Ivan Slišurić: Po mjeri svoga dara, pokušao sam progovoriti o sudbini čovjeka danas i nedavnoj prošlosti

Naručite ovo izdanje

---

Prigodni razgovor s Ivanom Slišurićem, književnikom iz Nove Gradiške, dobitnikom Povelje Visoka Žuta žita za književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti 2025., koja mu je dodijeljena 20. rujna 2025. u Drenovcima na tradicionalnim 36. Pjesničkim susretima.

Književna riječ: Poštovani gospodine Slišurić, ove godine ste postali dobitnik Nagrade Visoka žuta žita koja se dodjeljuje u Drenovcima, prethodno u Vinkovcima (od 1986.), za  sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti. Kakav je osjećaj biti na listi dobitnika ovog prestižnog priznanja čiji je prvi nositelj bio akademik Jure Kaštelan 1986.?

Počašćen sam, dakako. Pa ipak moji se osjećaji miješaju. Moram priznati da me obuzmu neugodne misli. Potiskujem ih. Jer moj rad nije ostao neprimijećen. Iako ne dosiže visine, nije beznačajan. Ovdje se sjetih izraza jednog našeg znalca prirode umjetnosti, posebice književnosti: veličina malenih. Hvala svima koji su u mom pismu prepoznali umjetničku nit, dašak osobnog viđenja svijeta i života.

Najstariji ste aktivni član Društva hrvatskih književnika Slavonsko-baranjsko-srijemskog ogranka i jedan od najstarijih aktivnih hrvatskih književnika uopće. Kako vam izgleda iz te perspektive vaša književna karijera i gdje vidite svoje mjesto u hrvatskoj književnosti?

Eto, dva nezaobilazna superlativa: najstariji. Sebe vidim među mnogim poput sebe, zaljubljenika u književnu riječ i pisanje. Umjetnički su im putovi različiti, i stilski i tematski. I estetske vrijednosti djela su nejednake. Mnogo nas je u književnim udrugama. Svi rade. Ne bih se uspoređivao s nekoliko zaista vrijednih stvaratelja u našem ogranku. Možda sam u „zlatnoj sredini“.

Recite nam najvažnije naglaske iz vaše biografije. Kako vam je bilo djetinjstvo? Iz kakve ste obitelji, kakve ste škole pohađali? Zašto ste se odlučili za ostanak u Novoj Gradiški? 

Rođen i odrastao u siromašnoj seoskoj obitelji, s podosta gladne dječice o kojima skrbi brižna majka i otac, dobra duša, ali nepopravljiv ljubitelj dobre čašice. Volio sam ga, svemu unatoč. Bio je općinski stražar, potom poslužitelj, pa kurir (poslije rata) i radni vijek završio je kao poštar. Umro je u 59. godini ostavivši ženu i šestero dječice. Najstariji sin koji, eto, ispisuje ove retke. A on, u duboku moru od devedeset godina, ostavio tek jednog potomka, sina. Umro je shrvan alkoholom i bolestima. U kući su plamtjele roditeljske svađe. Ja, najstariji, stišavao buru. I, udario oca. Zgrožen i posramljen, stadoh i reknem: „Udari sad ti mene.“ „Ja tebe ne mogu“, reče. Taj događaj je i motiv jedne moje priče. Zajedno s majkom leži u istoj raki na reštaračkom groblju. Pred samu smrt, prestao je piti i pomagao svom sinu koji ovo piše (tadašnjem učitelju u jednoj seoskoj školi) oko gradnje kuće u gradu, lijepom spomeniku meni i mojoj braći i sestrama, raseljenih po Njemačkoj, Francuskoj…

Kada ste počeli pisati? Koji su najvažniji poticaji za početak književnog rada? Što ste i koliko čitali kada ste bili dijete?

Počeo sam pisati u  4. razredu Gimnazije u N. Gradiški. Beznačajne pjesmuljke koje je moj profesor hrvatskog čitao i rekao da su: „… eto, kao pokušaj, dobre.“ Ohrabrio me, pa sam prve stvarčice objavio u gimnazijskom listu Osvit. Potom opsjedao, pored još nekih prepotentnih kolega iz razreda, zagrebački Polet. Nisam baš uspijevao, za razliku od Ive Štivičića koji me već tada nadvisio literarno vrijednim školskim zadaćama i suradnjom u časopisima.

