Milko Valent: Anđeli (Aleluja i Amen!)

Naručite ovo izdanje

---

Pjesnički protest protiv svih ratova u svijetu

Proljetni ciklus hibridnih pjesama Anđeli,s podnaslovom Aleluja i Amen!, posvećujem sv Jeronimu Stridonskom, sv. Franji Asiškom, sv. Leopoldu Mandiću (hrvatskom svecu, zaštitniku onkoloških bolesnika, kojemu je 12. svibnja i rođendan i spomendan), sv. Ivanu Pavlu II. i papi Franji, koji je preminuo na Uskrsni ponedjeljak ove godine. Istodobno ovaj ciklus posvećujem Vesni Matić, poduzetnoj voditeljici sadržajem raznovrsne i kreativne Udruge Collegium Hergešić – Odeon Zagreb te biljci perunici, na latinskom iris, biljci koja cvate od svibnja do srpnja. Njeni neopisivo lijepi cvjetovi inspiracija su kojoj nisam mogao odoljeti, te sam joj, zajedno sa spomenutim svetim ljudima i inovativnoj te vrlo hrabroj voditeljici gore spomenute udruge, posvetio svoj proljetni ciklus pjesama. Usput rečeno, evo i jedne zanimljivosti koja tu vrsnu biljku čak i službeno stavlja u naš hrvatski kontekst. Na prijedlog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) perunika je 2000. godine proglašena hrvatskim nacionalnim cvijetom. Sastavljena je od anđeoskih vibracija koje kao još neotkrivene subatomske čestice proizvode anđeli. Aleluja i Amen!

Uvod u „Anđele“

Anđeli su bestjelesna i bezbojna duhovna bića, koja kao Božji glasnici posreduju između Boga i ljudi. Iako se u tradicionalnoj religioznoj umjetnosti anđeli prikazuju kao krilata bića s aureolom odnosno koronom ili krunom, odjeveni u dugu bijelu haljinu, oni su duhovne čestice. U ovom ciklusu pjesama, uglavnom u prozi, na pomalo paradoksalan način prikazujem anđele mira, a to su oni koji predstavljaju simbol maslinove grančice. Pali anđeli, to jest zli anđeli, nisu tema ovog ciklusa. Tema su dobri anđeli koji na čudesan način pretvaraju moju poeziju u listiće masline i tako pletu maslinove vijence ponekad čudnih pjesama. Sretan sam što mi je mojim pozivom dopušteno da sudjelujem u pletenju maslinovih vijenaca ili vjenčića. Svaki listić tamnozelene boje jest jedan stih, a mnoštvo njih čini pjesmu. Svako ljudsko biće ima u malom prstu lijeve ruke 125 milijuna i 257 tisuća anđela; isti broj anđela nalazi se u mozgu svakog čovjeka, pa čak i onoga još nerođenog, ali i onoga koji ima neki od duševnih poremećaja. Anđeli su sitna bića, subatomske čestice goleme snage koji mogu biti i dobri i zli. Kao Božji glasnici uvijek su dobri, a kao glasnici zlih anđela uvijek su loši anđeli. Naravno, anđeli, koji su u meni i oko mene, ne vide se, jer su, iako moćni, toliko sitni da ih ne bi mogao snimiti čak ni najveći svjetski akcelerator čestica, poznat kao Veliki hadronski sudarivač u najvećem znanstvenom laboratoriju na svijetu, u CERN-u. To je zbog toga jer je anđeo elementarna čestica mnogo manja od Higgsovog bozona ili, kako je zovu, Božja čestica, ali još se nije pojavio znanstvenik koji bi definirao veličinu anđela, najtajanstvenije elementarne subatomske čestice svijeta.

Maslinovi vijenci i vjenčići

Maslinovi vijenci i vjenčići počinju pjesmom „Tiha noć, sveta noć’“, koju je odabrao poznati kvartet arhanđela (Mihael, Gabrijel, Rafael i Uriel), a zatim slijede moje pjesme uz, dakako, odobrenje kvarteta arhanđela. Evo kratke poetske priče o toj pjesmi.

U tiho predvečerje čuje se melodija pjesme „Tiha noć, sveta noć“, najpoznatije božićne pjesme na svijetu posvećene Isusu Kristu, koju pjeva zbor nevidljivih, ali uvijek prisutnih moćnih anđela. Nju i njene riječi s radošću svakog Zemaljskog i Nebeskoga dana sluša i Isus Krist, Bogočovjek koji je omogućio da dvojica njegove Božje djece na Zemlji napišu i uglazbe tu genijalnu pjesmu. Na noćnom nebu žarki laserski zraci crvene boje trepću riječi, kilometar velike, snažnog i dalekosežnoga citata sv. Jeronima: „Ako uvreda proizlazi iz istine, bolje je da dođe do uvrede nego da se sakrije istina.“ Kao i sv. Jeronim, na sličan je način oštar i hrabar pisac Nabokov. Evo te njegove rečenice pomalo mutne i tamne, čak i paradoksalne, ali bitne rečenice koja titra plavom laserskom bojom na vedrom aromatičnom noćnom nebu. Evo što kaže Nabokov: „Samo vrlo zatucan čitalac proučava književno djelo da bi saznao nešto o stanovitoj zemlji, društvenoj klasi ili autorovoj ličnosti.“ U toj smjesi paradoksa, ponekad kaotičnih, zanimljiva je i Jeronimova izjava, vjerojatno u šali izrečena: „Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum!“ U prijevodu na hrvatski: „Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac!“

