Horvatiček Albin
Biografija
Albin Horvatiček, pjesnik, prozaik, dramski pisac, rođen je u Zagrebu 11. veljače 1947. godine. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu, studirao ekonomiju i slikarstvo. Živi u Zagrebu, gdje radi kao poduzetnik i kao samostalni književnik. Pripadao krugu tzv. OFF pjesništva i jedan je od pokretača i urednika književnog Off časopisa. „Offovci“ su krajem šezdesetih i sedamdesetih godina kao književna avangarda na području hrvatskog književnog stvaralaštva označili početak odmaka od tradicionalnog pjesništva u snažnom ozračju prevrata sadržaja svijesti. Bili su to pjesnici rođeni poslije drugog svjetskog rata, u početku tzv. semantički konkretisti i pjesnici poetske dosjetke, a njihov odmak nastavlja se još i danas kroz dalje proboje estetičko-stilskih konvencija.
Bibliografija
Prošetao sam (pjesme), Spektar, Zagreb, 1971.
Ptice (pjesme u prozi), Intergraf, Zagreb, 1975.
Ljubav za Isadoru Duncan (roman), Mladost, Zagreb, 1979.
Uomini e/o cani (pjesme), Sfinga, Napoli, 1983.
Prijeđi rijeku ako možeš (TV drama), u koautorstvu sa Stijepom Mijovićem Kočanom, prikazana 1977.
PAUČINA, pjesme, biblioteka Početak stoljeća, urednik Alojz Majetić, izdavač Blagec, Zagreb 2011.g.
KERUBINI, Albin Horvatiček i Sanda Vlasac, roman, biblioteka Počatak stoljeća, urednik Alojz Majetić, izdavač Blagec, Zagreb 2011.g.
CRTA NEBA, Albin Horvatiček i Sanda Vlasac, roman, biblioteka Početak stoljeća, urednik Alojz Majetić, izdavač Blagec, Zagreb 2012.g.
FANNY ELSSLER ILI ISTINITA PRIČA O LJUBAVI, ANA PAVLOVA I NJEZINA LJUBAV, Albin Horvatiček i Sanda Vlasac, roman, biblioteka Početak stoljeća, urednik Alojz Majetić, izdavač Blagec, Zagreb 2013.g.
Izbori iz djela
RECEPT BROJ 8
Hvar
Stojimo na kockastom kamenu, palme kao da je netko postavio da bi se putnik zaboravio. Prihvaćam neodgonetne palme. Ispred mene gomila ljudi, iza njih kiosci puni suvenira, a iza kioska meni još nepoznate kuće. Emina stoji uz mene, kao da smo već stari znanci, čak više od toga. Neki milicajac zurka u putnike, najednom požuri i pođe za mnom. Osobnu kartu, molim. Dajem je, on je gleda i pita me: „Koliko imaš novaca?“ Izvadim iz džepa sav preostali novac. „Dobro, eto ti, druže, osobna karta i pripazi se da ne dođemo u sukob, nemoj da slučajno prosjačiš ili još gore, da te zateknem u kakvoj krađi, najbolje ti je da se više nikad ne sretnemo.“ Milicionar je otišao i Emina koja se dotad pravila kao da me ne pozna, ponovno je bila sa mnom. Žena u crnom nam nudi stan i ja pristajem. Soba s bračnim krevetom, mislim si, dobra je to stvar. Uostalom, imam novaca za nekoliko dana, a i ne mogu Emini ponuditi da spavamo ispod mosta. Već ću se snaći, pa makar morao u vreću za spavanje. Dolazim u sobu, najljepša soba u mom životu, kako i ne bi poslije mjesec dana onakvoga života. Imaš zidove, debele, debele zidove i do tebe nitko ne može tako lako doći. Uostalom, sad imaš krevet i stol i ne trebaš više čučati, možeš sjesti i istuširati se u kupaonici, ogledavati se u velikom ogledalu i brisati ručnikom. Sve mi se činilo tako veliko, i kako je svega toga bilo previše, zamislio sam se: o bože, koliko samo čovjek treba mnogo tih stvari da bi živio. Soba mi se činila kao kineski zid, bio sam sigurniji nego što sam ikad bio. Emina se već okupala i legla u krevet. Učinio sam to i ja i legao uz nju. Pružam ruke prema njoj, ali ona ih gura od sebe, dajući mi tako do znanja da joj se ne sviđaju moje namjere. Kaže mi: „Od toga što ti misliš neće biti ništa, prevario si se. Ako ti smetam u krevetu kojeg si ti platio, spavat ću u stolici.“ „Ne, ne trebaš, ja dosad još nisam nikoga prisiljavao, meni je dobro i tako.“ Zaspao sam. Noću sam u bunilu pružio ruku prema Emini, ona ju je odgurnula. Ujutro se budimo i ništa o tome ne govorimo, ponašamo se normalno.
Emina je pripremila doručak. U mirnoj svečanosti za stolom žvakali smo i gutali prvi put konkretnu hranu. Poslije doručka, uskom ulicom, spuštali smo se na trg. Nevjerojatno, da tako malo mjesto može imati tako lijepi prostor, oko takvog trga trebao bi biti, zapravo, veliki grad. Čini se da su stanovnici ovoga otočnog gradića bili ponosni ljudi i zato su željeli da se dostojanstveno osjećaju u svom gradiću. Razgledavamo bunar, razgledavamo crkvu i šećemo gore-dolje po taraciranom trgu. Stižemo pred galeriju. Sjedimo na stepenicama i gledamo u more, Emini je dosadno. A meni se čini kao da sam ja ovaj grad, more, slani zrak i sunce, čije trake stoje naslonjene na ovoj obali i tako pridržavaju žutu kuglu da ne padne. Pred galeriju dolaze dva mladića s gitarama, sa šeširima čudnih oblika u kojima sliče na Petricu Kerempuha. Pokušavaju svirati. Emina im prilazi, razgovaraju, za pola sata već su se ponašali kao dobri znanci. Emina je pažljivo slušala prazno pričanje tih mladića, no uostalom nikad se ne može znati što zapravo privlači ženu. Digao sam se i počeo šetati rivom. Neraspoložen, otputio sam se u nekakav restoran i počeo piti. Pio sam dugo, tupo, prazno i mučno.
Iz pjesničke zbirke Prošetao sam:
KAD ZAVOLIM ANU
kad zavolim anu
njeno tijelo
postane slika
i objesim je na zid
preko svih ljubavnica
* * *
na cesti – školjka
izgleda da je tu
zastao kralj valova
* * *
ja sam sam
u tmini nepoznat
i sve ovo
što vidite od mene
i što ostavljam iza sebe
to su samo nemoći
i sam sebi nepoznat
vas takve vidim