supruga i kćer otraga.
Izišli su u tišini s parkirališta. Naglo je zahladilo i kiša je prešla u sitni, zaboravljeni praškasti snijeg iz djetinjstva čije je padanje podsjećalo na udaljeni žubor zapjenjene vode. U automobilu se taj zvuk nije čuo od buke motora. Htio je zamoliti sina da negdje nakratko zastanu, na proširenju pored puta, pa da iziđu iz automobila i osluškuju padanje snijega. To je trajalo kratko. Pomisli kako mu i takva sitnica predstavlja napor. Ili je riječ o nečemu drugom? Možda se na taj način kažnjava, smatrajući da nema pravo na to? Ili je, naprosto, bio samo umoran?
„Cijeli dan pada“, reče žena.
Pukovnik je šutio. Još uvijek je razmišljao o snijegu, pažljivo promatrajući ispred sebe postoji li kakvo proširenje pored ceste, autobusno stajalište ili nešto slično, koje se može uočiti izdalje, a na kojem se mogu na vrijeme zaustaviti, iako je odustao od namjere da zamoli sina da zaustavi automobil.
„Kako je u Londonu?“ upita Damir.
„Isto ovako. Jedino nema snijega.“
„Tamo uvijek pada“, reče Maja, pukovnikova kćer. „Bila sam četri puta u Londonu i svaki put je padala kiša.“
Damir je imao dvadeset i pet godina i profesionalno se bavio rukometom. Bio je visok gotovo dva metra, dok je Maja bila studentica treće godine medicine. I ona je bila visoka, poput brata.
„Nabavio sam ti Arsenalov dres, najveći koji su imali“, reče pukovnik.
„Hvala“, reče Damir.
„A meni?“ upita Maja.
„Ploče. Oba albuma Joy Divisiona. Neko specijalno, limitirano izdanje.“
„Vaaau“, reče Maja.
„Koliko imaš ploča?“
„Sedamdeset dvije, odnosno sedamdeset četiri s te dvije.“
„Lijepa kolekcija.“
„Kako se osjećaš?“ upita supruga.
Zvala se Ana i izrekla je to hladno i mehanički, i kod njega se ponovo javio ružni osjećaj podvojenosti iz zrakoplova.
„Čudno“, reče on.
„Treba vremena“, reče Ana.
Imao je osjećaj da je i to izrekla hladno i nezainteresirano. Osjetio je kako ga hvata bijes.
Ušli su u grad i pukovnik je sa zanimanjem promatrao kroz prozor.
„Zagreb se promijenio“, reče Damir.
„Da“, reče on, iako je razmišljao o nečemu drugom.
Razmišljao je kako iz jedne tuđine prelazi u drugu, podjednako hladnu i odbojnu, i o tome je li slična misao patetična, i ima li to ikakve veze s onim neugodnim, ljepljivim osjećajem samosažaljenja kojeg se užasavao, a kojem se usprkos tome često prepuštao, kao da je riječ o ružnoj i nezdravoj navici, kojima se prepuštao od kako zna za sebe, još od prvih razreda osnovne škole, dokle je sezalo njegovo pamćenje, kada je zamišljao vlastitu smrt i sahranu, i uplakane roditelji kako stoje uz otvoreni grob. To se obično događalo kada bi dobio batine od oca ili majke, bilo zbog loših ocjena ili iz kojeg drugog razloga. Ti su scenariji s vremenom postajali sve raskošniji. Nije ih se volio prisjećati, iako ih je vrtio do besvijesti u glavi, pogotovo u vrijeme kada je saznao da je protiv njega podignuta optužnica. Događalo mu se ponekad da ih ne može potisnuti iz glave bez obzira koliko se trudio, što je neodoljivo podsjećalo na one dramatične trenutke iz rata, kada se u različitim okolnostima našao u životnoj opasnosti. Događalo mu se da bude pogođen automobil u kojem se vozio, što se dogodilo dva puta, ili da puščani metak pogodi zid iza njegovih leđa, a to se svakodnevno događalo prvih dana rata kada su se vodile ulične borbe za grad, a što se kasnije, poput kakvog košmarnog refrena, do besvijesti ponavljalo, bez obzira koliko se trudio razmišljati o nečemu drugom. Metak je uporno, u pravilnim razmacima nastavljao pogađati automobil. Imao je osjećaj da se našao u jednoj Borgesovoj priči koju je pročitao davno, još za vrijeme studija, u kojoj je Brut uvijek iznova ubijao Cezara. Taj košmar podsjećao je i na najteže trenutke, kada je svjedočio pogibiji svojih suboraca, a to mu se dogodilo u tri navrata, i svih se tih slučajeva sjećao živo i jasno, do posljednjeg detalja, uključujući i curke krvi koji su otjecali od umirućih, koji su podsjećali na svjetlucave komadiće žice, i toga da je zamišljao sebe na njihovu mjestu, u čemu nije bilo ni trunke samosažaljenja. Osjećao je tek paralizirajući strah koji ga je izluđivao, a koji ga je držao danima nakon toga.
Nekada mu se, vezano uz te scenarije, pogotovo u posljednje vrijeme, što je pripisivao sve tanjim živcima nakon svega kroz što je prošao, događalo da se pritom čak i rasplače. Osjećao je da je i sada na rubu suza, ali se suzdržavao koliko je god mogao.
Republika 1-2, 2025.

Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Josip Mlakić: Povratak Josipa Filipovića