Slijede moje pjesme. Njima prethodi kratka no diskretno sugestivna digresija. Kreativni pjesnički stihovi sa stola Gospodnjeg, a pomoću dobrih anđela, snaže ljudsku psihu čak i u vrijeme kad Pakao, koji je jednim dijelom na Nebu, a drugim dijelom na Zemlji, slavi svoju, u konačnici potpuno uzaludnu, multidisciplinarnu korupciju kao globalnu opciju blagostanja. Suze časnih i poštenih ljudi samo su kap u suhoj pustinji čija je zadaća stvarati fatamorgane odnosno iluzije na svim mjestima gdje žive ljudi, Božja djeca tihih žalosnih struna. Isusov križni put s 14 postaja zbiva se svakodnevno u mislima svih onih koji vjeruju u njega. Budući da Isus Krist jako voli sv. Franju, počinjem pjesmom u kojoj se on spominje. Naslov pjesme glasi „Djevojčica i vrapci“. Ona je dio moje knjige pjesama „Otvorena rosa“.

Djevojčica i vrapci

moja djevojčica i vrapci se vole.
u osnovnoj školi zavolio sam
rum štangice. s njima u ruci
udvarao sam se djevojčicama. Najviše
sam se zaljubio u onu koja voli vrapce.

pročitao sam na internetu da i u 21. st.
obrezuju djevojčice. onoj koja voli vrapce to nisu
smjeli činiti. bio sam prisutan i držao četiri pištolja
u rukama. bili su napunjeni municijom kao ratnička
sperma smjernih vjernika i njihovih anđela čuvara.

i ovoga proljeća moja će djevojčica
razgovarati s vrapcima. u jatima će
slijetati na grane stabala u njezinu
dvorištu i glasati se svojim cvrkutom.
moja je djevojčica pomalo vjernica. ipak,
ona za razliku od samozatajnog sv. Franje
s vrapcima razgovara neozbiljno. šale frcaju
po drveću. doista ne znam, ali možda je i
sv. Franjo bio sklon letećem humoru.

i ovoga će proljeća moja djevojčica
razgovarati s vrapcima. za mene je to
vijest tisućljeća. bit ću pokraj nje i slušati
njezin razgovor s vrapcima. usput ću ubrati
nekoliko cvrkuta otvorene rose.

Isusova četiri čuda koja u pjesnika zazivaju zanos uma i pomrčinu vijuga

Isus je učinio mnogo čuda da bi i na taj način uvjerio u nešto sve nevjerne Tome na svijetu. Najviše je činio čuda ozdravljenja.

Po mišljenju pjesnika, Isus je učinio četiri čuda nad čudima. Za pjesnike intrigantno je prvo čudo, u svakom smislu čudesno. To čudo dogodilo se na svadbi u Kani Galilejskoj. Ponestalo je vina, pa je Isus na molbu svoje časne Majke, Djevice Marije, pretvorio vodu u vino. To čudo učinio je da spasi svatove od sramote i pomogne im jer su bili siromašni. Pretvarajući vodu u vino, Isus je pokazao da ima moć nad prirodom. Po Bibliji, nakon toga i ostalih brojnih čuda, pročulo se za Isusa i ljudi su počeli vjerovati da je on obećani Mesija. To Isusovo čudo s vodom i vinom me toliko osupnulo da sam napisao pjesmu o vinu. (Vidi ispod odlomka o četiri čuda pjesmu „Vino, Sunce: globalno ljepilo“!

Drugo veliko Isusovo čudo je uskrsnuće Lazara. To je čudo u kojem Isus vraća u život Lazara iz Betanije, i to četiri dana nakon pokopa. U Evanđelju po Ivanu ovo je zadnje čudo, koje Isus čini prije svoje Muke i svoga uskrsnuća.

Iako mi je Evanđelje po Ivanu najdraže evanđelje, moj pjesnički genije sluti, iako u Bibliji to ne piše, dakle taj moj genij (na hrvatskom jeziku „duh“) sluti, zapravo živo osjeća da postoje još dva golema čuda koja je Isus učinio.

Treće veliko čudo najsnažnija je kompozicija jastva u povijesti ljudskoga roda, a tim i u povijesti beskrajnog svemira. To čudo je Sveto Trojstvo. Isus Krist jest vrhunski umjetnik nemogućeg, koje je njegovim kreativnim nadahnućem, nadahnućem najvećeg umjetnika svijeta, postalo moguće. On je kao čovjek postao Bogočovjek, Trojedni Bog. Taj božanski trokut sastoji se od Oca, Sina i Duha Svetoga. Anđeli su sretni. Oni protestiraju protiv ratova i viču: „Aleluja i Amen!“

Četvrto veliko čudo, po mojoj slutnji najveće od najvećeg čuda, jest vlastito uskrsnuće, uskrsnuće Isusa Krista. Svi mi, obična ljudska bića, možemo ga slobodno nazvati pravim imenom: uskrsnuće Bogočovjeka, Trojednog Boga. Samo je Bogočovjek, Isus Krist, mogao u teškim mukama izreći ovu rečenicu: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ Tom rečenicom dao je naslutiti i ovo: „Ja sam protiv svih ratova u svijetu.“ Aleluja i Amen!

Slijedi obećana pjesma o vinu, i Suncu.

Vino, Sunce: globalno ljepilo

Zapjevajmo Carpe diem, misu Suncu, roditelju vina:
tekućem ljepilu smisla! Zapjevajmo Odu radosti uz
vinograde, kolijevke grožđa! Zapjevajmo Vino i Sunce,
himnu berbi, jer je apsurd izgubio bitku s vinom!
Grozdovi svojim nabreklim bobicama upućuju osmijeh
prijateljske sućuti Camusu.

