Šipić Igor
Biografija
Igor ŠIPIĆ (1950.), hrvatski znanstvenik, književnik i pjesnik, živi i djeluje u Splitu. Studij Makroekonomije završava na Fakultetu ekonomskih nauka u Zagrebu. Akademske stupnjeve magistra i doktora znanosti iz područja humanističkih znanosti, znanstveno polje povijest, znanstvena grana hrvatska i svjetska ranonovovjekovna povijest, stječe na Sveučilištu u Zadru, temama Mediteran – suvremeni izraz europske povijesti te Srednjovjekovni mediteransko-jadranski plovidbeni putovi i topografija jadranskih svetišta.
Uvršten u Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest (I. Rendić-Miočević). Suradnik grupe autora Leksikona hrvatskoga srednjovjekovlja (F. Šanjek, B. Grbavac). Disertacija pod naslovom Karta Leopardi. Vrhunac loretske historiografije, u recenziji F. Šanjeka, katalogizirana je kao veoma cijenjena u British Library u Londonu te u Bibliothèque Nationale Francois Mitterand / Tolbiac u Parizu. Magistarski rad, objavljen pod naslovom, Mediteran. Povratak u utrobu uvršten je u referentnu mediteranološku literaturu na hrvatskim sveučilišnim ustanovama.
U književnosti se javlja kratkom pričom, poezijom, putopisima, esejima te književnom kritikom, surađujući u stručnim časopisima za znanost, kulturu i književnost, tjednicima i drugim tiskovinama u Hrvatskoj i inozemstvu (Kolo, Nova Istra, Dubrovnik, Klasje naših ravni, Zadarska smotra, Motrišta, Osvit, Marulić, Nova prisutnost, Kaj, Hrvatski glasnik, Hrvatsko slovo, Hrvatska revija, Književna Rijeka, Régionális Tanulmányok (Hu) Nacional (Al)…).
Kao urednik, priređivač i recenzent, potpisuje književne i znanstvene monografije i radove. Uređivao je i vodio emisiju Pješčani sat (Radio Salona) intervjuirajući kompetentne pojedince iz kulturnog i znanstvenog miljea. Kao član Mješovitog pjevačkog društva „Mirta“ u Splitu, sudjeluje na domaćim i inozemnim koncertima među kojima posebno mjesto zauzima Koncert duhovne klasične glazbe u organizaciji Associazione Italo – Croata di Roma, održan u Bazilici Sv. Kuzme i Damjana na Forumu u Rimu, potom i u Hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima, 2007.
Jedan je od utemeljitelja i prvi ravnatelj Zaklade dr. Cvito Fisković u Orebićima, organizator i sudionik tuzemnih i međunarodnih izložbi iz fundusa Pomorskog muzeja Orebić te znanstvenih skupova iz domene povijesti hrvatskoga pomorstva. Sudjeluje na književnim i znanstvenim tuzemnim i međunarodnim skupovima i konferencijama (Osimo, Sarajevo, Atena…). Gost predavač je na Sveučilištu Zapadne Mađarske. U znanost uvodi geoforenziku kao novu metodu rekonstrukcije i topografske analize prostora. Pronalazač je astrognozijske primordijalne matrice klastera Plejada s utjecajem na realni geografski prostor, urbano-religijsku organizaciju i impostaciju. Po prvi put u znanost uvodi pojam trojanske eponimske matrice što Hrvatsku stavlja u poziciju direktora Europe.
Nagrade i priznanja:
- Stjepan Kranjčić, u žanru putopisa (2013.)
- Dubravko Horvatić, za poeziju (2014.)
- Franjo Horvat Kiš, za hrvatski književni putopis (2015. i 2018.)
- Finalist u kategoriji književna kritika, ZiN Daily (2018.)
- Nagradna povelja za hrvatski književni putopis Kajkavskog spravišča i časopisa Kaj (2021. i 2022.)
- Stjepan Kranjčić, u žanru eseja (2022.)
- Franjo Horvat Kiš, za hrvatski književni putopis (2023.)
- Nagrada Općine Lobor Loborsko srce, za hrvatski književni putopis, Lobor (2024.)
Član je Društva hrvatskih književnika i Kajkavskog spravišča.
DHK BIBLIOGRAFIJA
Knjige i ciklusi poezije
Anatomija mora Psihologija kopna, Split, 2001.
Dota, Emporium, Split, 2003.
Blažena rič, Split, 2004. / 2006. (reprint)
Šutnja za dvoje, Split, 2007.
Koljnofski susreti, Panonski ljetopis – Pannonisches Jehrbuch, Pinkovac / Güttenbach 2011.
Pronevjerom oblikâ, KD Trilj, Trilj, 2012.
Širenja (poema), Ližnjan, 2012.
Versek, melyeket az I. Kópházi Írótalálkozó ihletett, Soproni, 2010.
