Horvat Vukelja Željka
Biografija
Željka Horvat-Vukelja, ili – kako je neka djeca zovu: ŽHV – rođena je 25. srpnja 1952. godine u Sinju, a odrastala je najprije u Šibeniku pa potom u Zadru. Diplomirala je francuski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predavala je francuski jezik u osnovnoj školi, a od 1986. do 2014. godine bila je urednica časopisa Modra lasta u izdavačkoj kući Školska knjiga. Modra lasta joj je „najjača referenca“ među odraslim čitateljima, a djeca je najbolje poznaju po slikopričama, uz koje su učila čitati, te po Hrabrici iz istoimene slikovnice, koji je postao pojam za stjecanje hrabrosti. Punih 50 godina surađuje s Dječjim i obrazovnim programom Hrvatskog radija, gdje je objavila stotinjak priča i nekoliko radioigara. Stalna je suradnica časopisa Smib. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Od 1989. do danas održala je oko tisuću osamsto književnih susreta u školama i knjižnicama. Specijalnost su joj pričokazi, koje je osmislila kao novu književno-scensku formu – kombinaciju priče i scenskog igrokaza u kojem publika aktivno sudjeluje. Svoje je pričokaze imala prilike predstaviti i na Frankfurtskom sajmu knjiga 2018. godine, a u novije vrijeme na Portalu Školske knjige priča svoje „Priče za mali odmor“. Odlaskom u mirovinu otvorila je novo aktivno poglavlje u životu: dobila je slobodno vrijeme da se posveti nekim starim ljubavima, primjerice – glazbi. Devet je godina bila suradnica privatne glazbene škole Glazbaonica Ljubav, u kojoj je proučavala nove načine senzibiliziranja predškolske djece na klasičnu glazbu. O tome je sa suautoricom Petrom Heisinger napisala priručnik „Pričom do glazbe“. Osobito joj je draga suradnja s „Arkom“, udrugom koja okuplja odrasle osobe s intelektualnim teškoćama.
Izbori iz djela
Kako usrećiti knjige (i sebe!)
Zašto je uvijek tako lijepo i dobro ući u knjižnicu?
Zato što je ondje mnogo knjiga punih znanja, mudrosti, zanimljivih priča i lijepih slika.
Zato što nas ondje dočekaju ljubazne knjižničarke.
Zato što je ondje tiho i mirno.
Zato što smo ondje u društvu drugih ljudi, a svatko ipak sam sa sobom i svojim mislima.
Zato što ondje možemo šutjeti do mile volje, ali i tiho razgovarati.
Zato što smo ondje bar nakratko zaštićeni od svakodnevnih problema…
Ipak, u knjižnici nije sve idealno. Na policama stoji mnogo tužnih knjiga. Cijeli odredi mirnih, šutljivih, razočaranih i nesretnih knjiga. Možda ćete pomisliti da je ovo početak neke bajke. No to nije bajka, to je živa istina. Hajde, uživite se malo u sudbinu knjiga u knjižnici. Stotine stranica, s tisućama otisnutih riječi, žive u mraku, sapete koricama i stisnute drugim knjigama koje također stoje uspravno i mirno na policama. Stoje i strpljivo čekaju da ih netko posudi. Zamislite kako je strašno tako čekati i danima, tjednima, mjesecima, godinama ne dočekati nijednog čitatelja.
Neke knjige imaju sreću da ih se neprestano posuđuje – ili su u lektiri ili su u modi ili su ljudima važne kao što im je važna hrana. No knjigama nije važno zašto ih se posuđuje, njima je važno samo da ih se posudi, da siđu s police, da se zapute u vanjski svijet, jer tek tada započinje njihov život. Jedina je svrha njihova života da ih se čita. Kad ih uzmete u ruke, kad ih samo prelistate, to je kao da ih vodite u šetnju, na izlet, na putovanje. Ah, što bi neke knjige dale da mogu krenuti na takav put!
Jednoj je knjizi dosadilo čekanje. Odlučila se aktivno pobrinuti da nađe čitatelja. Pa se malo isturila i izvirila iz reda, nadajući se da će nekome zapeti za oko te da će taj netko posegnuti za njom. No kako se to nije dogodilo, napravila je odlučniji korak: sa svoje police – najviše police! – bacila se pred noge mladića koji je upravo nešto tražio na donjim policama. Mladić je knjigu podigao s poda i, ni ne otvorivši je, ni ne pročitavši joj naslov, odnio ju je na knjižničarkin stol. Knjižničarka je baš bila u velikom poslu i nije mogla odmah pospremiti knjigu na njezino mjesto. I baš tada je u knjižnicu došla jedna baka. Htjela je posuditi slikovnicu za svojeg unuka. Ugledala je onu knjigu koja je malo prije skočila s police, i pročitala njezin naslov: Šaljive narodne priče. „To bi moglo biti zanimljivo“, pomislila je i posudila tu knjigu.
Knjiga je cijelim putem do kuće treperila od uzbuđenja, a kada ju je baka otvorila i počela čitati, zapjevala je od sreće. Baka, dakako, nije mogla čuti taj pjev, ali je osjetila radost jer je u knjizi pronašla jednu smiješnu priču koju je čula u svojoj mladosti. Još istoga dana pročitala ju je svojem unuku, a on se smijao i tražio da mu je baka iznova pročita, pa se ponovno smijao. Onda je tražio da baka tu istu priču ispriča za nedjeljnim ručkom, kad su im u posjet došli rođaci. I njima se priča svidjela, svi su se smijali. A poslije su tu priču pričali svojim prijateljima, koji su je zatim pričali svojim prijateljima… i tako se šaljiva priča širila i uveseljavala ljude gdje god bi se pojavila. A baka je onu knjigu pročitala od korica do korica i našla u njoj još nekoliko priča koje su joj se osobito svidjele i koje je pričala ukućanima, rođacima, prijateljima. Zamislite koliko je radosti poteklo iz jedne male knjige koja je dotad stajala neprimijećena na visokoj polici u knjižnici!
Nemojte čekati da vam se knjige bace pred noge, nemojte dopustiti da lijepe priče, pjesme i dragocjeni tekstovi čame u mraku zaklopljenih knjiga. Posegnite za knjigom, otvorite je, rasklopite, udahnite joj život. Ne morate je cijelu pročitati, ali barem se s njom upoznajte: pročitajte što piše u sadržaju odnosno u kazalu, pogledajte slike, ilustracije, fotografije. Ako vam se učini da to nije knjiga za vas, vratite je na njezino mjesto – ona će vam biti zahvalna što ste je barem otvorili i što ste malo prozračili njezine stranice. Budete li tako stalno upoznavali neke nove knjige, postajat ćete sve pametniji i mudriji. Primijetit ćete to po tome što će vas ljudi slušati sa zanimanjem, što će se rado družiti s vama i što ćete svi skupa bivati radosniji.
Eto zašto je uvijek tako lijepo i dobro ući u knjižnicu!