Mnogo je padina, dolina i kotlina, ali samo je jedna
zlatna koju i Isus u molitvama spominje, jer ju ljubi
blagim osmijehom Bogočovjeka koji je prošao i zlo i
dobro. Zlatna dolina njiše se poput vinonosnog klatna
ponad umrlog zaboravljenog Panonskog mora.
Klimatolozi organiziraju hodočašća vinskim cestama.
Čokoti blistaju od ekološkog ponosa. Svaki je trs
sudbina: dostojna rima dobrog vina.

Sunce. Šećer cvjeta i danju i noću. Slijedi
demokracija golih nogu: gnječenje. Sok je slobodan.
U tri je boje. Tamnocrvenu boju, koju u Hrvatskoj
zovu crnom, pio je Isus na Posljednjoj večeri. Kao
simbolom svoje krvi, Isus je vinom nazdravio prvi.
Toga je četvrtka bila promocija svetosti kruha i vina.

Sunce. Šećer u cvatu. Okusni pupoljci slute doživotnu
radost učenja užitka na rajskom prostoru jezika i
dubokoga grla. Kapljice smisla nalaze se u svakoj bobici
grozda. U njima je razlomljena istina svijeta. Potrebno
je popiti barem dvije čaše crnoga vina da bi se vidjela
cjelina, kažu kardiolozi. S njima se slažu svi bozi dok u
kriznoj pukotini mozga bipolarna depresija kopni.

Dižem ovu pjesmu u čast istine i vina. Sve ostalo je taština.
Dižem ovu čašu u čast Isusa, koji je učinio jedno od najvećih
čuda u povijesti čudesa. Dižem je u čast globalnom ljepilu
Božjega ljudskoga svijeta: dobroj kapljici smisla. Svi su
naši anđeli, zajedno s nama, običnim smrtnicima, protiv
svih ratova na svijetu, a najviše protiv onih zlih, genocidnih.
Aleluja i Amen!

Mali međuprostor kojim na diskretan način razdvajam ono vjersko
i ono svjetovno. Počinjem svojim citatom „Antičko ljepilo“. Moji anđeli hrabre me i kažu: „Uvijek budi protiv svih ratova na svijetu. Aleluja i Amen!“ Nakon citata slijede pjesme, uglavnom u prozi. Evo citata.

Tražeći ga desetljećima, Diogen na kraju nije našao Čovjeka. Prekipjelo mu je. Tog jutra bacio je štap i svoju svjetiljku, tu svakodnevnu iluziju, te razočaran u ljudski rod otišao u kafić Olimp. Pio je kvalitetnu i jaku alkoholnu medovinu, vičući: „Ja sam građanin svijeta!“ Lokalni grčki alkoholičari, kao i gazda kafića Zeus, nisu ga shvatili. Nitko se danas tome ne čudi. Kozmopolitizam je čak i u 21. stoljeću unatoč golemim globalnim zarazama iznimno rijedak fenomen. Diogen je u svojoj staroj hrastovoj bačvi, potpuno shrvan, umro od tuge. Njegove zadnje riječi bile su: „Moja je biografija zauvijek slomljena“.

Fragment od kojega zastaje duh (prof. dr. sc. Ivan, dr. phil.)

Simplicije iz Cilicije smatra da Heraklit Mračni reče da sve teče. To da sve teče omogućuje, po Heraklitu, uvijek živa vatra na kojoj ljudi s mjerom, ali i bez mjere postojanje svoje peku ispod peke i zimi i u vrijeme pripeke. Zatim ga s užitkom jedu. Potom umru kao i sve opojne vlati vedre domaće trave, naše brižne domaćice. To je, eto, scenarij za bogat herbarij u kojemu Sve Što Jest, nekad živo, sad mrtvo leži kao u mreži lijepa Jana, ribara starog kći.

I danas, u nedjelju, za vrijeme kreativnog radnog ladanja u urbanim uvjetima, kao vašim glasom izabran moderator tema odredit ću temu. Budući da većina nas uz komparativnu književnost studira i filozofiju, što je uistinu paklena kombinacija predviđena za najjače umove, današnja je tema upravo ona, ta kraljica mišljenja kao takva, dakle filozofija. Predlažem da svatko od nas stvori filozofsku pjesmu, bilo kratku bilo dugu, svejedno, a inspiriranu ili filozofom kao osobom ili njegovom filozofijom ili jednim dijelom njegove filozofije ili, zašto da ne, čak jednom jedinom rečenicom dotične filozofije. Zbog te itekako ekskluzivne teme danas sam sve nas, iako još nismo završili studij, proglasio profesorima i doktorima znanosti, u našem lijepom slučaju doktorima filozofije. Uz već itekako iskušanu pomoć potentne poetike neurotičnog realizma i psihotičnog nadrealizma, u našim ćemo stihovima, kao što već rekoh, produbiti bȋt nekog filozofa kao čovjeka ili pak bȋt njegove filozofije ili samo bȋt dijela njegove filozofije ili čak samo bȋt neke njegove rečenice. U našim su pjesmama dopuštene šale i gorak humor na umoru filozofije kao takve, ali i akrobacijske intelektualne vježbe prožete dubokim filozofskim ozračjem mudrosti. Evo za početak moje pomalo tamne pjesme Fragment od kojega zastaje duh. (Pjesma je inspirirana Herkalitom Mračnim, kako su ga tim tamnim pridjevom nazivali antikni ljudi antike zbog njegovog hermetičnog načina izražavanja.) Pa čak i danas, u naše suvremeno doba, za većinu informatičkom tehnologijom obrazovanih filozofa Heraklit je i dalje mračan, taman i zagonetan. Na našem je fakultetu taj filozof duboke misli, katkada i preduboke, dobio kao prezime nadimak Mrak, te ga otada svi studenti zovu Heraklit Mrak. Laka je za Heraklita Mraka, ali sigurno ne i za one ljude koji boluju od teških bolesti očiju, bizarna jezična poslastica, ali i tragikomična činjenica da u Hrvatskoj postoje čak i liječnici oftalmolozi čije je iznimno uznemirujuće prezime Mrak. To su, koliko je meni poznato, dr. Bernard Mrak iz Rijeke i dr. Masimilijan Mrak iz Zagreba, u što se možete uvjeriti upisavši u tražilicu Googlea njihova imena i prezimena. Meni najzanimljivije pitanje u vezi sa spomenutim liječnicima jest sljedeće: „Jesu li možda ti ljudi u gimnazijskim danima, a razmišljajući ozbiljno o studiju, došli na bizarnu ideju da bi u skladu sa svojim uznemirujuće jednoznačnim prezimenom bilo logično i najprikladnije studirati medicinu, a nakon studija za subspecijalizaciju odabrati oftalmologiju i optometriju?“ Evo napokon moje pjesme Fragment od kojega zastaje duh.