Capsam reliquiarum, Zadarska smotra, Godište LX, broj 1, Zadar, 2011.
Prva noć Cranae, Nova Istra, broj 1-2, 2012., Pula, 40-45
Tišina limba, Osvit, DHK BiH, 1-4/2013, Mostar, 84-95
Duke lexuar Verlainin, Gazetë Nacional, NR. 247, 27 PRILL, 2014, Tirana, 8
Otrgnute od kruga običnih stvari, Hrvatsko slovo, Godina XX., broj 1010, Zagreb, 28. kolovoza 2014., 25
Crna joha, Zadarska smotra, Godište LXIV, broj 2, Zadar, 2015., 118-124
Veritas in caritate, Osvit, Godište XXI., 81-82, 2015, Mostar, 22-23
Veritas in caritate, Hrvatsko slovo, Godište XXIV., broj 1224, Zagreb, 5. listopada 2018., 23
Trudne pjesme, Osvit, Godište XXVII., 105-106, 2021, Mostar, 34-37; ZiN Daily New poetry, zvonainari,hr/journal/categories/new-poetry, 19. 5. 2021. 198; Hrvatsko slovo, Godište XXVII, broj 1342, Zagreb, 22. listopada 2021, 23.; Nova Istra, broj 2, Godište XXVIII, sv. 72, ljeto 2023, Pula, 21-27.
Kabao Stiksa, Nova Istra, broj 3-4, 2022, Pula, 89-95.
Knjiga eseja i putopisi
Život na sudbini vulkana. Umjetnički profil Tomislava Marijana Bilosnića, Zadar, 2012.
Vulkan na sudbini života. Umjetnički profil Tomislava Marijana Bilosnića, Zadar, 2015.
A gdje je tu čovjek, zbornik Zavežljaj ljubavi, Križevci, 2013., 84-87.
Odgovornost, ili zašto upravo danas intelektualci?, (10. Pulski Dani Eseja), Nova Istra, 3-4/2014, Pula, 329-336.
Ližnjanski zapisi (II.), Kaj, 5-6, Zagreb, 2016.,123-129
Geografijom ljubavi – moj prijatelj dinosaur, Kaj, 1-2, Zagreb, 2018., 124-129
Iznad svega zakon otvora, Kaj, 1-2/2019., Zagreb, 2019., 133-136; Svi naš književni susreti I. (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu), Soproni, 2017., 112-115.
I jezik ispisa mrtva zavičaja, Kaj, 5-6/2019., Zagreb, 2019., 90-95.
Ližnjanski zapisi I.-II., Regionalne studije XI. (Régionális Tanulmányok XI.), PannonIQm, 2019., Sopron, 133-180.
Diptih – u srce ružinih latica, Književna Rijeka, 1-2 2022. godište XXV. proljeće-ljeto, Rijeka, 13-16; Diptih – Amarcord, Kaj, 1-2/2023, Zagreb, 2023, 119-123.
Pute laze pizon dubli tovari, zbornik Istini u pohode, Križevci, 2022., 112-116.
Vrgada safari – u nastajanju za Euridikom, Zadarska smotra, 1-3, 2023., 300-306.
Izvorni znanstveni i stručni radovi
Ekspresionist sorkočevićevskih dana (uz 10. obljetnicu smrti akademika Cvita Fiskovića) (1996.-2006.), Dubrovnik, br. 1-2/2006., Dubrovnik, 2006., 183-193
Topos je sudbina, Zadarska smotra, Godište LXI, br. 1, Zadar, 2012., 114-128
Maricentrizam kod Dobre i Bilosnića – reprodukcija i atavizam, Zbornik 1, Zadarski književni krug, Zadar, 2013., 55-80
Zlatan Jakšić – optimizam kao puko lice siromaštva, Zbornik 2, Zadarski književni krug, Zadar, 2015., 33-40
Tomislav Marijan Bilosnić – Korifej harmonije i napetosti (Prinosi boljem razumijevanju Eliotove ideje kršćanskog društva), Panonski ljetopis – Pannonisches Jahrbuch, 22/2015, Pinkovec – Güttenbach, 429-435
Tomislav Marijan Bilosnić – stvaralaštvo utemeljeno na povijesnoj (ravnokotarskoj) longitudinali kršćanstva, Vulkan na sudbini života. Umjetnički profil Tomislava Marijana Bilosnića, 2015., 23-34
Digresije na Pjesmu o Sinjskoj alci iz 1827. godine Leonarda Dudana, (Nova Istra, broj 1-4, 2021. 364-373)
Uredništvo i priredba
Nikša Mendeš, Brodski dnevnici jedrenjaka 19. i 20. stoljeća, Senjski zbornik sv. 31, Senj, 2005. (recenzent)
Zbornik sa znanstvenog skupa Hrvati Boke kotorske (Zadar, 1998.), Pomorski muzej Orebić, Jadranske studije, Hrvati Boke kotorske, Zaklada dr. Cvito Fisković i Sveučilište u Zadru, Posebno izdanje, br. 1, Orebić, 2003. (za izdavača)