U osnovnoj sam školi čitao priče za djecu i mlade. Učitelj me poticao na rad, posuđivao knjige iz školske i svoje knjižnice. Čitao sam sve što mi je došlo pod ruku. Oduševljavale su me pustolovne knjige i „ratne priče“ Branka Ćopića. Za stolom, uza žmirkavu petrolejku, čitao sam mlađim sestrama i ocu, koji bi pažljivo slušao priče partizanke, a ja bih se tada do suza zanio sudbinom Ćopićevih likova. To su bili rijetki, topli trenuci, kad se otac, sad trijezan, odmarao za sutrašnji rad u Narodnom odboru općine. U Osvitu sam objavio prvi tekst, potom, kao gimnazijalac u subotičkim Rukovetima.

Osim kao vrstan književnik najpoznatiji ste kao gimnazijski profesor, vrstan pedagog, magistar znanosti. Mnogi vaši bivši učenici i učenice imaju važnu ulogu u hrvatskom suvremenom društvu. Od akademika Mire Gavrana do urednika Nacionala Berislava Jelinića, koji je na predstavljanju vaše zadnje knjige naglasio vaš utjecaj na njegovo odabir životnog poziva. Kako gledate na vaš pedagoški rad iz današnje perspektive? Može li se kao nastavnik radom u učionici utjecati na svijet u kojem živimo?

Najsnažniji poticaj za bavljenje knjigom i umjetnošću pristigao je od pjesnika Radovana Pavlovskog. Veliki je stvaralac živio u Vrbovi, kod N. Gradiške. Živio je sa suprugom, inače mještankom. Zajedno stanuju u kući koju je velikom stvaratelju darovalo Sobranje R. Makedonije. Kao profesor novogradiške gimnazije, pozvao sam ga na Pjesnički susret s učenicima s kojima sam uređivao i đački književni list. Tako se upoznasmo. Njemu sam poslao svoj prvi rukopis pjesama na ogled i ocjenu da učenicima i meni ne bi izgledalo da „profa mlati praznu slamu“. Radovan je pročitao, odgovorio, znalački, iskreno, rekavši da će rukopis prevesti na makedonski i objaviti ga u Prilepu. Čak je u odgovoru napisao da ga jezik pjesama podsjeća na Dragutina Tadijanovića. Dakako, to je usporedba s tematskom, a ne s umjetničkom razinom dvojice pjesnika. Dugo smo prijateljevali; u đačkom listu novogradiške gimnazije objavio je ciklus svojih pjesama tumačeći smisao i ljepotu umjetnosti riječi. Radovanovo pismo zrači izvornim slikama i idejama. Kritičar Miodrag Drugovac piše da je Radovan Pavlovski „princ makedonske metafore“.

Spomenut ću da sam u gimnazijskom Glasu mladih objavio i prvi pravi tekst Mire Gavrana „Priča činovnika N.“, a Berislav mi je Jelinić bio učenik i urednik tog lista.

Đaci su tad više čitali, mobitel je bio nepoznanica. Paralelno s nastavničkim radom objavio sam i nekoliko metodičkih članaka o nastavi jezika i književnosti. Podosta, kasnije bivših, učenika otišlo je na studij književnosti. Neki rade po redakcijama, na televiziji.

Ovo je vrijeme u kojem nastavnik književnosti ne može mnogo pridonijeti razumijevanju i ljubavi prema knjizi.

U koju bi ste književnu „ladicu“ suvremene hrvatske književnosti smjestili svoje književno djelo: po godinama ste najbliži krugovaškoj generaciji, stilski, poglavito u poeziji, možda ste bliži razlogovskoj, pojmovnoj poeziji, vaše kratke priče naginju onom smjeru koju Donat naziva borhesovskim… Kako bi ste vi, na satu književnosti posvećenom Ivanu Slišuriću, klasificirali vlastito djelo?

