Izazov pisanja kratke priče traje duže od njezina postojećega stvarnoga grafičkog prostora, što uostalom i nije jedini prijepor kad su u pitanju definicija i značenja koja proizvodi i koja se umnažaju u napetosti između pripovjedača i događaja o kojem se piše i misli. Jednostavnije rečeno, nerijetko nam je u području umjetničkih (književnih) praksi lakše reći što nešto nije nego što jest. Kratka priča nije, primjerice, pjesma u prozi, što bi po svom ritmu i stanovitoj lirskoj zaokruženosti i uglađenosti mogla biti, ali nije ni vijest iz crne kronike, što bi se ponekad na osnovi njezine oskudnosti i neizvjesnosti, fragmentarnosti i doslovnosti moglo pomisliti. Ukratko, dužina nije mjerilo kratke priče, koja može preživjeti samo naslov i bjelinu, ili odustajanje od završnog znaka, poante, nego pripovjedačka perspektiva koja se u iskušenju sažetosti fokusira na jedno mjesto, bilo da je u središtu ili na rubu teksta, u središtu života ili na periferiji pričanja u svakodnevici.
Izbor autorica koje su sudjelovale na radionici Put u središte kratke priče (Centar za kreativno pisanje) samo je do jedne mjere nasumičan, ali ga okuplja, čuva i nudi strast pisanja i uvjerenje da traženje i pisanje (kratke) priče jest jedan od načina strukturiranja naših životnih iskustava i interesa. Ono što okuplja izabrane priče jest njihova razlika, iako su nastajale u određenom zajedničkom razdoblju i sličnim uvjetima, s pretpostavkom da pisanjem želimo otkriti pripovjedačke alate i kako s njima doći do vlastite priče. Priče bi trebale biti jedinstvena i spasonosna živa zona, izvan očekivanih predodžbi i stereotipa, ali, paradoksalno, upravo se pisanjem i pristajanjem na prostor kratke priče upuštamo u borbu s onim što je već doživljeno i čitano. Ako ne vjerujemo u inspiraciju, a ne vjerujemo, onda nam preostaje kreiranje novog konteksta u poznatim i iskušanim jezičnim i poetičkim modelima, što izabrane priče na različite načine, vjerujem, potvrđuju.
- Moguće odrednice, pravci, težnje i dosezi: odlike i vrijednosti izabranih kratkih priča:
- Pisanje kao sadržaj, mogućnosti pisma i jezika, pamćenje i prizivanje prošloga da se osvijetli mjesta s kojeg se gleda, govori i piše gorljiva je i nužna tema da bi se intimno i prešućeno pojavilo u prihvatljivu i razumljivu obliku: „zadnji put kad sam o tome pisala, bila je zadaćnica u srednjoj školi. učiteljici se svidjela pa me poslala u razred do našeg da i njima pročitam. bilo mi je neugodno i osjećala sam se kao da pred njima stojim gola. ne sjećam se naslova. sjećam se samo da sam pisala o pticama od papira.“ (Ana Bakić)
- Nesporazumi, prijepori i zabune radni su materijal koji se koristi kao moguća logika priče koja je san i koja to nikako nije, prihvaćanje da se o istom može pisati i misliti iz različitih pripovjedačkih lica pomaže da se o vlastitom „ja“ misli kao o skrivenom Drugom, ili da se, nasuprot tomu, govori u ime zajednice, da se u zajedničkom „mi“ prisvaja iskustvo i mišljenje čitatelja, da ga se dobije na svoju stranu, što je, naravno i neizbježno, zahtjevno, ali nije lišeno „zadovoljstva u tekstu“: „A što ako deset riječi nije moj odabir već jezik kojim vladam, ako izvan njih ne razumijem i ne znam ništa. Ne mogu imenovati, ne mogu staviti u relaciju, moram izmišljati jezik ispočetka…“ (Irena Bekić)
- Disanje i parafraziranje, citiranja i prešućivanje, pozivanje i podsjećanje na tekstove drugih, posuđivanje i davanje nužni su u oblikovanju teksta, koji se može čitati u sebi i naglas, kad se sve smiri i slegne, čitanje kao nužnost i radost, istraživanje i traženje. Povijest djetinjstva, odrastanja, drugi prostori i podneblja jednako su dokumentiranje onoga što smo napustili i što napušta nas, ali zato su tu očevi i riječi, predmeti i pamćenje: „U meni postoje otočići koji se mogu radovati gotovo svemu. Postoji i torpedo koji cilja njihovo ležište duboko u moru.“ (Ines Gverić Korkut)