Zbornik sa I. znanstvenog skupa Luke istočnog Jadrana (Orebić, 2002.), Pomorski muzej Orebić, Jadranske studije, Luke istočnog Jadrana, Zaklada dr. Cvito Fisković, Orebić, 2007. (za izdavača)
Nenad Grgurica, Kroz 4700 godina carine, Split, 2007. (urednik)
Leksikon hrvatskoga srednjovjekovlja, Školska knjiga, Zagreb, 2017. (autor priloga)
Tomislav Marijan Bilosnić, Izabrana djela, Izabrane poeme. Knjiga II. Zadar, 2018. (odabrao i priredio)
Izbor iz djela
ČITAJUĆI VERLAINEA
EPITAF ZA EDITH PIAF
OVDJE·POČIVA·ULIČNA·SVJETILJKA·S·RANOM·OKRENUTOM·ISTOKU·
ILUZIJOM·DA·JE·ZAPAD·UDALJENIJI·MNOGO·DALJE·TAMO
KALEIDOSKOP II.[1]
Raspolovljen
Kao modra šljiva
Bog mi je dao obraze
S obje strane
Da plačem
Dao mi noći vulkana
Pod zvijezdama
Oči crvene lave
Što traže svoj put
S rukama (na golim obljetnicama)
Sadim češnjake
Ubadam zemlji u čelo
Što ni jedan rat ne osvoji
Dovede pred vrata pobjede
Nagna da se poklekne
Klekne
Moli za milost
Male zemlje
Pustošene
I dalje moćne
Iz dva mlijeka
Jedno mlijeko
Okosnicom biva
Dvije dojke
A jedna zemlja
Što te ranije spoznao nisam
Cijelu
U branju
Prema najudaljenijim trešnjama
Kroz zemlju lubenica
Prolazim otvorenih usta
Skladan zvuk kapljica
Ubio bi i jelena
Podzemni nakit
Pojeo je kralja
Prigoda je
Zahvaliti se spretnosti kiša
Mislim na tebe
Umilnu jutarnju breskvu
Koju treba ubrati
Na vrijeme
Prije bumbara
Jesu li grane
Dovoljno snažne
Za moje tijelo
Nikad nije riješen do kraja
Odnos svjetla i tame
Trebam li odustati
Ili pustiti
Da me preplavi
Osjećaj padanja
Posljednje
Što bih tražio
Od tvojih složenih usana
Tvrd badem
I zeleno orašje
Na prvog se može računati
Već s prvom kišom
Na drugog
Treba još čekati
Dva stabla
Kao da oštrilo šilji svoju olovku
Želim ti pokloniti naušnice
Od mladog gloga
Želim da znaš
Da raste u planini
Želim da upoznaš putove
Kako se do nje dolazi
Želim da ti snagu gloga
U srce usadim
Ove godine
Nije ponijela smokva
Kao grane u smjeru kiša
Kao daleke oceane
Rastvara košulju
Gubitci se pripijaju
Memljivu brijegu
Grozdovi dobrano modre
Pred suncem
Sve se sklanja
U sjenu tanina
Opasan je put do vina
U kojem ću te okupati
Nevinu
Crne kupine berem u drači
Kupine su test izdržljivosti
Brao sam uz potok
U šumarku
U polju
I na cesti
Jutros na travi
Prijamčivost oblika
Spektakularnost boja
Mitologiju okusa i mirisa
Na vrhu kupa
Sitna dražica
Sjedila je
Kao Venera Miloska
Kupao sam
Pjenio
Moju dragu
U kupelji sjedila je kruška
Netom otkinuta
Slast i zubi idu zajedno
Da bi zmijski ugriz
Lakše prešao u otrov
Otrov u strast
Ako je voće pri ruci
Zrelo
Upravo dospjelo
Rog obilja
Posljednja majka
Mojih sinova
Zato neću o jabukama
One rastu u Kremlju
I po cijelom tijelu
Znao je Bog
Koje će drvo
Grješnicima
U vrtu raste
Još jedno stablo
Zovu ga cibor
Cibura čibura
Drugdje zerda
Zerdelija
O Boga pitaj
Kojim rukama zahvaliti
Što je takav
Taj mali okrugli plod
Boje rubina
Čitanja sa usana
Suđena li voća bezbroja
Beskorisnih je tu riječi
Bespomoćnih trgovaca
Pomozite čovjeku
Na uzletištu
Što s njegovim životom
Ako u njemu nema drugih
To je pouka nara
I tebi
Koja si stvorena
Na dan Kamovljeve smrti
Život učiniti
Božanskom nagodbom
Trske i šećera
Žuto
U stavu marelice
Pred sam kraj čina
Kad se dijeliš
Iz morskih usta
Kad izlazi posidonija
U prah i pepeo
Odlazi tvrda jezgra
Ližnjan, 8. kolovoza 2013
ČITAJUĆI VERLAINEA
O prašinu se zapinje
Posrće i pada
Sve je počelo
Kad je Kornelija rekla Cezaru
Tamo se!