U Efezu tišina, muk, i mudre sove huk. Pročulo se gradom da je Heraklit Mračni, čudak, usamljen jahač predsokratovske zvjezdane antičke filozofije, izrekao misao: „Ja sam istražio samoga sebe.“ U drugoj verziji stoji: „Ja sam proučio samoga sebe.“ U sabirnim centrima mnogih škola uz visoke čemprese uzvici: „Kakav fragment! Kakav talent! To je fragment od kojeg zastaje duh!“ Cijela je antika slavila osim bogova na Olimpu, jer su prezirali Heraklita zbog njegove kritike mitova i religije. Grčka je bila u grču od radosti. Alkoholna medovina tekla je ulicama svih sela i gradova. Svi su studenti panično hvatali dah. Ali daha je bilo sve manje. Prva velika nestašica kisika u povijesti ljudskog svijeta zahvatila je plavo Sredozemlje, a jedna od najfrekventnijih riječi bila je riječ „logos“. Jedno je bilo posve sigurno: čovjek koji je uspio istražiti samoga sebe jest genij ili Bog. Heraklit Mrak je čak i za vrijeme najvećih blagdana i praznika nastavio istinski filozofirati, rekavši: „Oči i uši su ljudima zli svjedoci ako su im duše barbarske.“ I bi tako. Sve barbarske duše patile su, i još uvijek pate, od kronične intelektualne suše. Treći se vrhunac dogodio kad je Heraklit, umom opit, rekao: „Mnogoznalost čovjeka ne čini pametnim.“ Čim su čuli tu misao, svi su se učenici diljem plavog Mediterana odmah ispisali iz svih škola, odbivši platiti školarinu, i nastavili, s intelektualnom strašću slijedeći Heraklita, učiti od sebe samih. Od tog slavnog vremena riječ „samouk“ ima svoje svevremeno suvremeno značenje. Samouci su nicali kao mudre gibljive gljive poslije kiše. Četvrti se vrhunac dogodio kad je Heraklit izjavio: „Jedan je meni koliko i deset hiljada samo ako je najbolji“ U drugoj verziji spomenuo je čak trideset tisuća ljudi. Ta je misao prelila čašu u svim umovima i raširila se po svim drumovima. U svakom, pa čak i najmanjem, mjestu tada civiliziranoga svijeta otvorene su gostionice s terasama, a svaki je vlasnik za šankom bio preteča i izvor svjetskog interneta u usponu te svakom čovjeku dostupne slobodne Wikipedije. Učenici Heraklita Mračnog po cijelom su Mediteranu palili logorske vatre i na vatri grijali svoje vruće pregrijane umove. Heraklit je, češkajući bradu te šećući se Efezom i okolicom, sȃm i introvertiran, i dalje razmišljao o svijetu kao takvom kakav jest. Neki povijesni zapisi potvrđuju da je Heraklit bio dio plemićke obitelji koja je pripadala tadašnjoj aristokraciji. Ipak, u rijetkim trenucima predaha filozof se igrao s dječacima. Iako su ga Efežani takoreći na koljenima molili da uzme učešća u javnom životu i tad vladajućoj demokraciji (demokraciji elite), Heraklit ih je s dubokim prezirom odbio, rekavši da je bolje igrati se s dragim dječacima nego sudjelovati u korumpiranoj demokraciji kakva, usput rečeno, vlada i dan-danas u 21. stoljeću. Mnogi umni ljudi i dalje se igraju s pametnim dječacima bistra uma i svilene nježne kože poput vedra neba, i danjeg i noćnog, no ipak moćnog. Zbog toga Heraklit reče: „Čovjek postaje najbliži sebi kada postigne onakvu ozbiljnost koju ima dijete dok se igra.“ Da, noću se vide sve zvijezde i prijateljski otvorene male crne rupe koje usisavaju Sve Što Jest, pa čak i riblji mrijest. Oh, gdje su ti dani grčke slobodne ljubavi i iste takve pedagogije?! Zatim je uslijedio i peti vrhunac kad Heraklit Mračni reče: „U istu rijeku ne može se dva puta zagaziti.“ Ili, u drugoj verziji: „Ne možeš dvaput ući u jednu te istu rijeku, jer prema tebi stalno teče nova voda.“ Na ovome mjestu ja, Ivan, doktor filozofije, upućujem Heraklitu Mraku, jednom od najvećih filozofa svijeta, ovu primjedbu: „Možeš, o Heraklite, i stȏput ući u istu rijeku, ako ta rijeka ima ime kao primjerice Sava, Drava, Tisa, Temza, Tigris, Tiber, Tara ili Tinto. Ako pak rijeka, ta uvijek ‘nova voda’ koja teče, nema ime, onda ne možeš ući u istu rijeku.“ Zaboravio si, Mrače, da u svaki, pa čak i najkraći, antički song trebaš staviti pomalo pitijski „Heureka-gong“. Ipak, iskupio si se, dragi Mrače, iskupio si se zauvijek najjačim „Heureka-gongom“ kad si rekao najsnažniji svoj stih: „Ja sam istražio samoga sebe.“ Živio! Poslije tebe svi su anđeli nečujno, ali snažno uzviknuli: „Živio, divni čovječe, koji si bio protiv svih ratova na svijetu!“

Jezik je tvorac ljudskoga svijeta, a istinski je filozof njegov tumač koji filozofiju živi do smrti (prof. dr. sc. Marta, dr. phil.)

