Početkom listopada 1965. našao sam se pred Studentskim domom u Jazinama u Zadru. Preda mnom je bila zapuštena trokatnica ispred koje je bio vrt ograđen niskim zidićem sa željeznom ogradom iza koje su stršale krošnje meni nepoznatih stabala. U ruci sam imao skroman jeftin kovčeg s najnužnijim što treba studentu koji se prvi put na dulje odmeće od kuće.
Neobično mi je bilo prvi put u životu na dulje dijeliti sobu s nepoznatim ljudima, s četvoricom kolega, Imoćaninom, Hercegovcem, Solinjaninom i Srbijancem iz okolice Loznice. Tako je bilo i u ostalim sobama i rijetko se tko bunio. Bilo je pravilo drž’ ono što si uhvatio, a kad prođe brucoški staž, steći ćeš pravo na promjene i bolju sobu, s kolegama prema svome ukusu.
Među stanarima doma u Jazinama jedan me se posebno dojmio. Bio je student iz Dubrovnika, visok momak razbarušene kovrčave crne kose s neizbježnim šalom nemarno omotanim oko vrata tako da je jedan kraj visio na prsima, a drugi na leđima. Student je hodao brzo, malo uzdignute glave, ali, činilo mi se, bez imalo oholosti. Tko bi mogao biti ohol u staroj zgradi, u prenapučenim sobama s rasklimanim ormarima, s vojničkim posteljama i mrljama na madracima koje su zorno svjedočile da nismo prvi studenti koji su na njima spavali.
Do kraja prethodne studijske godine bila je u prizemlju menza koju su tadašnji abonenti nazivali „Kod tri kostura“, a taj je naziv mnogo godina poslije javno u dokumentarnom filmu o sebi izrekao onaj bivši student iz Dubrovnika. Nova studijska godina donijela je prehranu u đačkom domu zvanom Kinkela, s obveznom sitnom ribom, srdelama i gavunima, dva puta na tjedan, osim kad bi jedan od tih dana bio Badnjak ili Veliki petak, kad bismo bili „počašćeni“ prasetinom. No preživjelo se i to.
Na seminarima iz kolegija koji su se slušali dvije godine, na čitanju seminarskih radova, referata i koreferata, u diskusijama i raspravama, brucoši su uglavnom šutjeli, a među studentima druge godine koji su uzimali riječ i kad su imali što reći i kad nisu, najviše se isticao onaj student iz Dubrovnika kojem sam napokon doznao ime i prezime. Bio je to Luko Paljetak. Neobično mi je bilo to prezime koje sam otprije poznavao jer ga je imao i glasoviti skladatelj i boem Vlaho Paljetak. Šal i oko Vlahina vrata na nekim slikama zorno mi je pokazivao da su Luko i Vlaho u nekom srodstvu, u što sam se poslije i uvjerio. Njihovo prezime podsjećalo me i na paljetkovanje, pabirčenje, tradicionalno pravo trunjenja, branja i prikupljanja tuđih zaboravljenih ostataka oraha, bajama ili grožđa, nakon što vlasnik glavninu uroda odnese u svoj dom.
Uglavnom, kad sam slušao Lukine polemične rasprave i divio se njegovoj rječitosti i erudiciji, njegovim dugim, složenim i umetnutim rečenicama, s kojima svaki put nepogrješivo iziđe na kraj, pomislio sam samokritično: Što ti tu radiš, nesretni sine, ti s osrednjim znanjem iz šibenske Gimnazije pedagoškoga smjera, druge u gradu, i s teretom povelike treme koje se ne znaš osloboditi?
Luko je govorio dubrovački melodiozno, kadikad kao pod povišenom temperaturom, kao da će ostati bez daha i kao da je u strahu da će izgubiti najvažniju misao vodilju, pa ju je vješto hvatao za rep da mu ne pobjegne. Najiskrenije, bilo ga je lijepo slušati pa sam vjerovao da će u budućnosti naslijediti jednoga od naših profesora.
Nismo se Luko i ja za vrijeme studija družili, tek bismo se pri susretu pozdravljali, i to je bilo sve. On je gotovo uvijek bio u društvu svoje djevojke Mirjane, studentice stranih jezika, s kojom se poslije oženio i dobio sina Nikolu. S desnom rukom prebačenom preko njezinih ramena ili šotobraco u hodu bili su dugo najpoznatiji par među studentima.
Luko je bio tri godine stariji od mene, po studiju samo jednu, a gdje je „izgubio“ dvije godine doznao sam poslije desetak godina kad smo se poslovno i prijateljski zbližili. On je završio Učiteljsku školu u Dubrovniku koja je trajala pet godina, odslušao dva semestra na Pedagoškoj akademiji u rodnom gradu, a zatim studij prekinuo i na fakultetu u Zadru upisao jugoslavistiku i engleski jezik.
