Ugledala me je u predvorju jedne od palača nedaleko od Trga svetog Marka. Bila je iznenađena, susretu se nije nadala, a sâm sam ga planirao do potankosti. A još sam imao i odličan izgovor. Pozvala me je upravo ona preko Facebooka, bio sam među gomilom njenih internetskih prijatelja.
„Otkud ti tu?“ upitala me je.
„Došao sam po tebe“, odvratio sam i nasmiješio joj se, a odmah zatim ozbiljno dodao: „Uvjerio sam urednika da mi plati putne troškove. Napisat ću izvješće, izložba mi se čini vrlo zanimljiva.“
„Odlično, predstavit ću te šefu naše zaklade.“
„Hvala, baš daj. Kad smo se nas dvoje uopće zadnji put vidjeli?“
„Mislim, jednom zimus.“
„Da, po svoj prilici zaista.“
Bila je neka nedjelja u veljači, njegovim crnim beemveom dovezli smo se na barkovljanski plato, kud smo se, poslije objeda, uputili na šetnju pored mora. Uznemirenost se pojavila već zbog prijevoza, najglasnija je bila Antonella, koja je cijeli put bratu nešto predbacivala i pitala ga zašto smo išli autom, umjesto da bi upotrijebili javni prijevoz, koji manje zagađuje, a ni problema s parkiranjem ne bi imali.
Parkiralište je morao potražiti visoko na Kontovelskoj uzbrdici, kamo sam se iz muške solidarnosti odvezao s njim. Pa šta što me je i on gnjavio, kako će morati ostaviti auto na takvom mjestu na kojem ga mogu oštetiti.
„Možda bi zaista bilo bolje dovesti se autobusom“, bocnuo sam ga i malo se zacerekao, a on se na to namrštio. Bio je neraspoložen.
„Ovakav sunčan dan kao stvoren je za šetnju do Miramarskog dvorca“, rekla je Antonella. Uhvatio sam je za ruku, krenuli smo dalje. Njih dvoje su zaostajali. Yuliyine visoke pete ipak nisu bile prikladne za hodanje po obali od granitnih kocki.
„Enrico mi je rekao kako su je, u umjetničkoj zakladi u kojoj je zaposlena, upozorili da ne dolazi na posao u salonkama, jer njeni koraci uznemiravaju druge suradnike. A sve u svemu, svetica je što ga podnosi. Svaki dan se iz Trsta vozi u Veneciju samo zato da bi mogla stanovati s njim. Dva sata vlakom. A on tako ružno postupa s njom. Nekada je bio upravo takav i sa mnom. Uvijek je bio megaloman, mamin sinčić.“
Uzdahnuo sam. Njena obitelj nije mi se previše sviđala, sudjelovao sam na nedjeljnim objedima kod njene mame samo iz osjećaja dužnosti, ne bi li udovici uljepšali barem jedan dan u tjednu.
Taj dan još uvijek nisam mogao zaboraviti zamjerke koje je iznijela punica. Bile su u vezi s nedavnim desetim veljače, danom sjećanja na žrtve fojbi i egzodus. Po njenu mišljenju moji preci bi trebali biti krivi što je, s obitelji, morala napustiti svoje rodno mjesto u Istri, koje su 1945. godine okupirali titoisti i počeli im praviti probleme. „Svaku noć su mom ocu kidali ribarske mreže“, kazala je. Enrico se na to zlurado zagrohotao, Antonella je pogledala u drugu stranu, a Yuliya uopće nije znala o čemu se radi. Bila je iz Ukrajine, zato tršćanske zadjevice nije poznavala.
Uz popodnevno piće u gradskom lokalu počeo sam kašljati, očito, nahladio sam se. Bogzna je li slabljenju mog imunološkog sustava pripomogao stres, koji mi u zadnje vrijeme prouzrokuje sva ta preuzeta rodbina. Svaku nedjelju smo, pored puničinog objeda, zajedno išli u šetnju i na piće. Pokušavao sam se ugrijati uz čaj s medom, a Enrico se hvalio kako pije najbolji cabernet sauvignon što ga je moguće kupiti u Trstu. Pri tom mu je, očigledno, dosta dobro uspjelo ne uzeti u obzir to što su ga napravile kraške, odnosno furlanske ruke.
