Postružnik Ana
Biografija
Ana Postružnik, pjesnikinja, rođena je u Tovarniku 25. 9. 1937. U Karlovcu, gdje živi od najranijeg djetinjstva, pohađa Gimnaziju, a od 1958. do umirovljenja 1993. radi kao tehnička crtačica, službenica i referentica za kulturu u više karlovačkih poduzeća. Prve pjesme objavljuje 1960-ih u „Svjetlu“, koje tada uređuje Stjepan Mihalić, potom u mnogim drugim književnim časopisima. Piše ljubavnu, refleksivnu, intimističnu i socijalno angažiranu poeziju. Mnoge njezine pjesme posvećene su Karlovcu. Sudjelovala je na brojnim književnim manifestacijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Članica je Društva hrvatskih književnika.
Bibliografija
Knjige:
1. Postružnik, A. Lamentacije jedne stare Karlovčanke. Karlovac: Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić”, 2013.
2. Postružnik, A. Hrlimo ogoljelim bregovima. // Antologija Jutra poezije / priredili Nikica Krajina, Željko Buklijaš. Zagreb: Udruga Jutro poezije, 2010. Str. 223.
3. Postružnik, A. Oaza samoće. Karlovac: Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić”, 2008.
4. Postružnik, A. Pronicljivo si zurio u moje zjenice ; Dok je večer grlila grad ; Ima u mom gradu ; Natalija ne pali vatre ; Zatočeništvo. // Rijeka riječi = Reka besed / urednica Nada Eleta. Karlovac: Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić” ; Novo Mesto: Knjižnica Mirana Jarca, 2005. Str. 17-24.
5. Postružnik, A. Vrijeme naših govora je stalo=Il tempo dei nostri discorsi si e fermato ; Novčići sreće=Le monetine portafortuna ; Ona velika vrata=Quella grande porta ; Na dan Velike Gospe=Nel giorno dell’assunta. // Via lattea / a cura di Marina Lipovac Gatti. Trieste: Lint, 2004. Str. 129-133.
6. Postružnik, A. Pronicljivost djetinjih očiju ; Mojoj mladoj prijateljici ; In memoriam. // Stanari sna / prikupio i obradio Josip Palada. Zagreb: Hrvatski književni krug, 2003. Str. 120-122.
7. Postružnik, A. Hodam otirući suze. // Istina / Ankica Lepej. Zagreb: CIN[i. e.] Centar za istraživačko novinarstvo: Prometej, 2003. Str. 110 – 111.
8. Postružnik, A. Pronicljivost djetinjih očiju. // Posavski Antej Ivan Antolčić / tekst Boris Vrga; fotografije Katja Boldin. Sisak: Aura, 2001. Str. 230.
9. Postružnik, A. Zatvaram vrata svoga hrama. Karlovac: Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić”, 2001.
10. Postružnik, A. Mrtve ptice djetinjstva. Karlovac: Impressum, 1998.
11. Postružnik, A. Glasovi stare kuće. Zagreb: Radničke novine, 1989.
12. Passek, D.; Postružnik, A. Srce pjesnikinje: šest pjesama za alt i klavir. Karlovac: Zorin dom, 1987.
13. Postružnik, A. Dodiri. Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 1986.
14. Postružnik, A. Monolozi. Rijeka : Izdavački centar Rijeka, 1982.
15. Postružnik, A. Pjesme. Zagreb: Mladost, 1978.
Periodika :
1. Postružnik, A. Moja zgasla svjetlost ; Iza vanjštine ; Nisam otplovila iako sam žudjela ; Čarolija ; Spokojstvo koje sam čekala ; U mrtvoj razvalini Amerike ; Čaša obične vode za Mariju. // Republika. 65, 2(2009), str. 67-72.
2. Postružnik, A. Kao crni obris velike ptice ; Kako ću poći u moj ranjeni grad ; 13. studenog 1991. ; Pjev tmina ; Velika količina bola ; 10. rujna 1993. godine ; Kozmičko oko ; Duga nad Gvozdom ; Vrt u meni ; Noć iznad našeg uzglavlja ; Vrijeme naših govora je stalo ; Ispustim bijelog leptira ; Nebnica od zlata ; Iznad krotkih zvonika leže udesi svijeta. // Književna Rijeka. 1, 2/3(1996), str. 38-43.