U našem domu u Jazinama bilo je hladno, mogli smo se ugrijati uz pomoć električnih grijalica, vodeći računa da bi mogao pasti cijeli sustav prastarih instalacija. Zato smo večeri uglavnom provodili u Studentskom klubu na Poluotoku koji je imao neveliko, ali lijepo dvorište s krunom bunara, malu dvoranu za prikazivanje filmova, književne večeri i izložbe, zatim tri prostorije za druženje, te kuhinju s točionikom, iz koje su dopirali mirisi kuhanih kobasica i hrenovki koje smo si kadikad mogli priuštiti i naručiti kod legendarne gospođe Ljubice. Naravno, najviše se točilo vino. Ondje se i pjevalo pogotovo kad bi se udružili Luko Paljetak, Bračanin Tomislav Gospodnetić, Sinjanin Ante Perković i još poneki sa sluhom i glasom koje je bilo milina slušati. Vino je i neke studente bez spomenutih vrlina kadikad tjeralo da pjevaju, a to se teže podnosilo.
U dvorani barem jednom na godinu održavali su zadarski književnici pjesničke večeri. Prednjačili su Luko, Roko Dobra, Miljenko Mandžo, Ivan Kiefer, Vladimir Pavić, Momčilo Popadić, Marija Mrakovčić, Senka Paleka… Jedne su se godine Luko, Roko i Momčilo natjecali tko će ispjevati bolji sonetni vijenac. Roko i Momčilo su bili dobri, ali Luko je bio najbolji. U toj su dvorani gostovali i ugledni književnici iz Zagreba, a posebno se sjećam nastupa Antuna Šoljana.
Od nekih jalnih kolega moglo se i može čuti da je Luko bio boem, pa se tome još koješta dodavalo, ali svi smo mi u domu u Jazinama pomalo bili boemi. Istuširati smo se mogli samo srijedom i subotom, a za toplijih dana, u proljeće i jesen, mogli smo se oprati i u hladnoj vodi. Najgore je bilo kolegicama na trećem katu, kojima je prema prirodi stvari češće trebao tuš. Mogao je čovjek svakodnevno nositi odijelo, bijelu košulju i kravatu, ali dani bez tuširanja i te kako su se mogli nanjušiti.
Knjigama pjesama Nečastivi iz ruže i Najbliži konac svijeta 1968. godine Paljetak je pokazao da je neviđeno talentiran pjesnik. Nisam revan čitatelj poezije pa nisam ni mjerodavan prosuditelj jer poeziju čitam „u malim količinama“, pogotovo hermetičnu, što će reći nerazumljivu, ali treba vjerovati kritičarima koji su unisono hvalili pojavu osebujnoga pjesnika.
Godine 1973. pojavila se u biblioteci Vjeverica Izdavačkoga i knjižarskog poduzeća Mladost Paljetkova zbirka pjesama za djecu Miševi i mačke naglavačke koja je bila nagrađena tada uglednom nagradom „Ivana Brlić-Mažuranić“ Školske knjige. Bio sam tada profesor u Drnišu, pa sam čuvši te glase požurio u mjesnu knjižnicu i posudio zbirku. Pročitao sam s oduševljenjem, u jednom dahu, neveliku knjigu, ne sluteći tada da ću tri godine poslije kao službenik Mladosti i referent u njezinu Klubu prijatelja knjige organizirati svome nekadašnjem kolegi iz doma u Jazinama književne susrete po osnovnim školama u Dalmaciji.
Paljetak je tada bio asistent na Filozofskom fakultetu što mi je bilo prirodno i što smo očekivali i prije. Prije toga bio je dramaturg, redatelj, glumac i autor u zadarskom Kazalištu lutaka. I kao student okupljao je glumce amatere, pisao za njih i režirao kazališne predstave u kojima je i sam glumio. Koliko se sjećam bio je najprije asistent kod profesora Nikole Ivanišina, a poslije kod profesorice Nevenke Košutić-Brozović, supruge poznatoga jezikoslovca Dalibora Brozovića. Ne znam zbog čega je došlo do te promjene. Luko je o tome nerado govorio. U jednoj kasnijoj izjavi u dokumentarnom filmu spominje neslaganje, ali ne objašnjava njegove razloge i ne spominje profesorovo ime i prezime. Taj je profesor znao biti vrlo tvrd, ali prema nekima neobično popustljiv, pogotovo ako su bili djeca zadarskih moćnika.
