Bibliografija:
U POTRAZI ZA IZGUBLJENOM TAJNOM, roman, Nova knjiga Rast, 2006.godine,
PAMETNO POTROŠI DAN, roman, Nova knjiga Rast, 2007. godine,
POGLED NA JAZZ/ZAPISI IZ JAZZ SVEMIRA, povijest jazza, eseji, zapisi, Nova knjiga Rast, 2009. Godine,
FIRENTINSKI SELMER-MACCAFERRI, roman, Nova knjiga Rast, 2025. godine.
Životopis:
Rođen 1965. godine u Sanskom Mostu. U vrijeme studentskih dana u Osijeku počinje ozbiljnije pisati, uglavnom poeziju i kratke priče. Surađuje s pop-rock sastavima Paradox (Sanski Most), Pukovnik Daniel (Osijek) i Strogo povjerljivo (Banja Luka), pišući tekstove i svirajući gitaru. Devedesetih godina ostvaruje suradnju s Likovnom skupinom Petrović iz Rešetara kod Nove Gradiške, učeći tehnike ulja, pastela i akvarela od glasovitih slavonskih umjetnika kao što su Andrija Blažić i Ivan Jelančić. Sudjeluje u nizu likovnih predstavljanja kako sa skupinom Petrović tako i samostalno. Izlaže u Novoj Gradiški, Slavonskom Brodu, Osijeku, Velikoj Ludini, Popovači, Kutini, Sanskom Mostu, Zagrebu, Budimpešti, Bratislavi, Plzenu, Dresdenu i drugdje. Predaje Hrvatski jezik i književnost u školama u Davoru i Novoj Gradiški, a od 1995. u školi u Velikoj Ludini, gdje i živi.
Objavom prvog romana U potrazi za izgubljenom tajnom, 2006. godine, ozbiljno se posvećuje pisanju koje mu je, uz profesorski rad u školstvu, najveća preokupacija.
Za tiskane i Internet medije godinama objavljuje prikaze knjiga, recenzije jazz albuma domaćih autora, izvješća s koncerata, likovnih izložbi i književnih događanja. Recenzent je i pisac predgovora za nekoliko knjiga domaćih autora. Godine 2010. po motivima iz prva dva romana, snimljen je igrani film U potrazi.
S doktorom Damirom Pahićem radi na fotomonografiji o rano preminulom hrvatskom jazz glazbeniku Damiru Kukuruzoviću.
Izbor iz djela:
FIRENTINSKI SELMER-MACCAFERRI, roman, Nova knjiga Rast, 2025. godine
Binoche i Vlad osjećali su značenje ovog trenutka jer sad su znali da su smrtni i da se ovo više nikad neće ponoviti. Znali su i zašto je samuraj ronin Takashi krenuo prema njima s katanom u ruci. Prirodnom smrću preminuli gospodar, a to sam ja, pisac Mitake Okahira, naložio sam mu osvetu u Priči o samuraju roninu na obali rijeke Arno i zadatak je zaljubljenom paru odrubiti glave pa tako osvetiti smrt Hazal i izaslanika Yutake.
Sve se posložilo. Binoche i Vlad su prihvatili svoju smrtnost i u tim trenutcima voljeli su se kako nikad nisu. Taktilni osjećaj držanja za ruke bio je jači, emotivniji i uzbudljiviji nego bilo što od prije, iz višestoljetnog života, tako nešto intenzivno nikad nisu osjetili i znali su da je to jedan od onih neponovljivih životnih trenutaka, trenutaka za koje je vrijedilo ne biti besmrtan. Smrt je pitanje svih pitanja na kraju priče i nešto s čime se svi prije ili kasnije moramo suočiti.
Njihova prednost bila je u tom što su to znali i što su to željeli. Glazba je bila u crescendu, Selmer-Maccaferri gitara u rukama virtuoznog mladića Moglija svirala je kako nikada nije, ljudi su gledali i slušali kao hipnotizirani, samuraj ronin, gospodin Takashi, onaj koji je izašao iz književnosti, prestao je biti samo književni lik, visoko je digao svoju katanu gledajući u oči dvoje zaljubljenih.
Oni su se držali za ruke, u njihovima očima nije iskrila suza, bio je taj sjaj najljepše ljubavne priče i najviše spoznaje ljubavi koju je itko ikada mogao osjetiti…prepustili su se sudbini očekujući udarac, samo jedan brzi potez iskusnog samuraja i bio bi to konačni odlazak s ovoga svijeta.
To se nije dogodilo. Katana je ostala u zraku, samuraj Takashi počeo je plakati dirnut božanskom glazbom mladića Moglija. Kleknuo je pred Binoche i Vlada, ritualnim pokretom ruke bacio katanu u rijeku Arno i zamolio oprost, oprost zbog nakane da ih ubije. Rekao im je da mu oni nisu ništa krivi i neka žive dalje još onoliko vremena koliko im je stvarno preostalo kao smrtnim bićima. Sam čin odricanja od besmrtnosti Takashiju je bio dovoljan da shvati da su ovi ljudi zaslužili još neke godine sreće i pristojan pokop, kad dođe vrijeme za to, prirodnom smrću, u grob na otoku Snagov, tamo gdje je oduvijek bilo predviđeno da Vlad bude pokopan, a s njim i ljubav njegova života.