Danas
Čitajući Verlainea
Shvaćam
Koliko je uzela zebnja
Što odnijele morske struje
Nisi dovoljno dobar
Vjetre
Nisi snažan da nadjačaš
Ovo more nebo
Ovu zemlju
Prodanu u staro zlato
Tako kobno da se mrije[2]
U velikom grobu
Sudbina moje zemlje
Praznina
Molim za nju
A ne zna da stojim
Pred starim kamenolomom
U kojem kruh se lomio
Gdje Sin se prvi rodio
Učenicima svojim
Na smrt suncem
Osuđenim
O jasna li srebra
Kamo
Kako stope na kamenjaru
Nisu te samo napustili
Stavili su znak opasnosti
Kvadratni milimetar kuge
Da budeš osamljeniji
Da ti ne prilaze
Zlatorječi
Objavljeno: Duke lexuar Verlainin, Gazetë Nacional, NR. 247, 27 PRILL, 2014, Tirana (AL), 8.
FRANCE JE PRIZNAO[3]
Coppé je kazao, stvorio je poeziju, koja je samo njegova,
istodobno moćna i suptilna inspiracija, sva u nijansama,
koja upućuje na najtankoćutnije drhtanje živaca,
na najtajnovitije odjeke srca.
ovdje, sve je već završeno
ljubičasti svodovi slavni vjetrovi
apogej još mora skovati sunce, ljeto
bezbožno sahraniti svoje cvrčke
dopisali su nove godove
česmine brodovi i ljudi
od tog više otok ne može dati
moja nada su vinogradi
velika pleća čekanja
jedina preostala šutnja
najveća od otočkih putova
ljubavnici rane jeseni
France je priznao kako je to poezija maglovita,
vrlo naivna i vrlo tražena, za Anatola posljednja stepenica,
bilo nesvjesnosti, bilo istančanosti što je njegov slabi duh može prihvatiti.
reci gdje ću ostaviti poruke
reci jer vjetar ne traje dugo
znam u rastu magnolija tražiš
onu kap mjesečine kojom ćeš
dosegnuti svoje korijene
progutati dubinu proklijati
udahnuti i reći uzmi me sunce
vrati sve moje vode zemlji
u koju uvirem raspolovljena
uzmi me razbij o svoje obale
nek se more ne unizi predaka
svojih kojih nema koji sad
jesmo samo tihoća što raste
na stolu procvalih gladiola
Za Paula Valeryja naivnosti nikad nije ni bilo, nije postojala.
Nemoguće je da pravi pjesnik bude naivan,
on je posljednji po nužnosti svog položaja među ljudima,
koji bi se zadovoljio riječima.
more srebro i polumjesec
tek dovršeni u beskonačnosti
ako te uzmem, bojim se
rasplinut ćeš se u maglu
ako te pogledam, strah me
pretvorit ću te u kamen
topao
s bilom i otkucajem srca
ako te pustim, ti ćeš otići
sjesti uz rijeku jordan
kao da se nikad nismo sreli
u noći, samo će vrijeme biti
preostao, najbolji dio mene
do punog kruga
Ako je Baudelaire ogolio svoje srce psihički, kaže Thibaudet,
Verlaine ga je ogolio glazbeno.
Taj stih ne naliči ničem što će biti stvoreno poslije.
Svaki drugi stih izgleda tvrd pred tom mekom srži voća.
Sve je to možda bilo potrebno da bi se oblikovao taj snijeg.
moći zubljama do cvijeta
prosuti prašnike na cesti
samo poći i rastu se dati
to zemlja ludi od srhova
mora baca na koljena
jaz nadrasta svanuće
tko je taj šahovski mag
bijelih, crnih li zvukova
biti večeras kralj i dama
noći, prijeđi u vino crno
harleme, o biti s tobom
ne moći zaboraviti zrno
U tim stihovima, reći će Gorki, uvijek melankoličnim stihovima
iz kojih odzvanja duboka tuga mogao se jasno čuti vapaj očaja,
bol osjetljive i nježne duše koja je željna svjetlosti, željna čistoće,
traži Boga i ne nalazi ga. Hoće da ljude ljubi a ne može.
patnja je ruža poezije
o zar ne, Paul?
bole stihovi bole redci
bole strofe sve boli
jedino trnje miruje
čeka sljedeću žrtvu
Vijekom će ostati u poeziji, kao narodna pjesma, francuski Villon,
ljubav priroda, domovina i vjera, Matoš će svojima.
Kao i Tin njemu, staru formu ispunja svojim jadom, jedom gorčinom.
