Marija Rukljač rođena je u Slavoniji, u mjestu Novi Varoš pokraj Nove Gradiške. Kao djevojčica se s obitelji preselila u Zagreb s kojim se odmah srodila i u kojem danas živi i radi. Objavila je zbirke pjesama Tajna Getsemanskog vrta, Otkrivanje duše (Teovizija) i Bijelim rukavicama pjesma dotaknuta (Biakova). Dobitnica je Diplome i Pohvalnice Hrvatskoga sabora kulture (čija je članica) za pjesmu „Dudov svilac“ 2024. Godine 2018. na „Festivalu poezije Novog Zagreba“ osvojila je drugo mjesto. Članica je i „Jutra poezije“, manifestacije na kojoj često nastupa.
DUDOV SVILAC
Postoje riječi
Koje su u redu čekanja.
Kao u slijepoj ulici
Stoje, čekaju, šute.
Nemirne su.
Obijesne.
Svadljive.
Ljute.
Otimaju se, prave nered,
a izaći ne znaju.
Kao Dudov svilac
i njegove gusjenice
presvlače se
u mojoj nutrini
stalno
nestalne.
Nakon otkrivanja,
pokrivaju se
uzbuđene,
draže misli,
jedu ih,
kao mlado sirovo lišće.
A onda sišu mene.
I traže štap.
Da ih u njemu
prenesem u Svijet.
Odjednom Mir…
Svila se ispreda.
Meka.
Nježna.
Vlažna.
Šuškava.
Prozirna.
Ljubavna.
Riječi je odijevaju.
Valjalu se malene kuglice
po skupocjenoj Svili
Zakukuljile bi se
iznova…
Kasno je za sve.
Leptir je već poletio.
KORIJENI
Gdje je to modro moje more zaspalo,
dok se ja izgubljeno spotičem
po dinama života,
tražeći mu skrivenu obalu,
u očima donoseći
dva plava safira na dar?
Poslala sam mu plahim lahorom poruku:
Dolazim!
Primilo je vijest, ali ne odgovara.
Dok plivam k njemu kroz šume zelene,
oblaže me mahovina kao alge duboke.
Miluju me pupoljcima
i smreke i jele,
a kitnjasti hrast kroz godove grubo pita:
Kamo ćeš, mala?
Plačući odgovaram:
Vjekovima se želim moru utočiti,
ali ne znam,
gdje je
to moje rascvjetalo more,
uvenulo?
Dok mi šume rukama brane put,
grane se same prigibaju
da se po njima uspinjem.
Sad sam već visoko, motrim daljine,
ali mora nigdje.
Samo šume pjesmom šume
o svojim korijenima,
davno izniklim iz morske kolijevke
i mojim kroz njih upletenim.
Ovdje im je bio izvor, a ne utok.
Ostat ću robinja u njima,
jer sam i ja iz takvog mora potekla.
Kao Mala sirena
čvrsto zapletena u mahovinu,
a ne u motar,
zelen i slan.
PUN MJESEC
Pun Mjesec
proviruje.
Lukavo motri,
zaviruje.
Ne dam mu,
da mojim nogama svijetli put.
Pita me: Zašto?
Kažem: Ne bih voljela
da se po njima bestidno uzdižeš,
da s dosegnutih visina
klizneš ravno među moje grudi.
Možda mi ne bi dao disati?
Ja s nemirom u duši
ne bih znala što o tome misliti.
Ti pun,
ne bi znao stati.
Mogao bi tako velik
na drugoj strani mene,
pružiti ružne sjene.
I sve što je nekada bilo svjetlo
pretvorilo bi se u mrak.
Ako bi svjetlo nestalo,
more bi postalo izgubljeno.
Brzinom se Mjesec,
u moje lice zagleda,
I vrisne:
Tko te plaši, strašljivice,
da bih ja po tebi,
pružao ružne sjene?
Ostani da te osvijetlim…
Zanesen,
zaljubljen,
i vjeran,
bit ću uvijek gore.
Ti ćeš postati,
moj mali Svjetionik
uz more.
KRILA
Lastavice noći
posuđuju mi krilo.
Ono me zrakom vine,
pa letim.
Posuđuju mi ponekad
i svoje srce.
Moje suviše glasno kuca.
Moglo bi,
remetiti frekvencije
rezonantnih zvukova.
Kroz visine
daje mi i kote,
s njima i metar za visine,
dok stremim ka Nebu,
da ne zapnem
među krošnje oblaka,
da ne postanem
njihova
duga sjena.
Zavjetrena.
OMARA
Ljetno podne.
Sunce
nebom
u rumenoj kočiji
juri.
Pozlaćene vrance upregnulo,
svilom i kadifom
uresilo.
Topot im nečujan.
Zlatna lopta od taštine
blista.
Iz tobolca vadi
užarene strelice.
Zapali cijeli nebeski svod.
Sve ispod njega
pogođeno je omarom,
ljudi i kamen,
drvo i more.
Moru to ne smeta.
