Kršul Zoran
Biografija
Zoran Kršul rođen je na Sušaku 1955. god. Dragovoljac je i veteran Domovinskog rata. Bavio se različitim poslovima. Između ostalog, radio je kao nastavnik književnosti, lektor, profesionalni ribar, (10 g.),profesionalni vojnik u gardijskoj brigadi – deset godina. Nastanjen je u Selcima, općina Crikvenica. U periodici se povremeno javljao kritikom, kratkom prozom i poezijom. (Objavio je preko dvjestotinjak kritičkih napisa o tekućoj produkciji knjige. Objavljivao likovnu i kazališnukritiku; napisao brojne predgovore, pogovore i kataloške recenzije). Poezija mu je prevođena na mađarski, engleski, poljski, francuski i slovenski jezik. Član je DHK.
Bibliografija
Objavio jedanaest knjiga pjesama i jednu priređivačku:
Jedna priča iz Domovinskog rata, HDP,2014.g. Zagreb, (ur. Tomica Bajsić)
20+1 najboljih priča za ljeto 2014.g.,Brod knjižara, Zagreb,(ur. Ludwig Bauer)
20+1 najboljih priča za ljeto 2015.g.,Brod knjižara, Zagreb,(ur. Ludwig Bauer)
Knjiga priča: Algoritam sjedenja,Naklada Bošković, Split, (studeni, 2015.g.)
Izbori iz djela
Pukotina koloseum
Algoritam sjedenja
Ja sjedim. To je moj životni poziv. Stvoren sam za sjedenje. Uvijek sam bio nekako gospodsko dijete, kao da su se kosti kukova još u utrobi spremale za takav poziv. I trtica je bila pljosnata kao ravna ploča. Zapravo, uvijek sam mislio da imam po leđima umjesto kičme naslagane ploče, jednu na drugoj, kao u tvornici knaufa. Impregnirana tvrda ploča. A tri kuka, kao trokolica s nanosima cerebralnog tkiva, umjesto amortizera. Pljunuto gospodsko dijete. U prvo vrijeme nisam umio puzati, a kamo li hodati; čim sam se rodio, istog časa sam sjeo. “Čudno neko dijete”, zgražali se susjedi. “Za toga se već pravi u nekoj tvornici specijalna fotelja u koju će zasjesti”, govorili su zlobniji. Moji su to htjeli prikriti. Majka bi me izvrtala na leđa. To je bilo kao da izvrće Keopsovu piramidu. Ona je bila neka začuđena žena. Čudila se kiši, čudila se muhama po sobi, a najviše ocu koji me je htio učiti hodati. “Kako će hodati kad ne zna ni ležali!” Otac se nije mnogo čudio, mislio je da to nije dobro. Sve je primao kao da to već zna, tako je izgledao pametniji. Međutim, ni njemu nije bilo jasno zašto ja sjedim. “Svi hodaju”, uvjeravao me je otac, “ptice hodaju po zraku, ribe hodaju u vodi, a ljudi hodaju po zemlji. I ti moraš hodati.”