Trulež u lijepoj grobnici.
prijelazna
s mosta na most
s lista na listopad
do grla bedem
ne blijediš i
košuljiš se
zemljo
[1] Referenca na pjesmu Paula Verlainea, Kaleidoskop.
[2] Paul Verlaine, Kaleidoskop.
[3] Iz kritika, Paul Verlaine, Pjesme, priredio Nikola Miličević, Zagreb, 1988.
Odjeci iz javnosti
KRITIKE I CITATI*
Roko Dobra, Senzibilnošću i refleksijama obremenjeno pjesništvo, U povodu zbirke čakavskih pjesama „DOTA“ Igora Šipića, Zadarski regional, Licentia poetica, pjesničke epistole Roka Dobre, Zadar, 10. ožujka 2004, 16 // Roko Dobra, Epistole, Naklada Bošković, Split, 2011.
Roko Dobra, Pjesništvo simbolike, uz pojavu zbirke „BLAŽENA RIČ“ Igora Šipića, Split, 2004, Zadarski regional, Licentia poetica, pjesničke epistole Roka Dobre, Zadar, 18. siječnja 2005, 17 // Roko Dobra, Epistole, Naklada Bošković, Split, 2011.
Nevenka Nekić, Metafizika nepojamnoga, (Igor Šipić: Šutnja za dvoje, Naklada Bošković, Split, 2007.), Hrvatsko slovo, XIV., broj 666, Zagreb, 25. siječnja 2008., 26. // N. Nekić, Književni ogledi, ITG d.o.o., Zagreb, 2010.
Tomislav Marijan Bilosnić, Bilješka uz pjesme „Capsam reliquiarum“ Igora Šipića, Zadarska smotra, časopis za kulturu, znanost i umjetnost, Zadar, 2011, 51-53.
Tomislav Marijan Bilosnić, Potoci žubora, gdje svaka pjesma govori svojim jezikom (I. Šipić: Pronevjerom oblikâ, KD Trilj, Trilj, 2012.), Nova Istra, br. 1-2, godište XVIII., sv. 47., Pula, proljeće – ljeto 2013., 327-329.
Tomislav Marijan Bilosnić, Rávan zemlje gorom dići (I. Šipić, Koljnofski susreti, Panonski ljetopis – Pannonisches Jehrbuch, Pinkovac / Güttenbach, 2011.), Nova Istra, br. 1-2, godište XVIII., sv. 47., Pula, proljeće – ljeto 2013., 321-326; Svi naš književni susreti I. (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu), Sopron, 2017., 143-148;
Nevenka Nekić, Svatko ima svoga anđela (I. Šipić, Pronevjerom oblika, KD Trilj, 2012.), Hrvatsko slovo, XIX., broj 949, Zagreb, 28. lipnja 2013., 22.
Cvjetko Milanja, Oblici razgovora (I. Šipić, Pronevjerom oblika, Trilj, 2012; Širenja, Ližnjan, 2012.), Kritike, studije i prikazi: Post scriptum hrvatskoga pjesništva 1950. – 2010., HDP, Zagreb, 12/2013., 351-353.
Nikola Benčić, prikaz: Hereza Igora Šipića (načičkanje pjesničkom ciklusu Stepe, Pronevjerom oblikâ), Kalendar GRADIŠĆE 2015, Knjiga 107. hrvatskoga štamparskoga društva u Željeznu, 94-96.
Cvjetko Milanja,* Dobrine epistole, Republika, Godište LXVIII, broj 1, Zagreb, siječanj 2012, 115-116.
Sanja Knežević,* Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva, Zagreb, 2013. (kazalo: Šipić, Igor – 396)
Božica Pažur,* Svjetlosni itinerarij Bilosnićeva putopisnog štiva, Kolo, Zagreb, 1 / 2017., 112-119.
Sanja Knežević,* Tema TMB, Naklada Ljevak, Zagreb, 2018., 16, 30.
OBRAZLOŽENJA STRUČNIH OCJENJIVAČKIH SUDOVA
Nagrada „Franjo Horvat Kiš“
Par trenutaka za poeziju, slobodu i legendu (Igor Šipić, U potrazi za Stridonom)
U Potrazi za Stridonom Igor Šipić ponudio nam je lijep primjer spajanja domaje. Njegov je tekst intelektualistički i esejističan, tako da će spomenutu sintezu prostora najcjelovitije učitati čitatelj upućen u temu jedne od neriješenih tajni naše povijesti – temu Stridona i njegova najpoznatijeg izdanka potomka – Sv. Jeronima. No, užitak u tekstu garantiran je i čitateljima koji nisu tragači za povijesnom istinom. Vizualizacije i promišljanje referentnog prostora te povezivanje aktualnog vremena s prošlim, prostor su u kojem se može kretati svaki čitatelj.
