Nakon što je 11. lipnja 2011. izabran za predsjednika Društva hrvatskih književnika, Božidar Petrač pozvao me na razgovor kako bi mi izložio ideju o novom projektu – tribini za učenike osnovnih i srednjih škola. Zamišljeno je da učiteljice hrvatskog jezika ili školske knjižničarke, ili ponekad i sami učenici odaberu književnicu ili književnika koji će s njima u prostorijama DHK održati književni susret. Pri tome odabir nije ograničen na književnice i književnike koji su članovi DHK. Tijekom razgovora odlučili smo da će se novi projekt zvati Mala tribina.
Nakon toga sam napisao koncepciju projekta i prijavio ga na natječaje Ministarstva kulture i medija te Grada Zagreba. Projekt je prepoznat i prihvaćen, DHK je dobio novac za novi projekt i ja sam postao voditelj Male tribine. Nazivao sam škole (u početku uglavnom zagrebačke), predstavljao im novi projekt te ih pozivao da sudjeluju. Prva Mala tribina održana je 9. svibnja 2012.
Primarni cilj pokretanja Male tribine poticanje je čitanja, no svakako treba spomenuti još jedan cilj – otvaranje je prostora DHK najmlađima. Djeca koja su sudjelovala na prvim Malim tribinama, danas su mladi ljudi u svojim srednjim dvadesetim godinama i zanimaju ih kulturna događanja namijenjena odraslima. Svakome tko se na bilo koji način bavi kulturom i svakodnevno svjedoči sve manjem zanimanju za kulturna zbivanja jasno je koliko je to važno.
Zadatak voditelja Male tribine jest pronaći termin u kojemu su prostorije DHK slobodne te koji odgovara školi i odabranoj književnici ili književniku (što ponekad znači dvadesetak telefonskih poziva, uključujući i podsjećanje sudionika neposredno prije susreta). Prije susreta na službenoj stranici DHK objavim pozivnicu, a poslije izvještaj.
Tijekom susreta moderiram. U uvodnom dijelu učenicima kažem ponešto o Društvu hrvatskih književnika, o povijesti i današnjem djelovanju. Na kraju ih pitam znaju li tko su ljudi na fotografijama koje vise na zidu. Točan je odgovor: predsjednici DHK. Ponekad netko odmah zna, češće traje pogađanje. „Svi oni su književnici…“ „Da, jesu, ali još nešto ih povezuje.“ „Svi su oni bili poznati književnici…“ „I to su bili, ali još nešto im je zajedničko.“ Do sada je najšarmantniji pokušaj imala jedna učenica prvog razreda osnovne škole: „Oni su pisali iz srca i duše.“
Nakon tog uvodnog dijela nastupaju književnice ili književnici. Meni su književni susreti barem jednako zanimljivi kao i učenicima. Imam prigodu vidjeti na koji se način kolegice i kolege predstavljaju mladoj publici. A i učiti, neke sam pojedinosti i „ukrao“. Recimo, pokojni Zvonimir Balog bi pozivao djecu da mu se predstave tako da svi uglas izgovore svoje ime i prezime. Pa onda još jednom ako ne bi bilo dovoljno glasno. I ja tako običavam razveseliti i opustiti najmlađu publiku. Prije nego što sam postao voditelj Male tribine imao sam zajedničke nastupe u školama s drugim književnicima (Mirom Gavranom, Darkom Macanom, Pavlom Pavličićem, pokojnim Antom Gardašom), no ovo je ipak bilo novo i dragocjeno iskustvo.
Književnici koji pišu (i) za djecu češće imaju prigodu družiti se sa svojim čitateljima koji su uz to znatno spremniji na interakciju, nego odrasli. I velika većina književnica i književnika koji pišu za djecu jako dobro znaju privući i zadržati pozornost djece i mladih, prirediti im nezaboravne susrete. Pri tome neki imaju „šprancu“, koncepcija im je jednaka na svim susretima, dok drugi dolaze bez posebnog plana i susret vode onako kako im u tom trenutku padne na pamet.