- Jezične igre, dodaci i podaci, obiteljski odnosi i susjedstvo s kojim se dijeli ono što se smije znati i s kojim se šuti, ili u pola glasa prepričava i prenosi, jest način da se priča kadrira i uokviri, a onda pristižu nelagoda i izlaganje, pisanje kao druga strana, učenje pisanja: može li se? Može i mora. Vlastito ime, posuđeno ime, obrazac i žanr i još onaj koji misli da se pisanje može učiti, poučavati, vježbati, kao ples ili neka druga tjelesna aktivnost: „S nelagodom je čekala da na nju dođe red za predstavljanje. Voditelj radionice krenuo je redom u smjeru kazaljke na satu. To je mrzila još iz škole. Najbolji način da zastrašiš učenike. Možda nije namjerno. Kad joj se red sasvim primakao, već je bila svladana tremom. Čula je pokoje ime, nekom je druga radionica, netko ima iz sebe i knjigu. Bila je to grupa za one s nekim iskustvom u radionicama ili pisanju. Ona piše ljubavne romane pod pseudonimom.“ (Jadranka Göttlicher)
- Zanimanja nam daju alate i ideje, ali i oblikuju tekst, priču, koja je višeznačna onoliko koliko je i nama naš život udaljen i blizak, nama i drugima. Kratka priča zahvalan je prostor za konkretno, ali i za lebdenje, neizvjesnost i začudnost, nerijetko ona upravlja s onim što smo mislili da je naš izbor, da su naši izbori: „Tajna ispunjenja želje je u tome što od želje treba odustati; treba je zamijeniti namjerom. Ako nešto želimo, a to je teško postići, želimo još više. Namjera ne želi, već jednostavno djeluje. Odlučila sam se odmarati… Riješeno. Tko je odredio da se smijem odmarati tek kad je sve na svom mjestu? Tko je odredio kako to treba izgledati?“ (Karmela Ahel)
- Priče potpune i zaokružene, cjelovite kao mogućnost da se sačuva ono što je ostalo zagubljeno i sad se pretvara u nešto dragocjeno, ali što sa sigurnošću priče, s njezinim nosivim mjestima… rasporedi i uloge, strasno pisanje i upisivanje onoga što donosi glazba i biografije drugih, priča kao dokument prolaznosti, čije: onoga koji piše, onoga koji čita ili nekoga budućeg, buduća radoznalost da ne bila prošlost kad to već jest: „Pri vrhu staza postaje uža i bezopasna, nema odrona zemlje, sipkih kosina, ni ostataka leda koji nas svaki tren može zbaciti s puta. Ipak, hodamo oprezno, visoko podižemo noge. Svaki kamen koji strši iznad tankog sloja svježeg snijega može biti onaj krivi. Ako ga pogodimo, lako se izvrnuti. Na mjestima na kojima se kamen i snijeg izmjenjuju, teren podsjeća na gromače. Nazire se dim iz planinarske kolibe. Nismo toliko umorni, koliko uživamo u prigovaranju. Sve češće se žalimo, zanovijetamo, hladno pa vruće, žeđ, još veća glad, svjesni da je uskoro kraj.“ (Marta Glowatzky Novosel)
- Obiteljski odnosi, roditelji i djeca, strogost i izgubljenost, žudnja (seksualna) kao objekt koji vodi drukčijoj priči, sad kad se sve dogodilo, važno je imati snage i pisati o bezdanu i neposrednosti nevolje i usamljenosti. Dotjerano i promišljeno, dovoljno da ne ostane nedomišljenost i strah, bezvoljnost i nada, uvjerenje da je priča spasonosna formula za ono što se ne može izračunati i predvidjeti: „To je njezino drvo. Posađeno je prije njezinog rođenja. U krošnjama joj je bila kuća, a u podnožju cvjetnjak. Na deblu su rezovi njezine visine. Svakog proljeća stajala je uz deblo dok joj je otac urezivao visinu. Veselila se proljeću, novim rezovima na trešnji i pisanju priča u njezinim krošnjama.“ (Nina Lekić)
Ukratko: priče iz ovog izbora nastale su na radionici Put u središte kratke priče i poneki od zajedničkih naslova pokazuju koliko se o istom može pisati i misliti različito, koliko je pisanje izabranih autorica znak mogućega drukčijeg strukturiranja svijeta, vlastitog i svijeta njihovih čitatelja, sadašnjih i budućih.
Republika 5-6, 2025.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Miroslav Mićanović: Pustolovina fragmenta – kroz otvor palube