Bio je to neobičan pokušaj. Kukovi su mi podrhtavali, njihali se naprijed… natrag, kao da su na žičari. Rukama sam lamatao eliptično u svim pravcima, ali nije pomoglo. Ni ruke mi nisu bile stvorene za hodanje. Nisu se uklapale. Najsretnije bi bile onako sklopljene na koljenima u bezizražajnom položaju. No, nisu dugo čekale takvu priliku. Ne bih načinio niti jedan korak, onako zanjihan kao kabina prekooceanskog broda koji se našao u labilnoj ravnoteži, a već bih se spuštao na svoje postolje s jednim tupim udarcem po podu. Zapravo, bio sam poput mačke, uvijek bih pao na stabilno postolje ili na temelje svog budućeg životnog poziva. I eto, ja sada sjedim. To je moj životni poziv. To vam je kao da sjedite u nekom kazalištu i promatrate predstavu čovjeka koji sjedi. Samo to. Zar je potrebno više? On, naravno, ne gestikulira niti pravi ikakve grimase, samo sjedi odmjereno miran, kao kakav gospodin. Povremeno izgubi ponešto od svojih priljeva i odljeva, ali uglavnom sjedi na svom tronu, ustoličen tako na ponos cijele zajednice. Jer morate razumjeti, sjedenje nije alibi za nečinjenje, to je isto krvav posao. Zar mislite da je lako do tog stupnja jednostavnosti doći? Najjednostavnije stvari su oduvijek bile i najveći filozofski problemi. U stvari, čim sam se rodio Bog me je već zatrpao; i nikako ne kupnjom svega onoga što mi ne treba i nikako ne svim onim što mi je prethodilo, samo mi je u snu kazao: “Slušaj papak, ti ne znaš koje je stoljeće. Previše si se raskomotio u ovome životu. Znam da si lud ko’ šlapa, ali ubacuješ tercu gdje ne treba. Tvoja beskorisnost je epska. Iako si endemska vrsta, izumiruća, jer je masa “normalnih” ljudi protiv tebe, rođen si sa sitnim zakržljalim repićem i ne mogu ti to popraviti. To ti je kao skraćena verzija tvoje bjelodane sudbine. Talent leži u odabiru, dupeglavac. Moraš učiniti upravo ono što ne možeš neučiniti. Sjedni tu i budi s mirom. Dovoljno je da znaš reći “A” i dobit ćeš “Dva” i umri čedo besmrtno”. Tada se rub svijeta još nije vidio, ali sada mi je sve bliži. I eto, sjedeći sam si dao truda pročitavši sve što se pročitati dade, daleko iznad razine Vas sveučilišnih Metuzalema: Od Heraklita i Parmenida, do Hegela i Heideggera, ali me mnogostrukost znanja nije podučila pameti. Možda je naknadna pamet upravo u mogućnostima tog vražjeg hodanja, pomišljao sam. Ta misao je bila za mene buduća vodilja. Svakoga dana sam sustavno vježbao, usavršavao disciplinu hodanja. I to će mi trebati, čovjek treba biti raznolik u svojim mogućnostima. Život je prekratak za neznanje. Otac je zbog toga bio sretan. Njegov sin… Jednoga dana me je lijepo odjenuo, stavio mi neke pertle oko vrata i pedantno uglancao cipele. Bio sam predstavljen gradonačelniku našeg grada. Otac, koji se nikada nije čudio, sada je i nehotice pravio nekakve grimase. Gradonačelnik je pobuđivao njegovu pozornost, ali nije mogao dokučiti u čemu je stvar. Naprotiv, meni je sve bilo jasno. Odmah sam spazio nevjerojatnu stolicu u kojoj je sjedio. Činilo se da se rodio s tom stolicom. “Kažem, moraš biti rođen za nešto i gotovo.” No, nije me se dojmio taj čovjek. To sam primijetio tek kada je samo na tren ustao zbog nekakva spisa iz susjednog stola. Kretao se nezgrapno, trapavo, njišući se u kukovima kao da će se svakog trena prevaliti. Imao sam dojam da je stolica na kojoj je sjedio posjedovala tajno puce koje mu je omogućivalo da ne izlazeći iz nje, onako pokretan s njom, stigne kući… stigne bilo gdje da obavi svoje poslove i onda se najednom ponovno stvori ovdje, kao da nigdje nije ni odlazio. Mislim da je u tome bila njegova tajna. No, zaostajao je za mnom. Kada sam se ja kretao, čovjek je komotno mogao imati dojam da sjedim, kao on, u nekakvoj pokretnoj stolici, ali ja sam to mogao bez stolice. Njihao sam se doduše, ali to je bilo graciozno. Imao sam stila. Činilo se da sam sjedeći hodao. Uopće nije bilo razlike kada bih sjeo niti bi bilo tko mogao primijetiti da sam bitno promijenio položaj. Svakako, udobnije sam se osjećao kad bih sjeo. To je bilo kao dobar san. Ali svatko tko je vidio moje hodanje zna da sam univerzalniji od njega. Imao sam fikciju da sam u sjedećem položaju. Bio sam, tako-reći, u stanju teozofije. Sažimao sam se iz prostora vjerojatnosti. U tome je bila moja tajna. U toj superpoziciji mnogih realnosti kao u multiverzumu, gdje mačka Šredingerova i ja ispijamo jutarnju kavu. Jer ja fikcijom stvaram stvarnost koja je prije toga, dakako, bila samo utopija.