Prvo izdanje knjige Miševi i Mačke naglavačke brzo je rasprodano pa je 1975. tiskano novo. Bila je to prigoda da potražim nekadašnjega kolegu i da krenemo na put, što je Luko s oduševljenjem prihvatio. Nismo ni pokušavali otići na škole u Zadru i okolici. Obojica smo držali da ga ondje svi poznaju, bio je u različitim prigodama gost u tim školama, pa smo se okrenuli prema Šibeniku, Splitu i Dubrovniku te mjestima u njihovoj okolici.
Luko je bio odličan interpretator svojih pjesama, djeca i nastavnici uživali su ga slušati, a knjige su se izvrsno prodavale. Kad smo bili u Šibeniku, u Skradinu i u mojim Dubravicama svratili smo kod mojih roditelja. U kuću moje najmlađe sestre navratili smo u pravi tren kad je zet donio s Krke vreću tek ulovljenih klena. Riječne ribe, uvaljane u domaće kukuruzno brašno, popržene na ognjištu u dubokoj crnoj tavi s dugim drškom potvrdile su da su sve ribe odlične kad su friško ulovljene i znalački pripremljene. Potvrdilo se i ono što sam slutio: Luko je ne samo po talentima renesansni čovjek, već i po sklonosti prema dobrom jelu i pilu, u ovom slučaju prema odličnoj plavini koja je stizala svako malo na stol.
Tako smo Luko i ja, bivše kolege, uspostavili dobre prijateljsko-poslovne odnose, pa smo jedan o drugome doznavali ono što prije nismo znali. Prisjećali smo se i našega doma u Jazinama, svakojakih likova koji su ondje stanovali i smijali se od srca i sebi i drugima. Luko je volio gangu čije bi dvostihe kadikad „sorili“ Imoćani i Hercegovci, a koji bi iznenada razbili tišinu koja je za oseke vladala mirnom uvalom s nepodnošljivim vonjem zbog kojega je trebalo zatvoriti prozor i začepiti nos.
Na putovanjima doznao sam Lukine najintimnije tajne kao i to da je u tajnoj ljubavnoj svezi s kolegicom, lektoricom slovenskoga jezika, Anamarijom zvanom Anuška, ženom poznatoga zadarskog liječnika.
Jednom prigodom, u svibnju 1976., vraćao sam se iz Zadra na kraju službenoga puta. S Lukom sam imao dogovor da ću ga povesti u Zagreb i ostaviti na Autobusnom kolodvoru odakle će autobusom nastaviti za Ljubljanu, gdje se trebao naći s ljubljenom ženom koja će doputovati iz rodne Idrije. U Plitvicama, u „Ličkoj kući“, naručili smo ličku janjetinu s ražnja, koja nije dobra kao dalmatinska, ali svejedno smo junački svladavali pečena prsa i rebra i brstili kapulicu. Zaneseni jelom i pićem nismo odmah primijetili da dvije plavokose djevojke za susjednim stolom smiješeći se prate naše zalogaje. Pred njima je bila kava, što znači da su već ručale, ali svejedno smo ih ponudili janjetinom, Luko na boljem francuskom, a ja na lošijem. Zahvalile su i odbile, ali prihvatile su kratak razgovor jer su uskoro odlazile. Doznali smo da su turističke vodičice iz Valonije, da se brinu o gostima svoje agencije u hotelu u Njivicama na Krku i da su ih dovele na Plitvice. „Čuj, stari, ja sam s dvostrukom obvezom, a ti si slobodan, hvataj ovu crnooku, čini se da joj se sviđaš“, rekao mi je Luko na hrvatskom. Crnooka djevojka, kao da je razumjela, dala mi je svoju posjetnicu, a ja objema svoju s čvrstim obećanjem da ću toga ljeta doći u Njivice. Doista sam to tada mislio jer sam otprije sanjario o frankofonoj djevojci zbog koje bih otišao u njezinu zemlju i naučio francuski. Prvi pokušaj, izlet u Pariz 1971. nakon jedne ljetne pustolovine u Biogradu, pokazao se kao promašaj.
Pod utjecajem dobra jela, pića, zatim Lukina tajnoga skorog susreta s Anuškom i moje očaranosti crnookom Belgijankom, obojica smo bili prilično euforični. U vožnji do Zagreba natjecali smo se tko će se dosjetiti lascivnijega dvostiha. Pjesnik Luko bio je i u tome bolji od mene. Kao poznavatelj gange znao je stotine dvostihova. Kad bi euforija malo popustila, mašali smo se demižonke od pet litara s mojom plavinom, pa smo onako u vožnji naginjali i pili. Zbog toga primijetio je da ga ne vozim na Autobusni kolodvor, nego za Ljubljanu tek kad smo već bili u Prečkom. To je bio razlog da opet potegnemo iz demižonke.