Logika je najteža filozofska disciplina. To je disciplina čije učenje i proučavanje zahtijeva mnogo crnoga vina uz povremeno presijecanje toga soka od grožđa gutljajima žestokog konjaka uvažene hrvatske tvrde tvrtke Badel 1862., i to osobito u vrijeme covididiotizma, nove kovanice koju Svjetska zdravstvena organizacija i farmaceutska industrija pretvaraju u novčanice ili, jednostavnije rečeno, u novac na brojnim tekućim bankovnim računima niz koje se cijedi zemaljski raj.

U Zagrebu tišina, muk, i mudre sove huk. Pročulo se gradom
da je Branko Despot, filozof, strastven, ali profinjen zastupnik
„živoga filozofiranja“, u zadnjem, 126. fragmentu na kraju svoje
knjige „Logički fragmenti“ zapisao: „Istina logike jest to da logička
istina nije istina.“ I tako filozof Despot (grč. despótēs: gospodar)
jakom gospodarskom gestom te brutalno nemilosrdnim istinitim
jezičnim iskazom završava svoju kratku, ali grandioznu filozofsku
knjigu. U sredini ničega je jezično more. Da je Despot rekao ili
napisao samo tu rečenicu o neistini logike, i ništa drugo u životu,
ostao bi najveći, kao što i jest, filozof hrvatske i svjetske filozofije.
Digitalni nomadi već desetljećima bez uspjeha studiraju tu njegovu rečenicu, bez uspjeha stoga što zaboravljaju pročitati prethodnih
125 fragmenata čije je razumijevanje nužno za shvaćanje genijalnog
126. fragmenta. Filozof Despot, odjeven u crnu košulju i crno odijelo,
noseći lijep crn šešir, za to vrijeme u radnoj šetnji gleda more i misli
o mišljenju kao o kormilu bez te zloglasne logičke čipke koja uzalud
gura čelične pipke u vlažne i gipke jezične zipke. Živo filozofiranje
zahtijeva um, a ne platformu Zoom, koja iz mozga korisnika vadi nerafiniranu naftu, tu mračnu sluz u kojoj se čuje samo kaotičan
dnevni i noćni blues. Svi oni koji ne žive filozofiju psihosomatski
pate i bez uma se svijetom klate kao dijete bez tate. Taman glamur
te pozlate jest krinka koju razumije svaka medicinska klinka koja
radi na klinici s koje su već odavno pobjegli i kinici i cinici, bojeći se
grčkog respiratornog grča. Filozof Despot jest trajan emigrant, jer
živi u „vidokrugu apsoluta“ (Despot) gdje logika, orahova ljuska,
izvan filozofije pluta i očima koluta kao plava neobrazovana kuta.

Čovjek koji je prezreo antički konzumerizam i javno priznao da zna da ništa ne zna (prof. dr. sc. Magdalena, dr. phil.)

Otrov u ustima filozofa (prvoga koji je zbog svoje filozofije osuđen na smrt zbog toga što ne poštuje bogove koje poštuje država i stoga što kvari omladinu/mladež), a prije njegova odlaska u zasluženu trajnu dokolicu, pretvara se u nektar s Olimpa namjerno odabrane smrti tijela, ne i uma, a usred apsurda postojanja u kojem je prisiljena živjeti čak i genijalna egzistencija zauvijek nazvana „Sokratova summa“.