Miro Gavran nastupio je na prvoj Maloj tribini, družio se s učenicima Osnovne škole Vukomerec. Poslije je još nekoliko puta sudjelovao u tom projektu (i nekoliko puta u drugom projektu, Tribini u gostima, o kojoj ću kasnije).
On je jedan od onih koje učiteljice najčešće predlažu, ali i jedan od onih koji najteže pronalaze slobodan termin u svom zgusnutom rasporedu. Učiteljice ga tako često ne predlažu samo zato što ga djeca vole čitati, nego zato što ga i one osobno žele upoznati. Osim što je redovito među tri najposuđivanija domaća autora u gradskim knjižnicama (što znači da je i jedan od tri najčitanija iako su veći dio njegovog opusa dramski tekstovi), Miro je jedan od rijetkih medijski eksponiranih književnika. I to s dobrim razlogom. Ne samo što je sjajan književnik, preveden na četrdesetak jezika, jedini živući dramatičar u Europi koji ima kazališni festival njemu posvećen, nego je imao i ima niz društvenih angažmana. Recimo, ja sam prvu priču objavio u Plimi, književnom časopisu za dramu i prozu, koji je osmislio i pokrenuo upravo Miro Gavran, poslije je osnovao vlastito kazalište, danas je predsjednik Matice hrvatske. U medijima se čak svojevremeno moglo pročitati da će biti HDZ-ov kandidat na predsjedničkim izborima 2024.
O većini ostalih književnika čak i školske knjižničarke vrlo malo znaju iako su možda pročitale sve što su napisali. Već mi se nekoliko puta dogodila da se na listi želja za Malu tribinu nađu odavno preminuli književnici.
A i liste želja su zanimljive. Događa se da se neki književnik na toj listi ne nađe dvije godine, a onda ga u dva tjedna predlažu učiteljice iz tri škole. Pri tome treba napomenuti da su lektirni književnici u velikoj prednosti pred ostalima.
Prvu Malu tribinu dogovorio sam s knjižničarkom osnovne škole Vukomerec Ljiljanom Radovečki. Kad su stigli, pokazalo se da je svaki učenik u prosjeku pročitao tri i pol Mirine knjige. Zbog toga svakako treba pohvaliti i učiteljice hrvatskog te školsku knjižničarku.
U uvodnom je dijelu popularni književnik predstavio svoje četiri knjige namijenjene uzrastu publike (Kako je tata osvojio mamu, Profesorica iz snova, Svašta u mojoj glavi i Sretni dani), a zatim je pozvao djecu da mu postavljaju pitanja o književnom radu i životu općenito. Osim što su postavljala pametna i originalna pitanja, djeca su vrlo pažljivo slušala odgovore na pitanja svojih kolega što se ne događa uvijek na književnim susretima za djecu.
Na kraju druženja književnik je potpisivao knjige koje su djeca donijela, a potpisivao se i na komade papira (to je dosta uobičajeno na književnim susretima za djecu, nemam pojma što oni poslije rade s tim autogramima). Kako je svako dijete željelo barem jedan potpis, a Miro je uz svaki potpis crtao gavrana, ovaj je dio književnog susreta potrajao. Oni koji su čekali, iskoristili su prigodu i obišli prostorije DHK. Iznenadili su me molbom da ih upoznam s predsjednikom DHK i tajnicom čime su dokazali kako su pažljivo slušali i moj uvodni dio o instituciji koju su posjetili.
Autograme su molili i sve koji su se tada zatekli u prostorijama DHK, posebno Paju Kanižaja koji je bio gost sljedeće Male tribine pa je došao vidjeti kako to izgleda, tako da je ovo događanje već i zbog toga uvelike nadišlo razinu uobičajenog književnog susreta.
I na brojnim kasnijim Malim tribinama pojavljivali su se književnici koji su se slučajno zatekli u prostorijama DHK pa bi došli vidjeti kako to njihovi kolege rade, a publiku bi znali pozdraviti i predsjednici i predsjednica DHK ako bi se zatekli u prostorijama.