Držim da je umjetničko djelo teško pozicionirati u kojegod književno povijesno i stilsko razdoblje. Pjesma ili proza dodiruje život svog tvorca, društvene okolnosti, teorijske spoznaje o stilu i tematici… neka će odrednica ostati dominantnom, neka tek u naznakama. Možda je opseg mog djela nedovoljan za stručnu i temeljitiju prosudbu… od odrednica spomenutima u Vašem pitanju, prihvatljivom mi se čini razlogovska pojmovna poezija… Ako bih na satu književnosti prosuđivao objavljene rukopise, jedino bih naglasio da sam, po mjeri svoga dara, pokušao progovoriti o sudbini čovjeka danas i nedavnoj prošlosti.

Prvu pjesničku knjigu Prvo lice ljeta objavili ste 1980. u Čakovcu, a narednu Minule ruke tek 1997. u Zagrebu. Kako ste dogodilo toliki razmak između vaših knjiga?  

Naš pokojni metodičar, prof. Dragutin Rosandić, tvrdio je da profesor književnosti nema dovoljno vremena za pisanje. Njegov primaran posao će trpjeti. I u spomenutu razdoblju više sam učio sebe nego učenike. Nastavni je sat, za mene, svečanost. Pored rada u školi, bavio sam se pedagogijom i metodičkom literaturom. Trudio sam se, postupno, djeci jasno i strpljivo otkrivati značajke jezika i književnog djela. Za gimnazijskog sam rada magistrirao, pripremio doktorat o Đuri Sudeti o kome sam i objavio dva kritička osvrta. Sinopsis radnje mi je bio odobren; no mentor je teško obolio u ubrzo umro. Kolege u školi su me čak odgovarale od daljnjeg rada itd.

Eto, vrijeme mi nije išlo na ruku. Dok sam se nosio s metodikom i osobnim neprilikama, vršnjaci su prednost dali književnom radu. Pisali su. To su moje prazne godine.

Ove godine ste objavili knjigu Džepovi puni vremena (Zagreb, 2025), za koju urednik Željko Špoljar u predgovoru pod nazivom „Kamo ide književnost bez starih majstora“, tvrdi kako knjiga “osvjetljava prošlo vrijeme”, povezujući autorovo stvaralaštvo s kultnom serijom Kuda idu divlje svinje Ive Štivičića. Posebnu pažnju posvećuje autorovoj tehnici pisanja u epizodama, gdje svaka priča ima svoju autonomiju, ali su sve međusobno povezane…  Recite nam nešto o toj knjizi ali i odnosu s Ivom Štivičićem, znamo kako ste bili dugogodišnji prijatelji!

Nakon odlaska u mirovinu, imao sam vremena da se bavim knjigama i pisanjem, što sam za trajanja radnog vijeka propustio. Vidite prazan hod u prethodnom odgovoru. To je kratak iskorak u rukopise zaostale u ladicama. Stoga je tu uglavnom riječ o životu i događajima iz prohujala vremena djetinjstva i uspomena.

Ivo Štivičić mi je drug iz osnovne škole. Zajedno smo odrastali učeći prva slova, a potom đakovali u novogradiškoj gimnaziji. Rastasmo se nakon velike mature: ja se otisnuo na studije, a on također u Zagreb, no na rad i „zaradu“ na HRT. Susretali smo se rijetko, za mojih posjeta glavnom gradu. On se rano vinuo u poznatu gradsku, kulturnu i umjetničku sredinu. Počele su se nizati prve poznate drame. Njegovi negdanji suučenici gledali su mu stvari na TV i spominjali djetinja i srednjoškolska vremena. Obojica smo se oženili. Slučajni susreti u Zagrebu postadoše češći i duži. Kao i Radovan Pavlovski, i on se opširnim intervjuom javio u gimnazijskom Glasu mladih kog sam uređivao od prvih dana, do nestanka. Čuli bismo se i telefonom. Ponosili smo se njime, njegovim uspjehom i ugledom u jugoslovenskom kulturnom miljeu.