U Ateni tišina, muk, i mudre sove huk. Pročulo se gradom
da je Sokrat rekao sljedeće: „Znam da ništa ne znam.“ Ili,
u drugoj varijanti: „Ne znam ništa, osim to da ništa ne znam.“
(To mu je, kaže Sokrat, rekao daimonion, božansko biće ili
njegov unutarnji glas. To je novi bog, koji nije personaliziran, i
zbog kojega je osuđen. Sokrat je prvi filozof u svijetu koji je zbog
svoje filozofije osuđen na smrt.) Znači, ipak nešto znaš, naime
to da ništa ne znaš, što znači da si u logičkoj kontradikciji. Da si
pročitao Despotov 126. fragment („Istina logike jest to da logička
istina nije istina“), ozdravila bi duša tvoja, a tvoja bi izjava, naime
da znaš da ništa ne znaš, bila svima razumljiva. Mjesečina blista
nad Atenom. Imao si dvije žene, mirisavu Mirtu, poslušnu i slušnu, i
Ksantipu, svadljivo biće koje te polijeva vodom i psovke viče. Tek
si uz Ksantipu postao filozof, o čemu svjedoči tvoja izjava na trgu:
„Svakako se oženi. Ako dobiješ dobru ženu, bit ćeš sretan. A ako
dobiješ lošu ženu, bit ćeš filozof.“ Tako je i bilo, tako se zbilo da je
njegovo bȉlo kucalo filozofskom krvlju. Tako je idući tržnicom, punoj
obitelji koje su pošle u subotnji šoping, rekao: „Kako mnogo stvari
mi je nepotrebno.“ Uz svoje dvije žene, volio je i neodoljivo lijepog Alkibijada. Osjećao je prema njemu nježnu ljubav, a ljubeći njegov
mladi pubertetski penis, uzdignut i vitak, rekao je tiho: „To je bitak.“ I
to mu je rekao daimonion. Molitve na cesti. U kontekstu Sokratove
misli kako je sad dalek laboratorij u Wuhanu i platforma Zoom-Boom
koja je proizvela koronu, sad na tronu, ali ne i um. Jedino Sokrat nije
obolio kad je u cijeloj Ateni harala kuga. Sokrat je prvi Le Fantôme de
la liberté, velik fantom slobode, koji je i nakon smrti nastavio pozitivno
„kvariti“ omladinu i mladež. On je osokolio francuske studente da hrabro napišu grafit neizbrisivim sprejem: „Budimo realni, tražimo nemoguće!“ On je prvi koristio ironiju i majeutiku, primaljsku vještinu donošenja filozofskog djeteta na svijet. On je, uz Branka Despota, rekao najveću filozofsku istinu svijeta: „Dokolica je najbolje imanje.“ Ja, Magdalena, u ovoj pjesmi hvalim, a u skladu s mišlju Alberta Camusa, Sokratovu odluku da ne bježi iz zatvora, već da prije smrti srdačno razgovara s „neuništivim srodnicima“ (Despot) usred atenskog apsurda i zatim popije otrov zvan kukuta, koja filozofa bezbolno izvodi sa svjetskog krivog puta. Sokrat je prvi filozof koji je živio svoju filozofiju. Njegova smrt jest dokaz toj tvrdnji. Mjesečina nad Atenom iskrenim mliječnim iskrenjem te svjetlucanjem Sokratove smrti i dalje je na prvoj crti poezije svake misaone kohezije.

Zvuk Ciprine citre metamorfoza metafizike na opasnom je rubu verbalnog delikta (prof. dr. sc. Marko, dr. phil.)

Internet je sekundarno disanje, izvantjelesna oplodnja bitka. Respiratorni problemi dio su svake ljubavne veze. Svi su institucionalni brakovi u metafizičkom smislu posve neplodni, a osobito nefunkcionalan brak prirode i invalidne pravne znanosti u kojoj čak osim potpuno prirodne pedofilije postoji i delikt mišljenja u raznovrsnim inačicama ovisno o političkom sustavu.

U Zagrebu tišina, muk, i mudre sove huk. Pročulo se gradom, kolegice

i kolege, dame i gospodo, da je Marijan Cipra obranio svoju doktorsku

disertaciju „Metamorfoze metafizike“ u srijedu 25. lipnja anno Domini 1975., godine Gospodnje i Ciprine, na našem slavnom Filozofskom fakultetu. Tu je glazbu filozofije objavio kao knjigu sretan urednik Ernest Fišer u Čakovcu gradu 1978. u Tiskarsko-izdavačkom zavodu „Zrinski“. Evo te knjige iz prve lige koju iz ruksaka vadim diskretno oštećenu od mojih čitanja i onih moga oca, također Marka, koji je imao sreću biti student pa i prijatelj Cipre i njegove filozofske citre. Već je sadržaj knjige mlada misa mladomisnika, gromka pjesma filozofije: „Uvod, Dijalozi, Bitak i privid – Parmenid, Bitak i bivanje – Heraklit, Bitak i um – Anaksagora, Fysis i nomos – Sokrat, Svijet uma – Platon, Um i znanost – Aristotel, Vrijeme filozofije, Bilješke, Bibliografija.“ Moj otac Marko, pokoj mu filozofskoj duši koju i vrlo zahtjevni anđeli vole, često mi je govorio da Cipra nikad nije bio kabinetski tip filozofa, već da je i živio svoju filozofiju, uvijek je dijeleći s drugima. To dokazuje, govorio mi je moj otac, i slavna anegdota iz 1988. Riječ je o tulumu kod domaćina Volarića u „drvenom neboderu“ na uglu Smičiklasove i Martićeve ulice. Sudionici: domaćin, filozof Vanja Sutlić, profesor i prijatelj domaćina, filozof Marijan Cipra te moj otac i njegova tiha no strasna ljubavnica Zdenka. S tog tuluma najčuvenija je, kaže moj otac Marko, Ciprina rečenica, koji je cijelu noć u kupaćim gaćicama pio samo Cedevitu s vodom, izrečena u pauzi između dva pornografska filma: „Uvijek treba piti umjereno odvratna pića.“ To da Marijan Cipra nije bio kabinetski filozof, dokazuje i njegova pozivnica mojem ocu Marku na oproštajno druženje u njegovu kuću, a u čast odlaska Ciprine studentice indologije Snježane Zorić u Indiju. Prije nego vam pokažem taj dokument sretnijeg filozofskog doba, nego što je ovo naše, evo što mi reče otac Marko. „Te su se tople lipanjske noći u Marijanovoj kući recitirali i stihovi iz Ciprina dijaloga s Heraklitom: ‘Noć je tamo i skroviti mrak, al’ posvećenik uputi li te u nj, sunčev nadjačat će sjaj.’“ No sad je čas. Evo toga, tako mi filozofskog boga sretnog trenutka Kairosa!, na četiri jezika napisane pozivnice Marijana Cipre i njegove citre. Upozorit vas želim da u ovo vrijeme korone pažljivo dezinficijensom dezinficirate ruke, te da zatim, dok kruži ovom velikom Martinom sobom za radno ladanje, taj toliko fin, a blago namreškan papirić nježno držite u rukama i čitate ga, slaveći djedove i očeve naše koji uz pomoć filozofije burno živjeti znaše. Anđeli plješću i viču: „I Cipra je čak i u toj pozivnici bio protiv svih radova na svijetu. Aleluja i Amen!“

Aristotelova katarza pjesničkog umijeća na peripatetičkom vježbalištu filozofije svijeta (prof. dr. sc. Marija, dr. phil.)