„Imam temperaturu“, rekao sam Antonelli sljedećeg jutra prije nego što je otišla na posao. „Jebiga, ove godine filmski festival past će u vodu. Cijepit ću se protiv gripe iduće.“
„Pa znaš, cjepiva su štetna, a i s njima podupireš multinacionalke.“
Njeno je veganstvo za sobom povuklo štošta, između ostalog, bila je uvjerena kako, živeći zdravo, možemo izbjeći baš sve bolesti.
„Živi zdravije, odreci se mesa i šećera pa bude u redu. Pogledaj mene, sad se osjećam puno bolje.“
„Daj, molim te, kupi mi aspirin u ljekarni“, rekao sam joj dok se opraštala.
„Odi si ga sam tražit u ono skladište otrova“, rekla je i zatvorila vrata za sobom.
Ovaj put sam joj zamjerio. Stvarno sam morao sam na ulicu po lijekove, još dobro što smo imali ljekarnu taman ispod stana.
Kad se navečer vratila, i sama je bila hripava.
„Trebaš li aspirin?“
Šutjela je. Bila je neraspoložena, potpuno ista kao i brat joj, iako to nikako nije htjela priznati. Kad nešto nije išlo po planu, oboje bi prilično brzo ostajali bez živaca.
„Hm, i ja imam temperaturu“, konstatirala je kad je ispod pazuha izvukla termometar.
„Lijepo, par dan možemo brinuti jedno za drugo.“
„Pa vidim kako brineš za svoje zdravlje. Sve moguće svinjarije trpaš u sebe.“
„A tebi, očito, zdravo življenje ne pomaže toliko da bi te sačuvalo od bolesti.“
Još jače se uzrujala. Izgubila je živce i počela me grditi.
„Moja mama je u pravu kad kaže kako su ti drugovi, što su se krili po šumama, pravi barbari. Krali su po kućama, žene su silovali. Na tebi se vidi da ti po venama teče njihova krv. U krvavom mesu uživaš, naslađuješ se mojom bolešću, sram neka te bude.“
„Čuj, ako želiš živjeti na takav način, spakiraj se i idi. Stan je moj i u njemu ne želim slušati te riječi. Još i to tvoje veganstvo jedva podnosim, dvaput moramo spremati večeru, nabavila si čak i svoj hladnjak. Zbog mira u kući šutio sam, jeo one tvoje bućkuriše, a sad mi je dosta.“
„Bolesnu ćeš me izbaciti na cestu“, patetično je upitala.
„Neka Enrico dođe po tebe i odveze te mami, ozbiljno mislim.“
Sljedeći dan Enrico je stvarno došao po nju sa svojim crnim beemveom. Kad sam ga ugledao ispred vrata stana, rekao sam mu neka tu sačeka.
„Što si učinio? Jesi li svjestan da će je to skršiti? Vidiš li kako plače i slini. Kad smo te upoznali, mislili smo da si dobar čovjek.“
Šutio sam. Antonella je za to vrijeme iznijela svoje stvari.
„Zbogom, i pozdravite vašu mamu, a ti se radije pobrini za Yuliyu“, rekao sam i zalupio vratima.
„Prokleti ščavo, vidjet ćeš ti još“, viknuo je i šakom nekoliko puta udario po njima.
Narednih dana počeo sam se osjećati bolje. O Enricu nije bilo ni traga ni glasa. Nije me došao čekati ispred doma ne bi li me namlatio, a ni moj skuter, koji je bio parkiran pred zgradom, nije nastradao.
„Smijem li te pitati kako je bilo prilikom sljedećeg nedjeljnog objeda, kad me više nije bilo s vama“, upitao sam ju pošto smo po zaključenom formalnom dijelu za trenutak izišli iz palače do kanala.
„Ma, ona je bila sva u suzama što si je ostavio. A njena mama je rekla kako ipak ima nečeg dobrog u tome što se otarasila ščava koji je nije razumio.“
Nekoliko trenutaka smo šutjeli.
„A kako ti i Enrico?“
Napravio sam se budalast. Još prije mjesec dana primijetio sam da je na Facebooku promijenila svoj status.
„Nismo više zajedno. Dokle je bio samo gnjavator, još je nekako i išlo. A kad sam na kompjutoru našla njegovo dopisivanje s nekom babom, bilo je očigledno da me vara. Spakirala sam se.“
„Vraćaš li se danas u Trst? Idemo zajedno do postaje Santa Lucia?“
„Može, ali morat ćeš ići sporije.“
Istina, i ovaj put je nosila salonke s visokom petom.
Sa slovenskog preveo Goran Janković
Republika 5-6, 2025.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Primož Sturman: Salonke