Drugom prigodom javio mi se Luko da je s Anuškom u hotelu „Lavica“ u Samoboru, poznatom po „izletnicima“ te vrste. Dogovorili smo se da ću ih povesti u Zadar kad krenem na službeni put. Ali već nakon dva dana Luko me panično zove i objašnjava. Drugoga jutra kad su ustali, vidjeli su na parkiralištu pred „Lavicom“ automobil sa zadarskim registarskim pločicama i žurno su se premjestili u Breganu i ondje trebam po njih doći.
Tako sam se usavršavao u ljubavnom jatakovanju. Više puta dolazio sam po Luku i Anušku i nakon putovanja ostavljao ih u gradu, nju pokraj Arbanasa, a njega negdje drugdje, pazeći da zajedno ne budu viđeni. Tu disciplinu usavršio sam kad sam osamdesetih godina bio jatak tajnoj ljubavi poznatoga dječjega prozaika dok nije postala javnom.
Ljeto 1976. pokazalo se presudnim u mome životu. Navršavao sam trideset godina, bio sam slobodan, ako isključim jednu neobvezujuću vezu u Šibeniku. Petnaestoga srpnja uvečer, koji dan prije odlaska na godišnji odmor, upoznao sam djevojku za koju sam već do kraja toga ljeta znao da će biti majka moje djece. Na Njivice i crnooku Belgijanku i njezinu prijateljicu sam zaboravio, ali one nisu zaboravile mene. Jedne večeri potkraj kolovoza, nakon povratka s godišnjega odmora, dok sam idući na spoj Pod satom prolazio pokraj Ilice 7 gdje sam radio, opazio sam dvije plavokose djevojke kako gledaju kućni broj iznad kolnoga ulaza. Bila je to nevjerojatna slučajnost, bile su to one dvije Belgijanke s Krka. Crnooka je držala u ruci moju posjetnicu. Veselile su se susretu, pitale za moga prijatelja, a ja sam stajao zbunjen. Išao sam na spoj s mojom budućom, a susreo dvije djevojke koje me traže, od kojih sam jednoj nešto obećao. Srećom djevojke su se vraćale u Belgiju. Nisu imale vremena ni za piće na koje sam ih pozvao. Žurile su se na Zrinjevac odakle će autobusom na Pleso. Odahnuo sam tek kad su sjele u bus, a s njima je u zaborav otišao i moj san o usavršavanju francuskoga jezika.
Sljedeće godine organizirao sam Lukino gostovanje u školama u Splitu i okolici. Sjećam se najbolje susreta u OŠ Ruđer Bošković na Spinutu, koja je priredila iznenađenje i Luki i meni. Dvije učenice, jedna punašna u ulozi mačke i druga sitnija u ulozi miša, prikladno kostimirane i našminkane, urnebesno su odigrale glavne uloge u dramatiziranoj inačici Paljetkove knjige. S tom su predstavom osvojile prvi nagradu na natjecanju, preteči današnjega Lidrana.
Bilježim još jedan čudesan doživljaj, i to iz zaleđa Omiša. S nama je bila Anuška. U uvijek gostoljubivim Šestanovcima bilo je sve dobro organizirano, pa sam ne prvi put organizirao i susret u manjoj školi u Grabovcu gdje nas je gostoljubivi direktor obilato častio u svome stanu. Kad smo s ceste prema Zagvozdu skrenuli ulijevo prema brdima, na pola puta dočekale su nas hrpe tucanika na staroj uskoj makadamskoj cesti koja se očito renovirala, a da ja o tome ništa nisam znao. Na trenutak smo stali i razmislili, a onda sam uzeo poslovnu torbu i paketić knjiga pod ruku i krenuli smo hrabro pješice blagom uzbrdicom.
Bio je prekrasan proljetni dan. Oko nas prolistali grabovi i jasenje u cvatu s opojnim mirisom. Bili smo veseli i raspoloženi iako smo morali pješačiti. U jednom trenutku Luko je zastao oduševljen krajolikom i ponekim pjevom ptica na vrhovima grabića te glasno uzdahnuo: „Sad bi valjalo da netko ‘sori’ jednu gangu!“ Nalazili smo su u krševitom dijelu Imotske krajine, u rodnom kraju Ivana Raosa i njegovih prosjaka. Činilo mi se da bi se u svakom trenutku iza prvoga grma mogao pojaviti njegov Kikaš sa svojom družinom, ali umjesto njih s obližnjega brda ili iz njegova podnožja idilu je rasparala jedna ganga nakon koje je opet sve utihnulo. Nismo razumjeli riječi, ništa nismo razumjeli, ali iznenadni i neočekivani dvostih dirnuo nas je do suza.