Pristizala starost. Učestale beznačajne prehlade. Pa bolesti. Postasmo i očevi, brižni muževi. Nakon nekoliko susreta u zavičaju (obojica smo postali nagrađenicima u Općini za doprinos razvoju i kulturnom životu Rešetara). No, njegovi telefonski pozivi postaše sve češći. Razgovori duži. I on postade djedica. Kći Tena, nastavila njegovim tragom. Krenule tv-drame poznate u svjetskim metropolama. No, otac sve slabiji. Teško je i pisao. Patio je i od niskog tlaka. Ja, također bolesnik s nekoliko dijagnoza, nosim visoki tlak kao normalnu prirodnu pojavu. Tako je i nastao tekst u Jelinićevu Nacionalu. U jednom od posljednjih razgovora – utjeha, još se nadao ozdravljenju, rekoh mu ma što je to, i doslovno: „Od toga nitko nije umro“, a on se slatko nasmijao, razvedrio, kao da mu je vrhunski stručnjak i prijatelj obećao zdravlje.

Kraj je poznat kulturnoj javnosti. Otišao je. Tena je sa kćerkicom povremeno u Zagrebu (tu je ostala majka) vezana i obvezama u kazalištu. I ja, čitajući povremeno darovanu mi knjigu o njegovim dramama, dotrajavam…

Koliko je vaša knjiga Džepovi puni vremena, koja je objavljena 2025., autobiografska? Jeste li zadovoljni recepcijom? 

Nakladnik Džepova… je moj bivši učenik i urednik gimnazijskih novina, Berislav Jelinić. Darovao mi je 200 primjeraka. Sve sam ih „ispoklanjao“ znancima, kolegama… Dio sam darovao knjižnicama u većim gradovima. Mislim, da je dobro primljena.

Surađivali ste s brojnim hrvatskim književnicima i književnicama. Tko je na vas najviše utjecao, a s kim ste najradije razgovarali o književnosti i o životu?

Bilo ih je nekoliko, ali trojica su me oduševljavali karakterom, znanjem, duhom; na prvom je mjestu književnik, pisac, filozof, urednik u negdašnjem „Naprijed“ u Zagrebu – Željko Falout. Pokojni je, na žalost, vršnjak moj, prijatelj, kolega. Evo nekoliko crtica o tom poznanstvu. Kao učenik, došao je u moj VI. razred novogradiške gimnazije. Doselio je s majkom iz Banja Luke. Za vrijeme velikog odmora nas troje-četvero brbljamo o političkim prilikama, ocrnjujući prostotama Staljina! Došljak Željko se sramežljivo primakao i sluša. Mi se prepiremo. Ja reknem da drug Visarionovič, ipak, nije toliko zao. „Npr. rekao je da je Vladimir Majakovski najveće ime u tadašnjoj svjetskoj (ruskoj) književnosti.“

Trenutak-dva čekamo odjek mojih riječi. Odjednom se, još neznani došljak javi ovim riječima: „To su jedine pametne riječi koje je Staljin izgovorio.“ Mi šutimo; gle, bogati, Bosanca! Dan po dan on postade odlikaš, pisao najbolje školske zadaće kao nitko u razredu, iako ni ja nisam bio mačji kašalj! Postade pokretačem i urednikom đačkog časopisa Osvit. Novo ime bruji među učenicima, u zbornici. Razrednik, prof. Slavko Blažina, sjaji od zadovoljstva…

Od tada sam osjetio s kim ću imati posla. Postali smo nerazdvojivi. Dogovorili smo se da ćemo iz N. Gradiške ići pješice do Dubrovnika, na čuvene ljetne igre!! Išli smo – do B. Luke i natrag; nismo izdržali. Oko 450 km.

A da će biti velik pisac, zaključio sam na kućnoj proslavi moga 5. rođendana (rođen sam 29. II. 1936!). Željko mi je donio na dar knjigu F. G. Lorce: Moć gitare, izd. Prosveta, Beograd.  Ne govori li o njegovim interesima za knjigu i ljude ova posveta: „Ivanu Slišuriću, djetetu s licem ubojice, za njegov čudesni, genijalni rođendan! Željko Falout“

Druga dvojica, o kojima bih mogao napisati tekst podjednaka opsega, već su spomenuti: „princ makedonske metafore“ i Ivo Štivičić.