3. Postružnik, A. 13. novembra 1991. // Borec. 46, 1(1994), str. 892- 893.
4. Postružnik, A. Zaborav ; Zvukovlje me uznemiri ; Nepronađena vrata. // Forum (Zagreb). 33, 5/6(1994), str. 425-426.
5. Postružnik, A. Velika količina bola. // Hrvatski Tovarnik. 1, 2(1993), str. 32.
6. Postružnik, A. Pjesme: Lice u zrcalu; U vrućem danu dok uništavaju zaostale granate; Tražeći onaj veliki počinak.// Svjetlo 2-3, 1997., str.(5)-7
7. Postružnik, A. Dvije pjesme: Ja ljubiteljica skuta tvojih; Mrtve ptice djetinjstva// Svjetlo 3-4, 1992., str. 59
8. Postružnik, A. Ima jedno svjetlo. In memoriam Libuši Kašpar.// Svjetlo 6, 1990., str. 33
9. Postružnik, A. Ima u mom gradu jedno lijepo mjesto. // Iseljenički kalendar / glavni urednik Boris Maruna. Zagreb : Hrvatska Matica iseljenika, 1979. Str. 76.
10. Postružnik, A. Stihovi.// Svjetlo, Karlovac, veljača, 1969., str. 14
11. Postružnik, A. Ljubav u stihovima: Plava noć; Soba, Molitva.// Svjetlo, Karlovac, rujan 1968., str 12
12. Postružnik, A. Poslije ljubavi: Jednom si me; Otopi se; U ulicu.//Svjetlo 4, 2(19), Karlovac, veljača 1968., str. 10
Izbori iz djela
UZDRHTALA PTICA
Ćutim kako drhti, u v e l i k o m letu raširenih krila
(promrzli vrapčić kucka na prozoru)
Misli mi vibriraju dok č o v j e k s crvenim štapom juriša
ovaj je prozor moj jutarnji r i t u a l, čovjekova svakodnevica
Dok škriputavo otvara kontejner moje se tijelo zgrči,
čovjekovo se propinje dok pretražuje odbačene boce.
Možda je ovo kotrljajuća g r u d a snijega…
Dok vrijeme podčinjujem m i s l i m a, dok nejasno zurim,
dok inatljivo razastirem papire po stolu, pa odustanem,
grumen me b o l i prisili na uzmak,
/jesu li pjesnici/pjesnikunje/po prirodi neprijatelji države?/
Ovo čine svojemu n a r o d u,
ovo su čini bezumnika, uspaničim se i snažno me noge ponesu,
ridajući približavam se samom r u b u.
Kad je danima onaj č o v j e k vapio, kad su se poput
štakora razbježali ne htijući ga saslušati i kad se je
g r u d a zakotrljala u samu središnjost, samo su r u k e
hvatale izglodane ostatke u podnožju r a z v a l i n a.
Dok nam g l a s o v i gube snagu, dok lelujamo izranjavljenih
t i j e l a, slušamo g l a s savjesti, snaga je u našoj odluci
osupnuti mi mali ljudi umorni od obećanja razgrađujemo svoje,
proigrale godine, naš nas je patriotizam zatvorio u “mračni krug”
beznađa, zveketi novčića i škripa kartica u bankomatima zatočili su
nam s l o b o d u, ova će nadolazeća g r u d a s n i j e g a
produbiti r a s p u k l i n u survavajući se dan po dan…
Ćutim kako drhti u v e l i k o m letu raširenih krila.
17. veljače 2009.
EGZISTENCIJALNO PONIŽENJE
Dok jesenji zrak miluje moje kosti, moja priroda tone
odnoseći me u m r k l i n u u mračni krug beznađe.
Osamljena sam umnica (ili možda nisam?)
djelići moga srca su mrtvi, egzistencijalno poniženje me
lomi i gura svoje odrvenjele r u k e u moje izbrazdano lice.
Hodam labirintima svoje svijesti dok treperave zvijezde
čuvaju t a j n e,
dok me lavež pasa podsjeti da sam još ovdje u
malenoj sobi urešenoj dragim slikama, knjigama,
predmetima iz doba moje mladosti.
Moje me pobožne grimase još drže budnom i
sklopljenim se r u k a m a upirem dotaknuti N e b n i c u,
prigrljujem ove svoje pozne godine, brojeći ih poput darovanih bisera.
O, Bože jesam li morala proživjeti ovaj svoj U S U D,
jesam li ikada svojom bešćutnošću povrijedila bližnjega,
odaje li moj krhki ž i v o t slatki okus boli dok
lomeći prste na rukama ridajući bez glasa samo čekam…
Hoće li jednom pronaći tragove s utisnutim porukama ljubavi,
nježnosti i snažna z a n o s a za potlačena č o v j e k a
za sve one koji svijetom hode pognute g l a v e boreći se
danomice za komadić k r u h a!
MOJE ME EGZISTENCIJALNO PONIŽENJE MRVI DO BOLI…
14. rujna 2009.