Jednom zgodom u tramvaju ustupio sam mjesto izvjesnoj dami. Dugo sam se borio s tim da li da ustanem, to je kao da dajem dio sebe, a onda – iznenada sam ustao. Odmah sam pribjegao svojoj vještini umišljanja u nekakvu obliku sjedećeg kretanja. (Oduvijek sam obožavao patente.) Vidio sam prethodno tu tužnu damu kako se bori s nečim, ni sam nisam znao s čime, ali je stalno letala, čas desno, čas lijevo. Ustao sam…dakle. Onako teozofski sjedeći, u stvari, stajao sam; zna se kako ja to radim (oduvijek sam obožavao patente). No učinilo mi se da je dama sjela na moja koljena. Zapravo, imao sam dojam da smetam dami, da su moja koljena ostala ispod njenih butina, ili tu negdje. Imao sam grižnju savjesti. Mislio sam o tome kako mi ta moja fikcija donosi raznorazne doživljaje. Bilo je zgodno. Poslije me je dama optužila da sam ja otac nekog djeteta koje je kroz izvjesno vrijeme osvanulo u tramvaju , ali ja nisam znao puno o tome. Sada zapravo više nisam siguran jesam li ustao, ali gotovo sam siguran da je dama sjedila. Rekao sam joj: “Gospo, Vaše srce kuca sporije od mojega, to je tako umirujuće i utješno.” Moj otac je ugovorio vjenčanje. Ušli smo u praznu salu punu stolica. Iza tezge je stajala dama besprijekorno dotjerana, s grimasom kao da reklamira pastu za zube. Nešto je govorila, čitala iz neke ćitabe, na koncu je čak tražila da joj pišem po papiru. “Vaš blagi dodir tjera me na posluh”, šapnuh joj. Dva ispisana reda nisu joj bila po volji. Nisu joj “legla”. Zapravo, povukao sam dvije paralelne crte, kao kad sjediš, ili nešto slično tomu, u znak raspoznavanja. Odista, stolice u toj sali bile su fantastične i, uopće, bilo bi lijepo ovdje stanovati. Bio je to najednom san mog života. “Imate moju olovku”, kazala je nervozno. “Oh, rado bih imao sve što Vi imate.” “Ali, to Vam ja govorim!”, zapjenila je,” promijenili ste jebeni font!” “Oh gospo, kad god ga pogledam vidim samo ono čega nema, kao da gledam Domovinu. Želim Vam pokazati da ni u njemu nije sigurnije nego negdje drugdje. Vi još ne znate kako je to kad Vas zbog obične crte dignu u zrak”, dodao sam. “Ali to je konvencija”, nastavila je bijesno,”to je standard kojega se moramo držati!” “O Milady, činite se tako obradivom, ovjekovječit ću Vas posvuda”. “Vi ste nekulturni i nepismeni!”, cijuknula je. “Oprostite, jeste li Vi to zlovoljni, (oli’ ti nadrkani), ili ste samo uzrujani?” “Uzrujana!?”, siktala je,”ja pizdim na ovakav javašluk! Zar tako kanite odgajati dijete?!” “Ma hajte, odgoj je precijenjen. Djecu danas samo navineš i usmjeriš. Svoje ću dijete odgajati kod kuće i bit će pametnije od Vašeg studenta”, rekoh osvetnički. Za trenutak je bila u komi. Stajala je zabezeknuta i nestrpljivo nagnuta kao da mi šapće : “Hoćeš li stanovati ovdje, među ovim stolicama?” Tko