– Ima Boga! – uskliknuo je Luko. – Uslišio je našu molbu!
Bilo je nezaboravno gostovanje i u dubrovačkim, pelješkim i korčulanskim školama. Kad smo Luko, Anuška i ja odsjeli u hotelu „Marko Polo“ u Korčuli, po nas je došla njegova školska kolegica udana Šegedin. Prepoznao sam ugaroidno čelo njezina muža po čelu akademika Petra Šegedina. Domaćin mi je potvrdio i srodstvo s akademikom i mađarsko podrijetlo svih Šegedina u Žrnovu.
Bila je vrlo ugodna večer u toj dragoj obitelji. Domaćica je ispekla u pećnici murinu s krumpirom, a domaćin je točio vlastiti pošip. Prvi put sam jeo tu opasnu, groznu, ružnu i grabežljivu ribu, ali kad sam je pečenu okusio, istoga sam joj trenutka sve oprostio. Domaćin, visok i snažan čovjek, pričao nam je o Moštri, obnovljenoj igri mačevima i o javnom žrtvovanju bika odsijecanjem glave jednim udarcem mača. Za to je potrebna i snaga i vještina, kao i poznavanje anatomije, a naš je domaćin sve to kao seoski glavar posjedovao.
Bilo je to moje posljednje putovanje s Lukom i tada već njegovom ženom Anuškom. Stvari su se bile izdramatizirale oko njihove tajne ljubavi koja se nije mogla vječno skrivati. Dva braka su se raspala, a Luko i Anuška ostavili su zadarske poslove, preselili se u Dubrovnik i smjestili se u tijesnoj i skromnoj kući pri vrhu Nalješkovićeve ulice kod njegove majke Marije. Lukinu majku pamtim po škropljenju svetom vodom i riječima blagoslova kad smo jednom iz Dubrovnika krenuli na jedno od naših putovanja.
Luku i Anušku sam od selidbe u Dubrovnik viđao samo u Zagrebu, i to u rijetkim prigodama. Neobična energija, neviđena radišnost i čudesna darovitost donijele su hrvatskoj književnosti desetke zbirka pjesama za djecu i odrasle, priče, drame, romane o Držiću i Cvijeti Zuzorić, brojne stručne radove, eseje, feljtone i prijevode klasika koje se nitko nije usuđivao prevoditi. Luko je bio poliglot, doktorirao je i postao akademikom, a u dokumentarnom filmu o njemu doznao sam i da je izvrstan slikar, te da je kao mladić skladao i jednu sonatu. Riječju, ponavljam, bio je svestrana renesansna ličnost, Paljetak koji nije paljetkovao, pabirčio, nego brao krupne zrele plodove u vrtu svoje nadarenosti. Zbog svega toga predložio bih da dubrovačka gradska vlast, HAZU ili Vlada, na kući u Nalješkovićevoj u kojoj se Luko rodio i u kojoj je živio, postave spomen-ploču.
Luko Paljetak je uvijek bio prepun iznenađenja. Za života objavio je više od sto pedeset naslova svih književnih vrsta. Na putovanjima sam od njega mnogo doznao o Dubrovniku, Konavlima i Konavljanima. Spomenuo mi je i glasovito geslo starih Dubrovčana: „Sa svakijem lijepo, ni s kijem iskreno.“ Sjetio sam se toga kad se potkraj tisućljeća dio članova DHK odvojio i osnovao Hrvatsko društvo pisaca. Luko je, ne jedini, ostao u DHK i učlanio se u HDP.
Kolegu i prijatelja Luku Paljetka posljednji put sam vidio na predstavljanju njegovih Izabranih djela u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti 24. listopada 2019. godine. Otišao sam na to predstavljanje ponajviše da mu na tome čestitam i da mu izrazim sućut u povodom smrti supruge Anuške.
Poslije predstavljanja, govora uglednika i prigodnoga glazbenog programa stao sam u red s ostalim poštovateljima koji su Luki željeli čestitati. Kad je došao na me red, zagrlili smo se onako muški, obraz uz obraz, kao i do tada kad se dugo ne bismo vidjeli. Iza mene je u redu bio nekad popularni pjevač drniško-šibenskih korijena. Pjevač i pjesnik srdačno su se pozdravili poljupcem usne na usne. Bilo mi je to još jedno Lukino iznenađenje.
Književnost i dijete 1-2, 2025.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Josip Laća: Luko nije paljetkovao