S Radovanom sam raspravljao o poeziji, slušao njegovu interpretaciju svojih stihova, obnavljao pričice o životu u Vrbovi gdje su o njemu ostale mnoge anegdote o neobičnim ponašanjima, razgovoru s mještanima, pjesnicima s kojima je sudjelovao na Struškim večerima poezije…

Tako i s Ivom Štivičićem, možda manje, jer je odmah nakon gimnazije odselio u Zagreb. Na susretima smo obično razgovarali o likovima u njegovim dramama. Bio sam ponosan što je u jednoj od prvih i sporedni lik moga oca Mije Slišurića dok u dvorištu roditeljske kuće u Rešetarima pod orahom, pijucka rakiju (poštar na predahu) i razgovara mu s roditeljima. Na završetku posla ide kući, u „Pužev šor“, poljskom stazom kraj potoka Rešetarice, i pjeva…

Kad sam pisao tekst o vašoj knjizi Vugino zrcalo (Mala knjižnica DHK, 2022.) usporedno sam pisao i prikaz knjige sabranih pjesama Vojislava Sekelja: Rič fali (ZKVH Subotica, 2022.). U biografskoj bilješci o Sekelju Tomislav Žigmanov zapisuje kako on intenzivnije počinje objavljivati početkom sedamdesetih godina XX. stoljeća na poticaj Lazara Merkovića u subotičkim Rukovetima. A u bilješci o autoru Vuginog zrcala stoji kako se autor, vi, također javio u književnosti u subotičkim Rukovetima. Kako se dogodilo pa ste objavljivati započeli baš u Subotici?

Suradnikom subotičkih Rukoveti postadoh slučajno. Imao sam nekoliko pjesama (zaista početničko stihovanje) i od suputnika u vlaku za Zagreb saznadoh za taj časopis. Poslao sam prvu pjesmu Šišmiši. Objavljena. Dopisnicom mi se javio, ako se dobro sjećam imena, Radovan Ždrale, a poslije Hinko Zlomislić, s pozdravima i pozivom na suradnju.

Jedna Sekeljeva pjesma nosi naslov Rič fali. Za vas je riječ je moć, vi ste majstor teksta u kojem riječi ne fale, i nije im široko ni tijesno već – onoliko koliko je potrebno. Vi ste majstor kratkih formi, bilo pripovjednih ili poetskih ili pak onih koji su negdje između ta dva žanrovska pola, a to primjećuju i svi koji pišu o vašem djelu. Sead Begović tvrdi: „Za Slišurića riječi više nemaju samo leksičko značenje u  prozračnoj slici već će njegova nova figurativnost probuditi niz bogatih značenja i asocijacija gotovo u svakoj pjesmi. (…) Očituje se žudnja za prirodnim preobraženjima u tvorbenom jezičnom obliku koji podrazumijeva složenu neomodernističku strukturu. (…) Jedno je sigurno, Slišurić umije otkriti vitalističke resurse prirode u nepodnošljivo čarobnoj slici svijeta.“ Kakav je vaš odnos prema jeziku kao glavnom oruđu poezije?

Jezik je srž pjesme, rečenice. U pjesmi u prozi koje najradije pišem, pojedine riječi odjekuju u meni prostorima, ljudskim licima, daljinama, krhotinama vremena. Pa i tzv. običnostima, svakodnjem… more je to asocijacija u kojima me gotovo organski dodiruju zvuci i značenja, nude dodir, prizivaju sliku… Uspijem li perom dotaći taj odjek i tzv. obične riječi dovesti u suodnos, sliku, nitko sretniji.

Dakako, poglavito ako je o pjesmi riječ, moram paziti na njihov red, ritam; često se događa da se dugo borim s idejama koje me opsjedaju tražeći ono što je novo, drugačije od svakodnevnog, govornog jezika. Držim da se i ostali nose sa sličnim mislima i doživljavanjima. Bez toga ne ide. Put do dobre pjesme vrluda morem slika, odnosa, veza… izbor je širok, nije lagan. Nađemo li se na tragu upravo onoga što je trenutno u nama, nagnutim nad tekst, zadovoljstvo je to veće, trajnije.