Također je uobičajeno da učenici donose svoje knjige kako bi ih autori potpisali, no ipak moram napomenuti da sam uočio kako se tijekom ovih trinaest godina postojanja Male tribine potpisuje sve manje knjiga. Čitaju li djeca manje, nego prije ili samo rjeđe kupuju knjige? Ili se okreću inozemnim autorima koji imaju snažnu promociju na društvenim mrežama i čija su djela ekranizirana? O tome bi se moglo raspravljati. Svakako je činjenica da su u nas knjige zbog malih naklada, a i zbog politike otkupa sve skuplje.
Koncepcija kasnijih nastupa Mire Gavrana na Maloj tribini bila je slična prvoj i zapravo vrlo jednostavna iako je uvijek spreman prilagoditi se publici i njenim očekivanjima. Prirodno je karizmatična osoba i uz to se trudi biti zabavan. O svom životu ne govori previše, spominje samo ono što misli da bi moglo biti zanimljivo publici. Recimo, mlađima spomene da je živio u školi jer su mu roditelji bili seoski učitelji pa je od svog kreveta do učionice imao tek desetak metara. Na susret donese knjige koje će predstaviti (to ne čine svi autori, ima ih kojima se jednostavno ne da nositi knjige) i koje odabrao prema uzrastu učenika. Prepričavanje sadržaja nije jednostavan zadatak, ako autor to čini preopširno lako izgubi zanimanje čitatelja, a događa se i da se ne može sjetiti imena likova davno napisanih knjiga. Miro s tim nema problema, knjige uvijek vješto predstavi, precizno i uzbudljivo. Na ruku mu ide i to što mu knjige imaju čvrsto strukturiranu fabulu (književni časopis Plima prije nego ga je pokrenuo imao je radni naslov Fabula). Ponekad pročita i poneki ulomak, čitanje prekida na najnapetijem mjestu.
Nakon predstavljanja knjiga pozove publiku da mu postavlja pitanja. Čak i tijekom književnih susreta za djecu i mlade događa se da pitanja nema, i to onda bude pomalo neugodno za književnika i organizatora. Tijekom Malih tribina na kojima je Miro nastupao to se nije dogodilo, svaki bi ga put zasuli pitanjima, i to ne samo učenici, nego i učiteljice.
Uobičajeno je da mi se nakon Malih tribina jave školske knjižničarke da mi zahvale na susretu i kažu kako su učenici pohrlili u knjižnicu da posude knjige Mire Gavrana, a i svih ostalih književnica ili književnika koji su nastupali. Mala tribina već trinaest godina ostvaruje ciljeve zbog kojih je pokrenuta.
Dvije godine nakon pokretanja Male tribine ponovo me pozvao Božidar Petrač kako bi predstavio ideju danas pokojnog Paje Kanižaja o pokretanju novog projekta – Tribine u gostima.
Primarni cilj i ove tribine promocija je čitanja. Svaka književna tribina u suštini ima tu svrhu. Pri tome organizatori književnih susreta sadržajima koje nude nastoje privući publiku, ljude koji su ionako otvoreni prema književnosti. Tribina u gostima pak namijenjena je onima koji nisu u mogućnosti posjećivati književne susrete, štićenicima domova raznih profila, od odgojnih do staračkih, te teškim ili kroničnim bolesnicima stacioniranim u bolnicama. Takvih je susreta, dakako, bilo, no organizirali su ih ravnatelji bolnica i domova pa su bili rijetki iako su se takva događanja redovito pokazala uspješnima na više razina.
Napisao sam koncepciju i ovog projekta, javio se na natječaj Ministarstva kulture i medija te Grada Zagreba. Nakon što je Društvo hrvatskih književnika dobilo sredstva, a Upravni odbor DHK potvrdio da sam voditelj i Tribine u gostima, nazvao sam sve ustanove za koje sam pretpostavljao da bi mogle biti zainteresirane za suradnju i u većini slučajeva dobio pozitivne odgovore.
Organizacija Tribina u gostima jednostavnija je nego organizacija Malih tribina jer moram uskladiti termine samo između književnice ili književnika i ustanove, ne moram provjeravati jesu li tada slobodne prostorije DHK, no zato su nastupi na njima mnogo zahtjevniji. U publici su bolnički pacijenti, djeca čiji su roditelji izgubili roditeljska prava ili osobe s različitim teškoćama.