Odabravši temu Stridona, (polu)legendarnog, mjesta rođenja sv. Jeronima, Šipić je spojio, ako ne drugačije – ono asocijacijski, sve one dijelove Hrvatske koje je u nekom trenu pretpostavilo traganje za natale solum, kako Stridon označava Juraj Bedeković, a takvih je mjesta poprilično diljem cijele domovine… i šire. Šipić svoj Stridon ubicira u Zrenju, kod Motovuna. Promišljajući ideju Zrenja kao Stridona, provodi nas povijesnim taložinama ideologija, želja, činjenica, čežnji i nadanja za zagubljenim djelićem domaje. Autor kombinira sasvim osobnu usputnu zamjedbu (problem kako prići Motovunu, ili npr. ugodu ispijanja cappuccina, žal za posječenim dudom) s ponajjačim pitanjima i nedoumicama, nacionalne povijesti. Prepuštajući se slobodi, neobavezan strogošću znanstvenoga diskursa, autor u bajkovitom ambijentu Motovuna konstruira moguć prihvatljiv i utemeljen odgovor na pitanja što je i kako sa Stridonom. Svoje traganje izatkiva prepletom povijesnih činjenica, gotovo zaboravljenih legendi, a nađe prihvatljivih načina da svojim tekstom prošeta i Matoša, uvodeći tako (efektno i dobrodošlo u kontekstu natječaja) i Lobor, Ivančicu… a prizivani su i poznati krležijanski panonski tonovi da bi se ocrtale vizure „zemlje što čuva tamno, teško ćutanje“. Osjetljivost za čudesnu ljepotu najrazgovjetnija je u prikazu Motovuna, koji doživljava gotovo kao mitsko mjesto, kao pupak svijeta (kaže: „najradije bih mu naslonio glavu na pupak i usnio“).
Autor upisuje i aktualnosti – Motovunski festival, povijesno-kulturološke zamjedbe (poznate osobe rođene u Motovunu: renesansni skladatelj i tiskar Andrea Anti, te arhitektonske osobitosti), ali ne propušta ni biti poetičan.
Takvim je kreativnim strategijama oblikovao lirsku medijaciju protkanu esejističkim pasažima, koja je odmor umorne misli zasićene podacima, užitku u par trenutaka poezije, slobode i legende.
Ukratko, ovaj rad fascinira upućenošću u građu, dobro plasiranim kulturološkim reminiscencijama, emotivnom, umjetničkom i promišljačkom zrelošću, preglednošću, a, kao cjelina, kompozicijskim skladom.
Dr. sc. Emilija Kovač
Nagrada „Stjepan Kranjčić“
I ovdje imamo sličnu sretnu teškoću okolnost odgonetnuti je li Šipićev tekst bolji kao putopis ili kao priča. Ali, spomenemo li se Mažuranićevih ili Matoševih putopisa, treba li razliku i tražiti? Kako god gledali, Visovac i put do njega oživljuju u nama snagom istinski umjetničke riječi.
Dr. sc. Vladimir Lončarević (predsjednik)
Nagrada „Franjo Horvat Kiš“
Ližnjanski zapisi Igora Šipića, među kojima smo se morali odlučiti samo za jedne (Ližnjanski zapisi, II.) dominantnom spoznajno-filozofijskom dimenzijom bića, stoga i identiteta teksta – s protegom na baštinu, civilizacijske konstante, iskustvo povijesti – daju njegovu tekstu visoko estetiziranu, upravo gnomsku stilizaciju. Rijetko se događa, smijem li odati izvanknjiževnu situaciju (kakva, doduše, ljudima zna biti i najzanimljivijom) kako smo neki članovi žirija, poput zanesenih školaraca, podvlačili pojedine putopisne rečenice dr. sc. Šipića – kao tekstualnu popudbinu za neke univerzalne (i naše) buduće duhovne kôte.
Dr. sc. Božica Pažur
Nagrada „Dubravko Horvatić“
U ciklusu pjesama objavljenom 29. kolovoza, pod naslovom Otrgnuta od kruga običnih stvari, Igor Šipić je usredotočen na teme i motive, slike i fiksacije, topose i prispodobe, sveze i sklopove koji imaju mitsko-povijesnu i kršćansko-metafizičku potku. Autorove pjesme, k tomu, imaju, može se reći, i „sinjski“ kolorit jer su u njih utkani, implicite i eksplicite, znameniti simboli / amblemi Sinja – Gospa Sinjska i, u manjoj mjeri, Sinjska alka. Na tim osnovama Šipić ispisuje svoja stanja i raspoloženja, gradi vizure i spoznaje, artikulira svoju osjetilnost i duhovnost u kojoj u stanovitoj mjeri ima i franjevačke popudbine; pjesnik će na jednom mjestu reći:
Ratom nam se prijete nama koji smo od / kruha i vode. Kad korespondira sa slikom / predodžbom Sinjske Gospe Šipić nastoji da taj kontakt ne bude statičan, okamenjen nego fluidan, dinamičan. Pjesnik se trsi da „razgovari“ s Gospom probude zatomljenu energiju, otvore nove, obećavajuće obzore, navijeste horizonte budućnosti u kojoj će narod što nastava zemlju „modrog mora“ i „modrih rijeka“ naći, uz Gospinu pomoć, odgovore na kušnje i nedaće, moći će prepoznati „smisao visine“, a znat će se suprotstaviti i rušilačkim silama kojih će zasigurno biti, a te sile nerijetko predvode Jude koji i danas „ponovno jašu“, reći će Igor Šipić u Završnoj pjesmi.