Samuraj se uspravio, naklonio se s poštovanjem i žurno otišao do mladića Moglija.
– Vaša gitara i Vaše sviranje, mladi čovječe, mijenjaju svijet. Jednom, možda i ne tako daleko od sad, dogodit će se da ljudi nigdje u svijetu neće ubijati ljude. Možda je to sad literarna fikcija, magijski realizam, pjesnička sloboda umjetničkog stvaranja…ali jednom, jednom više neće biti ubijanja među ljudima.
Sviraj, samo sviraj, mladiću!…I daj, molim te, vrati taj sniženi g ton u normalu, ja sam stari, umorni samuraj ronin, zapravo samo samuraj, nisam više ronin jer opet imam gospodara…moj gospodar je Život. Život! Molim Vas, mladiću, svirajte nešto nježno za ono dvoje tamo, uz rijeku, eno ih, zagrljeni, ljube se, vole se. Sviraj im. Danas slavimo Život i klanjamo mu se!
U POTRAZI ZA IZGUBLJENOM TAJNOM, roman, Nova knjiga Rast, 2006.
Dabrova jama, 1. siječnja 2005.
Pukovnik, doktor, glazbenik i profesor nisu zaboravili dogovor i riječ koju su dali prije dva i pol desetljeća. Budu li živi, okupit će se u Dabrovoj jami 1. siječnja 2005. godine i iskopati ono što su zakopali.
Četiri su gospodina u četrdesetim godinama doputovala s raznih strana svijeta, iz različitih zemalja, ali povezani neraskidivim nitima djetinjstva. Blago je bilo pohranjeno u metalnoj kutiji, zaštićeno od vlage i truleži.
Pukovnik Daniel Bermudes, visok, mršav, satkan čeličnim koncima vojničke discipline, doputovao je iz jedne afričke zemlje u kojoj boravi kao pripadnik francuske Legije stranaca. Imao je izvježbano tijelo, otporno na sve, čvrst prsni koš; poput krletke za velike papagaje. Priča se kako se za njega raspituju ubojice s raznih strana jer se načulo da su mu neka rebra, polomljena u borbama, obnovljena čistim zlatom.
Hladnog pogleda, od kojeg se i sove smrznu pa padnu s krova pred noge slučajnog prolaznika, Novu 2005. godinu dočekao je u Zagrebu, gdje je sletio jučer ujutro. Na mjesto sastanka krenuo je u jutarnjim satima.
Doktor Zorislav Grk, poznati slovenski kirurg, crn, ozbiljan muškarac, već je nekoliko dana bio u gradu. Tu mu živi brat.
Iz Ljubljane je doputovao sredinom mjeseca. Odlučio je godišnji odmor provesti kod brata. Obavio je i neke pravne poslove vezane uz očevinu, posjetio stare prijatelje, obišao mjesta iz djetinjstva i mladosti, popio koju kavu u Cobri, obišao gimnaziju, plaže uz rijeku; stari drveni most od kojeg su se nazirali samo ostaci u vodi.
Treći je gospodin bio Erik Šlos, glazbenik, dječački razigran, oštre jež frizure, ispunjen pozitivnom energijom. Znao se ponekad probuditi kao netko drugi, s novim nepoznatim licem, pa su ga teško i najbliži srodnici mogli prepoznati. Ali kad bi se nasmijao, znali bi da je to on. Osmijeh je bio uvijek isti. Zrcalo je bilo njegova igračka.
Stigao je iz Pariza. Svira jazz po elitnim klubovima, ima crnu ženu prekrasnoga tijela… poput crne pantere; ženu koja mu laže na francuskom, kad su posvađani šuti na engleskom, novce broji na hebrejskom, mudruje na španjolskom… a kad hoće seks, onda progovori jezikom svoje majke iz nigerijskog Yoruba plemena.
Puni mu džepovi glazbenih CD–a, novih projekata, multimedijskih prezentacija.
Profesor Ivan Kraljić u jednoj školi u Moslavini predaje književnost. Ponekad šlampav; crne brade, već prošarane sijedim dlakama i s petnaestak kilograma viška. Druži se s umjetnicima, učvršćuje svoj drugi brak, piše knjigu kratkih priča. Voli slikarstvo.
Govorio bi da samo onaj koji zna pravim redoslijedom pročitati rukopis određenog slikara na nekoj slici može iznova stvoriti Svemir. Govorio bi i da ako se probudite i ništa vas ne boli, vjerojatno ste mrtvi.
PAMETNO POTROŠI DAN, Nova knjiga Rast, 2007.
GARIĆ, 26. studeni 2006.