U početku sam Tribine u gostima organizirao i u ustanovama koje se brinu o odraslim osobama, no nakon nekog vremena od toga sam odustao. Broj tribina koje godišnje mogu organizirati ograničen je sredstvima koje DHK za tu namjenu dobije od Ministarstva kulture i medija te Grada Zagreba. Od 15. rujna 2014. kada sam organizirao prvu Tribinu u gostima do kraja 2024. održano ih je 152. Pri tome moram napomenuti da su odgovorni ljudi iz Ministarstva kulture i medija te Grada prepoznali vrijednost projekta pa su iz godine u godinu sredstva sve izdašnija, no još nedovoljna da s odabranom književnicom ili književnikom posjetim sve ustanove u kojima su zainteresirani za naš dolazak. Zato sam se usredotočio na ustanove u kojima su djeca i mladi.
I tijekom dogovaranja Tribine u gostima ravnatelji, učitelji ili odgajatelji odlučuju koja će ih književnica ili književnik posjetiti, no u ovom sam slučaju obično više u prigodi sudjelovati u donošenju odluke ili ponekad i predložiti gošću ili gosta, nego pri dogovaranju Malih tribina. Posebno mi je to bilo važno pri dogovaranju prve Tribine u gostima. Da na njoj gost nije bio Pajo Kanižaj čija je ideja bila pokretanje ovog projekta, mislim da mi to nikad ne bi oprostio. O temperamentu velikog pjesnika znaju i oni koji ga nisu osobno upoznali, priče su još žive.
Ta je prva Tribina u gostima održana u suradnji s URIHO-om, ustanovom za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Pajo i ja došli smo u proizvodne jedinice Konfekcija i Ivančica u Novom Zagrebu (Avenija Dubrovnik 5). Književni je susret održan u pogonu za šivanje. U uvodnom sam dijelu ukratko je objasnio razloge pokretanja ovoga projekta, rekao ponešto o Društvu hrvatskih književnika, a zatim najavio gosta.
Pajo Kanižaj s lakoćom je oduševio radnice, a i sve ostale koji su se našli u publici. Iznimno dojmljivo recitiranje svoje poezije začinio je pričama o sudbinama pojedinih pjesama, anegdotama i (posve nenametljivo) svojom životnom filozofijom. Poslije susreta dobili smo i darove. Među prigodnim darovima koje je voditeljica URIHO-ove galerije „Sunce“ uručila velikom pjesniku, našao se i suvenir u obliku cipelica. Onaj koji ga dobije, obvezno se vrati. Nakon susreta radnice su mu prilazile i molile ga da dođe opet.
Jedini kojega je susret doveo u nevolju bio je prevoditelj znakovnog jezika koji je prevodio gluhim osobama. Kada je veliki pjesnik počeo recitirati: „Jedan je Pavao na čistoću malo davao i noću kad je spavao prvo ga je bolio glavao…“, čovjek se uhvatio za glavu.
Iako se danas knjige poezije teško prodaju, a i slabo čitaju, pjesnici su na književnim susreti u prednosti pred prozaicima, pogotovo veliki pjesnici poput Paje Kanižaja. Recitiranje poezije publici je obično znatno atraktivnije, nego čitanje proze. Uz to je Pajo pisao aforizme, proza mu je čitka i zabavna, vješto je prepričavao svoje knjige, neprestano je bio spreman na šalu, znao je zabaviti ljude.
Do političke (a ni društvene) korektnosti nije mnogo držao, životni mu je moto bio da uvijek mora biti u kontri. Tako je na jednoj Tribini u gostima recitirao pjesmu koja se bavi milicajcima. Zatim je napomenuo kako su milicajci bili na glasu kao glupi te upitao kakvi su današnji policajci. U publici su bile odrasle osobe umanjenih intelektualnih sposobnosti. Ja sam tim pitanjem bio pomalo osupnut i sa zebnjom čekao reakciju. „Još su gluplji“, veselo su odgovarali iz publike smijući se.