U kreativnim šetnjama „Poetika“ je za umjetnike riječi bila ideje sȓh: Aristotelov vrh.

U Ateni tišina, muk, i mudre sove huk. Pročulo se gradom da je Aristotel osnovao peripatetičku školu filozofije u Lýkeionu, u lijepom gaju u predgrađu strastvene Atene i tamo, u hodu, napisao „Poetiku“, spis o pjesničkom umijeću. Uz ovo djelo jednako je vrijedan i njegov

praktičan rad kao Aleksandrova učitelja. To je veliko pedagoško djelo u narodu znano kao Aleksandar Makedonski ili Aleksandar Veliki. Iako sam Marija, u ovoj pjesmi zovem se Mimezis, za prijatelje Fysis ili Mimeza. Ja sam protivnica Platona, ja sam Aristotelova vitka breza, koja ne preza biti i čempres ako Učitelj poželi da mu budem PR Press. Ovdje sam samo lik. Za vas oponašam sebe kakva bih vjerojatno mogla biti, a ne kakva sam povijesna osoba. To je posve u skladu s Aristotelovim tumačenjem mimezisa ili oponašanja kao pjesničkog umijeća, kreativne djelatnosti. U mojoj antologiji ontologija i estetike na prvome je mjestu Aristotelova. I zbog toga, ali i svega drugoga, Marx je Aristotela nazvao „Aleksandrom Makedonskim helenske filozofije“: Zbog toga, ali i svega drugoga, kćer moje kumice na placu Dolac, kod koje kupujem putar, inače studentica filozofije i pjesnikinja, rekla mi je kad se korona počela zahuktavati u Hrvatskoj 2020., a dva dana prije zagrebačkog potresa u petak 20. ožujka, dakle prvog dana proljeća, da je u njezinom duhovnom OPG-u „Aristotel vječno mlad grincajg“. A ja, Marija, njegova učenica i PR Press, kažem: „Slava Aristotelu!“, našem anđelu i svim anđelima koji protestiraju protiv svih ratova na svijetu.

Frane Petrić i „sretan“ grad u kojemu nema harema, to jest Centra za studije spolovila (prof. dr. sc. Marina, dr. phil.)

U nevelikom, ali odličnom djelu „Sretan grad“ nedostaje institucija harema, što je ozbiljan nedostatak za svaki grad koji doista želi biti sretan grad-država. Najveći Petrićev propust.

U Ferrari i zatim u Rimu tišina, muk, i mudre sove huk. Pročulo se da je Frane Petrić (Franciscus Patricius) s otoka Cresa poput hrvatskog samokresa ispalio u javnost djelo „Nova sveopća filozofija“, koja je stavljena na indeks zabranjenih knjiga. Prije toga, baš kao bjeloglavi sup ili suri orao s Cresa, sjurio se usred milenijske raspre o umijeću pisanja djelom „O poetici“. Kao novoplatonist i protivnik Aristotelove filozofije, osobito njegove teorije umjetnosti, smatrao je (posve krivo) da princip poezije ne može biti vjerojatnost. Ipak je, iako u bijesu, napisao i sjajan odlomak, koji je citirao i Benedetto Croce: „Sve ono što govore i pišu filozofi, i pored njih spisi svih ostalih, jest poezija, jer je sve to sastavljeno od riječi, a riječi su oponašanje.“ I tako se, eto, barba Frane ipak vratio Aristotelu, a da to nije ni primijetio. No meni, Marini, feministkinji, bitan je njegov genijalan utopijski prvijenac „Sretan grad“, djelo s ozbiljnim nedostatkom. Kao žena osjećam se diskriminirano, jer u „Sretnom gradu“ nije projektirao jedan harem barem, sastavljen od 200 žena sa svih kontinenata i svih boja kože, svih dobi, svih visina, oblika i težina te svih postojećih i zamislivih seksualnih orijentacija i fascinacija. Isto tako kao prava feministkinja smatram da uz ženski harem u svakom sretnom gradu treba biti, na isti način kao i ženski, koncipiran i muški harem. Bestjelesni anđeli mi kliču: „U pravu si, u pravu si, Marina, istinska feminstkinjo, i borkinjo protiv svih ratova u svijetu! Aleluja i Amen!“

Martin Heidegger u svojoj kućici bitka ljubav označuje kao bitak isprepletenih jezika i tijela (prof. dr. sc. Luka, dr. phil.)

Putovi Gospodnji nedokučivi su kao i „Šumski putovi“ („Holzwege“) Martina Heideggera.

U Njemačkoj i Europi tišina, muk, i mudre sove huk. Pročulo se da je

Heidegger objavio knjigu „Bitak i vrijeme“. U ovoj ću pjesmi skicirati fragment o ljubavi filozofa, nacista, deklariranog antisemita i njegove ljubavnice, lijepe Židovke, filozofkinje Hannah. Svoj ću narativ u ovoj pjesmi uskladiti s teško prohodnim „šumskim putovima“ u tamnim šumama bitka u kojima se tiho kretao Martin, koji je neka svoja pisma završavao ovako: „Heil Hitler! Vaš odani Heidegger!” U djelu „Bitak i vrijeme“ ima i riječi o „svjetskoj noći“. U svim tim „svjetskim noćima“ govorio je svojoj studentici Hannah Arendt: „Jezik je kuća bitka i tubitka, a ti si moja posve mokra inspiracija u pisanju mog velikog remek-djela, inspiracija protkana našim vlagom isprepletenim jezicima u jeziku kao tijelu bitka bítka nad bitkama koje će se zbiti na rubovima ‘zaborava bítka’. A to što si k tome Židovka, još više raspiruje moj jezični eros za pisanjem besmrtnih djela.“ Njemački će filozof otići tako daleko da javno otkrije kako je Hannah bila njegova inspiracija za pisanje knjige „Bitak i vrijeme“.