LICA UMJETNIKA, ZNANIH I NEZNANIH
Dok svakodnevno slušam Glazbeni kalendar g. Arisa Angelisa
moje se misli upleću u tisuće l i c a raznih umjetnika i
njihovih svjetonazora, njihovih strasnih stremljenja za uspjehom
njihovim padovima i tragičnim završecima, boli s kojima su živjeli.
Koloplet tih pojedinaca me priziva u z a g r lj a j ljubavi
prema čovjeku, tom krhkom b i ć u koje neprestance pokušava
mijenjati okrutni S v i j e t…
Prislanjam ostarjelo t i j e l o na krevetac, izdužim se onako
sitna prizivajući V e l i k u G o s p o đ u.
Jednom davno gospođa Zlata Mihalić, glumica upućivala me je na
nadolazeće dane starosti riječima: Ano, to je najveća čovjekova
muka, čemer koji ne prestaje, patnja iz koje ne izlazimo, mi
gledamo, a ne vidimo… to je, tu bi zastala i uvijek bih ugledala
s u z e u gospođinim očima…
Sada sam sama, samo me životi ljudi još drže budnom, samo me
ljudske rane privole na razmišljanje jer sve je drugo završilo.
Današnji me v j e t a r razbuđuje, gotovo plaši, tolika toplina
u studenome je nestvarna, lišće mahnito leti pozdravljajući me
ispod mojih prozora, zbogom govorim otvarajući album s fotografijama
moje najdraže Marije, opet prislanjam tijelo na krevetac,
prenu me radnici koji nešto rade na stubištu, razaznam da sam još
ovdje, gospodin Aris upravo govori o umrlima na današnji dan…
16. studenog 2009.
STANJE BLAŽENSTVA, MISAONE LJESTVE
Neprestance prečku po prečku, dan za danom,
noć na noć, u visine, u visine, u visine.
Ispustim jednu ruku, da bih se uhvatila drugom,
noge mi se sapleću, bojim se i plačem.
Ali, opet se uspinjem, uspinjem,
daleko sam na tanahnim ljestvama, obgrljujem svoje dlanove,
oči me slijepo vode, na niti sam satkanoj od misaone svile,
lepršam, ne dam se…
Moje me tanahne ruke podižu sve više, moji se zgusnuti komadići
N e b a primiču, a onda mi zasviraju nježne melodije
Kao davno u kolijevci, onda mi melemom neka
tanahna ruka premazuje r a n e, pa se opet vinem u visine,
pa se opet onako krhka uhvatim za sljedeću prečku
i opet se uspinjem, pa opet svoje l i c e gledam u kolijevci,
domahujem svojom staračkom rukom, a onda me plač djeteta
sve dalje nosi u v i s i n e, u d a lj i n e
na ljestvama od s v i l e gledam kako mi oronuloj
teku suze.
Sjaj me moje prosvijetljenosti odvodi u b l a ž e n s t v o ….
Jesam li razumjela posljednju r i j e č čovječanstva?
21. veljače 2010.
ONA JE SAMO DRUGO LICE SNA
Hodam amo-tamo, amo-tamo po prostoru od dva metra
zastajkujem pa koraknem, pa se spotičem o istrošeni sag
upirem svoje moždane vijuge pitajući zašto sam zaboravila,
zašto sam iz sjećanja izbrisala neke podatke o piscima
koji su mi toliko značili?
Želim poput Samuela Becketta biti zakopana u tišini bez
vjerskog obreda, bez vijenaca, onako sama kako sam i živjela.
Zašto sam zaboravila neke meni drage citate koje sam govorila naizust
zašto su mi lica dragih ljudi izblijedjela,
zašto me mame one noćne šupljine odvodeći mi krhko tijelo u
prostore nigdine tamo gdje sam u naručju oca gorko plakala i
gdje sada obnevidjela lebdim dotičući svoje tjeme.
Hodam amo-tamo, amo-tamo nagnuta nad provalijom, gmižem
raskrvavljenih koljena tražeći koga?
Ako upadnem u ponor bez svjetla i okrutno razbijem
jednu zraku što mi dotiče lice, ako je to ona sablasna muka
ja eto hrlim predajući se bez otpora.
Ona je samo drugo lice Sna, moćna vladarica bez žezla,
bez obličja uvijek uz uzglavlja čekajući u
opustjeloj bjelini a m b i s a,
dok cvjetovi drhture i govori iščezavaju Velika Gospođa
nadnaravnom snagom upire p r s t o m…
Moje me nepristajanje na ništa ukotvi u međuzvjezdane brazde
moje pisanje postaje nevažno i moja lucidnost nemilosrdno
splašnjava, nemam oslonca koji bi me podigao,
napuštaju me vlastite s n a g e hodam amo-tamo
nad provalijom.
13. travnja 2010.