Za razliku od Mire Gavrana, Pajo Kanižaj rado je i često govorio o svom životu. Ili da budem precizniji – govorio je o sebi. Činio je to tijekom književnih susreta, a i tijekom vožnje. Kako živim u Stubičkim Toplicama, na tribine dolazim automobilom pa je Pajo koji je živio u Ulici Ivana Gorana Kovačića očekivao da ga vozim na sva odredišta izvan strogog centra Zagreba. Pri tome treba napomenuti da su mu priče bile zanimljive. Kao urednik, novinar i književnik dobro je poznavao sve utjecajne umjetnike i intelektualce od šezdesetih godina prošlog stoljeća nadalje.
Jedna od dražih priča bila mu je o tome kako je 1964. dospio u zatvor zbog humoreske u kojoj se bavi spremnošću pravosudnih tijela da prime mito. Nakon izlaska iz zatvora objašnjavao je prijateljima: „To što sam napisao je istina, ali na sudu nisam imao love da to i dokažem.“ Unatoč toj zatvorskoj epizodi, a i oštrini ostalih svojih humoreski i aforizama, poslije nekoliko godina postao je urednik Zabavne redakcije te pokrenuo danas kultne serije „Naše malo misto“ i „Mejaši“ iz kojih su poslije nastali Gruntovčani. Pajo mi je pričao kako je on odmah znao koliko će te serije biti popularne i da je glumcima govorio koliko će ih proslaviti. Zanimljivo je da je potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća bilo novca za takve serije, a danas ih nema.
Volio se Pajo hvaliti i sportskim uspjesima, u mladosti je trenirao rukomet, a u svojim sedamdesetima rekreativno je igrao nogomet s prijateljima koji su svi bili mnogo mlađi od njega. Tvrdio je da je brži i od dvadeset godina mlađih suigrača i da su ga uvijek uzimali kao primjer borbenosti.
Kako je bio u mirovni, spremno se odazivao na sve pozive da sudjeluje na Malim tribinama i Tribinama u gostima. Od knjižničarki diljem Hrvatske čuo sam da je bio neugodan prema njima ako bi zaključio da nije dobio dovoljno pozornosti. Ja takvim situacijama nisam svjedočio. Prema meni i svim nazočnim na tribinama koje sam organizirao bio je savršeno ljubazan.
Nismo održali samo jednu Malu tribinu koju smo dogovorili, onu posljednju. U kući je imao vrijednu zbirku umjetnina. Nazvao me dan prije tribine, požalio mi se da mu je netko sa zidova ukrao originalne slike i zamijenio ih kopijama, da je zvao policiju i da u tim okolnostima jednostavno ne može održati književni susret. Ne znam kako je to završilo, bilo mi je neugodno pitati ga.
A nisam baš imao ni prigode. Nedugo nakon toga nesretno je pao niz stube u svojoj kući i završio u bolnici. Preminuo je 15. studenoga 2015., četrnaest mjeseci nakon pokretanja Tribine u gostima.
Spomenuo sam da sam se javljao na natječaje Ministarstva kulture i medija te Grada Zagreba kako bi DHK dobio sredstva za Malu tribinu i Tribinu u gostima. To zapravo nije sasvim točno. Ja sam za oba projekta osmislio i napisao koncepcije, a prijavnice je ispunjavala, slagala troškovnike i vodila računa o terminima (na natječaje se prijavljujem svake godine; moram dostaviti i godišnje izvještaje) legendarna tajnica Ančica Vojvodić. U radu na ovim projektima toliko mi je pomagala da sam mislio da je nezamjenjiva.
Nakon što se 2015. Ančica umirovila, administrativna tajnica postala je Maja Kolman Maksimiljanović i – nastavila tamo gdje je Ančica stala, nevjerojatno brzo se uhodavši u posao. Danas bez Maje ne mogu zamisliti održavanje Malih tribina i Tribina u gostima. Kasnije je na mjesto tajnice uredništva stigla Tihana Stojković koja se također uključila u organizaciju Malih tribina i Tribina u gostima te je itekako zaslužna za uspješnost tih projekata.
Pišem izvještaje za svaku održanu Malu tribinu i Tribinu u gostima koje Tihana objavljuje na web-stranici DHK kao i na fejsbukovskoj stranici DHK gdje se mogu pogledati.
Književnost i dijete 1-2, 2025.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Hrvoje Kovačević: Mala tribina i Tribina u gostima