bi se nadao da u njoj spava prikriveni telepata. Bio sam šokiran činjenicom da me ta damica naprosto vidi iznutra. Rekao sam smjesta glasno: “Da!” i ona – ponovno je potegnula reklamicu za zube. I baš kada se činilo da sam uselio, svi su najedanput počeli izlaziti. Otac me je navlačio ispod pazuha. “Pa tek sam se uselio?” “Ti si oženjen”, govorio je, ” moramo ići.” “Ja sam oženjen?! Kako je to lijepo”. Pjevušio sam među onim stolicama: “Hoću se ženiti ponovno!” “A za koga?” upitao sam oca. “Pa za svoju ženu”, čudila se majka. Oh, vidio sam neku neprijatnu damu koja je stalno vadila zube, kao i ona gospoja maloprije. Ispostavilo se srećom da je i ona pjevušila moju melodiju: “Hoćeš li ovakvu salu punu stolica…?” “Da… da…”, vikao sam i ljubio je. I tako, postali smo nerazdvojni duo.
I eto, sada, nakon svega, sjedim. To je moj životni poziv. Ispred mene su papirići koje dijelim ljudima okruženima mnoštvom stolica. Ljudi nemaju mnogo strpljenja. Nervozno ostavljaju sitniš na mojemu stolu i prolaze dalje, daleko naprijed ispred moje pokretne stolice. Kada se pokretna stolica zaustavi, oni izlaze nekud, nestaju iz mog vidokruga. Potom se pojavljuju neki drugi, novi ljudi, ostavljaju sitniš, uzimaju papirić i odlaze naprijed, mnogo dalje od moje pokretne stolice. Primijetio sam jednom da se moja stolica ne zaustavlja po mojoj volji. Čudno. Mora da postoji nekakav Bog koji mi, sada pak, iznova stvara dilemu. Nikad ne znam jel’ to onaj iz mog sna, ili onaj o kojemu je baka pričala; ili je to isti, samo je sad fotošopiran. Oduvijek je on Jedan, samo se pastiri drugačije oslovljavaju. Stalno je to govorio svima koji su ga slušali, sve dok nisu umrli. Bit će da je taj, jer mu svita ima najviše vidjelica. Imala je baka pravo. On zaustavi i ukrca nove ljude koje je stvorio. Kada ponovno zaustavi, ti ljudi nekamo odu i nestanu. Tako je i moja baka nestala. Znači… Bog. Jednom sam otišao daleko naprijed ispred svoje stolice da pitam Boga mogu li piškiti, tj. može li zaustaviti moju pokretnu stolicu. Bog je izvadio svoje goleme zube i stao nogama pritiskati veliki klin na podu. Stolica je stala. Bio sam zadivljen. Veli mi On: “Dobro je da si samo animiran u ovome životu…u rupi gdje se nedodirljivi igraju lihvara”. Ali, nisam ga slušao. Izašao sam nekamo njišući se, valjda, po posljednji put, ne sjećam se više. “Još jedan korak”, pomislih, “i bit ću najdalje od kuće nego što sam ikada bio.” “Kamo god sam išao, stigao sam. Zgodno bi sada bilo krenuti unatrag, pješke”. Tada mi najednom sine nečuvena misao. Bog je poslušao moj zahtjev, Bog me sluša. On se pokorava meni. Ja sam, znači, jači od njega… “Ja sam jači… jači”, govorio sam njišući se kroz livadu dok me je baka pridržavala pod miškom.
Odjeci iz javnosti
Zoran Kršul