Ivan Božićević
Nagrada „Franjo Horvat Kiš“
Svako putovanje, svaka priča, kaže autor, počinje od jezika. I to je nedvojbeno točno. Njegova Zagora, cetinska ili ona imotska, njegovi Ravni kotari, vrve podacima sličnima onim iz Božićevih Kurlana, vrve podacima ognjištarske kulture od onih mnogih koji su tu obitavali: Gotovci, Ujevići, Pupačići, Kaštelani, vrve tragovima života koji je na tim škrtim prostorima nekoć bujao, a danas je to mrtvi zavičaj, suhozid ucijepljen u kamen, kamenjar. Autor, Igor Šipić, svjestan je da „u tom susretu zemlje i neba, vječitih ljubavi i starih rodilišta“ neće nikad dokraja moći obuhvatiti ni shvatiti taj monolit pretpotopna toposa, ma koliko ga opisivao i ispisivao, da nikad neće dokraja uspjeti uspostaviti kontrolu nad porukama koje mu taj osebujni mrtvi zavičaj donosi. Taj šum tišine mrtva zavičaja, ta bezgranična tuga ma koliko je riječju nastojao oživjeti i materijalizirati, u stvarnom svijetu ostat će i dalje nedohvatna, u opisu i ispisu sjećanja nešto kao ortografska greška. Ovo je nadasve tužno putopisno štivo, vapaj u točki negdašneg sljubljivanja čovjeka, zemlje i svemira, jedna nadasve tužna transmisija nestajanja.
Dr. sc. Ivo Kalinski
Nagrada „Stjepan Kranjčić“
Aporije u kojima živi suvremeni naraštaj nisu bitno drugačije od onih kada je svjetina vikala „raspni, raspni ga“. To vrijedi i za nogometni svijet, u kojemu je pred strastima ta ljubav često osuđena ustuknuti, ali koja nikada neće biti pobijeđena. A pitanja što ih esej postavlja ostaju nam kao znak i opomena.
Dr. sc. Vladimir Lončarević
O DJELIMA
Pronevjerom oblika, ciklus Stepe
Gotovo da nema pjesme (odnosno brojem ih je malo) u kojoj lirski subjekt ne zaziva Boga kojemu se obraća. No, to ne znači da je riječ o metafizici ili transcedenciji. Naprotiv, Šipić gotovo sudetovsko-šopovski razgovara s Bogom, nekad moleći, nekad prekoravajući određena stanja, datosti (i historijske – hrvatska stepa), zbivanja, aktere užeg, kolektivnog, povijesnog zbivanja koji ga preokupiraju. … Sve, dakle, ovo „izvanjsko“ Boga ulazi u svojevrsni dijalog s njim kako bi „poravnalo“ stvari, stanja, povijest i zbivanja uopće.
Cvjetko Milanja
Igor Šipić je svojim zvanarednim pjesničkim ćutenjem napipao na egzistencijsku žilu gradišćansko-hrvatskoga kulturnoga žitka, na duh i dušu u rascipljenosti između stvarnosti i neostvarive potpune duševne domovine. Ciklus nam daje veliku lipotu, uživanje u umjetničkoj riči, izgubljene i skrite smisaone ključe, ki otpiraju ralje prošlih stoljeć. Sadržajna simbolika je diboko skrita, tajnovita i zagonetna u asocijacija s prošlim vrimenom, iskrušeno zasinjenom simbolikom europske kulture.
Nikola Benčić
Ciklus Pisma Žirjaninu
Šipićev izričaj je najsvjetlija strana njegova mudrog i sugestivnog kazivanja! Njegove su rečenice osmišljene, opisi bogati sjajnim zapažanjima, a misli umne i raskošne kakvima se mogu podičiti rijetka pera! Sada tek vidim odakle svekolikost njegovih slika i prilika u svemu što je do danas napisao. Vraški zanimljiva pisma! Čuje li, osim Boga i mene, tko ovaj njegov vapaj? Zato bi sve ovo trebao pretočiti u roman o korijenima, o prabitku! Njegov sjajni stil lebdi između eseja i pjesničke proze. Esej mu daje pečat ozbiljnosti, cerebralnosti i dostojanstva, a poetska komponenta dimenziju ljepote i osjećajnosti.