Miro Gavran posebno ističe vrijednost vaših pjesama u prozi, povlačeći usporedbu vašeg pisanja s Turgenjevom i Novakom: „Ponekad su me Slišurićeve pjesme i priče znale asocirati na velikog ruskog književnika Ivana Turgenjeva. A kad je proza u pitanju neodoljivo me znao asocirati na hrvatskog književnika Slobodana Novaka, iako je Novak sve svoje prozne stvari situirao u otočki ambijent, na Rab. Kod Slišurića su uvijek u pitanju izbrušene rečenice, jednom riječju njegovi tekstovi ne nose onu izvornu ljepotu. Pišući o lokalnom, Slišurić dodiruje univerzalno. Pišući o ovom dijelu Slavonije Ivan Slišurić je možda i nehtijući učinio Slavoniju atraktivnim, meditativnim prostorom, primamljivim svakom suvremenom Europljaninu.“ Prepoznajete li odjeke ovih ili nekih drugih autora u svojim djelima?

O Miri Gavranu već nešto rekoh, iz njegovih đačkih dana. I danas se često čujemo. Pošaljem mu ponekad knjigu ako mi se čini iole vrijednom. Nisam znao za ove njegove primjedbe. Njegova mi riječ i prosudba puno znače. Slažem se s poredbama u kojima spominje i ruske pisce. To su uglavnom motivi krajolika, slavonskih polja, šuma. Dakako, njegova mi zapažanja služe na čast.

Koju svoju knjigu smatrate najuspjelijom? Može li autor uopće objektivno sam procijeniti vlastito djelo?

Mišljenja ljudi od pera mnogo mi znače. Rado prihvaćam stavove i sugestije koje tu nalazim. Od svojih naslova spomenut ću Vugino zrcalo, proza i zbirku pjesama u prozi Stabla i drugi ključevi.

Kakva je kulturna scena grada Nove Gradiške u kojem ste proveli najveći dio života nekada, a kakva je danas? Mnogi pisci, pa i kod nas u Slavoniji, s dosta podozrenja gledaju na provinciju koja ih guši, ne razumije, ometa, podcjenjuje… Jeste li što takvog osjetili u svojoj profesionalnoj i književnoj karijeri?  Biste li bili bolji pisac da ste odselili u Zagreb ili u inozemstvo?

Kulturni život u N. Gradiški ne cvjeta, ali nije niti zapostavljen. Žarište je, svakako, Gradska knjižnica. Organiziraju se susreti s piscima, razgovori, predstavljanje knjiga. Najčešći su gosti Miro Gavran, Tito Bilopavlović, a ponekad i netko od tzv. amaterskih pisca iz susjedstva. Gradska uprava ima razumijevanja za financijske potrebe ove ustanove. Možda bi se malo dinamičnijom suradnjom zaposlenika moglo pozvati na gostovanje i više gostiju iz sfere kulture, škola, lokalnog Radija… Ne vjerujem da bih bio bolji pisac u Zagrebu ili drugdje. Izmijenio bi se prostor, ambijent. Pa, i tematika. Um i srce ostaju isti.

I dalje ste aktivni, držite predavanja, pišete. Izlagali ste prošle godine o Đuri Sudeti, a veliki ste trag ostavili na Rešetaračkim pjesničkim susretima…

To je vrlo zanimljiv rad s mladim ljudima, još nedovoljno vičnih pjesnikovu peru. Ali, uče, čitaju. Ima nekoliko imena koja nadilaze ono što se zove amaterizam. Ne spominjem ih, da ne izazovem suvišnu raspravu, nesporazume, nesnošljivost.

Na Reštaračke susrete dođe podosta pisaca iz hrvatskog iseljeništva. Uglavnom su to mladi ljudi. Motivi njihovih pjesama su uglavnom, nostalgična prisjećanja zavičaja, ljubav, žudnja za rodnim vidicima i dragim osobama. Vrijedna su spona između domovine i tuđine.

Razgovarao Mirko Ćurić

Književna riječ 1-2, 2025.