Ono zaspi.
Tad na otvorenu scenu
izlazi filharmonija cvrčaka
Crescendo.
Crescendo.
Crescendo…
RIJEKA
Suton.
Plav.
Stoji na granici noći.
Smiraj dana
zapet će o njegove skute…
Još malo,
pa će mu u krilo doći.
Kroz tu bajkovitu sliku
kao duh, prikradam se k Savi.
Mirnoj, pitomoj,
u svoje starinsko korito,
lijeno zavaljenoj.
Jedino što ona mora
svaki dan raditi
jest, presjeći Zagreb
na lijevu i desnu obalu.
Volim je takvu dobroćudnu,
razvučenu u tanku liniju
plavičaste boje,
a nijanse onakve
s kakvom se nebo
toga dana u nju umočilo.
Sad sam joj nadomak!
Nijema je. Šuti. Ne žubori.
Ali zove.
Čujem svoje ime.
Mimikom ga izgovara,
pogledom me vabi,
pruža mi ruke,
kao skrivene rukavce
prema meni.
Bodri da zakoračim.
Još malo, još…
Izaziva!
Lice joj se grči
od želje da me dograbi,
da me odnese.
Gledamo se u oči.
Njene su prijeteće!
Uzmičem.
Ne puštam je iz vida.
Samo laganim korakom
idem unazad.
Još samo malo i…
Utekla sam joj.
Od nje, rijeke,
koja ima osim dobroćudnog
i ono drugo lice.
Opasno, preljubničko!
VODENI PUTOVI
Spajala sam sve vodene putove
da postanu more.
Šila sam im obale i rukavce
da se u rijeku spoje,
pa da teče.
Od nje sam napravila meandar,
vezala ga u čvorove
i mućkala kapi.
Nizvodno ih razvezivala,
kroz prste ih propuštala,
svaku sam do ušća prebrojila,
i nježno dlanom spustila
da se u more utoči.
Niti jedna kap
nikada se više nije vratila.
Prije nego padne,
ostavi slabi smiješak nade.
Uzalud.
RUKA
Tišina ima milost.
Tišina ima moć.
Moć govora ima
u visokim tonovima.
Riječi od vriska tišine
lome se u kristale,
bruse u ljepoti
polomljenog zvuka.
Bruse oblik i smisao.
Prolaze u vitičaste zagrade.
Izlaze oblikovane
za stih,
za molitvu,
za visinu.
Do zvijezda!
Među zvijezdama,
tišina ima najjači zvuk.
Tamo
viče,
vrišti,
plače,
psuje,
udara.
Udara teškom pesnicom.
Po tvrdoj ruci sam te prepoznala.
Stisnuta, sjedam u kut.
Ne plačem.
Samo se pokrijem plaštem tišine.
Riječi u meni plutaju,
kao teški obluci
umorni od šutnje.
Autizam je dobar.
Da, dobar je.
On ne zna plakati.
On ima tišinu.
Samo je ti, ponekad,
svojom rukom razbiješ,
oče.
DAR
Željela sam dar.
Voljela bih imati
Enciklopediju života,
da je nosim
pod miškom stradanja,
čitam u trenutku snova.
I da budem njena naslovnica.
Da je majstor ukoriči
u najljepši svezak.
Nisam htjela,
da naslov ima zlatna slova.
To želim za pogovor.
Voljela bih da sa mnom spava.
Da je kao Sveto pismo
držim na vidnom mjestu,
kod uzglavlja, tamo najbolje paše.
Okrenem list i već sam u snovima.
Tada je najlakše čitam.
Razlijevaju se slova.
Abeceda u slikama.
Slike u redovima.
Crno-bijele.
Ponekad su smeđih tonova,
monotonih nijansi.
Lica prepoznatljiva
samo iz starih priča moga djeda.
Sve miriše po naftalinu iz ormara…
O, kako ih sve raspoznajem.
A nikad ih ne vidjeh!
I Ravnicu prepoznajem.
Na toj stranici boje zelene,
i sve nijanse tonova u toj paleti.
A onda projure nepregledne
šume hrasta i žira.
Stabla dotiču nebo.
Meni ne daju vidjeti ga.
Ni sebe ne vidim,
toliko sam mala,
ali sigurno znam da ga diraju.
Vidim majku.
Visoka je kao hrastovi.
Šuti kao njihovo mlado lišće.
Spretno ide između njih.
Mene nježno drži
u svojoj velikoj ruci.
Moji mali prsti
zapleteni ljubavlju kroz njene.
Vješto me vodi
kroz serpentine oko hrastova.
Šapće mi:
Još malo, dijete moje, iza šume je selo.
Tada se uvijek budim.
Pipam rukom, Enciklopedija zatvorena.
Držim oči čvrsto stisnute.
Ni jedan hrast
ni jedan od stotine žirova,
ne smije preko trepavica van!
Samo lik majke
u toj slici, nije ostao zarobljen.
Malo niže počiva
na mekom uzglavlju moje duše.
I diše.