Hannah Arendt u svojoj ljubavi prema Martinu pripremila se za sve oblike banalnosti zla (prof. dr. sc. Mateja, dr. phil.)

Adolf Eichmann bio je savjestan činovnik administracije koja je činila zlo. No on to nije znao, samo je obavljao svoju dužnost. Dok se dim izvijao iz plinskih komora, on je brusio nokte. Uvijek je bio glatko izbrijan bez ijedne zle misli u glavi.

U Njemačkoj tišina, muk, i mudre sove huk. Pročulo se da se Hannah

zaljubila u Martina Heideggera. Bit će ovo moja najkraća pjesma, jer sam sve rekla u naslovu pjesme. Evo i trećeg stiha: „U jednom će intervjuu Hannah priznati da je Heidegger bio prva ljubav u njezinu životu.“

Arthur Schopenhauer: autobiografska dijagnoza genija (prof. dr. sc. Melita, dr. phil.)

„Veličina malenih jest u tome što ih je užasno mnogo.“ (Milko Valent)

U Njemačkoj i Europi tišina, muk, i mudre sove huk. Pročulo se da je

genij Arthur Schopenhauer objasnio pojam genija u svim njegovim aspektima. Jer, nije toliko važno što znanstvenici, recimo neurolozi, kažu o geniju. Mnogo je važnije kad genij nešto kaže o geniju, a osobito kad još napiše iscrpnu raspravu o tome fenomenu, što je Schopenhauer i učinio. Imate u Martinoj kućnoj knjižnici njegova sabrana djela, pa nakon obilne večere posvetite pola sata Arthuru Velikom, kako ga zovu u užem krugu znalaca velikog svemira. Evo tek dva komadića njegovih misli da vam uljepšam ovaj ladanjski korona dan zvan „lockdown“. U prvom komadiću Arthur Schopenhauer, umjetnik, filozof i genije genijalno ističe: „Dakle, genijalnost se sastoji u nenormalnom višku intelekta, koji se može iskoristiti samo ako se troši na shvaćanje općih crta postojanja. Na taj način genijalnost služi cijelom ljudskom rodu, kao što normalan intelekt služi pojedincu. Da bi stvar bila jasnija, možemo reći da se normalan čovjek sastoji od dvije trećine volje i jedne trećine intelekta, a genije od dvije trećine intelekta i jedne trećine volje.“ Drugi komadić Arthura Velikog pogađa in medias res: „Mašta je neophodno oruđe genija.“ Anđeli mi kliču: „Bravo, Melita! Tek uz pomoć mašte moguće je protestirati protiv svih ratova na svijetu. Aleluja i Amen!“

Albert Camus ili konačno rješenje apsurda egzistencije (prof. dr. sc. Mirna, dr. phil.)

Kad tama prekrije biće iznutra, vrijeme je za vanjsku akciju. Sunce će i dalje svijetliti do svoje prirodne smrti. Ono što može čovjek, Sunce ni na jedan način ne može: počiniti samoubojstvo. Sunce je slično anđelima. Protestira protiv svih ratova na svijetu kao i svaka zvijezda – dok može. Aleluja i Amen!

Žudim kratku pjesmu o Albertu Camusu, dva istoimena keksa i šalicu filozofskog čaja s Tibeta. Otkad je Camus objavio „Mit o Sizifu (ogled o apsurdu)“cijeli je svijet postao drugačiji. Već u prvoj rečenici prvog poglavlja („Apsurd i samoubojstvo“) tȇ filozofski mukotrpne teške sizifovske knjige blista poticaj za sve ljude dobre volje, čak i za one koji ne vjeruju u bogove. „Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem – samoubojstvo.“ Od prvog izdanja Albertove knjige postotak samoubojstva u svijetu sve je veći, što je ujedno dokaz da ljudi sve više čitaju knjige, pa i one filozofske. Evo nepristrane bezosjećajne statistike. Tako 10. rujna 2020. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procjenjuje da više od osamsto tisuća ljudi na svijetu počini samoubojstvo svake godine. Uskoro će večera, a mi smo gladni. Ovu ću pjesmu završiti u vedrom tonu. Kad prođe korona i ja ću ozbiljno razmisliti o prvoj rečenici milog Alberta, nadajući se da neću prije mog samoubojstva, kao naprimjer on, poginuti u automobilskoj nesreći, što je, priznat ćete, iznimno tragikomičan kraj za svakog ozbiljnog filozofa ili filozofkinju poput mene. Nakon ove tako brutalno istinite poetske rečenice, hitno mi je potrebna čaša opojnog iločkog traminca, uz koji se sljubljuje slatka dalmatinska sirnica zvana pinca, a uz malo janjetine i požudne oči šarplaninca. A sad na pašticadu od srnetine uz fino crno vino plavac mali, za mene uvijek pisan velikim slovima Plavac Mali, s poluotoka Pelješca kodnog imena #Dingač! Dobar tek. I ja sam, kao i svi mi te naši anđeli čuvari, protiv svih ratova u svijetu. Aleluja i Amen!

Nova Istra 3-4, 2025.