Zvuk helikoptera razbio je tišinu nedjeljnog jutra iznad Moslavačke gore. Nije se često mogao vidjeti u tako niskom letu, ali činilo se kao da nešto istražuje…
Unutra su bila tri čovjeka; pilot Silić, brigadir Jagić i pukovnik Legije stranaca. Informaciju o njegovoj nazočnosti dnevni tisak bi rado objavio.
Istina, on tu nije po vojnim pitanjima, istraga je bila više osobna stvar, daleko od očiju javnosti i znatiželjnih novinara koji bi, dakako, iskoristili svaku zgodu za dobru priču… pa bila ona i neprovjerena, zagonetna ili neistinitа… a priča o nestanku pukovnikova prijatelja, profesora Ivana Kraljića, u zidinama Garić grada svakako bi bila medijski intrigantna!
Zadivljujući je bio pogled s neba. Vidjela su se naselja, oranice, moslavačka šuma, ljudi, stoka, automobili… a onda samo šuma, obojana jesenskim toplim bojama… pilot je Silić bio ufuran u nekakav retro „Amerikanci u Vijetnamu“ stil, očigledno previše filmova poput Apokalipse, s Marlonom Brandom, i tko zna još kakvih, gdje se iz helića nemilice pucalo uz zvuke Satisfaction, ili The End… napalm je pržio poput sudnjeg dana… a Jagger ili Morison vrištali su iz zvučnika ugrađenih u helikoptere.
Dakako, Silić je imao samo mp3 player, popunjen do zadnjeg kilobajta glazbom pedesetih i šezdesetih, i bez dvojbe je odbacivao svaku primisao da bi se s nebeskih visina spustio u dno narodnjačkih klubova, zadimljenih i ispunjenih ritmovima Istoka.
Nije mu se baš sviđao šutljivi pukovnik Legije, od zagrebačke zračne luke Pleso do sad nije rekao gotovo ništa, osim kad ih je brigadir Jagić upoznao.
POGLED NA JAZZ/ZAPISI IZ JAZZ SVEMIRA, Nova knjiga Rast, 2009.
U svojoj zanimljivoj knjizi «Understanding Jazz: Ways to Listen», Tom Piazza kao da piše vodič za početnike, pokušava kazati kako jazz slušati, kako ga doživjeti. Piazza ističe da je paradoksalno kako se danas jazz često više cijeni nego se sluša i razumije. Dalje se pita kako je moguće da ta glazba istodobno bude improvizirana i ozbiljna…?
misleći na svojevrsnu sintezu jazza, popularne glazbe i ozbiljne glazbe.
Niti Piazza niti ja ne pišemo povijest jazza. Kao i on, i ja u svojoj knjizi pokušavam dati tek jedan pogled, jedno moguće razumijevanje jazza, jedan uvod za one koji bi željeli, kasnije, malo više poslušati i više ući u taj, specifični jazz svemir. Možda je dobro za knjigu, kako reče Denis Razumović Razz, glasoviti hrvatski alt saksofonist, što nisam jazz glazbenik. Jazz promatram iz drugog kuta. Kao slušatelj i jazzoljubac. A Boško Petrović kaže:
Jazz se može naći u slikarstvu, književnosti, u načinu druženja, u izboru pića i lokala, sve je to za mene jazz.
Jazz u prvom redu treba čuti, treba ga osjetiti! ističe Piazza. Uzima za primjer skladbu «Weather Bird Rag» Kinga Olivera i njegova Creole Jazz Banda.
Ističe kako svaki glazbenik svira svoje, i svi to «svoje» sviraju istodobno, ali glazba ne odlazi u kaos. Različiti se efekti i elementi sjedinjuju – to je ta magija jazz glazbe, zagonetka, misterij…to je kao virus, kao što reče veliki gitarist i usnoharmonikaš Toots Thielemans u razgovoru s Davorom Hrvojem, negdje 1998. godine:
Jazz je, kao i slikanje za slikara ili laboratorij za znastvenika – virus. Ako si zaražen virusom, moraš to raditi. Nema objašnjena zašto sam postao glazbenik.
Ove riječi Tootsa Thielemansa mogu parafrazirati pa reći kako nema objašnjena zašto me je virus jazza zarazio pa ga uvijek rado slušam. A sad pokušavam zaraziti tim virusom i tebe, dragi čitatelju ove knjige. Zanimljiva je i izjava trombonista Roberta Raya Andersona, također u Davorovoj knjizi «Jazz Reflections», gdje govori o smislu stvaranja jazz glazbe:
Cilj stvaranja jazza jest da postaneš ono što stvarno jesi, da pronađeš svoju glazbu i razvijaš je. Cilj je vrlo jasan. Rano sam spoznao da je cilj biti svoj, svirati vlastitim stilom…neki se ljudi prepuste oponašanju i nikada se ne približe nadahnuću.
Kontrabasist Reginald Volney «Reggie» Johnson u istoj knjizi kaže:
Jazzom bih nazvao glazbu koja swinga i koja vas potiče na lupkanje nogom. To pokriva sve stilove – dixieland, swing, bebop, post bop, cool, avangardu…