Ovo je izgovoreno u jednom dahu da se doimlje kao kakva uzvišena i nadahnuta poema. Sve je preplavljeno koliko lirskim pasažama, toliko i dramatikom iskaza. Oduševljenje i bol u istoj čaši koju ispija do dna. Ali, ne kao olakšanje, nego kao još dublju BOL! Ta, ovakvu snagu ne imahu ni Anabaze jednoga Saint-Johna Persea!
Prekinuh na tren sve da bih se načudio toj velikoj duši koja je, eto, imala gdje i odakle se napiti te svekolike Ljepote koju je u Pismima tako snažno, i poetski, uspio dočarati, naslikati.
Roko Dobra
Širenja
Pjesan Širenja je niz samostalnih pjesama o ljubavi, ženi, imaginaciji, ljepoti, ubožnosti, asocijativnom logikom širenje tematskog interesa pjesnika i spoznajom razlika kao bitna određenja pojavnosti svijeta. Razlika podupire slobodu, povijest, protočnost, šireći obzor, tvarnost i duhovnost upravo u znaku pjesnikove maksime „Sad mi se čini kako su nepoznati svjetovi / Zapravo poznata lica“. Ako je s jedne strane stvarnost kao zrnata prašina, s druge je pak strane ruka pjesnikova kao krotiteljica kaosa.
Cvjetko Milanja
Šutnja za dvoje
Pročitah pjesme i kao da se napih opojnim pićem od kojega se ne umire. Tečna je i protočna ova poezija, mistična, bliska matoševskom timbru impresionizma, mistike i iracionalnoga. Uočismo izričajnu ljepotu, spontanitet u postizanju uzastopnih rima (završetak prvog i početak drugog stiha, a i drugdje). Kod Šipića se naprosto dešava prava, snažna lirika koja ima duboko uporište u baš tim i mističnim sferama, te nije tek tako posegnuo za citatima nedavno zaređene Edite Majić. Pjesme su mu na visokoj intelektualnoj razini, ali se tako s „guštom“ čitaju, jer su pisane veoma poetskim i odabranim rekvizitarijem i stilom.
Roko Dobra
Tritonske trublje
Najnovijom svojom zbirkom pjesama na standardu „Tritonske trublje“ pjesnik Igor Šipić nedvosmisleno potvrđuje raskošje pjesničke nadarenosti, istančanu pronicljivost u domenima esencijalnog i podastire nam svu onu dubinu lucidnih opažaja unutar ambijentalnih prostora u kojima se kreće i živi, te u kojima nastaju ovi blistavi pjesmotvori, utvrđujući, na taj način, i u nama, čitateljima, uvjerenje da je hrvatska književnost, posebno joj pjesništvo u zadnje vrijeme, u njemu, u Igoru Šipiću, dobilo vrsnog i osebujnog pjesnika, čarobnjaka metafore!
Zbirka se ovih pjesama zatvara Hamletovim prizivanjem sna! Samo s jednom bitnom razlikom: dok Hamlet pod snom priželjkuje zaborav, bijeg od grube realnosti, dotle pjesnik Igor Šipić tim i takvim prizivanjem snova nastoji prerasti u svetkovinu vječne radosti prisutne u činu sljubljivanja s morem! Opet su posrijedi sudbinske igre Erosa i Thanatosa!
Roko Dobra
Zbirka je u odnosu na meni znane pjesničke zbirke po mnogo čemu kvalitetno drukčija pa kao takva iznimno zanimljivija. … Iz strofe u strofu vidljivo je da se pjesnik poistovjetio s morem, glavnom stvaralačkom preokupacijom cijele zbirke u kojoj nije uobičajeni, pa ni važni motiv kao primjerice kod I. Vojnovića, E. Kumičića, V. Nazora ili P. Šegedina, nije ni život, nego sveživot.
Prisjetimo se „najljepšeg mora na svijetu i njegove obale“ o kojima pjesnik u ovoj pjesničkoj zbirci na najljepši mogući, tj. pjesnički način kvantitetno i kvalitetno drukčiji od brojnih morem nadahnutih pjesnika dostojanstveno svjedoči.
Nikola Ivanišin
Dota, Blažena rič
U Šipiću u isto vrijeme čuči i poet i znanstvenik! Otuda sav taj red i rad, sav taj osmišljeni, pomno isplanirani sistem funkcioniranja u vremenu i prostoru. I otuda gotovo podjednaki uspjesi na oba plana, jer mu ne nedostaje bogata pjesnička imaginacija i disciplinirana strukovna i stručna senzibilnost. Stoga je izvan svake stihije i brzopletosti. Jer, sve što piše, bolje, što stvara, nije skupljanje krhotina, nije rezultat slučajnosti, improvizacije. Da nije tako, nikad u njega osmišljenosti ni poetske ni znanstvene ujednačenosti, analitičke osmišljenosti. Takvom su mu harmonijom i cjelovitošću (jedinstvenošću tematike) intonirane i obje njegove čakavske zbirke.
Roko Dobra